Ivan Lovrenović

Nepoznati testamentarni kodeks Miroslava Krleže

Sažetak

U ovome se radu izvještava o dosad nedostupnome rukopis­nom kodeksu, bilješkama što ih je Anđelko Malinar tijekom 1967., 1968. i 1972. vodio o razgovorima s Miroslavom Krležom (1893. - 1981.). Krležin je položaj u književnome, ali i kulturnom te društvenom životu uopće u to doba izniman, ali i potenciran burnim zbivanjima (Hrvatsko proljeće) poveza­nim s očekivanjem u javnosti da bi ih svojim držanjem mogao usmjeriti. Usporednim čitanjem njegovih gledišta izrečenih u slobodnoj formi opserviranja dnevne zbilje s dugogodišnjim neposrednim suradnikom i urednikom vlastitih djela te za­pažanja što ih je autorizirao u do tada, a i poslije objavljenim tekstovima, odnosno kritičke i memoarske građe koja se na to odnosi, istražuje se promišljenost i dosljednost autorove pozi­cije. Na temelju takva pristupa razrađuje se hipoteza kako je pronađeni kodeks važan upravo po tome što ne donosi nova, nego utvrđuje poznata autorova gledišta, ali i razloge zbog kojih je inzistirao na svome pravu na njihovu, suzdržaniju i manje eksplicitnu autorizaciju.

Ključne riječi: Miroslav Krleža, Hrvatsko proljeće

U ostavštini Anđelka Malinara¹ pronađen je i rukopis² koji sadrži zapise razgovora³ što ih je kao Krležin neposredni suradnik s njime vodio u doba kada su društvene prilike u Hr­vatskoj bile prožete ozbiljnim tenzijama potaknutim s jedne strane zamahom, a s druge otporom oko promjena u važnim pitanjima na kojima se poredak u ustavnom pogledu⁴ zasnivao. Premda su se važna pitanja za tadašnje hrvatsko druš­tvo u jugoslavenskoj državnoj zajednici odnosila ponajprije na ekonomski položaj, pa i potencijalni pritisak federalnoga voj­nog i policijskog kompleksa, javnost je bila osjetljiva i politički senzibilizirana u kulturnome, napose jezičnom i književnom etabliranju nacionalnoga programa⁵. Tako su se i razlike u profiliranju promjena u ustavnom poretku (1963. - 1974.) za­oštrile upravo oko hrvatskoga jezičnog pitanja kada je 1967., za jednoga od ciklusa donošenja ustavnih amandmana, kako bi se postupno došlo do stabilnijega ustavnog rješenja koje više ne bi trebalo često mijenjati, a što se 1974. i dogodilo kada su znanstvene institucije i kulturna društva kao obrazlože­nje takva amandmana objavile Deklaraciju o nazivu i položa­ju hrvatskoga književnog jezika⁶. Deklaraciju se stoga uzima graničnim, ishodišnim događajem u razumijevanju i doživlja­ju društvenog stanja (razdoblja) što ga se obično definira Hr­vatskim proljećem, rjeđe „maspokom", a zaključeno je potkraj 1971. smjenama u političkim strukturama koje su ga omogu­ćavale⁷. Premda je institucija koju je Krleža utemeljio i vodio, Jugoslavenski leksikografski zavod, među rijetkima ostala izvan deklaracijskog ozračja, a Krležin utjecaj u književnom razredu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti ili u Društvu književnika Hrvatske, gdje je bio prisutan kada se o Deklaraciji raspravljalo, nije bio ni približno bespogovoran, njegova je gotovo pasivna potpora, odnosno odbijanje protiv­ljenja pravu da se o promjeni te vrste raspravlja, doživljeno određujućim, posljedično doista iznimno važnim za razumije­vanje idejne osnove na kojoj je tumačio i zagovarao tzv. „južnoslovjensku koncepciju i u njoj stabilizaciju hrvatsko-srpskih odnosa uključujući u to i Enciklopediju Jugoslavije kao projekt koji je i u tom trenutku neprikosnoveno vodio⁸. Krležina nedvosmislena i decidirana očitovanja Malinaru pokazu­ju da je Deklaracija bila trenutak u kojem definitivno prelazi iz angažiranog u testamentarni govor. Tek godinu dana prije pozvan da održi uvodno izlaganje na „znanstvenom savjeto­vanju o 130. godišnjici Hrvatskog narodnog preporoda on je angažirano, precizno i suvereno tumačio „samozatajnu žrtvu“ hrvatskih „iliraca“ u korist koncepcije nad čijom je održivošću kao osobnim ulogom sada ozbiljno zapitan⁹. Odlazeći u Beo­grad, da bi ondje s Titom¹⁰ raspravio svoj položaj, Malinarov je Krleža u dvojbi što će još uopće od započetog, ili planiranog, moći završiti uključujući i leksikografske poslove¹¹, uviđajući pritom svu kompleksnost vlastite testamentarne agende: „Šećem Cmrokom i neki dan me je susreo (...) jedini (preostali, op.) od mojih sušetača. Pristupio mi je i patetično mi stisnuo ruku: Čestitam Vam i zahvaljujem u ime hrvatstva na Vašem držanju. Ja sam upravo histeričan na takve izjave pa sam mu odgovorio: Poručite Vi ovom hrvatstvu u ime koga mi čestitate da je ono obična krava, koja nije pročitala niti jednog jedinog moga retka, jer da to jeste, ne bi mi sada tako patetično čestitala, neka mi ta krava pokaže ijedan moj redak u kojem nisam bio Hrvat i u kojem nisam branio hrvatstvo, ali ne ovo koje mi danas čestita na gestu u vezi s Deklaracijom“.

Krleža će poslije tog susreta na Cmroku¹² poživjeti još dugo, čitavih petnaest godina, ne odustajući od te svoje „razlike“ do kraja, pa i pod ozbiljnu cijenu: „Bojim se da su svi ovi moji dnev­nici za dugi niz godina posljednji liberalni tekstovi kod nas, prema tome kako su štampu stegnuli“ (1972.). Tako zamišljena „obrana u posljednjim danima“¹³ nije mu honorirana, dapače.

