Ivan Lovrenović: RJEČNIK VJERE I NEVJERE (III)

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 - 2023)

 

KRONIKA NAJAVLJENE SMRTI

Na vijest o smrti Blagoja Adžića  (5. ožujka 2012)

Javljaju mediji: umro Blagoje Adžić. Od 1989. godine (kada se počela raspadati Jugoslavija) do 1992. načelnik Generalštaba JNA, jedan od naredbodavaca za razaranje Vukovara, zajedno s generalom Veljkom Kadijevićem najodgovorniji za agresiju JNA na Sloveniju i Hrvatsku. Rođen je kod Gacka 1932. godine, završio vojne škole u Jugoslaviji i u SSSR-u (vojna akademija Frunze). Kadijević, koji se između ostaloga, vojno doškolavao u SAD-u, još je živ, u Rusiji. Ni za jednoga ni za drugoga Haški tribunal nije se zanimao.

Ova vijest i ovo ime najedanput bolno oštro vrate sjećanje dvadeset jednu godinu unatrag. Ljeto 1991: Slovenija, tenkovi i trupe državne vojske protiv naroda. Strah u kostima dok na televiziji Blagoje Adžić saopćava da će JNA „preuzeti kontrolu“.

Uređivali smo tada u Sarajevu tjednik Obzor, što ga je izdavao dobri duh Pero Buntić, i u njemu izražavali kako smo najtačnije umjeli taj strah koji se zgušnjavao oko nas, ali i svoj protest protiv njega i protiv onih što ga siju.

Kronika najavljene smrti jedan je od takvih tekstova:

 

NAJGORE ŠTO SE MOŽE DOGODITI jednomu društvu jest militarizacija. Pre­tvaranje vojske iz sile koja društvu slu­ži i koju društvo kontrolira, u silu koja druš­tvom vlada i kontrolira ga.

Militarizacija i demokratizacija obrnuto su proporcionalne vrijednosti, pojmovi koji se isključuju.

U sistemu vrijednosti u kojemu je militarni duh, vojnikluk, na visokoj cijeni, ljudski duh je nisko pao. O životu i glavi da se i ne priča.

Takav sistem vrijednosti defektan je i bo­lestan sistem.

Oduvijek se to znalo, i oduvijek traje ta borba duha protiv vojnikluka, te su likovi Milesa gloriosusa i Bramarbasa trajni motivi ev­ropske antiratne satireske već više od dvije ti­suće godina.

Perverznost svojega osnovnog i jedinog stvarnog razloga postojanja - ubijanje (pravo da ubiješ i budeš ubijen!) - militarni duh i establišment otkad je boga i svijeta zaodijevaju u zvučne i treštave parade i ceremonije, u blještave i drečave odore i dekoracije, te u či­tavu odgovarajuće plitku i lažnu metafiziku i moralku Svetinja, Zakletvi, Patriotizma, u patetiku Žrtve, Vjernosti, služenja Domovini ili u prokletstvo izdaje, otkazivanja poslušnosti.

Sve skupa: laž i prijevara, sračunata na ku­povinu naših duša, na umrtvljivanje savjesti, na dobrovoljnu predaju naših tijela u šape Ve­likog Žderača. Ovako je to u jednom od svo­jih bezbrojnih melankoličnih uvida definirao Miroslav Krleža, jedan od najlucidnijih evrop­skih antiratnih analitika, potomaka Erazmovih: „Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih, stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo Božan­stvom.“ (Djetinjstvo 1902-03.)

Rat između republike Slovenije i državne jugo-armade potvrdio je taj uvid na mnogo načina. On je najedanput i kao na dlanu poka­zao svu lažnu stvarnost i stvarnu lažnost ar­mijske jugo-mitologije, ogolivši do jezive jas­noće njezinu temeljnu dihotomiju: na jednoj strani sjedokosi, uvehli generalski kor (imena je mnogo, ali su sva međusobno zamjenjiva: Adžić, Negovanović, Avramović, Rašeta itd, itd, sasvim svejedno...), na drugoj - mliječna devetnaestogodišnja mladost, dječački ispamećena pred grozom koja ju je snašla, i koju razumjeti ne može nikako.

