Ivan Lovrenović

Iz dnevničkih zapisa

1.

Sevdalinka? Koristim taj naziv i sam, i u govoru i u tekstovima, ali u mome uhu oduvijek je praćen nekom tankom a neuklonjivom nelagodom, osjećajem nakalemljenosti, stanovite prostote. Od svoga djeda (rođena 1883), kad bi tražio da mu na radiju nađem njegova omiljenog Zaima Imamovića, čuo sam riječ za to pjevanje: turćijat. Kasnije mi je literatura potvrdila taj naziv kao izvoran i prirodan u svojemu vremenu. Pisac Ahmed Muradbegović piše u jednom članku 1940. godine, da su naziv sevdalinka vjerojatno lansirali ciganski muzičari, ali da o tome „nema nikakvog autoritativnog mišljenja ni kod stranih muzikologa. Prema tome se ne zna ni šta je zapravo sevdalinka, ni kakve su njene bitne oznake sa stručnog muzičkog stanovišta.“ Njegovom mišljenju pridružuje se Mak Dizdar dvadeset godina kasnije: „I samo ime bosanskoj narodnoj pjesmi ljubavnoj dali su Cigani-svirači, izvodeći ga iz arapske riječi sevdah, ukorijenjene u našem jeziku umjesto riječi ljubav, kao izraz neke potencirane ljubavi”. („Gdje je ona čudnovata djevojka koja se je suncem povezala, a mjesecom opasala?“, Život, Sarajevo, 1960, br. 6.)

2.

Da u našoj pučkoj umjetnosti nije stvoreno ništa drugo osim ljubavne pjesme zvane sevdalinka, bilo bi to dovoljno za njezinu punovrijednu zastupljenost u imaginarnoj antologiji svjetske književno-glazbene baštine. No, potpuni uvid u njezino univerzalno značenje i vrijednost često zamagljuje navika da se ovaj prelijepi lirski korpus skoro isključivo promatra u skučenim etničkim i lokalno-folklorističkim okvirima, a rijetko ima sreću da bude kompleksno i sveobuhvatno promatran, opisan i valoriziran tamo gdje i u književnom i u muzikološkom pogledu pripada. Najprije u kontekstu vrhunske ostvarenosti lirske forme i izraza. Te potom u najširem kontekstu južnoslavenske i balkansko-mediteranske pučke lirike, transetničkom pa i transjezičnom.

3.

Ono što od tih pjesama znamo, a i to je mnogo, samo je maleni djelić silnoga blaga koje leži skriveno od očiju. I u našim krajevima a i širom svijeta puni su arhivi i rukopisne riznice, u institucijama i po privatnim zbirkama, do sada nedovoljno ili čak nikako pročitanih, istraženih, obrađenih i publiciranih pjesama. Ni bogata ostavština Luke Marjanovića u Matici hrvatskoj, iako odavno poznata i višekratno objavljivana u izborima, nije do sada cjelovito istražena. Kao drastičan primjer spominjem šest svezaka rukopisne zbirke Muslimanskih narodnih pjesama (epskih i lirskih) koje je sakupio i Matici hrvatskoj predao Muharem Kurtagić iz Kulen-Vakufa. Taj bistri čovjek s biografijom kakvoga suvremenog pikara, uza sve čime se bavio i od čega je preživljavao, od djetinjstva je vrlo akribično zapisivao narodne pjesme. Spomenuta zbirka sadrži oko 50.000 stihova, a u pismu Matici hrvatskoj 20. oktobra 1943. Kurtagić navodi da je imao pripremljenih još „šest knjiga“, koje su mu „banditi i pljačkaši sa ostalom arhivom i bibliotekom uništili“. Muharem Kurtagić rođen je 1896, a o njegovu kraju prof. dr. Mirsad Kunić, koji je „otkrio“ njegovu ostavštinu, piše: „Nemamo podataka o tome koliko i do kada je živio Muharem Kurtagić. Posljednji dokument koji svjedoči njegovo prisustvo među živima jeste pismo upućeno Matici hrvatskoj 12. aprila 1944.“

U današnjem virtualnom medijskom prostoru već dugo je djelatan vrlo neobičan, izuzetno ozbiljan istraživač i predstavljač ovoga pjesničko-muzičkoga blaga: Semir Vranić sa svojom web-platformom https://www.sevdalinke.com. Specijalist medicinske patologije s međunarodnom reputacijom, prof. dr. Vranić, akademik, iz čistoga osobnog afiniteta stvorio je golemu bazu dokumenata, zapisa, pjesama, za koju sam kaže da je to „neprofitni, nekomercijalni sajt namijenjen očuvanju i promociji sevdalinke kroz razmjenu arhivske građe, koja se može koristiti u edukativne i istraživačke svrhe. Materijali koji su postavljeni na blogu sakupljeni su vlastitim istraživačkim naporima, te zahvaljujući pomoći i velikodušnosti drugih istraživača, poznavalaca i ljubitelja sevdalinke, i mojih prijatelja“.

4.

