Ivan Lovrenović

Odlomak iz rukopisa

Osvajanje Bugojna 9. rujna 1944. bilo je dječija igra spram opsade Travnika i završnih bitaka za grad mjesec i po dana kasnije. Dva dana i tri noći tu su se bez prestanka u nesmiljenoj borbi biti ili ne biti tukle hiljade protiv hiljada. Tukle i ginule, tukle i ginule, nemilice, na objema stranama. U zabilješkama fra Josipa Markušića stoji, da je jedan partizanski dopisnik tu bitku opisao slikovito kao „najtežu do sada, kao Staljingrad“.

Zbog njegove vojnostrategijske, administrativne i političke važnosti do Travnika su vlasti NDH jako držale, a kao primjeru muslimansko-hrvatskoga jedinstva pridavano mu je veliko simbolično i propagandno značenje. Muslimanskom stanovništvu, naročito gornjem čaršijskom i begovskom sloju, godila je pažnja koju im je Pavelićev režim ukazivao, kao i visok status koji je njihovome gradu vraćen, prvi put nakon austrougarskih vremena.

Ljeto Četrdesetprve, nakon izbijanja jakih pobuna protiv ustaškoga terora, u Travniku je kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine bilo obilježeno masovnim likvidacijama Srba. Klimaks pogroma zbio se u prvih nekoliko dana kolovoza, kada je pohapšeno i ubijeno oko sedam stotina osoba. Ostalo je zabilježeno da civilna vlast nije s odobravanjem gledala na te postupke. Veliki župan novouspostavljene velike župe Lašva i Glaž sa sjedištem u Travniku, advokat Nikola Tusun, radije je bio za prelazak na katoličanstvo, kao poželjnije rješenje.

Kada u listopadu 1944. započinju operaciju osvajanja Travnika, partizani su već priznati od saveznika kao jedina domaća vojska koja ratuje protiv Nijemaca, te izdašno opskrbljeni oružjem, streljivom i materijalnim sredstvima. To je sada velika, ozbiljno ustrojena vojska s dobrim naoružanjem i stručnim, iskusnim zapovjedništvima. Oni oko Travnika tjednima planski postavljaju svoje položaje i napadne linije. Jake su i dobro organizirane i ustaško-domobranske snage u Travniku. Ako se ne računa čudnovata i luda, nepotrebna bitka na Odžaku u Posavini cijela tri tjedna poslije službenoga kraja rata u Evropi u maju Četrdesetpete, ova za Travnik bila je najveći i posljednji okršaj velikoga formata između vojske NDH i vojske maršala Tita; okršaj, čija su žestina, čije su žrtve, i čije su posljedice u tragigrotesknom raskoraku s njegovom vojnom besmislenošću. Partizani su već u oslobođenom Beogradu (istoga dana kada počinje i bitka za Travnik), zapadne savezničke vojske već su odavno na evropskom tlu, Crvena armija ulazi redom u zemlje istočne i srednje Evrope, njemačka vojska provodi operacije gigantskoga povlačenja s Balkana i iz Jugoslavije, i svima je već jasno da je Njemačka zajedno sa svojim satelitima poražena. Jasno je i hrvatskom poglavništvu i vrhovništvu, ali Pavelić, spreman žrtvovati sve osim sebe i svojih, hladno laže svojoj javnosti, narodu i vojsci, pozivajući na otpor i borbu krupnim riječima o dužnosti, domovini, narodu. 

O životu u opsjednutom Travniku upečatljive retke ostavio je u svojim memoarima ministar Vjekoslav Vrančić, koji je u sred kaotičnih dana te jeseni putovao Bosnom, a uspio se probiti i u Travnik i zadržati se nekoliko dana u njemu. U gradu su - piše Vrančić - on i njegova pratnja bili primani vrlo prijateljski. Kod „ugledne muslimanske obitelji“ bili su pozvani na večeru, i tu „podvoreni, kako to samo bosanski plemić znade podvoriti. Ostali smo do u kasnu noć u razgovoru“. Posjetili su „poznatu travničku džamiju“ koju im je pokazao „Šeh travničkih derviša“. Građani Travnika boje se mogućnosti da partizani uzmu grad, a najveći strah im je od „mještana, koji su se pridružili partizanima, a koji priete osvetom, ako im pučanstvo ne pomogne kod obsade grada“.