Ta spremnost, ta nužna potreba zapravo, jedne goleme strukture-mašine da se hrani nabubrelom mladošću, nepogrešivo signalizira da se radi o militarizaciji u već poodmakloj fazi. Izgovoriti to dosad pred našim tzv. prosječ­nim građaninom, uspavanim moćnim jugo-hipnoticima o „narodnoj armiji“, o „garantu mira i jedinstva“, o „ravnopravnosti i humanosti“, bilo je bogohulno i riskantno. Moralo je, nažalost, pasti toliko mrtvih glava, pa da to odjedanput postane bjelodano, i da spontano nikne roditeljski i „zelenokaderaški“ pokret.

To - pojavu roditeljskoga otpora ljudožderskoj prirodi militarizma i pojavu svojev­rsnoga „zelenoga kadera“ - doživio sam kao jedinu normalnu, elementarno ljudsku reakci­ju i masovnu manifestaciju u nas unatrag ne­koliko godina. Ona će sasvim sigurno i ostati zapisana kao takva, kao jedino zrno mudrosti u ovoj diluvijalnoj pomrčini, iako ona sama promijeniti ne će ništa. Barem dok je nama, bla­go nama, našega Generalštaba i u njemu Adžića Blagoja. Ton i način kojim nam je Adžić unišao u kuće putem televizije, pa potom sad­ržaj njegove besjede-naredbe izabranim ofici­rima, ne ostavlja ni najmanje sumnje u to da general-načelnik nema nimalo volje da svoju firmu podredi kontroli društva. Naprotiv, ona ima volju da „ostvari kontrolu i stvari do­vede do kraja“.

Ako je adžićevština prevladavajući duh u našoj vojnoj vrhuški (a to će se vrlo brzo mo­rati vidjeti!), onda je jasno da je ona podlegla duhu tajnoga bratstva, zatvorene kaste, da je to sila koja se prva odcijepila od Jugoslavije, i da sada hoće da upravlja sama sobom i našim sudbinama.

Kada mi načelnik Adžić daje do znanja da će to raditi u ime onoga „jugoslovenstva u či­jem duhu je učen decenijama“, onda je to up­ravo ono od čega mi kosti mrznu. Jer, za og­roman broj naših ljudi jugoslovenstvo je uvi­jek i bilo samo to: represivna i prisilna državna ideologija, koja je u idilu utjerivala vojno-policijsko-partijskim monolitom.

Danas je od te trijade živ i moćan još samo njezin prvi element - vojni. Adžićevština jest, doduše, i klica njegove vlastite propasti. No, kakva nam je to utjeha, kada je više nego jas­no da bi nam taj duh prije toga bio spreman prirediti sveopću, zajedničku propast.

Ne zaboravimo: kad padnu sve maske i koprene, kad spadne sva pozlata i ušute fanfa­re, militarizam ne može sakriti svoj osnovni razlog postojanja, svoje trogloditski jednostavno geslo - ubiti i biti ubijen! Nitko tko se vojniklukom zanosi ne bi smio smetnuti s uma da je krajnji njegov „smisao“ u morbidnoj pa­tetici uzvika onoga Francova generala: „Viva la muerte!“

(Obzor, Sarajevo, 12. srpnja 1991)

 

KRVNA OSVETA

Viši kriminalistički inspektor u Titogradu pucao u višeg oficira JNA koji mu je prije trideset godina u ratu, „kao kolebljivac” (između četnika i partizana), ubio brata, partizanskog komesara. „Nisam pucao u njega”, kaže, „pucao sam u zločin, u ljušturu koja njegov zločin obavija”, a k tome, „zadovoljio sam i jedan dio pravde”, pošto je taj isti, za isti zločin, bio suđen 1947. i oslobođen „u nedostatku dokaza”. Viši kriminalistički inspektor osuđen je na 11 godina strogog zatvora.

Kako ono bî s malim Jelićem, kad smo bili u JNA u Titogradu. Tih i pristojan mladić, nastavnik u osmogodišnjoj školi („poznavanje prirode i društva“), ugodan, nesebičan, nenametljiv. Spremao se na „odsustvo“ a svaki dan bivao šutljiviji, uznemireniji.

