Ivan Lovrenović

1. Tko ima iskustvo nasilne iskorijenjenosti zna da je Zavičajnost teška i neizlječiva - ljubav. Svojim tmastim i Svojim svijetlim znakom ona obilježava tvoje snove. Ona Obilježava i vezu između tebe i zemlje. Ona te obilježava. Zavičajac - stvorenje čija se umorna kičma, nekad, u miru U onome životu, sama od sebe ispravljala, glava bistrila Pluća punila lakoćom daha i snagom svaki put kad bi Odaklemudrago stizao na prag rodnoga kraja. Tu naizgled Nemoguću međuovisnost, gotovo mističnu, posvjedočit će Kao trivijalnu činjenicu svaki pravi zavičajac. O, koliko je bosanskih mikro-zavičaja, tih jedinstvenih Sociotopa, koji su činili stvarnu civilizacijsku teksturu Bosne i Hercegovine, ostalo bez svojih stanovnika, bez Njihovih naraštaja možda zauvijek! A pretvorilo se u pusta Hladna, bez-dušna mjesta stanovanja, mjesta pukoga Boravljenja nekih drugih ljudi, bez ikakve uzajamne Veze i duhovnoga strujanja između mjesta i čovjeka.   2. Na prilazima gradu, uz drevne puteve prema selima, o kojima će Još biti riječi u ovome sjećanju, njive i bašče razvaljene i razrovane Pretvorene u milćeve i gradilišta. Na stotine novih kuća, a sve Kao jedna, i sve u istom, poludovršenom stanju: pokrivene i Zastakljene, neožbukane, blato oko njih, važno je da se skloni Glava i napravi generacijski rez. Selo je prošlost, počinje život U gradu; sve vrijeme svijeta je pred njima. Dok pravim široki luk Po ogradama podno Grabeža, prati me mlada paščad iz tih novih Još neobiknutih kuća i dvorišta. Ne laju, samo ljubopitljivo Promatraju i zastajkuju, isto onako kako zastanem ja, pa se Gledamo. Orasi u prisoju, koje je djed sadio već u dubokoj starosti Ne nadajući se da će vidjeti prvi rod, ali ni ne dvojeći o svrsi, Zapušteni, zakržljali, puni lišaja hrđave boje koja se raskošno i Grešno zlati na kosom kasnoposlijepodnevnom suncu. Razgovaram s D. Ć., dobrim prijateljem iz djetinjstva koji se Vratio u grad iz glamočkoga izgnanstva. “Mogao sam u Glamoču Uzeti najbolju kuću kad nas je devedeset pete tamo preselilo. Uzeo Sam prvu, bilo kakvu, samo da se sklonimo. Rugali mi se ovi naši: Šta si to uzeo! Ja im kažem: ovdje smo od danas do sutra, prekosutra Morat ćemo ići, ne može biti moje ono što nije moje.” Pitam ga Koliko ih je. “Možeš znat po tome koliko nas dođe na misu. Svake se večeri skupimo kod župnika, bude nas između četiri i sedam. Maksimum – petnaest. To kad je kakav svetac. Da je biskup odmah Poslije rata namistio svećenika da bude stalno ovdje sigurno bi nas se Vratilo puno više. Al’, nekome onda nije bilo stalo...”   3. Tko su i odakle su bili stêći ikavski katolici iz Podma'ale i sa Zborišća među kojima si odrástaō kao među svojima, od kojih Sada, dok prolaziš gluhom i tuđom ulicom, kroz tupe i tuđe Poglede nepoznate čeljadi što tu započinje svoj novi život, Nikoga ovdje više nema. Nikoga od Ivekića, Lokmića, Iđotića Stipančića, Dujmušića, Škarica, Svetinovića, Stipića, Ćorića Čavki, Ivšinovića, Demirovića, Ćurića, Pâvlovića, Vulića Jurića-Jakinovih, Duvnjaka, Ćosića-Grgića, Zolota, Bakovića Butkovića, Štadera, Markovića, nikoga od  Kotromanovića. I ničega od njihovih života. U župnoj kronici, koju je dvadeset Godina, od 1937. do 1957, strpljivo i s ljubavlju