Po nastanku to je pjesma urbane bosanske sredine, nastala u otomanskome razdoblju u ekonomski i materijalno stabilnijem trgovačko–zanatlijskom miljeu. Taj milje dominantno jest bio islamsko–orijentalni, i ova pjesma pretežno se prepoznaje kao izraz muslimanske životne sredine i kulture. To, međutim, nije opravdano etnički apsolutizirati. Naime, u izgradnji cjelovite socijalne i kulturne fizionomije većine gradova i manjih gradskih naselja sudjelovali su, osim muslimanskoga, i drugi etničko-kulturni elementi (katolički, pravoslavni, sefardski, romski...). Tako su sudjelovali i u nastanku, a pogotovo u prakticiranju pjesme.

Orijentalno-azijski elementi jesu obilježili „sevdalinku“, osobito njezinu muzičku strukturu, na isti način na koji su proželi i sve druge vidove profane kulture neislamskih zajednica na Balkanu i u Bosni (leksiku, zanate, nošnju, kuhinju, kulturu stanovanja, stanovite crte mentaliteta...). No, jezik, lirska struktura, metrika i uopće zakoni versifikacije, tip osjećajnosti, simbolika, imaginacija, arhetipovi - svi ti elementi bosanske lirske pjesme imaju izvor u kulturno–tradicijskom supstratu koji leži u zajedničkoj, predosmanskoj podlozi bosanskoga i balkansko-slavenskoga pučkog nasljedstva. Žene u južnoj Mađarskoj još do jučer pjevale su pri komušanju kukuruza melankolični ikavski napjev Vezak vezla lipa Kata tačno po melodiji po kojoj se u bosanskih muslimana pjeva Vezla vezak Adem kada. A te žene iz okolice Pečuha potekle su od onih bosanskih katoličkih rodova što su iz Bosne morali bježati i skrasiti se u Ugarskoj krajem 17. stoljeća, nakon Bečkoga rata i pustošenja Eugena Savojskoga 1697. godine. One, dakle, pjevaju svoje pisme tri stotine godina nakon što su im preci otišli iz starih bosanskih zavičaja, nakon što su vjerojatno i jezik zaboravile. Ta starinska matrica poravne pjesme počiva na formi i strukturi čvršće ukorijenjenoj u kulturnu memoriju nego i sam jezik. To je prozodijski i melodijski obrazac u kojemu stih ima trinaest slogova, tačnije osam plus pet, sa cezurom poslije osmoga. Uz spomenutu pjesmu o nesretnoj lipoj Kati / Adem-kadi, takve su, pri­mjerice, moćne pjesme Zaplakala stara majka Džafer begova, U Cazinu bijela kula od tri tavana, a u zbirci Mihovila Pavlinovića iz XIX stoljeća zabilježene su dvije takve, baš iz Varcara: Grad gradila bila vila pod Biogradom i Sinoć dodje tudje momče, iz tudje zemlje. O ravnoj pjesmi kao načinu pjevanja koji je u Bosni „izvoran, najrašireniji i najomiljeniji, ima svoje ime, tradiciju, i zato ga valja poštivati više od svih drugih napjeva” pisao je davno, 1906. godine, češki etnomuzikolog i sa­kupljač Ludvik Kuba, te ustvrdio: „Nijesam ove melodije niti ikoji njen trag našao u susjednim zemljama: ni u Crnoj Gori, ni u Dal­maciji, ni u Hrvatskoj, ni u Istri, ni u Slavoniji, niti u Srbiji.” Vrsni etnomuzikolog i kompozitor Vlado Milošević posvetio je toj mu­zičkoj formi cijelu studiju: Ravna pjesma (Banja Luka 1984).

5.

„Sevdalinka“ istinski živi samo u onom trenutku dok se pjeva, a živi na onaj način na koji se pjeva – dobar ili loš. Ima u njezinom pjevanju, u izvođenju, nečega što ne smije biti povrijeđeno, a ako bude povrijeđeno, sve se pretvara u vulgarnost. Zato bi sevdalinku smio pjevati samo tko može i umije nepovredivo pjevati. Ljepota i potpunost neodvojivi su od unutarnjega jedinstva, koje čine lirski tekst, melodija, i njezina konkretna izvedba. Od nužde prihvativši naziv sevdalinka kao tehnički termin, Vlado Milošević piše: „Sevdalinka postaje ono što jest tek onda kad ju zapjeva pravi pjevač. Ne u slovu i notama, pa ni u riječima i zvuku, nego u osjećanju i doživljaju leži snaga svake pjesme, a ovo naročito vrijedi za sevdalinku. Ona se pjeva sa najjače izraženim osjećanjem, punom emocijom. To je sevdalijski način pjevanja. Od mjesta gdje se pjeva i za koga, zavisi i kako će se pjevati: za intimni, uži, ili porodični krug, ali i za javnosti. To je estradno kafansko pjevanje koje uslijed prečestog isticanja dekorativnih elemenata može da se izopači u ispraznu kićenost.”

6.