U evakuacijskim planovima njemačke vojske Travnik u ovom trenutku nije od velike važnosti, najvažnije je držati pod kontrolom komunikaciju Višegrad - Sarajevo - Brod. General Ernest von Leyser, koji iz Kasindola vodi i nadgleda  povlačenje (a koji ima iskustvo zapovijedanja u opsadi Lenjingrada 1942. i u desantu na Drvar u proljeće 1944), navodno postiže ad hoc dogovor s partizanima o mirnoj predaji Travnika, te takvo uputstvo šalje ustaško-domobranskom zapovjedništvu grada.

Glavni zapovjednik obrane je domobranski pukovnik Eduard Bunić, potomak stare dubrovačke obitelji Bona iz XI stoljeća, profesionalni vojnik koji je služio i u austrijskoj i u kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci, a po osnutku NDH prišao domobranima.

Direktivu generala Leysera da se s njemačkom vojskom povuče iz Travnika on odbija, nije, kaže, na ovu dužnost postavljen od Nijemaca nego od svojega ministarstva u Zagrebu i samo od njega može dobiti naredbu za predaju. Traži samo da mu se osigura dovoljna količina raznoga streljiva. Takvo držanje donosi mu tragično-operetni naziv „vitez Zrinski od Travnika“.

O žestini sudara u ovim borbama govori i to da u njima nisu ginuli samo anonimni borci nego i istaknuti zapovjednici. Na partizanskoj strani, među ostalima, proslavljeni Josip Mažar Šoša, pukovnik, operativni oficir Petoga korpusa, i s njime načelnik Štaba 6. brigade kapetan Milan Milovac, te zamjenik komandanta 10. divizije, potpukovnik Petar Mećava, i s njime zapovjednik tenkovske jedinice Lazar Marin. Izginula je, na kraju, i glavnina zapovjedništva obrane grada, na čelu s pukovnikom Bunićem, dopukovnikom Josipom Klobučarom, satnikom Ivanom Dujmovićem, ustaškim stožernikom Penavom. Dopukovnik Muhamed-beg Sulejmanpašić je zarobljen i kasnije osuđen na višegodišnju robiju.

U dnevniku Josipa Horvata iz zagrebačkih ratnih dana stoji zapis: „Novine javljaju da je poginuo de Bona, i to kao general i branitelj Travnika. Kuriozan finale za jednog od posljednjih dubro­vačkih aristokrata. Zbližio sam se s njim negdje 30-ih godina, za jednog ljetovanja na Lapadu, mada sam ga poznavao još od prije prvog rata. 1914. bio je ᾿ausgemustert᾿ kao ulanski poručnik, odmah otišao na frontu, negdje u Srijemu zapao u srpsko zarobljeništvo, ali pobjegao. To mu je kasnije bilo težak uteg u karijeri na­kon prevrata 1918. Bio je jedan od najboljih jahača u Jugoslaviji, nastupao na voj­ničkim turnirima, bio ataširan neko vrijeme kraljici Mariji, ali nije mogao naprijed. Uvijek bi pao na majorskom ispitu. Doduše, zacijelo nije bio intelektualac, ali to obaranje na ispitu zacijelo nije bilo slučajno, konačno i drugima su gledali kroz prste. Bio je nastavnik u kavalerijskoj školi u Zemunu, gdje je živio povučeno, i konačno se oženio tamo s nekom manikerkom ili frizerkom, što su mu, dakako, zamjerili. S NDH je nastavio vojničku službu; 1941. sam se kratko s njim sreo, na ustašluk je gledao s prezirom i mrskošću aristokrate. Ali podrijetlo, odgoj u aus­trijskoj školi učiniše svoje - imao je rigorozne pojmove o vojničkoj časti i dužno­sti, o politici nije imao ni pojma. Stjecajem prilika je kao pukovnik dobio zadatak obrane Travnika. Bila je bezizgledna situacija. Čujem da su ga partizani pozvali na predaju, što je odbio. A kad je artiljerija razbila vrata citadele i bedeme, provalio je van kao Nikola Zrinski Sigetski i poginuo. Dakako, u politiku se uopće nije razu­mio. Bio je efebska pojava, fina, pomalo degenerirana aristokratska glava. I to je neka luda hrvatska sudbina.“

