Kako težak radi

Za ono što u dvjema njivama pod Grabežom koje su mu ostale po nacionalizaciji nije mogao poraditi sam, djed je uzimao najmenike, najradije koga od Pekeza ili Burudžija iz obližnjih sela, gore prema Stuparima ili Rogoljima, kad god bi mogli doći - s njima se pazio i najviše im vjerovao. A znalo je biti i ovako: kad je sezona poljskih radova, već u zoru u čaršiji na Kolobari čekaju težaci pa se ide pogađati s njima – te o cijeni, te hoće li ucinice ili na dan, te hoće li s hranom ili o svom kruhu. Radovi? Uzorati, zasijati (ovdje kukuruz, ondje pšenicu), zubačom poravnati, okopati; pokositi (prvi otkos za sijeno, drugi za otavu, kad je dobro ljeto bude i treći), osušiti, pokupiti, sadjeti oko stožine u plastove, ubaciti na nàgradu u štalu; požeti pšenicu, vezati u snopove, prirediti harman pa ovršiti žito pod konjskim kopitima; dignuti kukuruz, snijeti ga do kuće u dvorište, a tu će se onda napraviti veselo komušanje sa susjedima i mlađarijom do kasno u noć; otresti šljive, pokupiti, strpati u kace neka se polako stvara i uzavrijeva kom za rakiju. I još stotinu drugih, pratećih poslova: uvijek je imalo da se radi. I djecu je zapadalo: „ko ne radi, ne treba ni da jede“ bila je tvrda djedova deviza. Znalo je biti zamorno i dosadno, katkad surovo i bolno, da si u njemu vidio mučitelja, nepravednika. Opet, znalo je biti dobro i uznosito – kad se u ljetni smiraj vraćaš kući s najmenicima osjećajuć se jednak njima i njihovu trudu, s umorom ugodno i sretno razlivenom po rukama i nogama, po cijelome tijelu od tjemena do peta. A djedova škrta pohvala, kad usput kaže baki: „Valjànica nam je ovaj gerz“, ni ne gledajući na te, diže te u nebesa. Najcrnji je dan kada djed naredi da idemo tribit livadu košanicu (zvala se Ise, od turskoga hise, što znači dio, a to, opet, upućuje na neku davnu djelidbu): u proljeće, kad već otopli a trava samo što nije počela rasti, valja svaku stopu livade prijeći, sve tamo-amo kao kad, redak po redak, knjigu čitaš, i sve što bi moglo zasmetati koscu ili, božesačuvaj, prebiti kosu – pokupiti, baciti u tačke i goniti na hrpu ukraj njive. Oko žitnoga vršaja sve je uzbuđujuće. Jest da je muka velika kada te ujutro zorom bude pa valja ići u njivu da se snopovi poslažu po cijelome harmanu kako vršioci, kada dođu s konjima, ne bi nimalo čekali i dangubili. To moraš raditi čistih i bosih nogu, pa em je hladno zbog rose, em ti oštro klasje sitnim ranicama izranjavi noge sve do koljena - kad ih pereš toplom vodom i sapunom bole i peku do suza. Ali sve se to zaboravi kad krene vršaj. Izabere se ravan i ocjedit komad livade pa se u obliku kružnice najoštrijom kosom izbrije do same zemlje da ne ostane ni travka. Potom se pomalo zalijeva vodom i utabava tako da se popune sve pukotine i najmanje rupice. Sve se to uradi prethodnu večer pa rano ujutro pregleda i popravi ako treba. Kad sunce grane, brzo će od toga napraviti čvrstu podlogu. Na nju nanosiš snoplje, koncentrično, radijalno – od sredine prema obodu kružnice. U sredinu poboden je stožer: na njega vežu dugi konopac koji omotavaju konjima o vratove. Taj prizor, to kretanje sadrži nešto mitsko, kozmičko: seljak namota konopac najprije nakratko, do samoga stožera, postavi konje jednog do drugoga (dva, tri, katkad i sva četiri) i polako ih pokrene. Idući za njima tjera ih čas brže čas sporije, sve podvikujući: „D-e-e, Putko, ne izjeli te vuci! Ha, Zekane, koraci, bȍlje, bȍlje! Jebem ti gaće, Sokole, ne stranjaj! E-e-ha, ustavi, dobro je!