Dojam da se Krleža, „kad se lađa hrvatskog nacionalnog pokreta doista nasukala“, a federalno rukovodstvo „oštro osudilo  pojave nacionalizma“, distancirao i povukao  u „šutnju“ koja kao da je „potpuno ispravno protumačena: dao je podršku Titu i liniji što ju je on na Karađordevu zacrtao", uglavnom je prihvaćen u stručnoj i široj javnosti. „Brojni su bili kulturni i javni radnici Hrvatske“, zapaža nadalje Lasić, „javnost Hr­vatske uopće, koji su se pitali kako će reagirati Krleža... a on je šutio, čak i poslije ugušivanja studentskih nemira.“ Razra­đujući tu tezu, Krležinu ,,šutnju“ potencira i time što u doba „kulturnog zanosa“ (1971.) „nije htio objavljivati, a u sljedećoj „godini kulturne depresije" naveliko je prisutan objavljujući „tisuću stranica", a da pritom nije „uvijek znao sačuvati mjeru i smisao za položaj drugoga". Književnopovijesni priručnici i biografski pregledi drže se toga istraživačkog smjera: ,,U zrelosti nije imao snage za kritički glas, njegov svađalački tem­perament umorio se pa je živio u izolaciji ne shvaćajući baš dobro svijet u kojemu je živio" (Novak, 2003); „zbog problema koje je doži­vio u vezi s potpisivanjem Deklaracije Krleža je bio suzdržan prema događajima iz sfere politike na prijelazu iz 60-tih u 70-te. Dok je većina pripadnika njegova intelektualnoga kruga radikalizirala svoje političko djelovanje u Matici hrvatskoj ili sferi oficijelne politike, Krleža ostaje rezerviran prema politi­ci ‘masovnog pokreta’ skeptično sluteći njegov slom." Kompleksnost prosudbe tog trenutka pokazuju i članci o Krleži u nacionalnim biografskim leksikonima, hrvatskom i srpskom. Dok je u prvom naglašen njegov kulturni angažman do Deklaracije, nastojanje oko kojeg se implicira svojevrsnim finalom pa se daljnji politički kontekst ne razrađuje: „Presudno utječe na uspostavu nove kulturne paradigme nastupima protiv dogmatskih vulgarizacija u kulturnoj politici, posebno glavnim referatom na kongresu Saveza književnika Jugoslavije Ljubljani 1952. S državnim izaslanstvima putuje u Egipat, Sudan 1962. te SSSR 1964, a 1965. postaje članom CK SKH no zbog potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. podnosi ostavku."; drugi upravo problemsku cjelinu započetu Deklaracijom doživljava izričito važnom: „Sve više zaokupljen pitanjem Jugoslavije, nastojao je da se u jugoslavenskom okviru ostvari što veća nacionalna emancipacija Hrvata. Istovremeno, zainteresovan za problematiku nacionalnih identiteta u okviru Jugoslavije, naglašavao je važnost poštovanja svih nacionalnih posebnosti. Bio je potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967), posle čega je usledila partijska osuda i njege ostavka na članstvo u CK SKH. Podržavao je politiku hrvatskog partijskog rukovodstva koje je smenjeno u Karađorđevu 1971. ali u partiji nije bio obeležen kao nacionalista." Da je Krleža, posve suprotno Novakovu zaključivanju, dobro razumio prilike u kojima je tada živio, poznato je iz memoarskih zapisa¹⁴, no ovdje posve izravno odgovara na „očekivanja" koja ima u očima drugih, ali i od sebe: „Htio bih da napišem nešto o tim političkim procesima, da se odlučno ogradim od njih, jer su oni pravna umorstva, dokaz srpske zaslijepljenosti, ali ne mogu, ne smijem, to bih mogao samo uz Titovo dopuštenje. Ali tada bih u isti čas, osuđujući srpsku... politiku..., osvrnuo se i na hrvatsku samodopadnu frazu o zapadnoj orijentaciji i kultu­ri. Srbi su bar snalažljivi, oni u ovoj međunarodnoj gužvi igraju neku ulogu..., ali ipak neku, a mi samo lamentiramo i pretva­ramo se u mračnu i sve težu provinciju.“ Obuhvaća li Krležina ,,obrana“ u razgovoru s Vaništom (1979.) - „da to napišem i objavim za života izazvalo bi paniku, a da se tiska nakon moje smrti, govorili bi o apokrifima“¹⁵ - većinu razloga koji su ga na­veli na ,,šutnju“, prosuđivat će se i nadalje, ali sada s uvidom u nesigurnost koju je oko vlastita javnog istupanja imao za traja­nja procesa koji je doveo do „pravnih umorstava". Pritom treba biti oprezan oko načina na koji je Krleža doista „šutio". Jer on će se naime upravo 1971. oglasiti o jeziku ne odustajući od toga da bi to pitanje trebalo rješavati „ustavnim amandmanom", ali i nedvosmisleno prokazujući čvor koji blokira rješenje: „Svaka takva analiza pokazala bi da se iza intransigentnog stava pre­ma jedinstvu jezika krije opasna i na temelju pedesetogodiš­njeg negativnog iskustva razorna centralistička politika, koju je trebalo prevladati prvog dana, to jest od proglašenja Kraljev­stva Srba, Hrvata i Slovenaca."¹⁶

Za razumijevanje Krležina raspravljanja društvenih prilika, koje se na pozadini osporavanja Deklaracije polemički ocrtava u Malinarovu rukopisu, posebno je važna uloga komunistič­ke Partije, prije svega načina na koji sam Krleža doživljava pripadnost njezinu krugu. Krležino gledište da „Hrvatska, zapravo, i nema pravu inteligenciju. Ona se tek stvara. Inte­lektualci potpisnici deklaracije u jeziku, partijski su ljudi" ne proizlazi tek iz njegova revolucionarnog iskustva, nego i iz jednostavna uvida u činjenice: diferencijacija oko Deklaraci­je odvija se gotovo isključivo u partijskom članstvu i funkci­onalno prevladava „kaznama", manjim brojem isključenja, a većim, zapravo velikim „opomenama". Kada, utoliko, zahva­ljujući se na odlikovanju u prigodi svoje „osamdesetogodišnjice (1973.) Krleža „smatra da se moja uloga u okviru našega pokreta u svakom slučaju precjenjuje i preuveličava“ i da to misli i danas, a da je „skroman član ove Partije godinama u raznim amplitudama spram njenih stavova i tako dalje, a onda sam činio što sam mogao kao svoju dužnost partijsku“. To je Krležino očitovanje svakako, s obzirom na trenutak u kojem je izrečeno, moguće razumjeti kao prihvaćanje partij­skog pravorijeka, pa i takvoga koji nosi posljedice „pravnih umorstava“, a i kao inzistiranje na svojim „amplitudama“ koje nisu otpadništvo, nego upravo suprotno, „dužnost partijska“. Sama je nositeljica partijskog programa na temelju kojega se razvio „nacionalni pokret“ detaljno razradila Krležinu „surad­nju“ aludirajući da je i neposredno pomagao u pripremi za tu stvar ključne sjednice centralnoga partijskog foruma iz kojega je sam pod pritiskom nedavno bio istupio.¹⁷ „Definirajući“ ga „proljećarom“ ona slijedi  logiku Krležine opaske upućene Bilandžiću o stvarnome kulturnom stanju hrvatskoga društva pri čemu je za održanje minimalnih izgleda presudno čuvati utjecaj u partijskoj strukturi.¹⁸

