Давай винтовку!
Kad ti ovi starci pričaju svoje uspomene iz Rusije
za tobom je, još svjež, pakao JNA u čudesnoj Crnoj Gori
(tvoja uboga Šezdesetosma!), Krležine domobrane u blatu
Galicije znaš dobro, znaš i Isaka Babelja Crvenu konjicu
i Odeske priče, pa ti se sve to ukršta i mijesi
u cjelovit doživljaj, ali on ne bi bio tako živ i tako tvoj
bez te note koju mu, slabo pismeni, neupućeni
u svjetsko značenje vlastitih iskustava, daju K.u.K. starci.
Lišeno pouke i političkog stava, bezbrižno spram
ideologija, njihovo pričanje drži se jarke slike,
jake riječi, zaokupljeno je ljudskim licima i sudbinama.
Ona su im u sjećanju i nakon pedeset godina topla
i živa, kao i imena mjesta njihova vojničkog
i zarobljeničkog itinerera.
Obukao ih je, svoje Bosance, njihov ćesar u sivu
uniformu sa sivim fesom, turio im u ruke dobru
pušku manliherku s pet naboja 8/57mm, s pripadajućom
ljutom bajunetom M1895 dugom 360 mm, te su svi oni:
katolici, muslimani, pravoslavci kao braća složno jurišali
i klali i ginuli za nj i za „domovinu Austriju“. Negdje si
napisao davno: tako su, daleko od svoje okućnice
i oranice, hranjeni mršavim vojničkim zalogajem,
zapajani jeftinim vojničkim rumom pred juriš otkrivali
Evropu. Nije im otvorila svoje akademije, galerije
i teatre, svoje hramove i sjaj svoje hiljadugodišnje
kulture i mudrost svoje znanosti, već im je dala krvavi
egzercir, kasarnu, vojničku bolnicu, svoje bordele
i svoje bolesti, blato frontova i besmislenu smrt
u bezimenim masovnim grobištima Karpata, Galicije,
Piave, Monte Melette. Koji nisu ginuli, padali su
u ropstvo: talijansko, rusko, već kako koji.
Starac Mijo, dobri stvor koji mrava u životu zgazio
nije, prošao je Piavu krvavu: „Najviše sam se bojo
da ću morat pucat u čeljade! Vavijek sam gledo
da pucam u zrak. A kad je bilo najgore, kad su naši
činili šturm uz ono brdo a odsvaklen tukli topovi
i zemlja se dizala i padala po nama mene je blažena
divica Marija sačuvala: ugledo nekakav trap sa žitom,
skočio u njega i sav se zatrpo u šenicu, mal se nisam
udavio. Osto sam sve dok me nisu našli Talijani i
zarobili. Lipo mi bilo u ropstvu: nisu nas tukli, nisu
psovali, imalo se pojest, radilo se o zemlji,
ko i kod kuće.“
Druge su priče iz ruskoga ropstva. Iskusili su i prisilni
rad, i službu u komori pri vojsci, prvo carskoj onda
crvenoj, dobacili i do velike revolucije ni ne znajući,
vidjeli silnu krv i klanje, a imali i svoja priprosta
uznesenja, divili se viđenome, prilijegali pod krov
jedrim ruskim udovicama, djecu im ostavljali
koju su s njima rađale, rastajali se u ljubavi, da se
nikada više ne vide i ne čuju. Da ih nikad ni ne
spomenu kad se vrate ovamo, k svojima.
Lazaru iz Čađavice usjekle se tri slike, ponavlja ih
uvijek istim riječima, s istim uzbuđenjem:
- „Kud Kȍzjaci prođu, majka se ne veseli. A Židova su
sjekli nemilice, đe gođ ga stignu.“
- „Tamo, kroz Ukrajinu kad nas je gonilo uz komoru,
s mrtva na mrtva gazio sam kolik ovdlen do Ključa.“
- „U Kijevu, brate si moj radosni, kad udari veliko zvono
a slože mala, čoek bi od dragosti sve plako!“
Ta mu zvučna uspomena izmami suzu ukraj oka, koju utare
zglobom savijenoga kažiprsta.
Jedan od pobočnih didova, vrletni Jablanović, o odlasku
u rat, o karpatskim snjegovima i o ruskom ropstvu
pripovijeda zanosno, i kad je dobro i kad je zlo.
I ne zanosio se: mlade su mu godine tamo prošle. Sve je
na tom putu za nj bilo prvina, otvarao mu se svijet,
ulazio u život pun snage i potrebe da je troši i rasipa.