vodio mitski Njihov župnik don Nikola Kaić, stoji njegov nalaz da su Naši od davnina ovđe Lokmići i Ivekići (Pavići, Golubovići, Plišići  – svi su se prije zvali Ivekići), a drugi da su nekako od 1700. pa Nadalje pristizali iz Dalmacije (od Sinja, Potravlja, Knina, Promine Kijeva...). Što ih je vodilo da se iz katoličke države sv. Marka Doseljuju pod vlast sultanovu, pašinu i kadijinu, smjerom obratnim od Onoga o kojemu uče rodoljubne jadikovke o stradanjima i progonima O tegobi opstanka pod Turcima? O tomu župna kronika ne kazuje ništa Dok neki drugi izvori daju naslutiti da se tu zapravo radilo o povratcima: Mnogi od spomenutih rodova prethodno su se iz Varcara iselili Namamljeni mletačkim pozivima i obećanjima za ratova u drugoj Polovici 17. stoljeća – Kandijskoga i Bečkoga. Tamo su brzo otkrili Da im je namijenjena sudbina krajišnika, ratnika-pljačkaša u službi Održavanja i utvrđivanja teške i nemirne granice. Pošto bȋ sklopljen mir A turska vlast uze poručivati da im je serbez vratiti se na opustjela Ognjišta i zemlje, mnogi od Varcarana krenuše istim putom unatrage.   4. Dok ništa knjiški o tome još nisi znao, varcarski zanati bili su Izravna pouka o sraslosti tehnike i umjetnosti, ergonomije i estetike O najvišoj od svih mudrosti – mudrosti ruke. Osim kovača njome su Raspolagali i varcarski mutafdžije. Dok vlast pedesetih godina u Dvadesetom vijeku nije zabranila uzgajanje sanske koze, oni su od Oštre i teško promočive kozije kostrijeti tkali mutafe, harare, zobnice Kućne prostirače, konjske pokrovce, bisage. Na tim rukodjelima čiju Likovnost odlikuje rafinirani grafizam sivosmeđe game u rasponu od Svijetle do zagasito mrke, savršeno su se sjedinjavale upotrebna svrha i Estetski moment. Za dječiju maštu sve je u ćer'ani, mutafdžijskoj Radionici na Zborišću bilo čista čarolija: čvrsta nit izlazi iz bezoblične Mase kostrijeti koju majstor drži na trbuhu i upreda prstima hodajući Natraške, a nit se na drugom kraju dugačke prostorije namata na golemi Drveni točak. Sunce u obliku tananih zlatnih niti ulazi kroz krov u Mračnu prostoriju na stotinu rupica, kao kroz rešeto, i zrnca prašine Zlatna i sama, spiralno se vrte u tim nitima, dok šaljivi mutafdžije (Nigdje nije bilo takve vedre šale kao kod ovih ljudi koji su jedva Sastavljali kraj s krajem) pjevaju: Svi su dani od srebra skovani, a Subota od su'oga zlata, jer subota nedilju donosi... Na Platicama, oko žive vode, grmjeli su stoljećima kovački nakovnji Sada mrtvo zanijemjeli, razvaljeni. Noževi (šklopci i handžari), sjekire Motike, trnokopi, potkovice, čavli, svrdla, grebena, lemeši, a nadasve Kose varcarke – ništa od toga drevnog asortimana ne izlazi više iz Varcarskih kovačnica. Ritmičkom prozom u svojoj prvoj knjizi Opisivao sam nastanak kose varcarke i nazivlja njenih dijelova: Zmiju maziju kroz vatru varcarsku čađavu potegne kovačka muka I zmiji za vrat stane. Petu joj skuje da zànožena ne basa kuda mu Drago. Razbijena i zarubljena između nakovnja i čekića i žilave Desne bude hladna ćud zmijska. Niz radosno tocilo srubi i zadnji Trag misli zmijske, čovjeku nesklone. Zmiju maziju u nevjestu sjajnu Prometne, i šaru čitku i čestitu u grivnu utisne. Do kolinčeta zatravi da Travom, livadom