Upravo to je ona razina Krležina razumijevanja prilika koja postaje posve razgovijetna po Malinarovu rukopisu: nije riječ tek o tome da ga se ne želi čuti oko konkretnih koraka koji  eventualno postaju kontraproduktivni, nego ne razumiju prirodu poretka u kojem djeluju: „Ovi mladi ljudi kao Tuđman; koji su kao posve mladi ljudi napravili veliku karijeru, postali generali i na društvenoj ljestvici se popeli vrlo visoko (da je to čvrsto, stvarno stanje fakata!), misle da je to realnost, a zaboravljaju da je to sve privid i ne vjeruju mi kad im neprekidno govorim da mogu biti u roku od 24 sata zgaženi kao stjenice. Još 1925. u Moskvi, reći će Krleža Vaništi, „ja sam znao sve, ali sam bio uvjeren da se problemi u staroj Jugoslaviji ne mogu rješavati nego radikalno, lenjinistički. Stoga nisam podizao zavjese“. Ustrajući na tome da je probleme i nadalje moguće rješavati jedino lenjinistički, Krleža na odlasku „iza zavjese“ skicira didaskalije koje novim kulturnim i političkim narašta­jima nerijetko nisu razumljive¹⁹ ili razumljivima postaju na teži, neugodan način.²⁰

Krleža koji govori iz Malinarovih bilježnica pokazuje se izni­mno važan pri autorizaciji zamišljenog Krležina autentičnog iskaza. Prvo po spoznaji da je takav Krleža i nadalje pojedinačan, da je njegova misao i fraza, a onda i tekst, neprestance u pokretu, čiju idejnu osnovu uvijek iznova treba provjeravati osobnim, također kritičkim uvidom. U delikatnoj građi Krleži­na samopropitivanja u doista zreloj, finalnoj fazi njegova rada na posljednjim varijantama vlastitih djela nalazi se dovoljno argumentacijskih referencija za mogući historijski postav na­cionalne paradigme, za Hrvatsku knjigu, koju razmatra s Malinarom, ali ju je ostavio otvorenom, za (re)konstrukciju. Ako bi se na tome kanonskom poslu doista radilo, poanta takve knjige ne bi bila proizaći iz definitivnoga Krleže, prije iz razu­mijevanja njegova doziranja ravnoteže između teksta i kon­teksta. „Rekao sam Tuđmanu da bih odmah emigrirao, ako bi se on dokopao vlasti u zemlji“, tek je jedna od takvih rasprav­nih inačica iz Malinarovih Krležinih bilježnica s potencijalom knjiga.

Bilješke

¹ Anđelko Malinar (1909. - 1982.) upoznao je Krležu 1938., pa će na tragu prijateljstva i povjerenja koje su međusobno izgradili 1950., kada je pokretan Leksikografski zavod, prihvatiti poziv da se pridruži jezgri koja je na tom pothvatu radila. Zatječe ga se već u prvim zapisnicima „uprave" koje ponekad i sam vodi, a u tom je krugu prijateljski povezan i s Matom Ujevićem. Krleža mu ubrzo (1952.) povjerava redakciju zbirke svojih „kritika", koju je Matica hrvatska uvrstila u kolekciju Hrvatska književna kritika. U sljedećih je trideset godina Malinar radio na priređivanju svih Krležinih djela, novim rukopisima, redakturama novih izdanja, koncipiranju „sabranih" djela, ali i opsežnu, enciklopedijskome citatnom pregledu Krležina djela u petosveščanoj „panorami". „Malinarova je zasluga što je Krležu ne samo oslobodio golema te­reta različitih verifikacija nego i dao tekstove koji svojom dosljednošću, kao ledio malinariana, nose privlačnu, pa stoga i opasnu uvjerljivost ‘posljednje volje autora’." (I. Frangeš) Na Malinarov se rad u tom smislu Krleža referira u različitim prigodama, pa i u ovim Malinarovim zapisima, sve do vlastite oporuke, u koju ga uvrštava. Premda je onaj dio Krležine oporučne volje povezan s Malinarovim uređivanjem njegovih djela teško pratiti jer u osnovi nije izvršena, dio sačuvanih materijala pokazuju razmjer i preci­znost načina na koji su gotovo svakodnevno radili na predlošcima. Surađujući s Krležom, prateći Krležinu frazu u tekstu simultano s govornim doživljajem Krležina iskaza, Malinar je stekao sigur­nost u parafraziranju Krleže, tako da su njegovi zapisi autentični Krleža u mjeri u kojoj takvo posredovanje to može biti.

² Rukopisna cjelina Anđelka Malinara, koja je prilikom primarne obrade naslovljena Govori Krleža, pronađena je u segmentu nje­gove ostavštine koji je Malinarova supruga Ivona Ajanović Mali­nar (1927. — 2019.) oporučno povjerila Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. I sama se zarana (1955.) kao muzikologinja pri­družila leksikografskomu radnom sastavu, Krleža ju u rukopisu apostrofira simpatijama i privrženošću, pa ipak, makar se može pretpostaviti da joj je rukopis bio poznat, a nedvojbeno je mogla procijeniti njegovu referencijalnu važnost, nije ga ni na koji način izdvojila, a ni izrazila. Rukopis je pronađen među knjigama i pripadajućom građom Malinarove „biblioteke" koju je namijenila Zavodu, a koja sadrži i nekoliko svezaka označenih kao „vrelo" iz Zorine kolekcije Krležinih djela, na koje se vjerojatno mislilo u njegovu oporučnom iskazu o predlošcima koje bi trebalo poseb­no izdvojiti da bi pomogli istraživačima varijanti. U sklopu toga bibliotečnog fundusa sačuvano je i nekoliko bilježnica s Malina­rovim priređivačkim bilješkama, ponekad i s Krležinim opserva­cijama. Upravo među tim bilježnicama pronađene su i one koje sadrže zapise o razgovorima. Dijelom su ti zapisi u bilježnicama koje sadrže i priređivački materijal, a dijelom su „razgovorne" bilježnice samostalne. Bilježnice su nejednaka opsega, s tim da je u onima koje se bave razgovorima iz 1967. i 1968. kontinuitet (datacija) jasan, dok je bilježnica u kojoj su pronađeni razgovori iz 1972. zasebna i nema naznaka po kojima bi bila u (dis)kontinuitetu s prethodnom cjelinom. Rukopis je u Leksikografskom zavodu arhiviran i primarno obrađen te se priređuje za tisak. Ovaj rad prva je javna obavijest o tome.

