Ivan Lovrenović

Odlomci iz knjige Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018. (II)

Čineći hommage Ivanu fra Frani Jukiću o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja, s namjerom da slijedimo putovanje što ga je opisao u Putovanju po Bosni godine 1845, krenuli smo na put - Josip sa svojom fotografskom tehnikom, ja s tefterima i mapama - osam dana a stotinusedamdeset i tri godine poslije Jukića: on drugoga lipnja 1845. iz Fojnice, mi u nedjelju desetoga lipnja 2018. iz Sarajeva, i ostali na putu šest dana. Nismo ni namjeravali a ni mogli doslovno pratiti Jukićev itinerar. Bili smo u odnosu na nj „hendikepirani“: on je putovao na konju i pješice, mi autom, a taj se na Jukićevim starinskim stazama i vrletnim planinskim putinama i krškim iznenađenjima često pokaže nemoćnim. Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali.

Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud, predrasude
ne znati, uprav znači: u vlastitoj otačbini tuđinom biti.
Ivan fra Frano Jukić (1818 - 1857)

Odžak Filipovića. Znam da Odžak Filipovića i u njemu staro groblje s monumentalnim bašlukom treba tražiti negdje u gornjem dijelu Polja glamočkoga. Još je prijepodnevni čas, sunčan ali već težak od sparine. Dobacili smo autom do kraja, tamo gdje počinje uspon u planinu oštrim okukama za kojima se gore visoko slute šume Mliništa. Zastajemo i gledamo unatrag niz Polje i niz cestu kojom smo došli. Sad valja polako natrag i otvoriti oči. Svuda uokolo je pusto, nigdje žive duše da upitaš. Najezda insekata. Zrak titra, siv od vreline. Blizu makadamskoga odvojka što lijevo vodi u Podgredu, odvaja se desno nekakva stara poljska putina. Vidljiva je samo po tome što je sve oko nje obraslo u divlje trave, visoke preko metra, pa se njezina trasa ocrtava i nazire u tom suhom moru. Silazimo autom na taj put, više ga Josip nagađa nego što ga jasno vidi pred sobom. Desno u travi - nekoliko niskih starih bašluka, na pustoj zemlji. Zastajemo, pokušavamo nešto nazreti u daljini gdje se vidi nekoliko kućnih krovova. Gruba orijentacija mi je kupasti oblik šiljatoga brda Obljaj u pozadini, koji sam upamtio s topo-karata i s onih par starih fotografija odžačkoga groblja koje se uopće mogu naći. Namještam teleobjektiv na fotoaparat, strpljivo švenkam zdesna nalijevo, i, eno: zakleo bih se da vidim kamenu „glavu“ koju tražim. Slika dvostruko titra - jedno zbog omorine, drugo zbog teškoga teleobjektiva i nesigurne ruke, pa za svaki slučaj još malo metodički sumnjam u vlastitu sigurnost. Josip ponovo pokreće auto, ali put je sve neravniji, gubi se u travi, a onda nailazimo na dugačku žutu lokvu u koju nije mudro uroniti i riskirati. Još manje - napustiti putinu i krenuti poljem, kroz visoke žilave trave. Ostavljamo auto i krećemo pješke, sada nam je glava bašluka sa svakim korakom sve vidljivija. A to je, makar i uz vrućinu i napor, puno nekoga smisla: pa, bilo bi vulgarno do ovakvoga i ovoliko traženoga cilja ne prijeći nogu za nogom barem ovaj nepun kilometar, puštajući da ti se veliki bašluk, sa svakim korakom, malo pomalo približava i povećava u očima. Raste i uzbuđenje.