može kako hoće. Kad se sve skuje, još ništa skovano Nije dok tajni kal varcarki zvek ne skuje. Iz kala tajnog, varcarskog Crnila, loja međeđeg, vraninog graka, roga krampuzovog, šejtanskog Papka - gatka kovačka, mudrost garava, sunce kroz šipilo izvade kosu Skovanu, ni milovanu ni maženu, rosi ašikliju, zmiji dušmana. Od naraštaja k naraštaju, iz stoljeća u stoljeće ispredala se priča O tajnom kalu najčuvenijih majstora. Ničega previše, ničega premalo Ništa ne smije izostati, a važno je i vrijeme kad se koji sastojak Dodaje. Naravno, kovači znaju da čarolije nema, da je ta Legendarna alkemija šala, zagonetka za naivne, ali da kal ne može Neznalica i nemajstor načiniti, i to se dobro zna. Kosa je jedini Zanatski proizvod za koji – to je oduvijek tako – mušterija zna Da je nepristojno i bezizgledno pitati pošto je i cjenkati se. Neki kovači nasljeđivali su umijeće potkivanja i ranarništva. Djed je znao polušaljivo-polujezivo opisivati kako stari Jȁkin Zagrijava čađava kliješta tako što ih turi za pojas do tijela, pa Onda njima iščupa zub koji boli bolom, a čovjek nema vremena Putovati do Ključa gdje radi jedini zubar nadaleko. Jakinova Stipu gledao si omađijan, toliko puta, kako potkiva konja: Velikim čavlom kroz rupu u potkovi nepogrešivim udarcima čekića Probija kopito na mjestima gdje nema živčevlja i ne može zaboljeti. Čavao izlazi na drugu stranu, on ga kavaraiše i brusi turpijom. Ili struganje zazubica: na ledinici pokraj njive Kršlakovke Svežu konju konopcima noge unakrst, jedan ga drži za glavu Drugi za rep, dok majstor Stipo naglo poteže kraj konopca Provučen između stražnjih nogu. Konj se ruši na jednu stranu Konopcima mu stegnu noge da ga sasvim smire. Rastvaraju mu Čeljusti, majstor u njih gura drvenu napravu da ostanu otvorene Onda počinje krvava operacija. Zazubice, zbog kojih konj ne može Normalno da jede pa slabi i obolijeva, majstor izrezuje, turpija Drvenom turpijom krupnih zrna, čisti, krv pršće na sve strane Dok se konj samo nemoćno trza i iz dubine utrobe pušta Prigušene bolne hroptaje. Kad je sve gotovo majstor uzima Krupne soli u šaku i dobro natrlja ranjena mjesta oko zubā. Zatim Odvezuju i skidaju konopac, konj se trgne i grčevitim pokretima Uzdiže na noge, neko vrijeme zbunjeno glavinja, dok se ne učvrsti.   5. Mjesto otvoreno na sva četiri vjetra – tako je valjda u davnoj prošlosti Nastalo staro trgovište pod Lisinom, selo Gornje Kloke iz starih zapisa Pa oko njega krajem 16. stoljeća organizirano naselje osmanlijskoga Tipa, Krzlaragin vakuf, koji se isprva nazivao jednostavno – Jajce Jenidžesi, Novo Jajce: lijepa potkupolna džamija iz 1593, obnovljena 1873. pa 1950. stavljena pod zaštitu države kao vrijedan spomenik kulture A 1993. nestala s lica zemlje, na kojemu sada prostački zjapi Praznina, dućani, karavansaraj, mekteb, hamam, vodovod doveden iz Lisine tomrucima - cijevima od izdubljenih stabala smrčevine, u kojima Se plemenita smola stvrdne i kao sigurna impregnacija služi stoljećima. Ne znamo mnogo o  olicima simbioze u kojima kroz dugu otomansku Prošlost žive to novo muslimansko trgovište i obližnje katoličko selo Varcarevac, gdje se još u predantičko doba kopala i prerađivala metalna Ruda, a to se u srednjem vijeku