Za citate preuzete iz Malinarova rukopisa u ovom radu ne navode se posebne referencije.

³ U razmjerno opsežnoj građi „razgovora" s Krležom Malinarovi se zapisi izdvajaju na više razina. Razgovori nisu autorizirani, ali je sugovornik svjestan da Malinar vodi bilješke o njihovim susretima i to mu povjerava time neizravno pristajući na zabilježeno, štoviše računajući s time da bi to posljedično moglo doprijeti i do čitatelja, odnosno javnosti. To nije jedina takva građa nastala s Krležinim pristankom, ali se od drugih razlikuje po tome da joj je sadržaj, selektivan po karakteru takvih bilješki, ažuriran u realnom, si­multanom vremenu, a ne naknadno. Ona je utoliko žanrovski bliža definiciji razgovora nego reminiscencije, memoarske montaže, čak i ako se takvo montiranje redigira na temelju tonskog zapisa. Mali­narov je Krleža žanrovski srodan dvjema takvim razgovornim cje­linama, „dnevničkim" zapisima Enesa Čengića S Krležom iz dana u dan (1972. - 1981.), objavljenim u četirima opsežnim svescima (Čengić, 1985.) te nenaslovljene, a i neobjavljene, radne „bilježnice" Josipa Vanište, koji skicira povremene razgovore s Krležom iz istog razdoblja (1971. - 1981.). Vaništa je svoju, istraživačima Krležina djela ipak dostupnu, a i vrijednu bilježnicu (Vaništa rkp.) ipak (većim dijelom) priredio i otisnuo kao poglavlje („Krleža") vlastite memoarske knjige Skizzenbuch 1932-2010. (Vaništa, 2010.). Za ra­zliku od Čengićeva i Vaniština Krleže, Malinarov je sugovornik, već po karakteru zapisa, zadržan u nepročišćenu ritmu svojih dnevnih preokupacija, pri čemu bira prioritete i naglaske, ali ne nastoji impresionirati. Čengićevi se razgovori (1972.) neposredno nastav­ljaju ondje gdje Malinarovi u ljeto te godine prestaju. No sam je Čengić neizravno razjasnio važnu razliku koja ih razdvaja. Čengić, objašnjavajući zašto u njegovim „razgovorima Krleža ne govori o mnogim pitanjima za koje bi se moglo pretpostaviti da o njima ima što reći, točno upozorava da je prisutan tijekom Krležinih susreta sa suvremenicima kada ih sam inicira ili pomaže upriličiti, pa o tome onda i može referirati, a da se u ,,ostalom“ drži onoga što mu Krleža kaže ili odgovori. Čak i kada Krleža s Malinarom (1967.) i Čengićem (1971.) razgovara o istome, o jeziku, teze su iste, ali je ar­tikulacija bitno različita. Malinar je znatno više od, pa i povlaštena, upućena sugovornika, njegova je skrupulozna distanca korektivna ne samo frazeološki, pa bi ga se moglo uzeti posljednjim akterom Krležina unutarnjeg dijaloga, kakve je za potrebe svoje virtualne „sinagoge", kad bi mu nedostajali, Krleža znao i fabulirati. „Izlaskom“ iz toga, unutarnjega kabineta Krležina pripovijedanja, sa Zastavama, na kojima su zapravo ,,zajedno“ radili, Malinar ostaje revizor posljednjih varijanti njegovih tekstova, ali ne više i otvore­nih oporučnih mogućnosti. Malinarov je Krleža testamentaran, a Čengićev i Vaništin dokumentaran.

⁴ U razdoblju 1945. - 1974. temeljna se jugoslavenska legislativa brzo razvijala, a federalne sastavnice, republike, slijedilo su smjer promjena usuglašen prvo na saveznoj razini. Budući da je bila riječ o jednopartijskom tipu vlasti, poredak se zasnivao na „jedinstvu“ partijskoga i državnog sustava, ali su partijske strukture, pogotovo nakon idejnog razlaza sa sovjetskim shvaćanjem „narod­ne demokracije“ (1948.), kontrolirano poticale uključivanje širih društvenih inicijativa, tim prije jer je vlast održivi razvitak povezivala s koncepcijom „samoupravljanja". Tako se i u Hrvatskoj, od donošenja njezina prvog Ustava (1947.) pa do Ustava kojim je napokon ograničenim suverenitetom, ali i pravom na odcjepljenje, definirana (1974.) u redovitim parlamentarnim sazivima, odno­sno pogotovo takvima koji su donosili ustavne promjene, vodilo računa o reprezentativnosti, zastupljenosti različitih društvenih slojeva, pa i u okviru kulture i književnika. Štoviše, prvim je Usta­votvornim saborom i predsjedao pjesnik Vladimir Nazor (Ustavo­tvorni sabor Narodne Republike Hrvatske, stenografski zapisnici, Zagreb, 1949.). Krleža nije bio kandidiran za taj sabor, a ni za koji od potonjih saziva. Zapravo, jedini njegov izbor u neko od vodećih političkih tijela bio je onaj u Centralni partijski komitet (1965.), iz kojega će, zbog potpore Deklaraciji, odstupiti. Svođenje Krležine participacije na niže forumske razine također indicira prave dose­ge njegova neposrednoga društvenog utjecaja. Sama Deklaracija kao prijedlog „ustavnog amandmana" nije uzeta u razmatranje, ali ne stoga što bi takav amandman bilo nedopušteno podnijeti, nego jer se u postupku „nije slijedila" predmnijevana praksa forumskih konzultacija.

