Ivan Lovrenović

Proteklih dana internet i televizija bili su puni vijesti o senzacionalnom nalazu arheologa: nekoliko stotina izuzetno rijetkih bipiramidalnih ingota izvađeno je iz rijeke Save kod Orašja. To su, objašnjavaju arheolozi, željezne šipke koje datiraju iz 1. ili 2. stoljeća prije Krista, a služile su za dalju preradu - u noževe, mačeve, metalne alatke... Do sada je u cijeloj Bosni i Hercegovini Zemaljski muzej u Sarajevu posjedovao jedan ingot ove vrste, u Hrvatskoj je sačuvan samo jedan primjerak, u Sloveniji dva ili tri. Nalaz iz Save, kažu, mogao bi u potpunosti promijeniti dosadašnje spoznaje o antičkoj trgovini u ovim krajevima.

Antički ingoti iz Save

Antički ingoti iz Save

Gledajući slike nalaza iz Save, javi mi se bljesak pravoga malog prosvjetljenja. Prošlo je već više od pola vijeka otkada sam pratio arheologa Ivu Bojanovskoga dok je istraživao rimske trase u okolici Mrkonjić-Grada. Tada je revidirao odlično sačuvan veliki dio Dolabeline ceste na Čergališću, blizu vrela Suljinovac. O tome, i o nalazu „željeznoga klina“, Bojanovski piše u svojoj knjizi:

„Najznačajniji tragovi sačuvani su nedaleko od vrela Suljinovca, kod kuće Todora Čulića: tu je usječen u živu stijenu put dug oko 500 a širok 3,65 m (prosječna širina), sa jakim ivičnjacima i čvrstom starom, zaraslom kaldrmom; prolazi kroz usjek dubok 2 do 3 m. Tu je u živcu kamenu isklesana i ploča sa natpisom. Natpisna polje je veliko oko 50 x 40 cm, ali je natpis već ispran i nečitljiv. Za razliku od one Kaldrme, koja vodi ispod Suljinovca, ova se zove Gornja kaldrma, a po izgledu je mnogo starija od Kaldrme. Narod Gornju kaldrmu naziva rimskom. To se područje zove i Krčište i vjerojatno je identično sa Ballifovim ᾿Kračište᾿. Da se zaista radi o rimskom radu potvrđuje i stari alat za cijepanje kamena, koji je Todor Čulić našao u jednoj kraškoj rupi na Gornjoj kaldrmi. Nađeno je pet klinova od kovanog željeza za bušenje stijene, od kojih sam vidio samo jedan u obliku vretena (22 x 5 x 4 cm).“^[1]

Taj jedan komad o kojemu piše Bojanovski ostao je u mojim rukama; trebao je biti jedan od eksponata zavičajnoga muzeja, o čijem stvaranje sam snovao... Stajao je u našoj obiteljskoj kući u Varcaru. Možda je u njoj i danas u nekom budžaku. Od 1992. godine, otkako nikoga našeg u njoj nema, ne mogu o tome znati ništa.

A prosvjetljenje? Pa, ingoti iz Save svojim oblikom bjelodano mi kazuju da je i predmet sa Gornje kaldrme bio ingot, te da su tih nekoliko komada, što ih je Todor Čulić našao, bili dio nekoga većeg trgovačkog tovara pa su na velikom i strmom zavoju ceste nekako ispali, te pretrajali više od dva milenija tu, na Čergališću, više Varcara.

Bojanovski je po primarnoj formaciji bio klasični filolog, a u arheologiji se specijalizirao za hodologiju, znanost o putovima. Antička metalurgija, očito, nije bila njegovo područje, a predmeti poput ovoga, vidim sad, bili su na našem terenu zapravo nepoznati. Odatle njegova pretpostavka da se moglo raditi o „alatu za cijepanje kamena“.

Sva ova priča ne bi vrijedila pet para bez slike „moga“ ingota. Fotografirao sam ga kada smo Ibrahim Halilović, Lojzo Ćurić i ja 1973. pripremali fotomonografiju o Mrkonjiću, i ta je slika ušla u knjigu. Uslijedio je lom sa zavičajem, odlazak, potom rat, egzil, nestanak kućnih stvari, te više nije bilo ni fotografija ni knjige o Mrkonjiću. Dovijajući se kako iskopati dragu sličicu (na kojoj antički komad za potrebu slikanja drži majčina ruka), padne mi na um sretna ideja: ima u Banjoj Luci antikvarijat Ramajana, drži ga knjigopoklonik Miroslav Gojković, upoznali se nismo a kontaktirali jesmo. Na interetu vidim da u Ramajani ima knjiga o Mrkonjiću. Pošaljem mail Gojkoviću, objasnim mu moju bizarnu želju i molbu, ne prođe ni sat, stiže ljubazan odgovor uz pošiljku: skenirana tražena slika.  Hvala Miroslavu, od srca. 

Antički ingot sa Čergališća više Varcara

[1] Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Sarajevo 1974, str. 90.