Potrajalo je nešto više od predviđenoga broja dana, kad dolazi vijest. Jelić je bio posljednja muška glava na kojoj je ostalo da osveti krv. Sve je u njemu bilo protiv toga, ali nije mogao izdržati pritisak familije, običaja: mjesecima su ga opsjedali pismima (čak i sestra) da mora izvršiti obavezu. Odsustvo je i planirao s tim ciljem. Otišao, ubio, predao se.

Studeni 1975.

 

KUFR I ZULUM

El Gazali: „Bog trpi kufr, ali ne trpi zulum.“

1. studenoga 2002.

 

LAGAO SÂM SEBI, DA SI INTEGRIRAN

Mislio, lagao sam sebi, da si integriran, i da takav integriran možeš i moraš govoriti kritički o svijetu u koji si, je li, integriran. Kad se pokazalo ono što si u sebi nosio oduvijek pa zaboravio - da si stranac, pa te to integriranō ekspulzira iz sebe prirodno, organski, ne trpeći da im takav govori kritički, logična konzekvenca bila je: izgon i samoizgon, samoća. Ukus si joj prepoznao odmah: stara gorka prijateljica iz djetinjstva.

2010.

 

LASTAVICE

Blistavo majsko jutro, otvorim naš sjeverni prozor nad tržnicom, prije nego što oči vide u ušima začujem poznati cvrkut, potom mi se pred očima zabjelasaju trbusi nekoliko lastavica u strelovitom i iskidanom letu. Uslijedi pogoršanje vremena, kišovito, hladno, magla niz Trebević. Lastavice nestanu, i, evo, još ih nema. Što su bile one od prije pet dana - vjesnici, izvidnica? Odakle su doletjele, s koje selidbene međustanice između Karnaka s Gornjega Nila, i moje Grbavice? Tajanstveni svijet, o kojemu naš um ne zna ništa.  

Travanj 2023.

 

LAZO „ČETNIK“

Priča iz autobusa u Banju Luku: „Lazo zvani ʼČetnikʼ, petnest mu dana fali da bude borac četeresprve, unišo u birtiju, jedan pjan udario ga, spala mu šubara s glave. - Ti mene udari, a? Pa bi li me ovdje pričeko jedno sat, dok se vratim? - Bi, koliko oćeš! Otišo kući, dobro naoštrio kuhinjski nož, vratio se i – zaklo čojeka. Odrezo mu glavu načisto. Kao bivšem šefu Udbe – ništa.“

Tehnički komentari putnika: „Ma, nije moguće, kako mu je mogao glavu odrezati, nije to tako jednostavno.”

7. svibnja 1975.

 

LAŽ JE REĆI: NISAM ZNAO, NISMO ZNALI

Što znači ovaj zakašnjeli, a gorak u svojoj konačnosti, osjećaj izdajstva s kojim smo proživjeli jugoslavenski život. U omaglici društvene i egzistencijalne anesteziranosti, koja je odvraćala um i napor od uviđanja ubilačke prirode (i prakse!) te države. Laž je reći: nisam znao, nismo znali. Nisam znao ni mogao znati ono što znam sada a sve što bi trebalo znati ne će se znati nikada, ali nije da nisam znao, da nismo znali, sasvim dovoljno, da bi se moglo vidjeti/osjetiti ubilaštvo. I kao sasvim dovoljan zbroj činjenica, podataka, ali i kao duh, mentalitet, planski njegovan režimskom pedagogijom mržnje na neprijatelja, kojega nije grijeh, nego je zasluga i dokaz patriotizma - ubiti, ukloniti. Rok u JNA, i sve u vezi s vojnim iskustvima, u tom pogledu velika je škola. Anesteziranost imala je lice i sadržaj zemlje u kojoj cvjeta kultura, sve vrste umjetnosti, u najboljim primjerima do svjetske razine; u kojoj je svakodnevnica sporta, zabave, festivala, konzumerizma, slobodne ljubavi, rodne jednakosti... vesternizirana i liberalizirana, i lako joj se bilo predati. Ali uz to što je bila sve to, bila je to i država ubilaštva i laži, i to od početka do samoga svojega kraja. To, ta predanost, ta spremnost da se predam, predamo - to sada rađa ovim gorkim osjećajem izdajstva. A, gle, da stvar bude poraznija, on je dvostruk, on ima duplo dno. Naime, kroz cijelo vrijeme jugoslavenskoga života uvijek sam - ali uvijek, permanentno - znao sve ovo o čemu pišem sada, u meni je paralelno živio i disao onaj koji tu ne pripada, kojemu je to tuđe, koji zna da je to opasno i ubilačko. Ne samo na razini osjećaja, nego i na razini pozitivnoga znanja o činjenicama. Samo, onaj prvi, onaj dobronamjerni, lojalni, konformistički, onaj koji mora da živi i opslužuje egzistenciju, nije mu dao da zavlada. Anesteziranost - uzduž i poprijeko, po horizontali i po vertikali.