⁵ Politička cezura s početka 1970-ih nije u tom pogledu promijenila društvenu zauzetost za kulturu uključujući nacionalnu kulturnu i umjetničku tradiciju. Akademija tako Krleži (1973.) na sveča­noj sjednici dodjeljuje posebnu diplomu „kao znak priznanja za svestrani prilog kulturnoj afirmaciji hrvatskoga naroda", a te su godine primjerice pokrenuti i Dani Hvarskoga kazališta, studij­ska i kazališna smotra koja kao da je promišljena s obzirom na ko­lekciju Pet stoljeća hrvatske književnosti, koju je Matica hrvatska pokrenula (1962.) o svojoj obljetnici. Deset godina kasnije (1972.), za vrijeme proslave 360. godišnjice osnutka Hvarskoga kazališta, inicijativa je verificirana i povjerena Akademiji, Čakavskom sabo­ru u Splitu i Skupštini Općine Hvar da bi sljedeće godine, u okviru proslave 30. godišnjice Konferencije kulturnih radnika Dalmacije (1943.), projekt bio razrađen uključujući organizacijsku potporu Fondova za unapređivanje kulturnih djelatnosti SRH i Splita te Skupštine Općine Hvar. (Fotez, Novak, 1975: 74-78) Marin Franičević, koji je na inicijalnoj sesiji manifestacije s Markom Fotezom održao referate o „pet stoljeća" hrvatske drame i kazališta, zapazit će (1983.) da je na hvarskoj kulturnoj konferenciji (1943.) „književnika bilo 11 (od kojih su danas sedmorica članovi Jugo­slavenske akademije znanosti i umjetnosti)" (Franičević, 1983: 179). Akademijin je književni razred osnovan pri obnovi njezina rada (1947.) koju je Krleža vodio, i to na njegovu inicijativu. Franičevićeva opaska, iz doba kada Krleže više nema među živima, pokazuje održanje svijesti o kulturnome kontinuitetu na temelju razumijevanja naslijeđa, ali i naraštajne odgovornosti.

⁶ Tekst Deklaracije izašao je u novinama te odmah pobudio zani­manje javnosti i političkih struktura u Hrvatskoj i drugim jugo­slavenskim sredinama. Premda je pitanje reguliranja javne upo­rabe jezika bilo prisutno u političkom prostoru, pa i u trenutku kada se u Zagrebu usvaja Deklaraciju, neposredno prije o tome su raspravljala politička tijela u Sloveniji i Makedoniji, ta je ini­cijativa potaknula žestok, ne samo politički odgovor, uslijedio je naime i beogradski Predlog za razmišljanje. U jezičnom pogledu razlike su dolazile iz svojevrsne nedovršenosti tzv. „Novosadskog dogovora" (1954.) srpskih i hrvatskih jezikoslovaca iz kojega je proizašao zajednički pravopisni priručnik s dvosložnim, alterna­tivnim nazivom jezika. Krleža je izbjegao biti u inicijalnom krugu potpisnika toga dokumenta, „to je bio sasvim pouzdan nagoveštaj da neće doći pa sam zamolio Milana Bogdanovića i Rodoljuba Čolakovića da sa svoje strane podupru našu stvar kod Krleže" (Milisavac, 1998: 24). Premda je „zaključke" ipak ,,s nogu" sljedeće godine potpisao, njegova distanca oko rezultata takve prakse nije bila nepoznata. Ali problem s Deklaracijom nije ostao na toj ras­pravnoj razini. O ozbiljnosti njome potaknuta stanja govori i to da je tajna služba pokrenula opsežnu akciju donoseći „procjenu": „Na unutrašnjem planu utvrđena je međusobna povezanost veći­ne potpisnika ‘deklaracije’, koja graniči s grupacijom." Pritom se posebno apostrofiraju Krleži bliski potpisnici: „Praćenjem nave­denih lica, (osobito Tuđmana i donekle Šegedina) (...)“ (Bukvić, 2022: 89-91) Praćenjem su nesumnjivo došli i do Krležina ureda: „Nagovorio me Šegedin da odem na proslavu pedesetogodišnjice Oktobra u Jugoslavenskoj akademiji. Odlučio sam da idem, jer se poslije Deklaracije nisam pojavljivao ni na kojem sastanku, a na sve sam bio pozivan, pa bi se ovaj moj izostanak - na sastanku na kome će govoriti i Bakarić - smatrao kao izrazita demonstracija", kaže Krleža Malinaru.

⁷ „Terminološki se (u suvremenim hrvatskim, op.) udžbenicima koriste nazivi ‘Hrvatsko proljeće’ (češće) i ‘maspok’ (rjeđe), iako pritom potonji nema negativne (pejorativne) konotacije. Prikazi se ponajviše razlikuju u tome koliko se naglašavaju i variraju pojedini od tri ključna čimbenika pokreta (Matica hrvatska, stu­denti, hrvatski partijski vrh, iako se od ključnih osoba ponajviše spominju S. Dabčević Kučar i M. Tripalo, potom M. Krleža kao potpisnik Deklaracije (...)“ (Koren, 2012: 331)

⁸ Krležina opaska Malinaru: „Ako ja nisam za pedeset godina svoga javnog rada našao srpsko srce koje bi kucalo u istom ritmu kao i moje, ne vjerujem da ćeš ti to moći“ sugerira do koje ga je mjere porazilo držanje beogradskih kulturnih krugova oko pitanja De­klaracije. Krleža je trajno dolazio u prijepore sa srpskim intelek­tualcima oko različitih kulturnih pitanja, posebno je to došlo do izražaja u pripremi velike izložbe srednjovjekovne umjetnosti u Parizu i nesporazuma akademija, oko upravljanja „historijskim“ institutom u Dubrovniku. Svjestan da je izrada Enciklopedije Ju­goslavije pothvat koji podrazumijeva mnogo arbitrarne vještine, nastojao je na „srpskoj strani“ učiniti sve što može uključujući raz­mjerno česte boravke u Beogradu s osobnim angažmanom kako bi se tamošnjoj „republičkoj" redakciji toga projekta, a koju je vo­dio njegov prijatelj Marko Ristić, pomoglo prevladati zapitanost kako to da se jugoslavensku enciklopediju ne editira iz Beograda, nego iz Zagreba. Stoga je ostao zatečen kada je upravo iz kruga te redakcije upućena invektiva prema srpskomu partijskom vod­stvu s aluzijama na zapostavljenost srpskih gledišta u konačnoj redakturi Krležina zagrebačkoga enciklopedijskog kabineta. Taj je incident prethodio atmosferi potpuna nepovjerenja u kojoj su se u povodu Deklaracije od Krleže više ili manje potiho distancirali i njegovi beogradski prijatelji. Krleža Malinaru to ilustrira aneg­dotom: „Postao sam popularan u Beogradu jer se proširila glasina da sam vratio partijsku knjižicu i emigrirao u Švicarsku, govorili su o meni - Alal mu vera! Vučo se zaprepastio kad me je vidio na svojim vratima, kao da je ugledao duha". Enciklopedija Jugosla­vije posebno je u tom pogledu važna i kao Krležina raspravna, autoreferencijalna platforma. Na „marginama" članaka koje je dobivao na imprimatur bilježio je opaske, ponekad razvijene stu­dijske opservacije, komplementarne kritičkoj podlozi Malinarovih razgovornih skica. Značajan dio te grade sačuvan je u Krležinoj ostavštini, a dijelom je i objavljen (Krleža, 201 I.).