“ Konopac se odmotava od stožera i konji se spiralno udaljuju od središta. Kad dosegnu vanjski rub kružnice i razastrtoga snoplja, vršilac ih zaustavi, preokrene konopac, konje okrene i potjera na suprotnu stranu, pa će se oni, sada smanjujući putanju po istoj spirali, uskoro skupiti i natiskati oko stožera. Pa sve iznova, i tako, ako posluži vrijeme, cijeli dan do večeri. Kada je jedan vršaj gotov, slama se sklanja i gomila oko harmana u mala žuta brdašca, a zrnevlje se pažljivo pomete jakim brezovim metlama i skupi na jednu hrpu. Vršilac se podvostručenom žakom zaogrne preko glave te uzme previjavati žito drvenom lopatom: baca ga visoko u zrak prema vjetru, zrnje okomito pada na gomilu, a trinu, laganu, predvečernji vjetrić nosi dalje, razvijava. Ako nešto trine ipak padne po zrnevlju, neko od ženske čeljadi nježno ga umiva laganom metlom načinjenom od dugih strukova pelina. Na kraju se žito – suho, čisto, jedro, slatko pod zubom i na jeziku – nađe u čvrsto zbijenim i zavezanim žakama naredanim oko harmana. Svi poslovi na jednu stranu, kosidba na drugu! Kosci su najmenička elita, njima se sprema naročita hrana, mora biti i rakije – ne da se napiju, nego da im ne ponestane snage. Koscima se ne naređuje niti im se upliće u posao, jedini u kojega oni gledaju jest kozbaša: onaj koji ima najširi otkos i koji najniže zabrijava, koji ide prvi i zadaje ritam ostalima. Kad on stane da naoštri kosu, stanu pa oštre i oni. Cijuče brus uz kosu i niz kosu: lijeva ritmički pomiče kosu od pete do vrha i natrag, desna munjevito provlači brus s jedne strane na drugu, ne vidiš je od brzine, sav se skupiš od strepnje da će se zarezati. Ne zarežu se nikad. Pastorala u ručàno doba: eno ih, polegli u hladovinu pod krošnju ogromnoga bagrema što je tko zna kako izrastao ukraj livade, zapalili po cigar duhana, sporo razgovaraju, poglédaju na otkose koji se po vrhu već suše i mijenjaju boju. Živnu kad im donosiš ručak, baka im je naspremala bolje nego ukućanima: vruće varivo s mesom u širokom loncu koji nosiš u čistom bijelom ručniku vezanom u boščaluk, golemi domaći pšenični kruh, tepsija pite, svježe kiselo mlijeko u limenoj kantici, sol, glavice crvenoga luka, staklo rakije. Žvaču polako, s poštovanjem prema svakom zalogaju, odlamaju komade kruha pažljivo, gotovo pobožno, ne pričaju dok jedu. Kad poručaju, zapale još po jednu, potom se dohvate vodijerā i kosa, i počnu klepati: zabili su babicu u zemlju, kosu položili na nju i savršenim udarcima, milimetar po milimetar, izravnavaju i tanje oštricu kose dvostranim klepcem. Nadaleko se razliježe i odzvanja njihov metalni stacatto. Na svašta udari gvozdena munja u kozbašinoj ruci. Često na zmiju, kojoj to bude zadnje što je ugledala. Jednoga ljeta pod kosom se našlo cijelo zečje leglo. Zečice nije bilo, valjda je osjetila užas koji se primiče i u panici strugnula, pod kosom je po svježem otkosu prsnula krv malih zečića što se još nisu čestito osovili na noge da bi se uzmogli razbježati. Čak i otvrdnula srca kosaca naviknuta na koješta ostala su na trenutak zbunjena, smekšana prizorom. Odmalena si gledao i čudio se – kako težak radi, po vas dugi ljetni dan. Da, brže kad je pogodba ucinice, pa mu je u interesu da završi što prije, sporije kad se pogodi na dan pa kolikogod uradi, što je djeda ljutilo, jer oku staroga zapovijedaoca i račundžije nije mogla izmaknuti ta fina sračunatost u štednji snage i podešavanju vremena, ali nikada se nije usuđivao zanovijetati, jer je – i sam vičan težačkim poslovima – dobro znao da je to zakon iznad njega i njegovih prohtjeva. I u jednom i u drugom modusu jedno je u težakovu načinu rada bilo uvijek isto: ritam i intenzitet pokreta savršeno odmjereni i ujednačeni, isto tako raspored i duljina odmorā. Tim jednoličnim i naoko sporim kretnjama izvlači se optimum učinka, a snaga kao da se i ne crpi iz tijela, već iz samih pokreta – nikad isprekidano i uz trzaj, uvijek tako da jedan pokret proistječe iz prethodnoga i ulijeva se u slijedeći, onako kako se miču zvijezde preko ljetnoga neba, onako kako teče mirna voda – moćno, nevidljivo.

 Ivan Lovrenović