Kolovoz 2022.

 

LJUBAV PREMA ZABORAVLJENOME, PREMA MINORNIM POZORNICAMA ŽIVOTA

Na lógu u drumskom motelu pred Petrovcem. - Oštrelj, Vrtoče, Medeno polje, Vaganac. - Ogromno jato tustih vranih gavrana na smetlištu koje tinja i smrdi.

Tek kad sam ovako nigdje, smâžem sabranosti da vidim: nema me. Ono što bih trebao biti, raditi, ono kako bih trebao postojati – davno je moglo biti. I nije bilo. Sad, taj netko koji je ja, nosi ovaj slabi fizikus, astenični, neurotični, porazu i plaču skloni fizikus, i nema vremena ni da se potrudi shvatiti: tko je. Bolestan, punih očiju, vruć, omamljen, s pedeset četvrtom koja se primiče kraju. Ni u lijevoj ni u desnoj, s dugovima koji stižu na naplatu. Nesposoban ni za što, osim za sanjanje; za ovu ljubav prema zaboravljenome, prema minornim pozornicama nikakva života, sve s ludim, tvrdim uvjerenjem: tu je život! Ništa zato što i ti sam od njega okrećeš glavu. Ružan, vegetativan, nizak, ali – stvaran. Ne utvaran kao tvoj, koji ni sam ne možeš uhvatiti, spoznati.

Siječanj 1998.

 

LJUDI U SNOVIMA

Debatiram u snovima s konkretnim, poznatim ljudima o temama vrlo stvarnim. Vidim i čujem reakcije ljudi koje nisu nikad izrekli, ali koje im tako logično leže. U mojim snovima ljudi su otvoreni, kažu ono što misle, to jest, ono što, sanjajući, ja mislim da oni misle. Tako su mi snovi jedna vrsta „interpretacije” ljudi: u snu pridajem ljudima reakcije koje nisu nikad pokazali ali koje su im tako svojstvene.

24. lipnja 1974.

 

LJUDSKA ISTINA

O partizanskim ubijanjima i mrcvarenjima 1945. po završetku rata po slovenskim šumama, slavonskim i vojvođanskim drumovima, po cijeloj zemlji - težak fenomen: još nema „srednjega tona“ i nije ni na pomolu. Samo dva ekstremna: revizionistički filoustaški, i surovo neempatijski, naslijeđen iz jugo-interpretacije. Ljudska istina - nikomu nije do nje. Detalj: Milan Basta, jedan od partizanskih pregovarača na Bleiburgu, svjedok i akter masovnih pogubljenja, i autor važne knjige Rat je trajao sedam dana duže, osamdesetih godina prošloga vijeka kod Sime Rajića u CK Hrvatske traži Bakarića, da mu predloži rehabilitaciju i spomenik za mučenike s križnih putova. Do Svilenoga, kako su drugovi zvali Bakarića (također i: Mrtvac) general Basta ne uspijeva doći. Svileni Mrtvac je nešto bolestan, mora na preglede. Uvijek tako.

Lipanj 2022.

 

MAGLA DO ZEMLJE

Magla do zemlje, i mraz iz magle.
Visoko negdje gore je sunce.
To samo znam, ali se ni ne nazire.