⁹ „(...) nego želio bih naglasiti kako naše brige i naše zbrke što se tiče podvojenih mentaliteta u tom pogledu nisu bile mnogo manje u vrijeme kada se ‘Danica’ proglasila ilirskom no što su danas“ (Krleža, 1988b: 139).

¹⁰ Krležin položaj u društvu, stabilnost pozicije koju je uživao, proi­zlazio je iz razumijevanja, svojevrsne prijateljske prisnosti sa še­fom jugoslavenske Partije i države Josipom Brozom Titom (1892. - 1980.). Tito je već na samom početku novoga revolucionarnoga poretka, čitavu prvu polovicu 1946., zadržao Krležu u Beogradu da bi se smirile tenzije koje su u hrvatskome partijskom ruko­vodstvu spram njega prenesene iz predrevolucionarnih ideoloških sporenja. Premda je postupno, Krležinim preuzimanjem obveza u kulturnoj politici, a i partijskim odricanjem od staljinističkih praksi, njegova uloga postala nesporna, distanca nije prevladana. To je došlo do izražaja i u krizi oko Deklaracije, a sada je po Malinarovoj razgovornoj „kronologiji" vidljiv i mehanizam kojim se Krleža iz ponora vraća u ravnotežu. Prije nego što Krleža uspije išta učiniti Tito ga poziva na razgovor tražeći da istodobno u Be­ograd dođe i član užega hrvatskog partijskog rukovodstva Miko Tripalo. „Kada sam došao u Užičku 15, iznenadio sam se kada sam tamo zatekao Krležu", kaže Tripalo sjećajući se napetog, ali i prijateljskog uvjeravanja što se može i treba učiniti (Tripalo, 1992: 28). Dabčević-Kučar se pak sjeća „da je Tripalo, vrativši se iz Beograda, pripovijedao kako je, došavši u Beograd, spreman na ‘pranje glave’, u Užičkoj, u Titovu domu, kod Tita našao Kr­ležu. Sjedili su i ugodno brbljali. Tripalo mi je ispričao da je bio zaprepašten, kako prijateljski, u dobru raspoloženju razgovaraju, a dotle smo mi u Zagrebu obasipani svim mogućim prijekorima zbog te iste ‘Deklaracije’.“ Po Krležinu objašnjenju Malinaru, Tripalo je dobro procijenio taj susret: „Kad sam bio s Titom i govorio u vezi s Deklaracijom, govorio sam kako bi trebao stvari svesti na jednostavne formule, i pri tome sam govorio povišenim glasom, Tito mi je na to kazao, (...) ponovo ‘Bog i Hrvati’, samo ne viči jer će te udariti kaplja.“ Ipak, iz takvih se, pa i potvrđenih situacija ponekad donose zaključci o pretjeranu dosegu Krležinu, štoviše i utjecaja samog Tita u promoviranju pojedinih rješenja ili ograni­čavanju otpora kojim su suzbijana. Prije će biti da su i te „konzultacije“ oko Deklaracije tek pokazatelj otuđenosti državnog apara­ta, čega su nominalni nositelji vlasti i njihov uži unutarnji krug, kojemu, kada je riječ o Titu, pripada Krleža, nesumnjivo svjesni.

¹¹ Prvo kaže Malinaru: „kad ovo spazmatično stanje popusti, otići ću iz Zavoda, zatražit ću penziju, već 13 godina radim više nego što treba, ja sam svjestan svega što će moj odlazak za Vas značiti, ali ultra posse nemo obligatur, kad ću to učiniti, to još ne znam, ali ja sam (...). Ti se za dugo vremena oprosti od Krležiane, jer tko će onda dati novce za štampanje te knjige, a možeš li negdje na (...) stranu pohraniti svoj i moj arhiv (ovaj iz Zavoda), ako možeš, skinut ćeš mi veliku brigu s vrata", potom i: „Moraš shvatiti da je meni ovaj Zavod već dosadio, i on sam je mislio da ću se povući u vezi sa kampanjom oko Deklaracije ali ako ja odem, vi ste odmah gotovi, ne će vas možda likvidirati, ali će vas pretvoriti u privred­no poduzeće, već dvije godine s nama iz Beograda postupaju... Morat ću stvari opet pokrenuti sad kad dođe nova ekipa, ja bih rado otišao u penziju na koju imam već odavno pravo, ali me veže osjećaj odgovornosti prema vama."

¹² Krleža se postupno povlačio iz javnog života, ali je do 1977., kada je u požaru izgorio dio palače Matice hrvatske u kojem je bio smje­šten Leksikografski zavod, dolazio u ured. Čini se da nakon De­klaracije više nije odlazio u Beograd. Sve teže pokretan, posljed­nje godine provodi u stanu na zagrebačkom Gvozdu.