nastavilo po svoj prilici sa saskim rudarima. Po jednom tumačenju i ime je od njihova zanata i iz njihova jezika: Warm erz trebalo bi da znači vruća ruda, pa odatle: Varcar. I kod Ljubije, poziva se to tumačenje, gdje su se također saski rudari i ljevari bavili Gvožđem, bilo je katoličko selo slična imena. Kakomudrago, tek, tihim I sigurnim radom te simbioze naselja su se stopila u jedno, kao što im se Stopilo i ime: Varcar(ev) Vakuf. Ono je ukinuto 1925, sumnjivom Odlukom općinskoga vijeća, u korist novoga imena po epskom pseudonimu Mrkonjić, što ga je u svojoj tobožnjoj borbi u bosanskohercegovačkom Uustanku 1875. (motajući se, ustvari, kratko na tursko-austrijskoj granici Daleko od Varcara i bez ikakve veze s njim) nosio Petar Karađorđević Budući kralj. Trgovište, pravi nukleus grada bilo je baš ondje gdje sad Novosrpske vlasti planski izgrađuju Trg Kralja Petra I Karađorđevića Oslobodioca, i stoljećima se zvalo Kolobara, te je sve do novijih vremena Služilo kao robna pijaca, s ponedjeljkom kao pazarnim danom. Oči pamte Sliku: pod krošnjama drveća težaci stoje ili čuče iza svojih vreća i harara U kojima su razna žita, iza hrpica krumpira, jaja, bijeloga mrsa, oraha i voća Mušterije ih obilaze, cjenkaju se. Poslije pazara, seljaci odlaze u birtiju Napiju se rakije, ogrnu svoje ovčije kožune bez rukava (poluprijesna koža s Jedne, duga čupava dlaka s druge strane), zabace na leđa goleme šarpelje u Kojima se nosi slanina i kurúza za puta, nekako se uspentraju na samare Svojih mršavih konjića što ih vascijeli dan mirni čekaju, privezani uz kakav Direk negdje u strani, i koji ih onda starim putovima, tukući pločama u kamen Iz kojega frcaju iskre, nose u njihova daleka sela. Jahači se klate na samarima i Roljaju u sumraku, a to njihovo jezivo neartikulirano glasanje doživljavaš kao Bolan i tačan izraz vjekovnoga čemera i svakojake uskraćenosti.   6. Nekoliko je glavnih putova koji iz Varcara vode u svijet, i kojima Svijet u njega dolazi. Jedan sjeverni, Banjoj Luci, a onda iz nje kamo Ti drago: u Zagreb, Beograd, Njemačku (kako se nekada, u turskome Vaktu, govorilo za cijeli vanjski svijet preko Save). Postojali su, i Sada za njih dobro znaju lokalci, prastari putovi kojima se Uspolje Preko vrela  Suljinovac pa na Trijebovo, Zmijanje, Han Kola, ili preko Grabeža, Gustovare, Šehovaca, Surjana, Dabraca, Bočca ili Krupe na Vrbásu, silazilo u še'er, u Banju Luku. Hodeći tim gusto isprepletenim Putovima po visiji Manjače nikad ne znaš na koliko slojeva si spustio Stopu: tu su se jedna na drugu naslagivale, zaplitale i razilazile predantičke Ilirske staze, rimske magistrale i vicinalni odvojci, srednjovjekovni putovi I turske kaldrme, pa je sve to, opet, izašavši iz velike upotrebe, ostajalo Da služi domaćem stanovništvu kao putovi između pojedinih vlasničkih Ograda, ili su cijele dionice zarobljavane u novoiscrtane posjede – livade Njive, voćnjake - a da vlasnici nisu pojma imali da zaoravaju i okopavaju Dvijehiljadegodišnju povijest koja je otišla unepovrat zajedno Sa svojim protagonistima. Kroz djedovo Ise podno Grabeža išla je jedna takva trasa. Pomno Učeći od velikoga bosanskog hodologa Bojanovskog dva ljeta na Terenu, i čitajući njegove knjige, razjasnilo