Nakon pobjede, uslijedila je divlja ekstaza osvete. Kao nakon arhajskih bitaka i opsada gradova, pobjednicima su ostavljene slobodne ruke za nekontroliranu pljačku i nâmiru u krvi. Pobijeno je kratkim postupkom mnogo zarobljenih vojnika i običnih građana, na ulici, mnogo ranjenika i bolesnika u gradskoj bolnici. Ukupan broj nije nikada tačno utvrđen, ali ne ide ispod osam stotina osoba. Uslijedila su prijeka suđenja viđenijim Travničanima pred narodnim sudovima, redovito sa smrtnim ishodom. 

Vlasnik hana na cesti prema Karauli, musliman koji se liječio u bolnici, svjedoči: „Nisu birali metu. Kad jedan visoki partizan, ubijajući od kreveta do kreveta, stiže do mladića iz Travnika koji je bolovao od sušice, i koji ležaše do mene, mladić ga zamoli da ga poštedi, jer da ima dvoje djece, staru majku i oca, a da ništa nikome nije loše učinio, partizan se i ne osvrnu; ubi ga jednim hicem iz pištolja usred čela. Tad jedan dedo iz Rastičeva reče: ᾿Lako je ubijati ranjenike na krevetima to čine samo kukavice i zlikovci᾿. Partizan  mu stavi cijev u usta i opali. Mozak mu suknu na potiljak, prsnuvši na sve strane. Na isti je način ubijen i ranjeni domobran, čijeg se prezimena ne sjećam. Kada dođe red na mene, taj visoki, koji bijaše u ubijanju i najpoduzetniji, koljući čak nožem ranjenike koji su ležali na podu, zagleda se u mene, i pošto ču moje ime i prezime i odakle sam, reče: ᾿Znam te, ti držiš onaj han u Turbetu često sam u njega svraćao᾿. Podigao me je sa kreveta i udario nogom u stražnjicu i istjerao me napolje na hodnik. Hodnik je bio sav krvav i pun leševa ubijenih i zaklanih ljudi. Istjerao me je na stepenište i rekao da tu čekam. I poštedi mi život. Okrenuo sam glavu da me ne prepoznaju trojica četnika iz Bugojna koji su sada bili u partizanskim uniformama. Brzo su se vratili vodeći dvoje male djece, muškarčića i djevojčicu. Otvorili su prozor na spratu i bacili djecu koja su pala dole pred bolnicu na beton. Poubijani su i ranjeni partizani, Ahmet, Emin i Began koji je bio ranjen u obje noge. Jedino znam da je Šećo iz Karaule nekako uspio dokazati da je partizanski ranjenik i tako se spasio. Ubijanje je trajalo dugo. Ujutro partizani dovedoše zarobljene domobrane i jedan broj civila i narediše im da pokupe sve mrtve iz bolnice i da ih pobacaju u rovove. Kad ovi nesretnici izvršiše naredbu, partizani pobiše i njih.“