¹³ Odbrana i poslednji dani naslov je proze srpskog književnika Borislava Pekića (1930. - 1992.). Ovdje je preuzet s obzirom na žan­rovska i poetička svojstva Krležina iskaza, „obranu" vlastite pozi­cije i testamentarni ton kojim je prožeta. Poveznica međutim nije tek retorički asocijativna, tako naslovljeni fikcionalni memoari Pekićeva junaka, za koje se može pretpostaviti da barem donekle rastu na autobiografskom humusu, razrađuju fenomen emigraci­je kao graničnog stanja potaknutog društvenim okolnostima, ali i rizikom od unutarnje emigracije u koju subjekt ponire, a da uopće ne mijenja mjesto. Pekić se bavi graničnim situacijama s obzirom na „izbor" koji je na crti društvene pokretljivosti uvijek iznova potrebno učiniti sa suptilnom osjetljivošću za prihvaćanje nepisa­nih, podrazumijevajućih normi na kojima počiva kohezija zajed­nice. Kada objavljuje tu novelu (1977.), Pekić je zapažen pisac čija djela nisu promaknula Krleži. Štoviše, u razgovorima s Vaništom i Čengićem Krleža se upućeno referira na njegovu prozu. To je moglo biti povezano s književnim krugom u kojem se Pekić kretao (Mirko Kovač, Danilo Kiš), a Krležu je zanimao, ali i načinom na koji je Pekić rastvarao proturječja državnog aparata. Premda im idejni predtekst pritom uopće nije blizak, Pekićeva je pripovjed­na artikulacija, vještina apstrahiranja i tenzija kojom održava slutnju neminovnog evidentno privukla Krležinu pozornost. Ta je projektivnost Pekićeva teksta posebno došla do izražaja pri intermedijskoj transpoziciji kojom ga je (1982.) učvrstila beogradska rock-skupina Idoli razrađujući naslovnu metaforu u nov spektar orkestriranih slika. Ovdje je utoliko zanimljivo to što se i Krleža, i Pekić, i Idoli bave sudbinskim gradivom doba na izmaku, ali Pekić na način da i u njegovu epilogu iščupa eksplozivnu inači­cu kakvima je Krleža definirao epohu govoreći o Hiljadu i jednoj smrti ili o djelu Na rubu pameti.

¹⁴ „Bio je očigledno potresen“, objašnjava Vlado Gotovac kako je Krleža primio njegov „izvještaj s robije“: „A ja mu nisam ispričao ni deset posto onoga što sam znao.“ Potom mu je Krleža pričao „kako je učinio sve što je mogao (da mu pomogne, op. a.), ali ni­šta nije postigao“. Kada se nerijetko spominje taj razgovor, obično se ističe i Krležina ponuda Gotovcu „da ode u Opatiju, kako ne bi ništa istjerivao na čistac“. No ta je ponuda imala i zaključnu misao koju se previđa: „A ja ću te pozvati kad bude vrijeme da se vratiš.“ (Gotovac, 1989: 148) Ta je nijansa važna jer je Krleža znao osjetiti nepovjerenje u vlastitu strategiju „pomaganja", kao kad kaže Malinaru: „Tuđman se sada ljuti na mene, tvrdeći da mu nisam pružio dovoljnu podršku. On sada zaboravlja koliko sam puta intervenirao za njega, na raznim nivoima, prije godinu dana u jednoj dramatskoj situaciji intervenirao sam za njega na Brionima, tada je Marijan Cvetković koji je ljetovao u Gorskom kotaru bio pozvan telefonski hitno na Brione i Tuđman je poslije toga ostao direktor Instituta još godinu dana." Tuđmanu je u raz­govorima s Malinarom posvetio čitavu malu psihološku studiju jer se Franjo Tuđman u zbivanjima oko Deklaracije prometnuo u društvenu figuru oko čijeg su se položaja u Partiji, u Institutu koji je vodio, na fakultetima na kojima je pokušavao doktorirati, u Akademiji, u čije je članstvo žestoko aplicirao, prelamali mnogi odnosi. A kada se i Tuđman 1970-ih zatekao pod zatvorskom presijom, Krleža je opet, i to s razmjernim uspjehom, „intervenirao". To više ni sam Tuđman nije poricao (Tuđman, 1989.).

¹⁵ „Tako u nedoumici, ja šutim. Moju šutnju mi Lasić predbacuje vrlo grubo, bez fair playa. Kaže da o meni treba pisati mrko i hladno; to su moje riječi iz 1919, kad se stvarala monarhija. Zar o meni pisati danas onako kako sam ja pisao o Aleksandru." (Vaništa, rkp.)

¹⁶ Krleža piše supruzi Beli da „prima pisma s lijeve i desne strane u vezi s jezikom (nastavno na intervju u Svijetu, op.) Stara buda­la i neprijatelj srpstva!" Također tih dana: „To, što je jučer bila Deklaracija, danas je Tanjugova vijest, a kad to donosi Tanjug, onda se upale zelene svjetlosti. No ipak neće ništa izmijeniti u Ustavu." (Krleža, 2015) Pokazalo se da u toj procjeni nije bio u pravu, Ustav SRH (1974.) definira „jezično pitanje" približno ili istovjetno Krležinu shvaćanju.

¹⁷ Nedugo nakon Krležine ostavke na članstvo u CK SKH (1967.), u koje je izabran na 5. Partijskom kongresu (1965.), u prosincu 1968. održan je 6. Kongres te je na njemu izabran novi centralni komitet i partijsko vodstvo na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar. Sastav tog komiteta i profil vodećih kadrova proizlazio je iz reformskih procesa u društvu. To je rukovodstvo odmah započelo diferencijaciju u samoj partiji oko razumijevanja specifične hrvat­ske pozicije u federalnom sklopu, što je posebno došlo do izraža­ja u pripremi simboličke X. Sjednice CK SKH održane početkom 1970. Antagonist na toj sjednici bio je Miloš Žanko (Žanko, 1986.), koji se i u doba obračuna s Deklaracijom isticao tvrdim, konzerva­tivnim gledištima: „(...) dok su u Hrvatskoj jugounitaristi (poput Žanka) smatrali da je time otvoren i lov na Krležu i žestoko ga počeli napadati" (Dabčević-Kučar, 1997.). Krleža je Malinaru oko toga nedvosmislen: „Ja smatram da mi je dužnost da budem soli­daran u takvim časovima sa svojim narodom, a ova bura koja se iz Beograda i Zagreba od strane partijskih foruma diže protiv De­klaracije jasno pokazuje gdje su izvori hegemonije i ugnjetavanja. Volio bih da se Žanko očeše o mene, imam već spremljen odgovor, vrlo kratak!

