Ivan Lovrenović, LIBER MEMORABILIUM (4)

MAJČIN PRSTEN. KRAJ

Poglavlje iz proze Liber memorabilium u knjizi Nestali u stoljeću, Zagreb 2013.

 

Majka je umrla u nedjelju navečer. Za poslove pokopa pozvali su privatno poduzeće sa Stupa – imalo je otvoren dežurni telefon u svako doba. Sutradan, kada je tamo došao izabrati sanduk i izmiriti račun, ljubazna vlasnica mu pruža mali zamotuljak u papiru od plave kuverte: majčin vjenčani prsten. Uzak zlatni krug, već deformiran od istrošenosti i istanjenosti, ne smije ga jače stisnuti pod prstima, slomit će se. Sedamdeset i tri su godine od onoga dana 1937. kada joj ga je njezin čovjek stavio na ruku, sada su se rastali prvi put. Nikada nije saznala gdje je završio - ni on, ni prsten koji je stavila na ruku ona njemu. 

Zadnjih nedjelja i dana majčina života, promatrajući kako joj se vanjska stvarnost sve više povlači pred nekom njezinom unutarnjom, jačom, onom s kojom je odano živjela sve svoje godine i dane, zamišljao je što bi moglo biti to što se u njezinoj stvarnosti događa, dok blago drži njegovu ruku u objema svojima i ne pušta je.

Kakav je, čime je bio ispunjen njezin zadnji čas na ovom svijetu? Koga su tražile njezine usahle ruke u svojim zadnjim čežnjivim pokretima uprazno po zraku? Koga su dozivale njezine nijeme usne? Je li joj se njezin čovjek tada odazvao, je li joj se njezin mrtvi sin odazvao, jesu li se napokon uzeli za ruke, i pošli...?

Je li, možda, bilo ovako: jedna stara žena, stara gotovo kao Stoljeće, iz koje život tek što nije istekao, i koja se prestala nadati davno, sada opet, kao nekad dok je sve još tuklo kao svježa rana, zamišlja kako negdje, negdje, negdje u svijetu jedan čovjek zamišlja da ona zamišlja njega koji zamišlja da ona misli na njega, sad, ovaj čas. Razmiču se zidovi sobe i rastvaraju obrisi predmeta u njoj, vrijeme se zaustavlja, i iz te magline izranja njezin čovjek, mlad i nasmijan, i ona je mlada i nasmijana, lijepa kao na fotografiji s osobne iskaznice broj 4854 izdane u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 26. listopada 1943. s adresom u Ljubljanskoj 23, Zagreb: majka dvojice sinova, starijega D., koji se neće naživjeti i koji će ostati druga njezina trajna tuga, i mlađeg, šestomjesečnog, ovoga koji ju sahranjuje. Drže se ona i njezin čovjek za ruke i gledaju u oči, smiješe se. U dnu mutnih, skoro pogašenih njezinih očiju na predsmrtnoj postelji svjetluca neka sreća, nijeme i suhe usne jedva vidno pomiču se u osmijeh: tako se gasila, bez naporā i bolovā.

Kada se je prestala nadati? Je li se ikada prestala nadati? „Živa ikad, mrtva nikad“ – tako je govorila baka, a ni za njezina sina ni za kćerkina muža, nije se nikada tačno saznalo ni službeno proglasilo da su mrtvi. Ni živi ni mrtvi, oni su bili - nestālī. Zadržali su taj nemogući status kroz cijeli Dvadeseti vijek i čitav prvi decenij Dvadesetprvoga.

Sada je majka umrla, i on ne može znati ništa o tome ni kako se nadala ni kako se prestala nadati, i je li se sa svojim čovjekom srela ponovo na svome kraju, ili bi to samo on htio da se tako događalo u njezinim predsmrtnim vizijama.

 

Službenica u matičnom uredu koja treba da izda smrtni list za majku pita kada i gdje je pokojničin muž umro, gdje je pokopan. Mora posegnuti za objašnjenjem zbog kojega mu je nelagodno, prepoznaje tu vrstu nelagodnosti što ga je kroz život pratila na šalterima, u kancelarijama, na ispitivanjima, koju je već bio pomalo zaboravio:

- Nestao je četrdesetpete, ne zna se gdje je i kada umro, ne zna se gdje je i je li ukopan.

Službenici je neugodno, ali mora pitati dalje:

- Pa, moralo se nekad tražiti službeno proglašenje mrtvim, imate li barem to?

- Ne, nije se nikada tražilo, niti ga je tko dao.

Majka nikada nije tražila proglašenje, jer bi to u njezinome zavjetu čekanja i nadi u povratak bilo ravno izdaji. Tko zna do kada ga je čekala, odnosno u kojem  trenutku je izgubila nadu? Možda ni ona sama nije umjela odrediti taj trenutak. A možda nikada nije ni nastupio u jasnoći i konačnosti. Našao je u njezinim džepnim kalendarićima Sv. Ante bilješke o plaćanju mise za njega još u godinama poslije 2000. Tada ga već sigurno više nije čekala. Ali, nada? Nada je nešto drugo, nju se ne može kontrolirati.

