Zoran Milutinović, Odgovor Davoru Beganoviću

Duboko sam skrušen pred svim komplimentima koje mi je u svojoj kritici knjige Bitka za prošlost uputio Davor Beganović (http://ivanlovrenovic.com/2018/08/davor-beganovic-kako-razmisljati-o-andricu/) i zahvalan za pretežno pozitivnu ocenu koja je od njega došla. Onima koji ga poznaju i upućeni su u njegov rad neće biti iznenađujuće što sam napeto iščekivao njegov sud, i što sam posle toga mnogo spokojniji. Moja knjiga je polemička i poziva na debatu o mnogim pitanjima – mada je i književni i naučni život kod nas danas takav da u tom smislu ne treba gajiti prevelika očekivanja – i ja ću se rado odazvati svakom pozivu da objasnim svoja tvrđenja i potkrepim ih dodatnim dokazima. U ovom slučaju to nije preterano zahtevno, jer Beganovićeva kritika i ne dolazi sa suprotne strane u ovoj, za sada samo mogućoj, debati, nego iz blizine mesta sa kojeg i ja govorim: da to kažem koristeći termine Rusmira Mahmutćehajića, jedan “žrec andrićevstva” kritikuje drugog, a na vebsajtu trećeg. To ne znači da su naše pozicije u svemu identične – autentična razumevanja uvek su različita, razumeva se drugačije ako se uopšte razumeva, da podsetim na jedan važan Gadamerov stav – i ne moraju takve biti. Dok se u oceni stavova i tvrđenja koje tumačim u knjizi Bitka za prošlost Beganović i ja slažemo, on mi upućuje jednu kritiku koja se odnosi na korišćenje izvora, i jednu koja se odnosi na istorijski kontekst. Prva glasi: 

Moje pitanje: Koji Komitet? Uvid u bibliografiju pruža nam sljedeći podatak o toj jedinici: Stanje u opštini Viešgrad pred izbijanje ratnih sukoba i zločini prema Srbima u toku ratnih sukoba. 1996. Beograd: Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava. http:/www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/8-VG.htm. Zašto bih ja vjerovao Milutinoviću i njegovome Komitetu kada se zna što se doista zbilo u Višegradu i kakvu je odluku u vezi s ratnim zločinima koji su se desili u njemu (nota bene, vjerojatno najzloslutniji u Bosni, uz prijedorske i srebreničke masakre) donijela oficijelna institucija ICTY u slučaju protiv dvojice „uglednih“ stanovnika Višegrada a potom Argentine Milana i Sredoja Lukića. (cf. http://www.icty.org/en/press/milan-luki%C4%87-and-sredoje-luki%C4%87-convicted-war-crimes-vi%C5%A1egrad) Nota bene, ta su dvojica uglednih Višegrađana „autori“ masakra koji se zbio nakon otmice Bošnjaka u vlaku na pruzi Beograd-Bar, u mjestu Sjeverin o kojemu, ako me sjećanje ne vara, pravosuđe Republike Srbije nije donijelo nijednu pravomoćnu odluku. Paralela Šabanović – Lukići, hm? Kako mogu vjerovati domenu pod naslovom www.slobodan-milosevic.org? Bilo bi to isto kao konzumirati podatke o zločinima što su ih Židovi učinili protiv Nijemaca, na koje su ovi obrambeno reagirali, na stranici www.adolf-hitler.org. 