Dragi druže Žanko, / Mislim da nije toliko interesantno što Vi mi­slite o meni, već bi bilo mnogo interesantnije što ja mislim o Vama, jer za sto godina kad nitko neće znati da ste uopće postojali, ostalo bi o Vama kao jedino svjedočanstvo ono što bih ja o Vama napisao. / Dijalektički Vas pozdravlja, / Vaš M. K.“

Utoliko je očekivano da Krleža sugerira partijskom vodstvu kako se držati spram Žanka kada njegova oštrica s njega prelazi na njih: „Još prije, 1970, za vrijeme X. sjednice i njezine pripreme, rekao je da mi zavidi kako se angažiram i kako ću na kraju sagorjeti.“

¹⁸ „Boljelo ga je kad je od nas saznavao, a i sam osjećao, što se Hr­vatskoj sprema. Ipak, čini mi se, da je po osnovnim nazorima, po živu sudjelovanju u tadašnjim previranjima, Krležu moguće, po­trebno i opravdano ubrajati u proljećare“. (Dabčević-Kučar, 1997.) „Naravno da se Krleža nije slagao niti je bio sretan zbog progona ljudi, pogotovo zbog toga što su neki intelektualci i dobri ljudi za­vršavali u zatvoru, ali on kao da je bolje od nas znao da će se to morati dogoditi. A bolje je od nas ocjenjivao da će to, kad krene, ići masovno, da će doći do većih i manjih obračuna u mnogim sre­dinama. Ima Krleža iskustva. Zbog toga nije bio sretan, ali očito nije za to krivio ni nas, ni Tita.“ (Planinc, 2011: 175)

¹⁹ Kada mu je tako za stipendista Herderove nagrade predložen mla­di pjesnik Nikola Petrak, on je u razgovoru s njime, koji modulira u dnevnički fragment, zatečen promjenom perspektive čitave ge­neracije: „Svijest u sadašnjosti, to je pamćenje onoga što je bilo i predviđanje onoga što stiže kao normalna posljedica u lancu zbi­vanja. Međutim: od svega što je bilo pojma nemaju, a prema tome ne mogu imati pojma niti mogu imati bilo kakve slike o svijetu pre­zenta i nikakve konkretne fantazije pro futuro. Dječaci s jedne, a izgubljeno pokoljenje lutalica s druge strane, ‘naraštaj’ koji se ne nadovezuje na nešto što bi bilo vezano s ovim tlom, društvo koje nema bar nekako uporište da se opre o nešto konkretno, pošto je za njih sve nepoznanica, sve u znaku pitanja. Čisti fantomi u fantomatskoj stvarnosti." (Krleža, 2019.) Pokušavajući reći „nešto o duhu jednoga vremena i jednoga naraštaja", Željka Čorak pak evo­cira razgovor koji je nekoliko njih vodilo s Krležom pokušavajući ga navesti na „moćan i presudan zagovor", da se novinama Telegram zadrže dotacije: „Krleža se vjerojatno dobro zabavljao, sve saslušao, malo obećao i ništa učinio." Da bi potkrijepila svoju tezu kako je Krleža mogao, a nije htio sudjelovati u toj naraštajnoj potpori, na­vodi nastavno iskustvo kada je, „ogorčen nedostatkom poštovanja mlade generacije prema povijesnim zaslugama svoje generacije i sebe samoga", tražio od uredništva radija da prekine emitiranje njezinih priloga o arhitekturi jer je u negativan kontekst dovela radove Drage Iblera (Čorak, 2009.).

²⁰ Kada joj je (1973.) „zabranjeno uređivati emisiju Govorimo o ka­zalištu, ali i bilo što objavljivati na Radio Zagrebu", Mani Gotovac obratila se Krleži, tim više jer joj se činilo da je neposredan povod u tome što je u toj emisiji reproducirala Krležin monolog o laži iz predloška za izvedbu na Dubrovačkim ljetnim igrama: „Za mene su te riječi govorile o našim starim i novim admiralima koji su i opet zavladali... preuzeli mjesto onih malobrojnih, visoko obrazo­vanih vođa kratkotrajnoga hrvatskog proljeća." Krleža je doista, i to pred njom, intervenirao raspitujući se: „Zašto ne smije raditi, čemu takve odluke, pa to nije pitanje politike." „Velikan hrvatske umjetnosti i kulture, molio je za jednu manje - više nepoznatu, fa­kultetski obrazovanu, mladu kazališnu kritičarku. U osnovi molio je ‘sitnicu’." Odgovor je bio negativan, izrečen neugodnim tonom: „gotovo da mu je spustio slušalicu." ,,U tom trenutku shvatila sam koliko je dvojbena stvarna politička moć Miroslava Krleže. I kako stoje stvari s Državom i njezinim umjetničkim velikanima." (Go­tovac, 2016.) Uostalom, sam Krleža o tom kompleksu govori Malinaru: „Bojim se da ne će dopustiti da se moje knjige štampaju. Re­kao mi je Frangeš da su me izbacili iz programa Radio-Zagreba, a u jednoj školi je nastavnica objašnjavajući đacima Deklaraciju rekla da se ove godine ne može kao maturalna tema uzeti Krležu. Među djecom je nastao muk."

*Tekst je priređen na temelju izlaganja na jubilarnim Da­nima Hvarskoga kazališta 2023. u Hvaru (Promjene očišta: hrvatska književnost i hrvatsko kazalište te znanost o njima u proteklih pola stoljeća), ali iz tehničkih razloga nije uvršten u pripadajući zbornik.

LITERATURA

Bilandžić, Dušan. Povijest izbliza. Zagreb: Prometej, 2006.

Bukvić, Nenad. Udba i Deklaracija. Zagreb: Hrvatski držav­ni arhiv, 2022.

Čengić, Enes. S Krležom iz dana u dan, I - IV. Zagreb: Glo­bus, 1985.

Čorak, Željka. „Mala uspomena na Miroslava Krležu ili što je ideologija stilu". Književna republika, vol. 7, br. 10-12, str. 78-82, 2009.

Dabčević-Kučar, Savka. Hrvatski snovi i stvarnost, I - II. Zagreb: Interpublic, 1997.

Fotez, Marko i Slobodan P. Novak. „Dani hvarskog kazali­šta". Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, vol. I, br. 1, str. 74-77, 1975.

Franičević, Marin. „Bio sam kulturni radnik a ponekad i pje­snik". Dani hvarskog kazališta, vol. X. Zagreb - Split: HAZU — Književni krug, str. 162—186, 1983.

Gotovac, Mani. „Dva moja poslovna susreta s Miroslavom Krležom". Knjiga sjećanja na Miroslava i Belu Krleža. Zagreb: Muzej Grada Zagreba, str. 39-42, 2016.

Gotovac, Vlado. Moj slučaj. Ljubljana — Zagreb: Cankarjeva založba, 1989.

Hrvatski biografski leksikon [Tomislav Brlek]. Krleža, Miro­slav, vol. 8. Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža", str. 184-189, 2013.

Koren, Snježana. „Udžbenik iz 1971. i udžbenici o 1971: udžbenički narativi i politike povijesti 1971 — 2011", Hrvatsko proljeće, 40 godina poslije. Zagreb: Centar za demokraciju i pravo „Miko Tripalo", str. 309—332, 2012.

Tekst je prenesen iz posljednjega broja časopisa Forum Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb.