Ivan Lovrenović: ČARNE OČI, DA BI NE GLEDALE

(2002)

Ravno preko stola za kojim ispisujem ove retke pogled mi puca na obronke Trebevića, romantično konfiguriranu sekvencu pejsaža od Vraca preko Zlatišta do Debeloga Brda, pod kojim se stere padina Jevrejskoga groblja na Kovačićima, a iza kojega se, već u izmaglici, nazire pozicija famoznih Osmica... Raskošni taj kadar, gotovo brojgelovski plener, htio bi da mi se, tobože nevino, i danas nudi i očarava me u svim svojim sezonskim mijenama, isto kao što je u me gledao i zavodio me svih onih godina prije. Otkrivam da me je već počeo uvlačiti u svoju prijevaru, u pristanak na nju.

* * *

I prije deset godina onih prvih dana travnja sjalo je isto ovakvo blistavo proljeće nad Trebevićem i Grbavicom. Cijeli mjesec trajalo je nevjerojatno stanje, kojega nisam vidio da je itko negdje opisao, valjda zato što je neopisivo. Srpska opsada Sarajeva, s velikim metežima i prvim civilnim pogibijama 5. i 6. travnja, već je bila počela, a status Grbavice još je ostajao “nedefiniran”. Silazile su niz Vraca povremeno neke srpske formacije, zalijetali su se s druge strane, od grada, preko mostova na Miljacki “naši teritorijalci”, imali su i nekoliko kratkih čarki, ali sve je to brzo jenjavalo.  Danju Grbavica je uglavnom bila ničija zemlja: mrtav dio grada, s potpuno zamrlim javnim životom, s već temeljito opljačkanim i porazbijanim dućanima, bez nabavke i bez osnovnih namirnica.

Brzo smo naučili da bijele trake oko rukava što su ih nosili očevidno nabrzinu uniformirani i naoružani policajci znače etnički znak raspoznavanja, srpski, ali oni su u izravnim susretima još uvijek bili jednako zbunjeni i sklanjali pogled, kao i onaj što se s njima susreće. Poslije Vukovara, te poslije sasvim svježih pokolja u Bijeljini, Posavini, međutim, nije se moglo ne znati i ne osjećati u kostima što to sve znači... Ipak, još se odlazilo do grada, još je čovjek imao iluziju važnosti vlastitoga građanskog statusa: imaš radno mjesto, imaš radne obaveze, a imaš i onu drugu iluziju – da “ovo” ne može trajati dugo, jer je “nenormalno”... Išlo se, naravno, pješke, jer je javni promet već stao, i s vrlo zlokobnim osjećajem dok prolaziš jednom od dviju beskrajno dugih i najednom sablasno praznih sarajevskih longitudinala, uz povremene snajperske cijuke i detonacije što dolaze ni sam ne znaš s koje strane svijeta.

Noću, preostajao je samo strah. U dvije verzije. Jedna – konkretna, koju luči vlastiti fizikus i tiče se izravno tebe i onih s kojima si “nokat i meso”, a druga – nešto općija, ali jednako jezovita, koja se tiče svih čije stradanje zamišljaš dok u mraku s balkona, skutren sa svojima bližnjim, gledate i slušate vatrene orgije topova i teških minobacača tamo u naseljima ispod Igmana, ili gore, nad Starim gradom i Baščaršijom...

Malo pomalo, opasnost se povećavala, kretanje se smanjivalo, život se zatvarao unutar stambenih zgrada, pa unutar stanova. Uskoro strah stječe dodatnu nijansu, valjda najgoru od svih, a psihoza postaje gusta do opipljivosti. Počinju, naime, telefonom stizati zastrašujuće prijetnje, prvo apstraktne jer se ne zna odakle su, a onda ti glas u slušalici uz sadističko uživanje dadne na znanje detalj po kojemu shvatiš da zove iz iste zgrade! Tada saznajete da ste u savršenoj, bezizlaznoj mišolovci: od toga odjedanput ubilački raspoloženoga svijeta dijele vas samo vrata stana, na kojima su brava i ključ čista mirnodopska smijurija jer se nešto jačim udarcem mogu provaliti kao kazališna kulisa. A jedini “alternativni izlaz” su prozori i balkoni petoga kata!

Na čudni položaj Grbavice u toj prvoj, predokupacijskoj fazi uvijek me, pomalo komično, podsjeća jedan događaj. Hrane je u kući već bilo nestalo, a nekakve zalihe namirnica ionako nismo stigli praviti – poprilično paničan osjećaj! Javlja se Pećanin telefonom: u mogućnosti sam da ti nešto dobavim, reci adresu da dovezem! Tada već ni taksisti iz grada nisu prelazili most “Bratstva i jedinstva” ni ulazili na Grbavicu. U dogovoreni čas - mrtvo poslijepodne, na ulici i oko kuće nigdje žive duše, nad Grbavicom samo strah i valovi četničke borbene svirke koje vjetar naizmjence nanosi odozgor s MUP-ove škole na Vracama kao kakav karikaturalni ali ne manje jezovit remake smrtne muzike iz Alamoa – stiže Pećanin bijelim golfom u brišućem letu. Pozdravljamo se u dobrom raspoloženju, istovarujemo vreću punu koječega, prinosimo haustorskim vratima, a on odjedanput zastane, oslušne muziku, i pita me zgranut: “Šta je ono, Ivane, ako Boga znaš!”