2. prosinca 1985.

 

MAJKA, KRLEŽA

Tri dana u Agramu: kod majke na Rebru, kod Krleže u Palaceu, kod Kaštelana na Filozofskom, gdje me nije bilo deset godina.

Ne zna se od čega žena više boluje – od bolesti ili od zgusnute tuge. Ni jedna jedina željica nije joj realizirana. Pomoći ne možeš. Jer njene želje sežu u najdublji dio tebe, u ono što si, a što bi ona htjela da je drukčije. Umrijet će, ne će ništa doživjeti. A sva se dala. Mater dolorosa, smjerna i bezglasna mère courage.

Večera u Palaceu. Bosanska „delegacija“, ima nas „s koca i konopca“ petnaestak. Brbljavi, lascivni direktor Oslobođenja A. S. zasipa Krležu masnim vicevima, ne prestaje. Čist kretenizam. Krleža jobovski strpljiv, iz svoje stare simpatije spram Bosne, valjda i  spram Bosanaca koji mu objavljuju sabrana djela kada se tome više niotkuda nije nadao. (Bilo bi zanimljivo metodično istražiti koliko je Krležina bosnofilija ukorijenjena s jedne strane u Starčeviću, s druge u Račkome i njegovom velebnom bogumilskom konstruktu.)

U jednom trenutku ipak je starome prekipjelo, morao je valjda nekako dati do znanja svome izdavaču koliko su mu strani vicevi uopće a naročito ovi što se ne odmiču od muških i ženskih genitalija, pa je potiho sarkastično izustio: „Eto, stigli smo do kurca!“ Direktor je to, naravno, oduševljeno   prihvatio i nastavio dalje. Krleža više nije ni progovorio.

17. siječnja 1977.

 

MAJSTOR JE STEVAN TONTIĆ

Grupica pisaca iz PEN-a, na ulici smo, moglo bi biti Sarajevo, ali nije sigurno, jedan od njih pod hitno traži obućara, mora nešto popraviti na cipeli, vlažno je i hladno, a cipela ima nekakvu rupu, što li. Vodim, znam rješenje, dolazimo do tijesne uličice, ustvari nekakvoga mračnog prolaza, u njemu mala izbica i u njoj obućarski stolić. Pored nje vrata od dasaka, to je WC, iz njega izlazi majstor, sad će on to pogledati i popraviti. Majstor je - Stevan Tontić. Drži cipelu u ruci, sumnjičavo zagleda, okreće i bezvoljno kaže: „Ovo ne može.“ U snu nemam ama baš nikakve asocijacije ni primisli. Tek kad se probudim, i sasvim razbudim, a san ostane živ i upamćen, pomislim na Miloša Crnjanskoga, na njegovu suterensku obućarsku radionicu u Londonu. Tontić i Crnjanski? Ima smisla.

Veljača 2017.

 

MARKO CIGLAR

Ratno iskustvo Grbavice i ratno iskustvo Sarajeva oba su strašna, puna stradanja i patnje, ali su po sadržaju sasvim različita. I po oblicima javnoga pamćenja. U tom pogledu za grbavičko iskustvo može se reći da nije sarajevski integrirano, i da to vjerojatno ne će biti nikada. Postoji, recimo, veličanstvena priča o akademiku Marku Ciglaru, rođenom Varaždincu, Sarajliji po izboru i karijeri, koji je Devedesetdruge ostao na Grbavici u svom stanu svjestan da okupatorima ne će ići u korist da njemu, medicinskom znanstveniku svjetskoga glasa, nanesu zlo. Razvio je cijelu mrežu pomoći svima kojima je bila potrebna i do kojih je mogao doći, a što je sve pri tomu radio i u što se sve upuštao, te s kakvim sve potresnim ljudskim sudbinama bio povezan – priča je dostojna najvećih književnih ili filmskih saga. Umro je poslije rata, devedesetosme, i do danas u sarajevskoj javnosti gotovo da nije ni spomenut. Gospođa Razija Duraković, i sama grbavička zarobljenica, znala bi o tome puno, sve.

2023.

 

MATICA HRVATSKE TRADICIJE

Zapadna Hercegovina, pjesnici, intelektualci. Pripadnost „matici” hrvatske tradicije uvijek se iznova pokaže kao iluzija, a bosanskohercegovački kompozitni realitet im je intimno teško usvojiti.

Studeni 1977.

 

MELVILLE

„Živi i ti usred ovog svijeta kao da mu ne pripadaš!“ (Pišući o kitu i njegovoj sposobnosti da sačuva istu toplinu na Arktiku kao i na ekvatoru.)

Listopad 2011.

 

MENTALITETI

Danas, kao i uvijek, još uvijek je najpreča naša potreba – preobrazba mentalitetā, do onog stupnja na kojemu bi znanje o drugome, zanimanje za svijet drugoga, postala istinska i intimna potreba i zadovoljstvo. U protivnom Bosna ostaje teren pogodan za najcrnji paroksizam uzajamnog negiranja.

Prosinac 1973.

 

MOĆ MOZGA, MOĆ UBILAŠTVA

Televizija o ljudskom mozgu. Umovi iz raznih struka i nauka govore o neograničenosti potencijala ljudskog mozga. O tome kako ostavljamo van pogona zaleđene čitave dijelove mozga, svijesti. O tome kako, zbog priglupog odnosa prema djeci, dječiji mozak kržlja – oblikujemo ga po svojoj slici i prilici. Kako upotrebljavamo samo konvencionalne komunikacije i kombinacije između neurona, kojih ima u mozgu na milijarde, a nivo naše pameti zavisi od toga koliko ih je međusobno u suradnji. Akimov obrazlaže tezu o trajnoj gipkosti mozga, po kojoj padaju u vodu sve tvrdnje tradicionalne psihologije o pragu razvitka inteligencije čovjekove, koji je ukucan čvrsto negdje između 16 i 18 godine života. Sve su to divne stvari, do kojih si, uostalom, intuitivno stigao i sam, razmišljajući trajno o tome kako nadarenost i nenadarenost ne mogu biti determinirane već u času rođenja, jer bi to značilo da je već sama majčica priroda utemeljila najveću nepravdu na svijetu i podijelila nas unaprijed na glupane i lumene, na mediokritete i velikane uma i talenta, i po tome svela na smiješnu nulu ulogu čovjeka u vlastitom osvajanju i nadograđivanju sebe. Slijepa vjera u boga Gena očito je pogrešna. No, istovremeno jeza čovjeka podilazi dok sluša i misli o tom našem moćnom izvoru energije. Pita se čovjek: ako smo dosad s manje od polovice mozga došli dokle smo došli, a ako ćemo se oslobađajući taj naš generator za čelom razvijati i dalje po dosadašnjoj crti, ne bi li, onda, bolje bilo da se prepadnemo i stanemo. Jer, dosadašnja naša takozvana historija sva je u znaku najvećeg umnog truda oko jednog pitanja: kako što bolje, što masovnije, što temeljitije ubiti bližnjega svojega, da ne bi on nad nama čas prije proveo to isto.

17. travnja 1976.

 

MOJA NJEŽNOST IDE ANONIMNIM KOSTURIMA

Vrijednost života? Milijarde ljudskih života – od Adama i Eve, što očima su gledali ovaj svijet, i otišli s njega, a da za sobom nisu ostavili traga ni uspomene? Može li se za njih, za svaku pojedinu osobu od tih milijarda ustvrditi da je ovoliko ili onoliko vrijedna, da je manje vrijedna od nekolicine onih koje je Povijest upamtila? Ideja spasenja, vječnoga spasenja svake pojedine osobe, tj. njezine duše na onome nekom drugom svijetu, lijepa je utjeha, iako povezana s malo preokrutnom ucjenom – mora se zaslužiti na ovome svijetu.

Moja nježnost ide svima onim anonimnim kosturima što leže u dubinama Zemlje i njezinih vodā i morā, koji nikomu ne znače ništa, niti ih se itko sjeća, niti su za sobom ostavili išta, osim kostiju i praha.

26. rujna 2014

 

MUDRA KIŠA

Kako mudro i kako superiorno pada kiša!