U smrtnom  listu rubrika bračno stanje mora ostati nedefinirana, obilježena križićima. Ne može se upisati udovica, jer o smrti muža ne postoji nikakav službeni dokument – smrtni list, potvrda o smrti, o mjestu ukopa. Šezdesetpet godina poslije svega, nekoliko dana poslije njezine smrti, u hladnom razgovoru sa službujućom osobom njezin se čovjek tako pokazuje živo prisutnim, djelujućim.

 

 

POST SCRIPTUM

Rod, broj i dom

 

Ako je neke namjere i bilo, nije ti dolazila do mozga; pošao si bio na sasvim određenu adresu, određenim poslom. Zašto upravo ovuda, ovim putem — to valjda spada u taj plan što si ga sam od sebe sakrio. Tek - evo stojiš pred brojem 23! Ta pločica s brojem, modra a već posivjela i bez sjaja, taj haustor i to stepenište, i ta kaldrma na ulici, ta rampa Zapadnoga kolodvora u dnu ulice - vjerni su svjedoci. Ostalo sve se promijenilo. Za leđima ti je, doduše, i dalje zdanje koje je i onda i dugo poslije bilo kasarna, a sada više nije, i čitav ogromni nekadašnji kasarnski krug razbijen je, otvoren i pretvoren u slobodan prostor. Na njemu raste trava, trču djeca, voze se bicikli. Ulica je opet promijenila ime. U ono vrijeme zvala se Ljubljanska, kasnije Pavičićeva, sada blista nova ploča: Ulica Republike Austrije. I mali trg sa cvjetnim rondoom ispred nekadašnje Rudolfove vojarne ima novo ime: Trg Vladka Mačeka. Na starim pločicama s kućnim brojevima još se može pročitati donedavni naziv: Petra Drapšina trg. (Zna li još itko, osim nas koji smo morali znati, tko je bio taj gospodin?)

S nejasnim osjećajem prijestupa, kršenja neke nekazane zabrane, ulaziš u haustor, udišeš vonj te kućne ustajalosti, osluškuješ stubišnu akustiku, čitaš imena stanara na poštanskim kutijama. Fantastično: tu je još ono jedno ime, od prije pola stoljeća! ...ljević. Dobijaš užasno jaku želju. Kako bi bilo otići ljudima na vrata, pozvoniti, „dobar dan, ja sam taj i taj, prije pola stoljeća rodio sam se ovdje, moji i vaši (otac?, mati?, baba?, tko sve?) pazili su se k’o rođeni, od svega toga znam samo priče - obiteljske tople priče i imena izgovarana uvijek s dragošću i zahvalnošću...“

U vražiju mater!, znao si: ovaj film, jednom pokrenut, na ovakvu mjestu i u ovakvim okolnostima, nemoguće je zaustaviti! Puštaš ga da te preplavi i razori.

Što znači taj veliki (može li se reći: dugački?) krug što se s tobom i oko tebe u ovomu času, na ovom stubištu sklapa? Iz ove kuće, niz ovo stubište otišao je otac, misleći da se odaziva domovini, i nije se vratio nikada. Zatukli su ga, s tisućama drugih, oni što su također nastupali u ime domovine, slijedeće po redu, te slavne Četrdesetpete.

U takvu znaku bio je tvoj početak: propast i napuštanje doma. Potom: Bosna! Bosna kao povratak u uterus. Svi su išli iz Bosne, ti si se vraćao. Možda baš zato što je već bilo ovjereno jedno iskustvo neuspješnoga otkidanja od nje. To uporno vraćanje Bosni i držanje za Bosnu, s tvoje strane, sa strane takvih kao što si ti - bilo je sumnjivo, opasno!

Zatim, protjerivanje, koje te nije opametilo. Umjesto pouke i udaljavanja, još dublje, u središte - u Sarajevo! A u Sarajevu gore od gorega - Grbavica!

U tom vječitom seljenju prošlo je tvojih pola stoljeća, i izgledalo je: skrasio si se, skupa s onima što su tvoja kost i tvoje tijelo.

A onda se na sve nas izlio oganj, užas i mržnja bratske ljubavi, i u hipu ostao si i bez doma i bez domovine. I ti, i svi tvoji, i ponovo stotine tisuća takvih kao ti.

Sada hodaš ulicama ovoga grada, koji je bio tvoj grad, a to više ne osjećaš, jer ništa ne osjećaš svojim, sve ti je udaljeno i uskraćeno, tvoj je samo taj mrzli osjećaj lišenosti svega i potpune neprozirnosti sutrašnjega dana.

Nećeš, naravno, otići do onih vrata i pozvoniti onim ljudima, jer bi to bilo samo nepristojno zanovijetanje, a tko zna, moglo bi možda čak i sumnjivo ispasti. Sliježeš se u se, kovitlac reminiscencija, slika i uzbuđenja povlači se do potpunoga zatamnjenja. Stupaš na ulicu, odjedanput izjednačen s ljekovitom profanošću trenutka: jureći automobili, zvonjava tramvaja, bičevi studena vjetra, neka bijesna dječurlija što ti se plete oko nogu, iz naglo otvorenih vrata kafea kraj kojega prolaziš ugodan val umiješan od topline, duhanskoga dima i mirisa espressa, šarenilo kioska s novinama.

(1993)