Prolazimo pokraj prizemnih, očevidno napuštenih kuća i dolazimo blizu groblja ograđenoga niskim kamenim zidom. Prilaz mezarju je neugodan: svuda uokolo trava je do pojasa, neprokošena i neugažena, valja kroz nju ne znajući na što ćeš nagaziti, kakvoga opasnog stvora uznemiriti. S one strane mezarja na kojoj su ulazna vrata zid je sagrađen od lijepo i pravilno otesanih blokova, očigledno ostataka neke stare kamene gradnje, možda džamije čiji se temelji vide u mezarju. Uzbuđeni smo dok otvaramo grobljanska vrata zategnuta žicom  i prilazimo, napokon, tome golemom mezaru - maestralnom primjeru skulpturalne i ambijentalne umjetnosti, što ga, kao cjelinu, čini par dviju različitih formi: uzglavni i nožni nišan, sve to u prostranstvu Polja obrubljenog brdima. Zaturen u glamočkoj zabiti, daleko od očiju, on je u konceptualnom i u izvedbenom pogledu potpuni pandan onome poznatom i često slikanom mašetu Omer-age Bašića u Jakiru što stoji blizu Glamoča odmah ispod ceste u livadi, i ne možeš ne vidjeti ga. (Slikali smo ga i mi - i sada, u povratku niz Polje, i onoga ljeta 2008. kada smo gazili visoku travu a neprijazni čuvar nas odbijao plašeći nas navodno neviđenim brojem zmija.) Ovo ovdje bi, prema istraživim podacima, imao biti grob Abdulkerim bega Filipovića. Poginuo je 1876. godine u napadu ustanika na Odžak. Bilo je to u jeku velikoga ustanka u Bosni i Hercegovini (1875-78), koji je rezultirao međunarodnom krizom i Berlinskim kongresom, te odstupom četiristogodišnje osmanske vlasti i austrougarskom okupacijom BiH. 

Poznata je historija postanka glamočkih Filipovićā. Kasno je XVI stoljeće, veliki Mehmed paša Sokolović napokon je u Beogradu odlučio objaviti smrt sultana Sulejmana, kojega je 1566. nakon uzeća Sigeta kao živa pronosio u vojničkom čadoru po Ugarskoj mjesec i pol dana, te proglasiti novoga sultana Selima II. Turski sandžaci su već odavno uspostavljeni svuda po osvojenim krajevima Dalmacije, Like, Slavonije, Ugarske, a sada, kad je pala sigetska tvrđava, na redu je Beč. Turska se plima čini nezaustavljivom, s njome u kršćanskoj Evropi raste masovna psihoza straha. Ratni okršaji su svakodnevnica. Jedan od ratnika s austrijsko-hrvatske strane zagrebački je kanonik Franjo Filipović. Ima veliko iskustvo, prati ga i odgovarajući glas: na tursko-bosanskoj strani s respektom ga zovu Delipop. U jednome od bojeva kod Ivanić Kloštra Turci poraze njegovu vojsku a njega zarobe. Kroz nekoliko godina potom pojavljuje se kanonik Franjo kao Mehmed, islamizirani posjednik velikoga zijameta u Glamočkome polju, veoma aktivan u okršajima na nemirnoj granici kao i prije, sada s druge strane. 

Nije za ta vremena i za te psihologije kondotjerska karijera kanonika Franje bila rijedak i neobičan slučaj, samo je bio markantan, pa su ga bilježili svi kroničari i povjesničari koji su držali do svojega zanata. Evo dvojice, s dviju strana: Muvekkit (Salih Sidki Hadžihuseinović, ?-1888), sarajevski kroničar osmanskoge epohe, i nešto mlađi mu suvremenik Vjekoslav Klaić (1849 - 1926), hrvatski historičar i pisac, autor temeljnih knjiga i o Bosni i Hercegovini. Dobra je i krepka njihova povjesničarska proza, neka je i ovome tekstu. S napomenom da je Muvekkitov zapis prijevod s onodobnoga „sarajevskog“ turskog jezika. Dobar i upečatljiv.

Muvekit:

Godine 980. (1572/73) zagrebački kanonik Frano Filipović sakupio je i opremio  veliku neprijateljsku vojsku i krenuo na Bosnu. Zauzeo je i tvrđavu Novi. Stigli su sandžak-beg Klisa Ferhad-beg i sandžak-beg Hercegovine Sinan-beg i upustili se u borbu s nevjernicima. U blizini tvrđave Ivanić neprijatelje su potpuno porazili i rastjerali. Osim što je u ovome okršaju izginulo pre­ko hiljadu neprijatelja, zarobljeno ih je tri stotine, a među njima i njihov vojskovođa Frano. Taj Frano imao je čast da primi is­lam, pa su mu dali ime Mehmed-beg. Postao je iskren vjernik. Mnogo je nevjernika uništio i postao njihov najveći neprijatelj. Još i danas ima u Bosni dosta begovskih potomaka iz ove obitelji. Onih trista zarobljenih neprijatelja i odrezani nosevi i uši s odsječenih glava, uz bubnjeve i zastave, poslani su na Dvor.

