Ivan Lovrenović

Izletište i jezero „Balkana“ iznad Mrkonjića: čarolija prirode pod pazuhom izdašne planine, i ime koje zavodi na pogrešno značenje. O tom imenu i o intimnoj povezanosti s tim mjestom pisao sam u knjizi s Josipovim fotografijama Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. u poglavlju Balukhana, kako je nastajala:

Putimo se na Balkanu prema dogovorenom konaku. Pronalazimo nekako puteljak do kuće, to je privatna vikendica kakve su građene osamdesetih godina, sada pretvorena u konačište. Krasno je tu: u planini, stotinu-dvije metara iznad jezera, zračno, tiho, prohladno. Upoznajemo se s ljubaznim domaćinima, raspremamo se i silazimo na jezero, na večeru. Sporom šetnjom obilazimo oko vode, sami u sumraku; i da nećeš, oživljuju stare ljetne uspomene. Kad su djeca rasla, dolazili smo ovdje svi zajedno na kupanje, pa se u predvečerje vraćali pješke našim putom niz rijeku, pokraj malih vodopada, tihaka, starinskih mlinova, brali poljsko cvijeće, kupine i lješnjake, opremali se ljeskovim štapovima za lakše hodanje, i sve to spremali u obiteljske uspomene.

Zaboravljena je predhistorija ovoga mjesta. Nekad je tu, u slikovitoj udolini kao u njedrima planine, bilo nekoliko kazana – malih, opasno dubokih jezeraca s vodom hladnom kao zmija. Iz njih je izvirala Crna Rijeka i tekla dolje, prema gradu. Okolno tlo, podvodno, disalo je pod nogama, snažno mirisalo na vlagu i trulež, a sve je bilo puno riba, rakova i vodenih zmija. Tek malo poviše mogao si stati na suho i otresti se čudnoga, potmulog straha kojim je ambijent odisao. Pratila ga je legenda, jedna od iks balkanskih varijanti iste.

Prije je ovdje živio Bogati Gavan, koji je bio toliko bogat da je vunu u stogovima drž'o, mlijeko tomrucima točio odozgo od ovaca iz Lisine. Sirotinju mrzio i progonio, znao samo za se. Doš'o mu prosjak i zaisk'o da jede. Bogati Gavan ga otjer'o s praga. Prosjak prokune ga, i u taj čas sastavi iz neba i iz crne zemlje potop, munje i gromovi, pravo u Gavanove dvore. Pod njima se zemlja prolomila i voda proključala, Gavanovi dvori propali u nju, i stvorili se kazani. I sad se u vodi vide grede i  direci od Gavanovih dvora. Kuda je prosjak iš'o, a to bio Isus, za njim tekla voda - to je potekla Crna Rika.

Doista, duboko u vodi nazirala su se debla. Bile su to stare bukve koje su se, istrule, obarale u vodu sa visokih strmih strana iznad kazana, obraslih jakom bukovom šumom. Sve smo to iskusili i upoznali kad su nas učitelji i učiteljice u osnovnoj školi dovodili ovamo na školske izlete.

Bio sam u trećem-četvrtom razredu državne niže realne gimnazije, kad se pročulo da Gale (mitski šef milicije u Mrkonjiću, neki Galić) mjeri i premjerava Balkanu, jer je naumio dignuti branu i praviti jezero. Pojavile su se sumnje i strahovanja: ne valja dirati u božije, naići će kazna, a pismeniji su već pravili procjene da će ta voda, kad provali (a provalit će sigurno, to je barem jasno!), odnijeti cijeli grad. Gale se nije dao, on je „imao san“ i ostvario ga. A i moglo mu se: uz direktivu općinskoga komiteta Partije, raspisan je namet da svaka kuća u gradu mora dati toliko i toliko, ili u radnoj snazi ili u novcu, te su radovi počeli bez odlaganja. Išao sam i ja na krčenje grmlja i raslinja oko kazānā, da bi se moglo pristupiti većim i težim radovima. Uskoro je napravljena prva brana od kamenja i gline, i kazani su polako počeli nestajati pod sve dubljom i širom vodom kojom se punilo Galino jezero, kako je tada prozvano i kako se dugo poslije zvalo. Neko vrijeme u gradu je podgrijavano subverzivno iščekivanje kad će voda rȕknuti i sve odnijeti, ali je sve to brzo zaboravljeno kada su upoznate prve čari kupanja i teferičenja uz Galino jezero. Ostalo je profana i poznata priča o „razvijanju turističkih kapaciteta“.