Békéscsaba zvalo se mjesto u Madžarskoj, upamtio je ime
i sočno ga izgovarao, gdje ih je iskrcalo sa željeznice
i gdje su prošli egzercir. Spremne za front, zatim ih je
prevezlo „u Budapest“, u kasarnu. O, Budapest! Kakva li je
uzbuđenja morao paliti blistavi imperijalni grad u ubogoj
fantaziji mladića iz bosanske kasabe! Tih nekoliko
poslijepodneva nikada zaboravio nije, kada ih je puštalo
iz kasarne da se nagledaju onoga o čemu će sanjati
i pričati cijeloga života kao o svojim najljepšim
uspomenama. A onda – front. Karpati, ljuta studen,
kada na noćnoj straži smjenjuje mrtvaca: „Stoji on,prislonio se uz bukvu, ne gleda u nas, ne odgovara,
mislimo – zaspo. Kaplar ga gurne, a on – grdne moje
rane! - padne u snig ko klada, mrtav, smrzo se.“
S Rusima se malo tukli, malo je front mirovao. Dovikivali
se, kaže, u zatišjima pa se Rusi čudili: vi ste braća,
govorite ruski samo iskvareno, a carski oficiri bjesnili
ali nisu smjeli kažnjavati, bojali se pobune i predaje.
A onda je Rus navalio, okružili nas sa svih strana,
deru se, psuju: „Davaj vintovku!“, „Jeb tvaju mat, davaj
vintovku!“ Pobacali puške, bezbeli da smo, jebeš pušku,
ode glava! Nekoliko dana pješačili s malo hrane i kojim
gutljajem vode, sve naćajući pod zvijezdama. Dotjerali ih
do Trnopolja u Ukrajini, tu su razvrstani i u manjim
grupama razmješteni po velikim gazdinstvima u okolici.
Moju grupu, veli, zapalo da služimo u jednoga grofa
na imanju. „Dobar nam je grof bio, poredo nas odmah
prvo jutro i reko: vi niste robovi, vi ste vojnici, kod mene
samo budite mirni, nemojte se tući, opijati i psovati boga,
dobro radite, pa ćete svi svojim kućama kad se rat svrši.
A jesmo radili! Zemlja dobra i masna, imanje golemo:
jednu brazdu potiraš ujutro, drugom se vraćaš k večeri.“
Nije kazivao otvoreno ali, đavo, jest nabacivao da se nije
sve završavalo samo na oranju i kopanju, već je bilo i
nekih zadovoljstava: „Žalost je to, moj junače, puno im je
momaka i ljudi što izginulo što palo u ropstvo, pa ostalo
cura i udovica, a mi orni, ih...“
Ne potraja dugo idila kod grofa. „Čulo se nešto za bunu
u Petrogradu, al sve mislimo – neće to do nas. Kad, eto
jednoga dana vojske, nismo taku nikad vidili. Zauzeše
imanje i grofovu kuću, nas sabraše pred kuću, izvedoše
grofa i ubiše na naše oči. Kaže nama njihov zapovjednik:
nema više careva ni grofova, sad smo svi jednaki i sve će
bit zajedničko. Vi birajte: ili ćete s nama, da zajedno
provodimo revoluciju, ili hajte kućama, ali da se niste
pridružili kapitalistima i neprijateljima revolucije!
Mislimo mi: nema tu izbora, pobiće nas ako kažemo
da nećemo s njima.“ Tako su opet postali vojska,
krenuli u još jedan tuđi rat.
Dobro su njih boljševici procijenili – nisu im dali oružje
u ruke niti su ih uvrstili u borbeni stroj; služili su im
kao tegleća radna snaga, za izvlačenje topova iz blata
i pomaganje volovima u zapregama na etapama dugoga,
krvavog puta kojemu je za njih zadnja tačka bila – Odesa.
Iz Odese ponio je Jablanović kaotično sjećanje na borbe,
osvajanje grada, i o tome je pričao istrgano, bez reda
i plana, samo mu je jedna slika ostala živa i jasna,
na nju se uvijek iznova vraćao: „Provodili su nas kroz
jednu ulicu blizu mora, a uz kuće ko cjepanice naslagani
pobijeni Židovi. Ajde što ih je pobilo, ništa se mi nismo
razumili u politiku nit smo se htjeli petljat, ali komesar
se ushodao pokraj nas, viče i naređuje da pljujemo
po njima. Jesam se prepo – oči mu krvave, hvata se
za pištolj, al sam reko u sebi: vala, nećeš pljuvat
po mrtvacu, pa šta bude. I nisam, nekako to
dobro prođe...“
Svašta je stari proživio po povratku kući, i kroz
svakojake muke i nevolje prošao do pod starost, uvijek
bodar i spreman na priču o svojemu pikarskom životu.
Kad su Sovjeti spremali proslavu pedesete godišnjice
Oktobra 1967, u nekim spiskovima udarili su i na
njegovo ime, pa mu je poštar jednoga dana uručio
veliku kuvertu iz Moskve. U njoj zlatno ispisana povelja
i poziv: товарищ Николай J. učesnik je Revolucije,
odbor za obilježavanje jubileja šalje mu ovo priznanje
i poziva ga da bude gost na proslavi u Moskvi.
Nije otišao, nije se moglo, ali jest pokazivao svima
u čaršiji i u kafani svoje kasno priznanje za boljševika,
i čestito se napio sjećajuć se mladosti.