To, međutim, nije nikakav Milutinovićev komitet, nego Komitet koji je formirala Vlada Savezne Republike Jugoslavije 1993. godine. Komitet je radio do aprila 2003. godine, kada je ukinut. Njegov zadatak je bio da prikuplja dokaze i dokumente o izvršenim zločinima, da nalazi i saslušava svedoke, kao i da čuva svu sakupljenu dokumentaciju. Od 2004. godine ta dokumentacija je u posedu Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, koje joj, po svemu sudeći, poklanja poverenje i služi se njome u svojim istragama. Izveštajima ovog Komiteta poklanjaju poverenje i mnogi istoričari, politikolozi i drugi autori: na primer, Daniela Mahler u knjizi Serbische Vergangenheitsaufarbeitung: Normwandel und Deutungskämpfe im Umgang mit Kriegsverbrechen, 1991-2012 (Transcript, 2015), ili autori u zborniku The New Bosnian Mosaic: Identities, Memories and Moral Claims in a Post-War Society koji su uredili Elissa Helms, Xavier Bougarel i Ger Duijzings (Routledge, 2006), ili kod nas Ivan Lovrenović u knjizi Nestali u stoljeću (Fraktura, 2013). Na pitanje ”zašto bih ja verovao Milutinoviću i njegovom Komitetu” odgovor je vrlo jednostavan: na žalost, stvari tako stoje da ako hoćemo da saznamo nešto o zločinima počinjenim nad Srbima u ratu u Bosni i Hercegovini, moramo da se obratimo srpskim izvorima, a ako nas zanimaju oni počinjeni nad Bošnjacima, najbolje bi bilo da konsultujemo bošnjačke izvore. Bolje bi bilo da nije tako, ali tako je. Ovi maločas navedeni autori to izgleda znaju. U knjizi Bitka za prošlost citiram elektronsku verziju jednog od izveštaja ovog Komiteta, koja se na internetu može naći samo na stranici slobodan-milosevic.org – bar ja nisam bio u stanju da nađem taj izveštaj nigde drugde. Komitet je svoje izveštaje štampao i kao knjige, no kako je Jugoslavija u devedesetim godinama bila pod sankcijama, ni Britanska biblioteka u Londonu, ni biblioteka mog univerziteta, niti bilo koja druga biblioteka u Velikoj Britaniji, nisu uspele da nabave primerke te knjige. Da jesu, citirao bih knjigu, a ne elektronsku verziju. Knjiga se, međutim, može naći u katalogu Bayerishe Staatsbibliotek u Minhenu (zgodno Beganoviću, ali meni daleko) i u biblioteci University of Washington u Sijetlu (daleko obojici). Da je ova organizacija smatrala korisnim postavljanje na svoj vebsajt izveštaja o srpskim žrtvama u ratu ne izgleda neobično, ali to ne znači automatski da je izveštaj neistinit. Ako bismo sledili tu logiku, nikad niko u Banjaluci ne bi trebalo da poveruje publikacijama Istraživačko dokumentacionog centra u Sarajevu, koji nastavlja rad Komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima Predsedništva Bosne i Hercegovine formirane 1992. godine – naročito ako se setimo da se podaci iz ”Bosanske knjige mrtvih” mogu naći, u integralnom ili skraćenom obliku, na čitavom nizu vebsajtova koje ni Beganović ni ja ne bismo smatrali kredibilnim. To bi, na kraju, obesmislilo svaki razgovor. 

