Ivan Lovrenović

Umro je Irfan Horozović. Oslobodio se.

Horozović bio je pisac, koji u svojemu tekstu sjedinjuje doživljaj svijeta kao tajne, kao bodlerovske šume simbola, s velikom književnom erudicijom i rafiniranom čitateljskom kulturom - prije mnogo godina napisao sam u malom eseju Koncept irfan. 

Ulazak Horozovićev u književnost bio je velik. Banja Luka njegova dječaštva i mladosti šezdesetih godina prošloga stoljeća bila je “mali Pariz”, sa snažnom umjetničkom aurom: Grupa četvorice (Dušan Simić, Alojz Ćurić, Enver Štaljo, Bekir Misirlić), gimnazija s velikim profesorima, Dom kulture i Jesenji salon, književni časopis Putevi, izdavaštvo Glasa, znameniti Vlado Milošević, etnomuzikolog i kompozitor, začudni pjesnik Drago Kolak, kipar Ahmed Bešić, neusporedivi Kolja Mićević, i sav taj čudesni grad kao živo biće...

Studirajući u Zagrebu, Horozović je dijelio duh jedne sjajne nove generacije, koja se definitivno oslobodila mimetičkoga diktata i u hrvatsku književnost upisala njenu "borhesovsku" dionicu. Horozovićeva prozna knjiga Talhe ili šedrvanski vrt bljesnula je tada (1972) u Zagrebu kao književni događaj prvoga reda, i bila dostojno vrednovana.

Objavio je Horozović do danas preko trideset književnih naslova, njegove su knjige prevedene na mnoge jezike, a pripovijetka Bosanski bik na više od dvadeset.

Danas, Horozović u Sarajevu živi kao da ga i nema. Da nema njegovih novih knjiga, koje se povremeno ali redovito pojavljuju, kao što su povremene ali redovite prirodne pojave, ne bi se za nj ni znalo. U novinama ga nema, nema ga na televiziji, ne pitaju ga o situaciji, o politici, o naciji, o identitetu – što je sreća za njega, jer niti znaju pitati, niti znaju čuti pametan odgovor. Ni o književnosti ga ne pitaju, a o tome bi mogao bolje i tačnije nego cijele katedre.

Ne pitaju Horozovića predstavnici i služitelji sarajevske i bosanske javnosti ni o njegovu životu. Nikada nitko u Sarajevu (da o Banjoj Luci i ne govorimo) nije Irfana Horozovića, najplodnijega i najsvjetskijega ovdašnjeg pisca, uljudno zamolio da sjedne pred diktafon, mikrofon, kameru, i govori o svome radu i životu, o izlasku iz Banje Luke, o izbjegličkom životu u Zagrebu, o novom početku u Sarajevu poslije rata. Niti je Horozoviću samome ikada padalo na pamet da ikoga time zamara, da javno jadikuje, i jadikujući kalkulira, o tegobama egzila, poput nekih svojih brbljavih i spretnih kolega.

Samo on zna kako je to izgledalo u siječnju Devedesettreće kada je s porodicom morao napustiti svoj posao, svoju građansku egzistenciju, svoj rodni grad i svoj stan, pa s plastičnim kesama u rukama kao cijelom dopuštenom imovinom poći u surgun. Pisao sam tada:

U banjalučkom Boriku bila je ulica Skendera Kulenovića. Više nije. Sada se, čujem, zove ulicom Stojanke majke Knežopoljke. Lik je zamijenio autora. Književna fikcija - stvarnog čovjeka. Nikad nisam čuo za groteskniju 'pobjedu' književnosti nad stvarnošću, Stojanke (Srpkinje) nad Skenderom (Muslimanom). [...] U bivšoj banjalučkoj ulici Skendera Kulenovića, na broju 1, stanovao je poznat i priznat pisac. Ništa mu to nije pomoglo. Susrećemo se ovih dana, u zajedničkom izbjeglištvu, daleko od svojih bivših ulica. (I moja se je lijepo zvala: Bratstva i jedinstva!) Prisjećamo se Irfan Horozović i ja ključkih i varcarskih atlantida, zajedničkih potonulih baština.

Kako žive Horozovići tada u Zagrebu? Irfan je već autor zamašnoga opusa, prije koju godinu objavio je veliki roman Kalfa, svojevrsnu džojsovsku posvetu Zagrebu kakve do danas nema u hrvatskoj književnosti. No, sve to ne bi značilo mnogo, da se nije našao prijatelj iz mladosti. Čovjek živi u Njemačkoj a u Podsusedu ima nekakvu bašču i u njoj baščensku kućicu. U toj udžerici nema grijanja ni vode; da bi se ložilo i grijalo i kuhalo i pralo, treba drva nabaviti i cijepati i unositi, vodu također donositi izvana. Kad samo pomisliš što bi za takvu izbjegličku priču dali spomenuti književni brbljavci, i kako bi je književno i još više neknjiževno (nacionalno, politički, materijalno...) kapitalizirali! Horozović – ni mukajet!

On je i u takvim prilikama bio „samo“ – pisac. Objavljuje zaredom nekoliko sjajnih knjiga proza (Prognani grad, 1994, Bosanski palimpsest, 1995, Sličan čovjek, 1995.) u kojima nalazi načina da se bavi svježim i bolnim temama rata i "prognanoga grada", a da ne iznevjeri ništa od svoje cizeljerski izbrušene i prepoznatljive poetike, svoje potpune predanosti totalnoj književnosti.

A Banja Luka? Grad je to kojim je kao glavnim svojim toposom i fascinacijom prožet cijeli Horozovićev opus. Da ga kojim slučajem neka kataklizma izbriše s lica zemlje, ništa kao taj opus ne bi ostalo da svjedoči o postojanju i "duhu" grada. Davno sam u jednoj zgodi rekao, a sad bih ponovio tvrdo, napismeno: onoga dana kada u Banjoj Luci, u nekadašnjem Domu kulture, bude održana velika javna književna priredba posvećena djelu Irfana Horozovića, taj će se grad početi vraćati u Civilizaciju.

Tri su grada Horozovićeva života: Banja Luka, Zagreb, Sarajevo. Svakome od njih potrebniji je on, nego oni njemu. Možda će to jednoga dana u njima biti shvaćeno. Možda i neće. Od toga, ni s time, Horozović nema ništa.

U arapskom jeziku irfan znači: onaj koji posjeduje znanje, znalac. A u tradiciji islamskoga filozofsko-religijskog mišljenja irfan je pojam i koncept koji odgovara onomu što se na Zapadu imenuje gnozom, znanjem. Onim unutarnjim znanjem koje se ne postiže primarno razumom ni iskustvom, nego „kroz skrovitu osvjedočenost i unutarnje otkrivenje“. Kaže se: tu vrstu znanja postiže onaj tko se lišava niskih pobuda, razmjerno otuđenju od vlastitoga sopstva.

Skeptičan sam prema pripisivanju posebnih značenja imenskim, numerološkim i sličnim koincidencijama, ali za Irfana može se slobodno reći da je malo kojemu piscu slučaj dodijelio ime tako čudesno podudarno sa cijelom njegovom spisateljskom pojavom, s duhom njegove književnosti: Irfan Horozović sav je u svojoj književnosti, bez ostatka, i zato tako veličanstveno oslobođen od naglašavanja svojega sopstva.