16. srpnja 1976.

 

NA MANSARDI U ULICI DE BERRI

Ilegalac na mansardi u ulici De Berri u 8. arondismanu. Proljeće 1965. Kroz veliku, tešku drvenu kapiju, kroz tijesno dvorište, pokraj mrske, sumnjičave madame la concierge, drvenim stepeništem na sedmi, dodatni kat. Soba sa česmom, WC čučavac u hodniku. Turistička viza vrijedi petnaest dana. Da se ostane duže, treba namaknuti garantno pismo. Jedva nekako, u zadnji čas. Mučna procedura na policijskoj prefekturi u 1 rue de Lutèce, na Île de la Cité.

Crtanje građevinskih grafikona noću, sitni dobri honorari.

Dao krv u sanitetskom vozilu na Champs Élysées kod hotela George V. Pojeo dobar sendvič i popio čašu jeftina dobra vina.

Telefonski razgovor s Mrkonjićem. Prvi telefonski razgovor u životu: iz Pariza, s proljeća Šezdesetpete. Iz Rue de Berri prelazim Champs Elysées, idem u malu poštu negdje prije ili poslije križanja s Rue Lincoln. U njoj imam zakazan razgovor s majkom u Mrkonjiću, u kancelariji Gimnazije. Što je kasnije usporedivo s tim uzbuđenjem?

2010.

 

NAPJEVAT SE RAVNE PISME BOSANSKE

Zagreb, kafana na Gornjem Gradu, gusta, glupa melankolija, iznenadni poriv, zbunio me sasvim: izgubiti se u ludoj arabesci sevdalinke! Potpuno, do onoga blagog unutrašnjeg delirija, do tihe, potpune nesreće, koja te miri sa svime, sa svakim, s vječnošću. Koja traje samo tren, ali je beskrajna, sveobuhvatna. Biti tako dobar, tako nesretan, tako visok! I tako ispunjen tom ogromnom moći vladanja pjesmom. Kad između tebe i nje nema ničega, kad ste sasvim jedno. Ono jednom davno u ljetnoj noći u drumskoj krčmi kod Zaima u Bilajcu na povratku iz Šehovaca, pa još jednom u kafani u varcarskoj Rici, među ričkom muslimanskom sirotinjom, te u Sarajevu u silvestarskoj noći pod opsadom 1992. To je sve. Umrijet ću, ravne pisme bosanske napjevat se ne ću.

Lipanj 2016.

 

NARODNO SAMOOBMANJIVANJE

Hrvatski narod je malen. Hrvatski narod u Hercegovini, s ono nešto ostataka u Bosni, još manji, minijaturan. A to maleno ljudstvo – to je sva publika, jedina javnost kojoj je namijenjena hrvatska „istina“ o ratu u Bosni i o sudjelovanju Hrvatske u njemu. Svima ostalima ona je ili neprihvatljiva, ili očigledno lažna i smiješna. Neprihvatljiva je onima najbližim, Srbima i Bošnjacima, jer imaju svoju, isto tako autističnu i invalidnu „istinu“, a smiješna je i lažna međunarodnoj javnosti, kritičkim povjesničarima, dobrim novinarima, intelektualcima, poznavaocima materije i činjenica. Na djelu je, dakle, sistemsko samoobmanjivanje, stvaranje slike o sebi koja vodi u opasan, autodestruktivan sukob sa stvarnošću i sa svijetom.

2012.

 

NAŠA KLANJA

Bosna: dvije kršćanske crkvene firme u dugom supostojanju i nesmiljenoj borbi za duše, tj. za pobir, za zemlju, za broj podanika, za moć i vlast i nad njima - bile su već i same sebi dovoljne za pripremu klanja, i bez kletih Turaka.

Bosna, islam: u praznini bez vjerske  firme nakon odlaska sultana i Osmanlija, Austro-Ugarska napravila muslimanima vjersku firmu (rijaset) za svoje potrebe de administrando Imperio. Posljedice žive, akutno, do danas.