Klaić:

Baš u okolišu Ivanića bijahu Turci još 26. kolovoza 1570. zarobili i zagrebačkoga kanonika Franju Filipovića, koji se bijaše dosad više puta proslavio na bojnom polju, tako da su ga prozvali Delipop (junački pop). Filipovića bijahu tada Turci odveli u sužanjstvo u Carigrad. Kroz četiri godine nastojali su kralj Maksimilijan i ban Drašković da ga oslobode sužanjstva, naročito da ga zamijene za nekog zarobljenog Turčina Kurtagu. Međutim je Drašković poslije na koncu godine 1574. dočuo da se Filipović dobrovoljno (sponte) odrekao kršćanske vjere, poturčio i primio ime Mehmed. Već 19. veljače 1575. javio je nadvoj­voda Karlo iz Beča banu Draškoviću: „Doznajemo da je odmetnik Fili­pović, kojega su i Delipopom prozvali, došao u ovu tursku krajinu, pa da prijeti i snuje o propasti susjednim utvrdama. Njegov dolazak i nastojanje moglo bi možda biti pogibeljno Ivaniću, Sisku, Križevcima i onim drugim mjestima, u kojima je on prije stražu stražio i zapovi­jedao te ne malo iskustva stekao.“ Ban i biskup tješio je kralja i nad­vojvodu da od odmetništva Filipovićeva ne će biti velike opasnosti kao ni onda kad su se Krsto Zempče (Svetački), Ladislav More i Franjo Bebek sa sinom poturčili.

Od Franje-Mehmeda, rodonačelnika, proći će nekih sedam-osam generacija, kada se u Odžaku Filipovićā 1827. godine pojavljuje drugi zanimljiv prebjeg, i ovaj iz Hrvatske. On je lički Srbin Mihajlo Latas, dvadesetjedna mu je godina, školovani je podoficir u austrijskoj krajiškoj vojsci. Otac Sofronije, također carski vojnik, sklon kocki i piću pronevjerio je nekakve novce, i sad mu prijeti sud, zatvor, obiteljska sramota. Sin s promišljenim naumom preuzima svu krivicu na se, a onda jedne noći uteče preko granice u Bosnu, spusti se u Glamočko polje i najmi se u Zaim-bega Filipovića koji ga primi bez mnogo pitanja i dadne mu da radi oko stoke. Potom strelovito: Banja Luka, primanje islama, Vidin, Carigrad... Priča je to o velikoj i mračnoj, paradoksalnoj karijeri, o hladnom i sposobnom vojniku koji svukuda po Carstvu, po Kurdistanu, Albaniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Grčkoj, Egiptu, u službi reformskoga sultana okrutno krši i u krvavim pohodima satire lokalne pobune muslimanskih prvaka što se protive moderniziranju i pravednijem uređenju Carstva. 

I fatalna veza fra Ivana Frane Jukića s Latasom poznata je priča. Kada Latas 1850. godine  ulazi u Bosnu sa svojom ekspedicijom, Jukić se u žestokom narodoljubivom i prosvjetiteljskom entuzijazmu sav prostire pred njim, videći u carskom seraskeru ono što ovaj nit je bio nit mogao biti: osloboditelja. Služi mu, pomaže, informira ga, piše mu „slavodobitnicu“, sve u uvjerenju da čini baš ono za što je došao odsudni čas koji se propustiti ne smije. Zagrije se za dvosmislenu Latasovu sugestiju, koju sebi tumači kao gotovu stvar: Latas i ban Jelačić će se ujediniti, prvi protiv sultana, drugi protiv cara u Beču, te će Hrvatsku i Bosnu kao cjelinu istrgnuti, osloboditi. Ljudevitu Gaju piše iz Banje Luke 8. rujna 1850, i u tom pismu osjeća se živo sva napetost i zanesenost:

„... Omer paša danas kreno se iz Banjaluke put Krajine sa 4.000. vojnikah i 13 topovah; na putu u Varcaru prikazao sam mu jedan istisak Bos. prijatelja, to mu se je verlo dopalo, piso mi te sam za njim došo u Banjaluku; malo me je prijatnie primio nego Jelačić i moje mu je ime radi književnosti više poznato i to ko turskomu paši i Otmanskomu seraskeru, nego Hervatskomu Banu i Austrianskomu Feldregmeisteru! Omer paša, on je nesamo Hervat nego i slavjanin i domorodac, odveć uljudan i razborit; dvaput sam kod njega preko dva sata bio, nadario me sa 500. grošah; i naredio mi, da zavedem jednu obćenitu u Bosni korenspodenciu političku, i damu šaljem uredno izviestja. Iz velike moje prema Vama priverženosti samo za vas ovo javljam vam, želeći da tajno ostane ovo o meni i Omer paši što vam pišem, nek neidje u Novine ni na ulice... Dobro bi bilo, da vi učinite jedno podvorenje Omer paši na Bosanskoj granici, i da mu Bosnu preporučite; ako vam Austrianska politika nesmeta.“