U mojemu muzičkom osjećaju pjesma koju zovu „sevdalinkom“ počela je propadati kad se uz nju vezala harmonika. Voluminoznošću i praznim obiljem zvuka, ispraznim virtuozitetom (kićenošću) koji je brzo zarazio i pjevače, taj evropski instrument je iznutra nespojiv i nesrodiv s beskrajno rafiniranom eliptičnošću i emocionalnom gosposnošću bosanske lirske pjesme, jednako poetskom kao i muzičkom.

7.

Paradoks „sevdalinke“ - danas globalno-javnoga fenomena, k tomu opečaćenog jakim nacionalnim (dakle, političkim) atributom - jest u tome što ona puninu smisla, ljepote i doživljaja ima kad se pjeva u intimnom privatnom okruženju; tako je i nastajala, to joj je najjači poetički znak i kod. U mome iskustvu i ukusu, oni koji su pokušavali nemoguće, i u tome uspijevali - da pomire rascjep između privatnoga i javnog u pjevanju - bili su Hamić Mešanović i Zaim Imamović, te maestralni Vejsil Hadžibegić, malo sniman i još manje populariziran (Travu pase kikavo jelenče, Pošetala Hana Pehlivana...)

I kad pjeva za javnost, i na pločama, Zaim pjeva tako da ničim ne povrijedi intimitet, to srce pjesme: Lov lovio Muharem-beg, Ja iskopah bunar u avliji, Gledaj me, draga, nagledaj me se - treba li uopće nabrajati. Najbolje Zaimovo pjevanje koje sam ikada slušao, njegov je privatni, kućni snimak na običnom kazetofonu, a pjesma je ona čudesna Boluje Anka Prijedorka na krilu Kara Zaima. (Je li Anka, kako to ime izgovara Zaim, ili je Hanka? Kakva životna priča stoji iza pjesme? - bilo bi zanimljivo istražiti, mimo kojekakvih neobavezujućih naklapanja.) Pjevam tu pjesmu i sām, još od one začarane večeri u Bilajcu na drumu prije milijun godina kad sam je prvi put čuo od varcarskoga mehandžije Zaima. Pjevam je sam sebi, u sebi, i ne znajući; to se ona u stvari pjeva sama.

S Hamićem Mešanovićem, pjevačem i sazlijom, umro je posljednji izvođač sevdalinke, kojemu je to bila sudbina a ne profesija. I to se, kao u svakog ukletog bluzera, čulo u svakome njegovom promuklom, piskavom, ružnom i – božanskom akordu! (Na Bentbaši, na Babića bašči, U Travniku, na Daltabaniku, Je li vedro il oblačno...) O pjesmi Na Bentbaši, na Babića bašči, o Hamićevom pjevanju i muziciranju, skicirao sam esej početkom sedamdesetih godina. Ostao je u ladici s drugim rukopisima, nije preživio slavno proljeće Devedesetdruge na Grbavici.  

Jednom ili dvaput davno-davno imao sam priliku slušati/gledati staru majku u varcarskoj muslimanskoj mahali kako pjeva dok oko ruke okreće veliku tepsiju-demirliju rubom oslonjenu na pod: Zaim se majki moljaše, da ide za grad Mejruši. I danas osjetim iste trnce kao onda. Od svega drugoga, što sam u životu svojim ušima čuo, najbliže toj vrsti nebrušenoga savršenstva bilo je pjevanje Hajrije Mujkić-Halilović iz varcarske Rike ispod Glavice. Na toj Glavici u varcarskim ljetnim večerima pjevale su cure iz mahale, i ja sam svoju djetinju zatravljenost njihovom pjesmom tek mnogo kasnije spoznao kao potpuni glazbeni i doživljajni ekvivalent španjolskom cante jondu i portugalskom fadu. Te se daleke unutarnje korespondencije i suzvučja možda ni u čijem pjevanju ne osjećaju kao u anđeoske Ksenije Cicvarić kada pjeva svoje podgoričke: Havuša sadi vinograd, Đevojka je momku prsten povrćala, Sjever ružu niz polje nijaše. A kad Lela Karlović, Kreševka, pokrene S one strane vode Sane, širina i punoća te moćne a nježne kantilene podigne te u nebesa...

8.

Akšamluk, rakija. Njome se ne napijaš, s njome razgovaraš. Mora biti majstorski ispečena, da miruši po šljivi, zapravo više po kadifenoj modroj màšini što se zorom uhvati na zarudjelom plodu, ne prejaka, nego da se razlijeva blaženo po utrobi i udovima, hvata polako i drži dugo, a dušu ispunja plemenitom bezutješnom melankolijom. I izvlači pjesmu. Tihu, poravnu: Oj, Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje. Akšamluk, takva pjesma i takvo pjevanje nisu zabava ni razonoda, nisu besposlica i opuštanje. Pravi akšamluk je umjetnost življenja; rafinirana institucija kulture svakidašnjice, a u svojim sretnim trenucima - ozbiljno dosezanje vrhunca doživljaja u kojemu čovjek u sebi prepoznaje nekoga drugog, nesretnijega a boljeg od onoga koji svakodnevno stanuje u njegovoj koži.

1979-2025.