ti se da je upravo to Ostatak antičkoga vicinalnog puta koji je silazio s magistrale Salona – Servitium i povezivao antičku Leusabu (kasnije srednjovjekovno selo Varcarevac oko vrela Vrćenac ispod Grabeža) s naseljem u Starome Selu. Kamenje s dijela trase kroz našu njivu bilo je iskrčeno davno, djedu je Bila važna trava za košenje, o antici nije imao nikakve predodžbe niti Ga je za nju bolila glava, ali na jednom i na drugom kraju njive, tačno Na mjestima gdje se još vidljivo izduženo ulegnuće obraslo travom Završavalo ogradom, nastavljao se lokalni put, još uvijek u upotrebi. Običajno pravilo je nalagalo da na takvim mjestima ne smije biti čvrste Ograde nego strȕga (pomični dio ograde koji se zatvarao gúžvom upletenom Od loze, žilave puzavice), kako bi se moglo nesmetano prolaziti putom. Djedu nikada nije bilo prȁvo kad bi netko provozio sijeno ili što drugo Uvijek je rondao i ljutio se, psovao sveca lopovskog ili vjeru mal' neću Ali mu nikada nije palo na pamet da pokuša zabraniti. Nepisana tradicija i Institucija staroga puta bila je u tom svijetu jača od volje novih vlasnika I njihovih nasljednika. Tim putovima rasla bi cijena i ljudi bi ih se prisjećali U ružnim vremenima, kada se trebalo sklanjati i bježati pred ratovima i vojskama Koje su dolazile bahato i glasno, uvijek glavnim, državnim drumovima. Glavni put u Banju Luku, Banjalučka cesta iz djetinjstva, prosječen je S Austrijom, i išao je niz Crnu Riku, pokraj Omerova mlina, naših kupala U Bušnici, Mandinom i Natinom viru, ponad kratkoga ali zastrašujućeg Kanjona Sklopova ispod Orugle, kroz Kotor i Staro Selo, ravnicu Bilajca Pa se opet zatvarao uz Crnu Riku dok ova ne bi stigla do Vrbasa i do Glavne ceste Banja Luka – Jajce. Ove kosti i dandanas dobro pamte Makadamsko doba i stare autobuse, kada su šezdeset četiri kilometra puta Varcar – Banja Luka bila duga tri, tri i po sata, a razmititi se s vozilom iz Drugoga smjera posao samo za najbolje majstore, kakav je bio stari Šofer Muftija koji te je uvijek puštao da sjediš do njega, na kondukterskom Sjedištu. Tim putem odlazio si od kuće i vraćao se kući trideset i tri godine I nikada nije potpuno iščeznulo tajanstvo i uzbuđenje primicanja kući kada bi Od Staroga Sela vozilo počelo da se uspinje, i, evo, sad će, još malo... Drugim pravcem, na istok, išlo se preko Previla, Majdana i Jezera U Jajce, a iza njega ti se otvara sva Bosna: Travnik, Sarajevo, Tuzla... Iz Jajca se moglo i željeznicom, doduše ćirom, do Lašve i do široke Pruge, koja je bila u pravom smislu evropska: Ploče - Stuttgart. (Danas – Ni sanjati o njoj.) Išao je jajački ćiro i do Donjega Vakufa i Bugojna. Danas, kada se vozim cestom i gledam na drugu stranu preko Vrbasa Izvlačim kao iz sna tanko i daleko sjećanje da smo tom drugom stranom Malom željeznicom koje odavno nema, putovali majka i ja sa stricem Njegovome prijatelju u Donji Vakuf u goste. Bilo je kišno i hladno Čovjek je živio u prizemnoj kućici uz stanicu, valjda je bio željeznički Činovnik. Nakon ručka i maloga odmaranja uz kafu i rakiju koju su On i stric pili, sjeli smo na ćiru natrag u Jajce. Kao u starim dokumentarnim Noir-filmovima o rubnim egzistencijama u prvobitnom jugosocijalizmu: Sve sivo, blatnjavo, žalobno, dim