Beganović dalje kaže ”da se zna” šta se dogodilo u Višegradu, i pominje zločine Milana i Sredoja Lukića. Tačno, to se zna. Ali, da li se zna za dela Šabanovića? Neko, izgleda, zna, a neko ne zna. Kad ovi prvi to kažu ovim drugima, nije najmudrije zapušiti uši i ponavljati ono što se već zna, a još je manje mudro odmah saopštiti da se onima koji znaju to što mi ne znamo ne sme verovati: mnogo je bolje saslušati to što oni znaju, a mi još uvek ne. Jer, činjenica da je u Višegradu bilo zločina koji su počinili Milan i Sredoje Lukić ne isključuje mogućnost da je bilo i drugih zločina u Višegradu i oko njega. A bilo je: jesu srpske snage vrlo rano preuzele Višegrad, ali Šabanović je, kaže izveštaj Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava, i to potkrepljuje dokumentima i izjavama svedoka, nastavio svoju ratnu aktivnost u Podrinju i postao komandant Drugog bataljona Prve podrinjske brigade Armije BiH. U petom izveštaju ovog komiteta (Ratni zločini na području opštine Goražde) vidimo ga kako preko megafona poziva Bošnjake u Goraždu da ubijaju svoje susede Srbe. Prethodno se može pročitati dugačak spisak ubijenih srpskih civila, među kojima su i dvojica s prezimenom Heleta. Za razliku od te dvojice, jedan od goraždanskih Heleta uspeo je da, zajedno sa ocem, majkom i sestrom, noću otpliva niz Drinu, samo nekoliko sati pre no što je bošnjačka milicija zapalila njihov stan misleći da su još uvek unutra, da preživi rat, obrazuje se za medijatora u rešavanju konflikata, i napiše memoar o svojim ratnim iskustvima (Savo Heleta, Not My Turn to Die, 2008). Dnevnici ili memoari dece uhvaćene u kovitlac rata i nasilja gotovo da predstavljaju poseban žanr ”ratnog pisma” u Bosni i Hercegovini, ali za razliku od nekih koji su bili široko popularizovani u javnosti i kod nas i na strani, priča ovog srpskog dečaka koji 1992. godine ima samo trinaest godina iz nekog razloga nije doživela nikakav publicitet. To je šteta: ne samo što je knjiga dokumentarna i odlično napisana, nego, čak i kad to u njoj ne bi bilo eksplicitno istaknuto (Heleta, 117), ne operiše podelom na Bošnjake i Srbe, nego na ljude koji na civile bacaju granate i pucaju iz snajpera sa okolnih brda, ili ih po Goraždu love, ubijaju i bacaju u Drinu, s jedne strane, i one koji drugim ljudima pokušavaju da pomognu tako što će ih nahraniti, sakriti u svojoj kući ili im na neki drugi način pomoći da prežive. I Bošnjaci i Srbi su na obe strane. Heletino predstavljanje događaja u Goraždu pod kontrolom Bošnjaka, a opkoljenog srpskim snagama, skoro do u detalj se poklapa sa onim što se može naći u petom izveštaju ovog Komiteta. Zašto se sve to ne bi smelo reći? Ili ne želimo da znamo celu istinu o onome što se događalo u Višegradu i Podrinju, nego hoćemo da znamo samo jedan deo te istorije? Znam Beganovića vrlo dobro već dugi niz godina, izuzetno ga cenim kao stručnjaka – on je, pored svega ostalog, autor najbolje monografije o Danilu Kišu koju imamo na raspolaganju – i kao dragocenog prijatelja s kojim mogu da razgovaram i kad se uopšte ne slažemo, a da to neslaganje ne poremeti našu uzajamnu naklonost i poverenje, pa znam i da nije od tih koji bi da spreče pojavljivanje cele istine. Samo treba, bez ishitrenih reakcija, odlučiti da se istini dopusti da se pojavi. 

Ali uključivanje po analogiji Adolfa Hitlera i Jevreja u ovu argumentaciju, što Beganović čini na kraju navedenog odlomka, nimalo ne koristi pojavljivanju cele istine. Ta analogija, kao što je već mnogo puta primećeno, koristi se kad se na neku stvar hoće primeniti obrazac Apsolutnog Zla i Apsolutne Nevinosti. U bosansko-hercegovačkom ratu koristili su ga i srpski i bošnjački nacionalisti, što sam već pomenuo u knjizi, da bi za sebe prisvojili poziciju Apsolutne Nevinosti, a svog ratnog protivnika predstavili kao Apsolutno Zlo. Taj obrazac se na ovaj rat može primeniti samo ako po svaku cenu hoćemo da sprečimo pojavljivanje cele istine. One koji poklanjaju svoje poverenje Apsolutnom Zlu, recimo tako što poveruju onome što je s njim na bilo koji način u vezi, kao što je ovaj izveštaj Komiteta, ova analogija ili nacifikuje smeštajući ih u krilo Zla, ili sasvim diskredituje kao sagovornike. Jer, o čemu uopšte možete razgovarati sa onima koji veruju Adolfu Hitleru, i zašto biste slušali ono što vam oni hoće reći? Svakako ih nećete pitati o sudbini Jevreja u Drugom svetskom ratu. O tome ćete više saznati ako pitate Jevreje – kao što ćete o zločinima nad Bošnjacima više saznati od Bošnjaka, ili o zločinima nad Srbima od Srba. Ne verujem da je Beganović zaista želeo da nacifikuje ili diskredituje ne samo mene, nego i ove gore navedne autore koji su takođe poverovali Komitetu. Pre će biti da je opet u pitanju ishitrenost. 