„Balkani“ imam zahvaliti da sam se proslavio kao brucoš na „suvremenom hrvatskom ili srpskom književnom jeziku“ kod neumoljivo strogoga profesora Ljudevita Jonkea. Dijelio nam je teme za seminarske radove - gramatička mòra sve od gore gora. Posljednja, pedeseta po redu, tema za koju se nitko ne otima kao da je i nema: „turcizmi u narodnom i književnom jeziku“. Uzmem je, profesor sumnjičavo vrti glavom, ali ja ne odstupam, jer znam da mi je u njoj spas. Da mi pomogne, profesor me uputi da u seminarskoj čitaonici mogu dobiti netom pristigao šapirografirani primjerak dvosveščanoga Rječnika turcizama nekog sarajevskog autora, Abdulaha Škaljića, koji  nije jezikoslovac po struci, ali je vrlo pouzdan i, k tomu, prvi i jedini. O, kakva li uzbuđenja kad sam dobio u ruke te sveske! A još većega izazova i slasti kad sam  otkrio da mojih turcizama u njemu nema. Na primjer, babin titkuš, koji smo naprosto obožavali. (Kasnije sam tek saznao da je to kljukuša u drugim kućama i krajevima, a ni do danas nisam otkrio etimologiju i značenje titkuša.) Nije turcizam, sigurno, ali ni u tom, kao i ni u kojem drugom rječniku, nikada nisam pronašao didov glagol ižinjati i imenicu ižinj. Ižinj'o živit – tako je govorio za čovjeka kojemu je sve potaman a bez muke i truda. Ili je psovao: Jebem ti ižinj! Ali sam zato u Škaljića, sretan, nalazio mnoge babine i djedove turcizme, u raznim lokalnim varijantama kako to već biva, i s preciznim objašnjenjima. A govorili su ih oboje beskrajno mnogo i sasvim uobičajeno. Naša ulica u izvornom pučkom pamćenju zvala se Podmahala, kojoj je, normalno za nemuslimanski štokavski fonetizam, ispalo h kao i u većini ostalih turcizama: Podmāla. Imao sam veliki tefter s abecednim kazalom, u koji sam godinama bilježio sve te njihove riječi i frazeologizme; i to je propalo Devedesetdruge na Grbavici. Kad se ljutila, baba je klela: u dženem!, riža joj je bila pirmič, rezanci omač, prvi put sam od nje čuo: elbetuna, ta(h)mina, đevđir, jauklija, baka-baka, balduza, toplija, ugur i ugursuz, mosur, čirak, bojdžija, učkur, čevalduz, bungur... Vidim je kako se ljeti na verandi vrti oko šporeta fijakera, tiho pjevuši Ajde slušaj, slušaj, kaleš, bre, Andjo, i ćoškom od pregače briše suze koje si pjesmom nagoni na oči. Samo sam od nje, i ni od koga više u životu, čuo, uvijek uz dubok uzdah s dna prsa: Niko ničijega vaja ne zna do kraja. Did je govorio: munasip, kȕm (pijesak), čok, jazuk, naisterisati, arabatija, kijamet, arman, arkadaš, sabahaerola, zijanćer, ceribaša, besleisati, merdevine, agramakli, kandžija, nabigajrihak, suruntija, kavaraisati, ušur, ovarisati, fiskija, direk, nagraisati, salaukovina..., a omiljena mu je izreka bila: Eglen, divan – kućni zijan. Savršen stilsko-jezični oblutak, sačinjen od tri „turcizma“ naspram jedne „naše“ riječi: kakva blistava eliptičnost, prozodijska elegancija simetričnoga osmerca i izražajna potpunost!

Bilo je u njihovu govoru starine i jezičnoga pamćenja od kojega ti se zavrti u glavi. Zanosio sam se prvim adolescentskim otkrivanjem „spornih“ tekstova u svetim knjigama, čitao biblijskoga Propovjednika u moćnome Daničićevu prijevodu, taština nad taštinama, sve je taština, kad, jedno poslijepodne slušam gdje djed i jedan od njegovih dostova sa sela kude nekakvu kravu koja se nudila na prodaju. „Odmah sam ja vidio da ne valja, tašćih je trbuha“, kaže djed. Nikada, baš nikada ni prije ni poslije nisam čuo tu riječ tako izgovorenu iz bilo čijih usta, a on ju je izgovorio obično kao da izgovara dobar dan. Pa, naravno – pali mi se jezična lampica - djedov šćakavski pridjev tašć  znači – prazan, a od njega izvedena imenica taština je bukvalno - praznoća. Ili ispraznost u kasnijim hrvatskim prijevodima Biblije, na koju nikada više intimno nisam mogao pristati. Tu staroslavensku, valjda i praslavensku taštinu, uostalom, imaju u svojim prijevodima i Bartul Kašić 1625, i nevoljni sarajevski nadbiskup Šarić 1944.