Mnogo puta kasnije smo rekonstruirali scenu, i svaki put ju uzimali kao ilustraciju nevjerojatnoga statusa Grbavice: usred grada, a u četničkim rukama i prije “službene” okupacije! Što se vreće tiče, ona je u sjećanju blagoslovena i sada!

Nade je definitivno nestalo, a zamijenio ju potpuni užas, sa sunčanim jutrom 3. svibnja. U historiji Sarajeva, po nekim elementima i cijele Bosne i Hercegovine, 2. svibnja 1992. pamtit će se po krvavoj bitki u središtu grada (Dom armije, Dobrovoljačka, Skenderija, Predsjedništvo), kad je JNA spriječena u namjeri da presiječe i pokoriSarajevo, te po razmjeni Izetbegovića, zarobljenoga na aerodromu po povratku iz Lisabona, i generala Kukanjca, zarobljenoga u kasarni pod Bistrikom. Dok su, međutim, njih dvojicu razmjenjivali, uvjeti u tu svrhu sklopljenoga primirja omogućile su JNA da bez otpora, u do danas nerazjašnjenim okolnostima, siđe na Miljacku cijelom dužinom lijeve obale od mosta na Vrbanji do mosta “Bratstva i jedinstva”, te hermetički okupira i zatvori Grbavicu.

U historiji Grbavice, u toj ignoriranoj i prezrenoj historiji punoj strave i anonimnih heroizama, to je crni datum. “Sarajevo nije dobacilo do Grbavice”, reći će vam u žargonu obični ljudi, ilustrirajući posve precizno činjenicu da je ovaj dio i do danas ostao na nevidljiv način izopćen iz života grada. To, što je tada nastalo, i što je trajalo skoro četiri godine sve do 19. ožujka 1996, nitko još nije opisao ni ispričao. Neću ni ovdje pripovijedati o načinu na koji smo se moji i ja izbavili, o torturi i o strahovima kroz koje je valjalo proći, tek – ishod je bio sretan.

Na te dane poslije okupacije, nakon ulaska Miloševićevih i Karadžićevih tenkova i postavljanja mitraljeskih gnijezda ispod našega drvoreda kao granice dvaju svjetova, silno podsjećaju današnje vijesti i slike: Šaronovi tenkovi na ulicama palestinskih gradova, izraelski vojnici što pretražuju palestinske kuće i stanove... Telefonski glas, o kojemu sam govorio nekoliko redaka ranije, vrištao je između ostaloga da će nas sve pobiti, jer imamo “na balkonu ustaško mitraljesko gnijezdo”.

Ispred čega smo to umakli, kada smo se do početka lipnja konačno uspjeli svi izvući na drugu stranu, često me opominju naknadne zelene smrtovnice što danas povremeno, uvijek u serijama, bivaju izlijepljene po stablima i zidovima u kvartu, a većinom nose datume iz sredine lipnja 1992. s naznakom ekshumacija i podatkom: poginuo/la od zločinačke ruke.

Oni koji su ostali na Grbavici, a preživjeli, danas ne pričaju javno. Pravo govoreći: nitko ih u Sarajevu puno ni ne pita, niti se tko za grbavičku priču mnogo zanima. U usmenim razgovorima s njima, a, karakteristično, svi uvijek pričaju ispod glasa, kao sa stidom ili sa strahom – otvaraju se vrata paklena!

Što se kreativnih transpozicija tiče, samo je zakleti roker Tifa, Mladen Vojičić, napisao jednu sjajnu pjesmu posvećenu Grbavici, a redatelj Dino Mustafić i pisac Zlatko Topčić završavaju film Remake, koji se bavi grbavičkom okupacijom, i koji po svemu sudeći ima potencijal dobre filmske priče, što ipak treba pričekati da se vidi. U priču o Grbavici svakako spada i onaj frenetični dan, utorak 19. ožujka 1996, kada je vraćena, i kada smo u nju, opustjelu i degradiranu, grnuli preko mosta: ogromna, zanijemjela masa. Prije koji dan gledam na televiziji dokumentarne snimke toga maglenog jutra: ispred kamere, nestrpljiva, promiče visoka figura u maslinastozelenom montgomeriju: Nenad Popović, koji nije mogao da ne bude u tom trenutku na tom mjestu...

* * *

Mogao bih o prizoru što stoji u kadru moga prozora govoriti skoro kao o živome, toliko mnogo različitih lica i izraza se na njemu promijeni, kroz jedan jedini dan, a kamoli - kroz godinu. Nikad se nagledati! A, opet, ništa nije kao što je bilo: ove su iste oči gledale kako iz istoga tog pejsaža sipa ubilački oganj, i to se zaboraviti ne da. Nikad više on ne može biti isti. Jer nisu ni one, oči.