Ta logička operacije, koja služi diskreditovanju sagovornika i prekidanju svake rasprave, te obezbeđuje da ostanemo sami na sceni kao jedini govornici kojima niko neće moći da protivreči, može se nazvati i argument genocida. U najtemeljnijoj i najpotpunijoj istoriji rata u Bosni i Hercegovini, Pol S. Šoup i Stiven L. Berg primećuju: ”Optužba za genocid tako postaje sredstvo negiranja i poricanja svih drugih pitanja koja okružuju konflikt”. (Burg i Shoup, 2000, 184) Ako nešto uspešno uvedete u Holokaust-analogiju, više se uopšte ne morate truditi oko argumentacije, niti se u debati može postaviti bilo koje drugo pitanje o konfliktu, jer tu svaka rasprava prestaje. Beganović ga koristi – i to je njegova druga kritika na koju ovde hoću da odgovorim – da odbaci jedno pitanje koje postavljam u knjizi Bitka za prošlost:

”U aprilu 1992. godine, na samom početku rata, pripadnici sarajevskog MUP-a, sve sami muslimani, streljali su u Velikom parku u Sarajevu osam zarobljenih vojnika JNA. Toliko su imali; šta bi radili da su imali osam hiljada?“ (Milutinović, 246) Ovaj se iskaz može podijeliti na dvije sastavnice. Prva je nepobitna i znanstveno potvrđena činjenica. Bio je to zločin o kojem se nitko razuman ne može sporiti – ružan i nepotreban. Druga je sastavnica mahmutćehajićevska aplikacija pseudoetičkoga komentara na gore spomenute činjenice. Aluzija je na osam tisuća bestijalno pogubljenih Bošnjaka u Srebrenici, jedinome juristički sankcioniranom genocidu na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Problem s Milutinovićevom formulacijom jest da Bošnjaci nisu imali na raspolaganju 8000 vojnika JNA.