Elem, postavim neku početnu shemu referata, izaberem najsočnije primjere, i krenem u razradu. Konceptualno, sjećam se da je osnovna teza bila, vrlo borbeno izražena, da između „turcizama“ i „naše“ leksike nema nikakve razlike u naškosti, jer su u psihologiji govornika potpuno izjednačeni kao svoji. Ostalih primjera koje sam izabrao za obradu, ne sjećam se, ali jedan od njih bila je – Balkana. Bio sam sasvim siguran da je to ime nekako deformirano i semantički „lažno“, jer – osjećao sam - nema nikakve mogućnosti da bi se jedan stari lokalni hidronim oblikovao prema riječi Balkan, bez obzira mislilo se na planinu u Bugarskoj ili na cijeli poluotok. Pomoglo mi je što sam u izgovoru nekih starih ljudi načuo kao da riječ izgovaraju s malo više vokala, kao Balakana, Balukana ili nešto slično. E, tu je, potom, cijelu stvar za tili tren riješio Škaljić. Naravno: balık je na turskom riba (u nas: baluk kao i u riječi balukot – vrsta ribljega otrova, doslovno: riblja trava, od turskoga balık i ot – trava, kao i u riječi otava; balugdžija - ribar, Balugdžić - prezime), perzijski nastavak hane s kod nas kolebljivim h – kuća (preneseno: stanište), te je izvorni oblik riječi morao glasiti: Baluk(h)ana. Doslovno: riblja kuća, stanište riba, zašto ne: ribnjak, ili, u starinskoj verziji možda nekakvo ribišće?

Kod Jonkea sam prošao sjajno, crpeći iz toga kredita i kasnije,  katkad i nezasluženo. Jedino što nije uspjelo niti je uspjeti moglo - da se u nazivu Balkana promijeni bilo što kod kuće, u Mrkonjiću.

Post scriptum. Austrougarska uprava već je 1883. godine imala detaljan katastar Bosne i Hercegovine. U mapama za općinu Varcar-Vakuf unesen je dio Lisine koji pripada općini (Prädium Lisina, Antheil Varcar Vakuf), a u njemu i Ried Balukana (Ried - bit će: tršćak). Jedno od vrela tu nosi naziv Krivdića vrelo, drugi Alilovića vrelo, treći je samo - Balukana. U redovito objavljivanoj dvojezičnoj publikaciji Opća priručna i adresna knjiga za Bosnu i Hercegovinu / Universalhand und Adreszbuch für Bosnien und die Hercegovina u izdanju za godinu 1915. među podacima za Varcar-Vakuf, u rubrici Popularni izleti, stoji da se za tričetvrt sata od grada dolazi do „izvora Balukhana“. Do toga vremena, a sigurno i mnogo duže, držao se dakle izvorni oblik imena. Kada je počeo prevladavati jezični barbarizam Balkana, ne može se utvrditi, ali svakako je to bilo u novije vrijeme, možda tek nakon Drugoga svjetskog rata.

Nije nemoguće da je u Bosni bilo, ili ima, još hidronima istoga imena. Za jedan sam uspio saznati. Riječ je o viru u rijeci Krivaji u vozućkome kraju, koji se u narodu zove Duboki Vir ili Balukana.

U vrijeme nastanka „Galinoga jezera“, šef šumske uprave bio je ing. Ahmet Selmanović. Nakon što se penzionirao, napisao je dobar članak o cijelome predjelu. Pozivajući se na pričanja starijih ljudi, piše kako je u tursko doba poviše kazana bilo vojno strelište, te da su turski vojnici balukotom trovali ribe. To se radilo i na teferičima, na koje su ovamo dolazile „neke bogatije familije iz grada“, a znala se uloviti pastrmka teška i do pet kilograma. Tu Selmanović daje zanimljiv opis trovanja: ribe se od balukota onesvijeste, isplutaju na površinu pa ih je lako pohvatati; nakon 10 do 24 sata, ovisno o količini otrova koji su pojele, ribe se osvijeste.

Pišući o prirodnim bogatstvima kraja, Selmanović donosi jednu lijepu „predekološku“ sličicu, gdje o sebi govori u trećem licu. „U Lisini“, kaže, „ima i vukova, koji se pojavljuju najviše preko zime, kada gladni napadaju srneću divljač i ova divljač mnogo strada“. Tako su vuci u zimu 1954. dotjerali ranjenu srnu sve do sela Majdana, gdje se uspjela skloniti. Ondašnji lugar srnu je dovezao u šumsku upravu u Mrkonjić, „a šef šumske uprave inž. Selmanović Ahmet, inače lovac, srnu je smjestio u šupu uprave, hranio je i dovodio veterinara, koji ju je liječio, te nakon izliječenja, poslije mjesec i po dana, srna je potpuno ozdravila i puštena u planinu Lisinu“.