Nestrpljiv i netrpeljiv, odbija sva upozorenja, svojoj fratarskoj braći i starješinama gordo i gorko odvraća da su „božjaci“ i sitne duše. Prijateljski ali žestoko svađa se s Antom Starčevićem kada se sretnu u Zagrebu. Zanimljive zapise o tome ostavio je sam Starčević. U tom trenutku Jukić je već napisao svoj eksplozivni memorandum Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, u kojemu se traže socijalna i politička prava, i koji je preko Beča poslan u Carigrad, sultanu, te zbog kojega će „prijatelj“ Latas Jukića uhapsiti i „na samarici“ poslati u surgun u Carigrad. Starčević se zahtjevima u Željama i molbama protivi, nazivajući Jukića „nesretnikom“, hvaleći bosanske muslimanske prvake, age i begove, kao „hrvatsko, najstarije i najčistije plemstvo sablje u svoj Evropi“, te nagovarajući Jukića da se kršćani pridruže begovima i agama u otporu Latasu i sultanovim reformama. Ima čudnovatu argumentaciju: „Vi imate sigurnost i pravicu, kakove su drugde redke. Ne velim, da je vaše stanje predobro; ali ono stoji od vas, uz vašu ćud, drugde bi vam bilo mnogo gorje, pazite da za njim ne budete plakali. Sada, kakovi ste, i dobro vam je.“ Sablažnjen, Jukić mu odvraća: „Ti si najpametniji ili najluđi čovek na svietu, i osim tebe nitko tako ne govori.”

Ništa od sve te historije u Odžaku se danas ne sluti i ne vidi. Postoji samo ovaj krškopoljski pejzaž, isti valjda kakav je bio i pred Franjinim-Mehmedovim očima prije pet stotina pedeset, i pred očima mladoga austrijskog podoficira, dezertera Latasa prije gotovo dvije stotine godina. I ovo staro zapušteno groblje. Da, i ova dvojica namjernika u čvrstoj riješenosti da sve to za sebe otkriju, svojim očima ugledaju, posvoje.

Ponovo smo na cesti, vozimo prema Glamoču. Vrelina je već nesnosna a prozore otvoriti ne valja jer ulijeću ogromni obadi. Brzo ćemo na početak vojnoga kompleksa što ga je Titova vojska izgradila kao neku vrstu rezervnoga vojnog aerodroma sa svom infrastrukturom: cesta se pretvara u dva kilometra dugu, široku i ravnu sletno-uzletnu pistu, a na njezinu početku i završetku planski uzgojene šumice, jedna manja, druga veća, skrivaju kojekakve objekte. Skrećemo u prvu, manju, misleći se rashladiti. Kad stanemo u hlad i otvorimo auto - katastrofa! U trenu auto se zacrni od obadova, a nalijeću i na nas, na oči, usta. Ne budi primijenjeno, kao u Bibliji, u Knjizi izlaska, kad Jahve preko Mojsija poručuje faraonu egipatskome neka pusti Izraelce iz ropstva. Inače: „pripustit ću obade na te, na tvoje službenike, na tvoj puk i tvoje domove. Egipatski domovi i samo tlo na kojem stoje vrvjet će od obada. (...) I učini Jahve tako. Rojevi obada nalete u faraonov dvor, na domove njegovih službenika i po svoj zemlji egipatskoj. Zemlja nastrada od obada.“ I u Psalmima obadi se spominju kao grozna napast, a kod Jeremije ima sjajna slika kada Nabukodonozor, kralj babilonski kreće na Egipat da ga pokori i uništi: „Egipat bijaše lijepa junica, ali ide, ide na nju obad sa Sjevera.“

Ništa slično nisam doživio nikada. U dječaštvu, kada sam na djedovoj livadi pomagao oko kosidbe i kupljenja sijena, oko vršdibe žita, jesam iskusio bolni obadov ugriz, kao i prizor kada se goveče ili paripče nakon ujeda „zaobada“ pomamno od boli, ali ti su obadi djelovali pojedinačno, teško si ga mogao i opaziti prije nego on uradi svoje. Ne znam, nije mi do toga da razaznajem - u koju vrstu spadaju ovi što nas napadaju: u obade goveđe (Tabanus bovinus) ili konjske (Tabanus atratus). Ono što nam je važno, jest njihova zajednička osobina, taj žestoki ugriz, za koji, eto zanimljivosti, zoolozi znaju da ga prakticiraju samo ženke kojima je potrebna krv da iz bjelančevina stvore jajašca za razmnožavanje, dok se mužjaci hrane peludom i cvjetnim sokovima. Na jedvite jade, sve sinkronizirajući akciju, žestoko mlateći krpama i peškirima, uspijevamo nekako istjerati tu agresorsku vojsku, tu biblijsku napast iz auta, munjevito sjesti i zatvoriti vrata.