Ja i dalje mislim da je ovo pitanje sasvim suvislo u kontekstu u kojem je postavljeno, a da nije pseudoetički komentar, i voleo bih da mi neko na njega odgovori umesto da ga prosto odbaci. Evo zašto: Bitka za prošlost bavi se nizom autora koji promovišu revizionističku istoriju naše dalje i bliže prošlosti. Čitalac će tamo naći, pored ostalog, kratku analizu jednog odlomka iz članka Adila Zulfikarpašića koji se odnosi baš na Višegrad i zločine iz Drugog svetskog rata. (Milutinović, 43-44) Zulfikarpašićeva strategija nije poricanje zločina, nego njihovo prikrivanje: on piše o četničkom ubijanju Muslimana u Višegradu 1942. godine, ali prećutkuje ustašku kampanju ubijanja Srba u Višegradu iz avgusta 1941., kojoj je ova četnička sledila kao osveta. Ovo prvo ”se zna”, a ovo drugo se potiskuje. To nije cela istina. Ovde se ne mogu ponoviti svi primeri – čitalac će ih naći u mojoj knjizi – i dovoljno će biti da se samo setimo da svaki nacionalizam konstruiše vlastitu naciju kao apsolutno nevinu žrtvu tuđeg zla. Bošnjački nacionalizam nije izuzetak iz tog pravila. Kad bi nacionalizam odustao od ovakve konstrukcije i počeo da se bavi celom istinom, odmah bi započeo proces vlastitog potiranja: ukratko, Mustafa Imamović počeo bi da liči na Envera Redžića. Najambiciozniji revizionista u tom smislu je Rusmir Mahmutćehajić. Njegova knjiga Andrićevstvo sadrži, kao svoju centralnu narativnu liniju, konstrukciju bošnjačkog identiteta kao utelovljenja Apsolutne Nevinosti, koju još od 1015. godine pokušava da uništi Apsolutno Zlo reinkarnirano u velikom broju različitih hrišćanskih i sekularnih aktera, od kojih su Srbi najprominentniji, i čiju ideologiju formuliše delo Ive Andrića, pa se ta ideologija zato može nazvati andrićevstvom. Mahmutćehajić daje i niz primera za to uništavanje – ubijanje, istrebljenje, genocid – koji unazad sežu do Svetog Save, dakle do početaka pisanih tragova srpske kulture, a dopiru do naše savremenosti. Naravno da ni u jednom trenutku ne pomišlja da predstavi i tamniju stranu bošnjačkog identiteta, na primer u odnosu na Srbe – a bilo ih je, zar ne? No, Apsolutna Nevinost ne može opstati ako na nju padne i jedna jedina senka, jer bi odmah prestala da bude apsolutna. Bitka za prošlost ne ukazuje na svaki primer ove Mahmutćehajićeve strategije, ali ističe nekoliko ilustrativnih, i zastaje u najskorijoj prošlosti: u Mahmućehajićevoj prezentaciji poslednjeg bosansko-hercegovačkog rata. Tu je Mahmutćehajić ne samo svedok, nego i učesnik. Veoma prominentni učesnik: u javnosti ga predstavljaju kao tokom rata “drugog u Bošnjaka”, odmah iza Alije Izetbegovića, i on ne protestvuje zbog toga. To je, onda, jedan vrlo privilegovani svedok, na poziciji sa koje se mnogo može videti. Ako takav svedok rat predstavi samo kao srpski genocid nad Bošnjacima, Apsolutno Zlo protiv Apsolutne Nevinosti (čitalac Bitke za prošlost setiće se i da Mahmutćehajićevo asocijativno povezivanje Andrića sa nacizmom ovde služi za konstrukciju andrićevstva kao varijante srpskog nacizma), nije li onda zadatak kritičara da podseti čitaoca da je to samo još jedna instanca iste one revizionističko-nacionalističke strategije o kojoj je ovde reč? Takav kritičar ne može da polaže pravo na originalnost, jer on samo podseća na ono što se već dugo i dobro zna. Recimo, kod ove dvojice američkih autora, u knjizi koja je već skoro dvadeset godina standardni udžbenik na univerzitetskim kursevima koji se bave bosansko-hercegovačkim ratom, piše sledeće: ”Pripisati takve činove svim stranama bilo je kritikovano kao ‘moralno izjednačavanje' ili kao napor da se minimalizuju razlike između učesnika u borbi, kao sredstvo ignorisanja posebne odgovornosti Srba za destruktivnost i brutalnost rata. Naša analiza jasno predstavlja jednu stranu – Muslimane – kao oštećenu stranu, koja se bori za opstanak kao politička zajednica, ako ne i za samo svoje postojanje. Ali, istovremeno, dokazi koje smo ovde prezentovali jasno pokazuju da su se sve tri strane – uključujući i Muslimane –  ponašale na način koji potkopava svako polaganje prava na moralnu superiornost.” (Burg i Shoup, 180-181) Dakle, ništa novo: to smo već znali. Umesto Apsolutne Nevinosti i Apsolutnog Zla, imamo dva zla, jedno veće, a drugo manje. Bitka za prošlost tu novost saopštava ne Beganoviću, koji je to sigurno znao i ranije, nego Mahmutćehajiću, koji, iako je bio na poziciji sa koje se ne samo može videti bolje i više, nego se sa nje moglo i uticati na razmere zla, i dalje konstruiše narativ o muslimanima i Bošnjacima kao mirnima, koji samo u sebi traže ”najdublje počelo ljudskosti”, bore se za svačije pravo na slobodu i pravdu, nikome nikakvo zlo niti misle niti čine, a zlo trpe, koji piše knjigu o etici sećanja i pozira kao učitelj morala – a istovremeno ga vidimo kako koristi svoj položaj potpredsednika vlade da spreči otkrivanje zločina nad Srbima u Sarajevu upozoravajući jednog od komandanata Patriotske lige da prestane da iznosi u javnost podatke o tim zločinima. (Donia, 399) To jeste polaganje prava na moralnu superiornost uz istovremenu “opstrukciju puta pravde”, da se poslužim jednim pravnim izrazom kako me Beganović ne bi ponovo prekorio zbog “pseudoetičkog komentara”. Te dve stvari ne idu zajedno. Primer kojim sam tu protivrečnost ilustrovao čak je neadekvatan stvarnoj srazmeri civilnih žrtava (po navodima Tokačinog Institutadve trećine su Bošnjaci, a jedna četvrtina Srbi) jer tu srazmeru postavlja na 1000 prema 1. Voleo bih da čujem odgovor na pitanje koje sam postavio i to od onih koji, kao Mahmutćehajić, insistirajuna moralnoj superiornosti, pa onda i iz nje izvedenom narativu o Apsolutnom Zlu i Apsolutnoj Nevinosti u okviru Holokaust-analogije. To je sam početak rata, april 1992. godine, tih osam mladića nisu nikakvi četnici i koljači, nego regruti JNA, koji su se našli usred nečega za šta ne snose nikakvu odgovornost. Zašto je Apsolutna Nevinost morala da ih ubije? I još, ono što Beganović u svojoj kritici nije preneo iz moje knjige, Ksavije Bugarel citira iz ”Uputstva za muslimanskog vojnika” koje su 1993. godine sastavili bihaćki i zenički muftija sledeću rečenicu: ”Komandni oficir odlučuje da li je za opšte dobro bolje osloboditi, razmeniti ili likvidirati zarobljenika”. (Bougarel, 2017, lok. 3688) Muftije očito nisu imale visoko mišljenje o Ženevskoj konvenciji. Uputstvo razoružava svojom eksplicitnošću: likvidiranje zarobljenika nije impulsivni čin, akt gnevom zamračene svesti, nego rezultat racionalne procene i odluke komandnog oficira, te sankcionisano od strane dvojice visokih verskih službenika. Šta bi bilo, i gde bi se sve čulo, i kakve bismo sve zaključke izveli, kad bismo pred sobom imali slično uputstvo hrišćanskom vojniku sastavljeno od strane dvojice vladika? Na moje pitanje – šta bi ovi pripadnici sarajevskog MUP-a radili da su imali 8000 umesto 8 zarobljenika – odgovor ne može biti ”nisu imali 8000”, jer je to već sadržano u pitanju. Odgovor može biti ili ”streljali bi osmoricu, a ostale bi poštedeli”, ili ”streljali bi sve”. Ne znam šta je tačan odgovor, pa zato i pitam. Ovo pitanje ne ”relativizuje” Srebrenicu, jer je to nemoguće – zločini se ne mogu ni relativizovati ni pravdati drugim zločinima, a oni koji u ovakvim stvarima uzvikuju ”relativizacija!” obično samo pokušavaju da spreče da se o nekim zločinima uopšte progovori – ali postavlja pod drugačiju svetlost Holokaust-analogiju, tvrđenja o moralnoj superiornosti, Apsolutnom Zlu i Apsolutnoj Nevinosti, srpskom nacizmu, a pre svega Mahmutćehajićevu pozu učitelja etike sećanja. Njemu je to pitanje i upućeno. Zaista me čudi što se Beganović dobrovoljno javio da vadi kestenje iz vatre umesto ”drugog u Bošnjaka”, učitelja etike i propovednika istine, dobrote, lepote i ljubavi. Zanimljivije bi bilo da smo taj odgovor prepustili njemu.