i magla. Ničim drugim nije to sjećanje Okruženo ni potpomognuto. Još jedna putna slika: majka me vodi iz Varcara u Jajce, valjda prvi put, prijevoz se zove pošta, a to je kamion S nekoliko dugačkih drvenih klupa duž karoserije, presvođen arnjevima Za ceradu. Treba se popeti tako da umetneš stopalo u polukružni otvor Na spuštenoj ogradi kamiona i uspentraš se drugom nogom gore. Oni što Ostanu bez mjesta za sjedenje na klupama stoje i drže se za arnjeve. Noć je Kamion odskačući krivuda bijelom Jajačkom cestom, i njegovi farovi Osvjetljuju  stabla uz rub, a stabla su do visine čovjeka obijeljena krečom. To su žestoki bljeskovi kad farovi izlazeći iz okuke i ulazeći u drugu Presijecaju obijeljena stabla a ona jure pokraj nas i smjenjuju se jedno Za drugim unedogled.  Ti ritmovi i ti bljeskovi ostaju zbog nečega U pamćenju intenzivno jarki zauvijek. Treći pravac iz Varcara vodi u Ključ, na zapad, i dalje: Petrovac, Bihać. A krenuvši tom, Ključkom cestom, već nakon nekoliko kilometara Dočeka te raskršće od kojega možeš i na jug, nalijevo, preko Podrašnice Baraća, Mliništa, do Glamoča, Livna i dalje do Sinja i Klisa, sve do mora... Jajačka cesta i Ključka cesta – gore, na vrh grada pod Lisinom, bile su Nam daleke i strane, za razliku od  Banjalučke, u čijoj prašini nam je Prošlo djetinjstvo, pod čijim smo se strmim obalama u Crnoj Rici davili, Učili plivati u plitkim bentovima koje smo jedva čekali da počnemo Zagrađivati čim se nasluti ljeto i počne primicati sveti Ivo.   7. U književnosti Varcar, pravo govoreći, nije ostavio mnogo tragova Ali ima ih zanimljivih. Nezaobilazni Evlija  Čelebija, koji je u svojoj Sejahatnami opisao valjda sve što se u njegovo doba imalo opisati, U jesen 1660. godine prošao je i kroz kasabu Varcar, te zabilježio: „Bošnjaci je zovu Varcar-Vakuf. To je has paše i vojvodstvo u Bosanskom ejaletu, a nalazi se pod Crnom Gorom (u originalu: Karadag, Prim. prev.). Sa zapadne strane graniči s teritorijom Zadra. To je Velika varoš. Ima jedanaest mahala i dvije hiljade daskom pokrivenih Kuća s vinogradima i baščama. Ima više džamija i mesdžida, jednu tekiju, Hamam i dovoljan broj dućana. Ovaj kraj je vrlo blizu granice a naokolo Nema nijednoga grada. Kad je Sejdi Ahmed paša bio bosanski valija (1656 - 1659), Mlečani su zapalili ovo naselje i mnoga mjesta poharali Ali ga je Sejdi Ahmed paša poslije lično izgradio. Otkako su na sve četiri Strane postavljene karaule i otkako njeni stanovnici svaku noć Naizmjenično drže stražu, postali su sigurni. Okolo šehera ima vrlo mnogo Vinograda, a klima je vrlo prijatna.“ Da Čelebija ne pretjeruje kada čak Na dva mjesta u katkom zapisu spominje vinograde, za koje danas u Varcaru odavno nitko ne zna, svjedoče nazivi: jedna prostrana golet Na prisoju u Grabežu iznad djedove njive zvala se Vinogradić, iako se Nitko nije sjećao da je ikad obrađivana. Mletačka pohara (pod uskočkim Vođom Stojanom Jankovićem) o kojoj piše Čelebija, ista je ona o kojoj Izvješćuje, samo sa suprotnim ideološkim predznakom, šibenski historik Franjo Difnik (1607-1672) kada u spisu Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji  govori o akciji novoga dalmatinskog prokuratora generala Bernarda: „Da Turci ne bi bili