Ivo Lola, uništena nada. Kada prijeđemo dva aerodromska kilometra, skrećemo lijevo da obiđemo veću borovu šumu. Osim što je bila dijelom spomenute vojne strukture, bila je i memorijal Ivi Loli Ribaru. Usred nje bila je stilski izgrađena drvena gostinska kuća, u kojoj se moglo ugodno ručati, popiti piće, kafa.  Imao sam tu priliku, jednoga od onih davnih dana, za koje danas katkad nisam siguran - bjehu li stvarni ili samo sanjani.

Mladi Ribar, poliglot i briljantan intelektualac, najperspektivnije ime tadašnjega partizanskog i komunističkog vodstva u Jugoslaviji, trebao je 27. studenoga 1943. s ovoga mjesta poletjeti u Kairo, kao netom imenovani šef partizanske misije pri savezničkoj komandi za Srednji istok. Neposredno po ukrcavanju i paljenju motora, iza brda se obrušio njemački avion i bombama zasuo partizanski Dornier Do-17 (jedan od dva takva s kojima su nešto ranije domobranski avijatičari prebjegli partizanima). Ribar je uspio iskočiti ali je odmah poginuo pogođen s nekoliko smrtonosnih gelera. Među poginulima bila su dva engleska oficira i četiri partizana. Vladimir Velebit, koji od ranije obavlja mnoge „vanjskopolitičke“ poslove za Tita, izvukao se iz repa zapaljenog aviona i preživio napad. Već u trenutku pogibije Ivo Lola Ribar bio je okružen aurom jake i važne ličnosti, omiljen i poštovan, k tomu član neobične i ugledne hrvatske građanske obitelji u partizanima - sin „staroga“ Ribara, brat mlađega Jurice koji je ubijen od četnika u Crnoj Gori nepunih mjesec dana ranije.

Nikada nisu do kraja, jasno i nedvosmisleno, razjašnjene okolnosti ovoga događaja. Partizanska OZNA obavila je svoju istragu već 1944. na Visu, u okviru koje su za izdaju i sabotažu optužena braća Josip i Viktor Rekveni, partizanski inženjeri, od kojih je u vrijeme događaja jedan bio stacioniran na Glamočkom polju, a drugi u Livnu. Ispitivanje i mučenje nisu preživjeli. Službeni izvještaj OZNE o tome karakteristično je morbidan, jezivo maštovit i detaljan: „Jedne noći, zbog nebudnosti stražara u zatvoru, jedan brat Rekveni preklao je na spavanju onoga drugog - viljuškom. Zatim ju je uperio sebi između rebara, zatrčao se i naletio na zid. Jedan kraj viljuške zario mu se u srce. Bratoubistvo i samoubistvo okorjelih zločinaca.“ Sam Tito, međutim, u intervjuu 1953. sarajevskom Oslobođenju, govoreći o Ribarovoj pogibiji, kaže: „Kasnije nismo uspjeli da otkrijemo špijunažu koja je do toga dovela.“ Vladimir Velebit, pak, u svojim memoarima s mnogo tehničkih detalja i argumenata odbacuje teoriju o tome da je njemačka vojska mogla imati precizne informacije o partizanskoj delegaciji te o mjestu i vremenu polijetanja. 

Kako bilo, ova tragična smrt potvrdila je i uvećala nimbus Ive Lole Ribara kao jedne od najsnažnijih figura cijele narodnooslobodilačke epopeje, a u poslijeratnom razdoblju od njega bila stvorila ikonu jugoslavenske popkulture. Pa je s prevratom 1990, čiji dubinski rezultati i posljedice zadugo neće biti osviješteni, nestalo i toga. Memorijal i borova šuma na Glamočkom polju stoje, u stanju u kojemu ne slave ništa i nikoga, nego su vlastito ružno naličje - pravi horor od zapuštenosti i zadivljalosti.