Neko ko ima bolje mišljenje o ljudskoj prirodi na ovom mestu počeo bi da objašnjava kako se bez cele istine nećemo približiti pravdi i pomirenju. Možda bi mu na pamet pala i ona rečenica Hane Arent o tome da, kad je o prošlosti reč, jedino što možemo učiniti jeste da se potrudimo da saznamo šta je prošlost tačno bila, da to znanje podnesemo, i da vidimo šta proizlazi iz tog znanja i podnošenja. Mizantropu, međutim, pre bi na pamet palo gorko saznanje da se cela istina pojavljuje samo onda kad više nema na sceni nikoga koga bi njeno pojavljivanje moglo da omete u borbi za moć, i kad za celu istinu niko osim nekolicine zaludnih istoričara više i ne mari. Isto tako, da cela istina ionako ne može doprineti ni pravdi ni pomirenju, a to bi dokazivao okolnošću da se uprkos decenijama istraživačkog rada istoričara mi još uvek nismo složili ni o celoj istini Prvog svetskog rata, a kamoli Drugog – ovaj poslednji da i ne pominjemo. Ali taj mizantrop bi verovatno rekao i sledeće: ne moramo se složiti, ali neka svako zapiše ono što vidi kao istinu. To sigurno možemo. 

Ovde moram da se zaustavim, iako mi to teško pada: Davor se uvek ljuti kad sam preopširan, a to je često slučaj. Ali opširnost ponekad predupređuje nesporazume. Uz nadu da su ovim bar neka pitanja razjašnjena, ostajem srdačno, itd. 

Bibliografija
Burg, Steven L. i Paul S. Shoup. 2000. The War in Bosnia and Herzegovina. Ethnic Conflict and International Intervention. Armonk, N.Y., London: M.E. Sharpe.
Bougarel, Xavier. 2017. Islam and Nationhood in Bosnia and Herzegovina. Surviving Empires. London: Bloomsbury. (Kindle)
Donia, Robert J. 2006. Sarajevo. A Biography. London: Hurst. 
Heleta, Savo. 2008. Not My Turn to Die. Memoirs of a Broken Chilhood in Bosnia. New York: Amacom.
Milutinović, Zoran. 2018. Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam. Beograd: Geopoetika.