Neobuzdanost i masovnost likvidacija bila je takva, da nije ostala nezabilježena i u samim partizanskim izvještajima. U dokumentu partijske organizacije 10. partizanske divizije naziva ih se greškama: „Greške su se sastojale u tome što je izdato neko naređenje da se ubijaju svi oni koji su sposobni da nose puške, bez obzira da li je kriv ili nije. U sprovođenju ovog naređenja glavni nosioci bili su rukovodioci, koji ne samo da su ga sprovodili, već su i sami učestvovali u ubijanju. Ubijanja su vršena nezgodno i malo na zvjerski način, u čemu bi moglo da dođe do toga da se naša vojska kompromituje, kao neka osvetnička vojska.“

Župan Nikola Tusun, njegova žena i sin pogubljeni su nakon farsičnoga sudskog postupka. Stanko Lasić o tome piše: „Prema svemu što ja znam, Nikola je Tusun zavrijedio neku vremensku kaznu, ali nikako vješanje. Nije bio ni krvnik ni ubojica. Platio je, kao što je sam bio svjestan, Pavelićev zločin. I, naravno, postao je žrtva našega zločina, pravde koja je bila sve samo ne pravda. Kakva je bila njegova osobna krivnja teško će se ikada utvrditi. Vjerojatno mala. Ali je nedvojbeno ovo: žena i maloljetni sin Miljenko bili su potpuno nevini. Platili su očev, odnosno suprugov grijeh. Riječ je o strategiji, o sistemu: pobiti što više budućih potencijalnih neprijatelja. Miljenko je dio one goleme povorke tisuća i tisuća nevinih ljudi koje smo u pobjedničkom slavlju pogubili mi, osloboditelji zemlje.“

Osveta bila je javna, javno se prizivala kao poželjna i sveta, zanosno se slavila u pjesmi; osveta i mržnja. Kasnije, o travničkoj hekatombi se zašutjelo, valjalo ju je nekako izbrisati, ostala je da se slavi samo pobjeda i oslobođenje. Među partizanskim borcima osloboditeljima, u Travnik su unišla i dva pobratima, Nȉka Milićević i Skender Kulenović. Prvi - poliglot, književni erudit i prevodilac, drugi - pjesnik znamenite kozarske poeme, a kasnije tvorac čudesnih sonetnih solilokvija. Unišao je u grad svojega djetinjstva i đakovanja u isusovačkoj gimnaziji, grad svojih prvih pjesama o ocvalim primulama. Također, grad iz kojega su otišla u smrt njegova braća, komunisti. Muhameda, slikara, ubili su ustaše u Kerestincu 1941, Muzafera, studenta i nogometaša, ubili su nedićevci u Beogradu 1942. Kako su se u svojim intimama Nȉka i Skender nosili s travničkim prizorima užasa iz pobjedničkih listopadskih dana godine 1944. nije nam dano da znamo. Ni retka zapisanog o tome nisu ostavili za sobom.

Fra Stanko Karin preživio je masakr u travničkoj bolnici. Drugoga dana partizanskoga napada na grad, kaže, zamolio je sestre da ga prenesu na neki odjel gdje nema puno ranjenih domobrana. Smjestile su ga u sobu za dežurnoga liječnika. S mrakom počeo je odlučujući napad. Od topovskih eksplozija svi su prozori porazbijani, pa su sestre pokrile fra Stanka jastucima i dekama. Malena rasta, zatrpan pokrivačima, nije se razlikovao od dvaju drugih kreveta s naslaganom posteljinom, na kojima nije nitko ležao. Ujutro 22. listopada i u tu sobu hrupili su egzekutori. „Mene u krevetu nisu vidjeli, a ja sam ispod jastuka njih vidio dobro, s revolverima u rukama.“

Kad se sve stišalo, dolački župnik fra Miroslav Džaja isposlovao je da Karin na hamalskim kolicima bude prevezen iz bolnice u Dolac, na njegovu brigu i njegu. Sada, deset godina nakon svega, zapalo je Karina, da on tu bude župnikom, i drži na brizi drugoga rekonvalescenta, fra Ljubu Hrgića.