Kako je Srbija, kako su Srbi, s Miloševićem i Karadžićem, sa zločinom i klanjem na kraju Dvadesetoga vijeka, prokockali veličinu - političku i moralnu. Oni su je u evropskom pa i svjetskom povijesnom imaginariju imali. Sve proćerdali. Najgore, morbidno: proćerdali ogromni moralni i stradalni kapital iz Drugoga svjetskog rata čineći u Hrvatskoj, u  Bosni, na Kosovu nad drugima ono, što se nad njima u NDH, u Bosni činilo tada. 

Nešto slično je s Rusijom poslije Ukrajine, samo na nemjerljivo širem platnu.

Sve: gotovo kao kolektivno samoubilaštvo. Netko dovoljno zloban i dovoljno cioranovski lucidan mogao bi govoriti o zakonomjernom razvoju kao neumitnoj posljedici unutarnje konstante zločinaštva (prema drugima i prema svojima, nota bene!) i u jednom, i u drugom slučaju.

Nitko drugi oko nas nije imao i nema veličinu. Hrvati? Nula. Bošnjaci? Poslije velikih vojskovođa i beglerbega što su u XV, XVI i XVII stoljeću - za ljubav i u korist sultana - vladali Bosnom a iz nje polazili na pljačku i krvava osvajanja zapadno do Jadranskoga mora i sjeverno do Mohača i Budima i bečkih zidina - nula. Slovenci - nula nulissima (poput Slovaka), Makedonci slično. Crnogorci? Starac Milija, Marko Miljanov, Njegoš, ali to je književnost, a ne povijesna i politička veličina.

Travanj 2023.

 

NEZAVRŠENI RATOVI

Slágāti lijepu laž na lijepu laž – do slijedećega bratskog klanja. Na to se svode društveni rituali u Bosni, jednako vjersko-nacionalni, kao i multikulturalni građanski, jednako novi, „demokratski“, kao i oni stari, preddemokratski titolatrijski (koji se, simptomatično, danas oživljuju u novim performansima a sa starim ideološkim sadržajima), pa onda sve to zajedno živi u simultanitetu i u potpunoj kakofoniji poruka i suprotstavljenosti značenja. A iza i ispod svega, kao mračni movens: nezavršeni rat, ovaj posljednji, kao i onaj pedeset godina prije njega, oba moralno neapsorbirani i politički neprerađeni.

Rujan 2012.

 

NI ZA ČIME NE ŽALITI

A zapravo što bi i za čime bi čovjek trebao žaliti? Nema se što žaliti i ne treba žaliti ni za čim. To, da nam sve curi kroz prste kao pijesak pustinjski; to, da nikad ono što radimo nije ono što bismo željeli raditi, i ono što uradimo da nije urađeno kako je imalo biti; to, da nas vrijeme iznevjerava, a sami sebi lažemo; to, da smo uvijek na krivom mjestu – sve to koliko je tačno, toliko i nije nego dekadentna literarna fraza, jalova kuknjava. Pred „običnom” istinom: da čovjek ima svoju djecu, da čovjek radi svoj posao u dane života svojega onako i onoliko kako najbolje zna i koliko najviše može, pred tim ova naricaljka ima da stane, da prestane i nestane.

13-14. studenoga 1976.

 

NISAM ONO ŠTO SAM

Nisam ono što sam. Sav život – prijevara. Netko drugi je ovaj koji živi moj život, koji se koristi mojim imenom, koji potpisuje svoje samodopadne tekstove. Svojemu pravom gestu i tekstu bio sam možda samo koji put nadomak. Ništa više od toga. Ono što je moje najbliže, najdraže – najdalje je i najtuđije. Mogao bih se od tuge rasprsnuti, umrijeti – to da. Ali to ništa ne mijenja – sve je tuđe i sve je nepoznato. Nikakva dodira. Jedino kad je čovjek dostojan sebe, kad je ozbiljan i kad misli i osjeća tačno i ozbiljno – trenutak je kad je očajan i stvarno sam. Kad jasno i nepotkupljivo vidi prazninu i zna da je ona jedina istina. I bol. To biva rijetko i kratko. Ostalo je sve laž i zavaravanje – da bi se moglo živjeti.

1998.