ostavljeni na miru, on pošalje devet stotina Zadarskih i šibenskih Vlaha da ih napadaju u njihovoj zemlji. Prodrijevši Ovi sve do Varcar-Vakufa, bogata i napučena naselja, četiri dana udaljena Od naših granica, opljačkaju ga, donesavši bogat plijen roblja i stoke, pa Premda su ih na povratku na više mjesta napali barbari, svaki put su ih ovi Hrabro potukli. Zbog toga su razjareni Turci progonili prevarama, Iznuđivanjem, grdnjama i zlostavljanjem svoje podanike, uvjereni da je Ono naselje bilo poharano u dogovoru s njima, jer nikad prije naša vojska Nije bila prodrla tako daleko.“ Dva velika imena za Varcar u književnosti svakako su fratri Ivan Frano Jukić i njegov učenik Anto Knežević, rođen kao Petar ovdje, na Zborišću Od oca Antuna, zanatlije koji je doselio „iz Gornjega Skoplja“, gdje su se Od davnine pravili najbolji kafeni mlinovi, i od majke Agate, iz stare Varcarske loze Stipića-Ivekića. Ona ga je učila prvim pismenima, uz Pjesme iz omiljene ćiriličke Stipanuše fra Stipana Margitića Jajčanina Iz 17. stoljeća. U spisima i u životima obojice Varcar ima važno mjesto. Spominje ga ruski konzul u Sarajevu, filolog i historičar Aleksandar F. Giljferding 1857. godine, ali samo u sklopu navođenja brojčanih odnosa Među vjerama: “Varcar je mnogo veći od Jezera i u njemu ima oko 500 muslimanskih, blizu 100 latinskih i 3 srpske (tj. pravoslavne) kuće.” Dva Sjajna pisca iz našega doba, Skender Kulenović i Branko Ćopić, obojica Imaju po jednu ratnu priču iz Varcara s mnogo dokumentarnih elemenata. Veoma lijepu, konceptualno neobičnu knjigu proze Vodič kroz Varcar Vakuf Naslonjenu na vlastiti doživljaj zavičaja a lišenu bilo kakva lokalizma Napisao je Miroslav Karaulac, sjajni pisac, prevodilac i književni Istraživač, pronicljivi i posvećeni biograf Ive Andrića.   8. Kad dolaziš s jajačke strane, pa se dugim usponom od Majdana dohvatiš Previla, s njih jednim pogledom možeš obuhvatiti cijeli grad i prostranu Kotlinu ispod Lisine, Glavice, Grabeža i Orugle. Ovaj čudnovati oronim Često je izvorom podsmijeha na račun grada. Biva, neki se čovjek popeo Na brdo, ugledao Varcar i uzviknuo: O, rugla!, te tako brdu ostade ime Orugla. Povijest imena, međutim, mnogo je zagonetnija i zanimljivija Od frivolnih bravura pučke etimologije. Ostavljajući otvorenom mogućnost Drukčijih tumačenja, navodim jedno koje nudi uvjerljiv povijesno-jezični Okvir. Po njemu, izvorni naziv brda dolazio bi od riječi horugva, koja Potječe iz avarskih govora i u vojnoj terminologiji znači – stijeg, zastava, Barjak. Brdo je, doista, takvoga oblika i položaja, da je uvijek bilo idealno Mjesto za nekakvu promatračku vojnu posadu, predstražu, karaulu A u vrijeme prvih osmanlijskih osvajanja dugo vremena bilo je na Samoj nemirnoj granici između Jajačke banovine i osvojenih Turskih oblasti u srednjoj Bosni. Polagano se spuštamo, uvlačimo u taj ogromni kadar, pa niz čaršiju U kojoj se ne zaustavljamo, silazimo na samo dno, i pogled se mijenja Obrće. Tvoj je to pogled, onaj s kojim si rastao, učio gledati svijet: Sve je gore, sve je iznad tebe - bilo kamo da pođeš, u školu U čaršiju, na Grabež u lješnjake ili ciklame Moraš krenuti s dna I penjati se, Uzbrdo Ići.

(Prerada; nedovršeno)

Ivan Lovrenović