Ivan Lovrenović

Fra Stjepan Pavić i „projekt Dubrave“

Pišem ovo svjedočanstvo o udjelu fra Stjepana Pavića u životu franjevačke provincije Bosne Srebrene iz dvaju razloga. Prvi je što nitko taj udio ne poznaje bolje od mene, jer sam gotovo trideset godina  pratila fra Stjepanov rad i u velikoj mjeri sudjelovala u njemu. Drugi je razlog otpor samoj srži našeg vremena koje je izgubilo smisao za solidarnost, za priznavanje tuđih zasluga i naročito za divljenje: sve to nadomješteno je bespoštednom konkurencijom, spremnom na eliminiranje onoga tko je potencijalno bolji. A nema učinkovitijeg načina za to nego što je uzgajanje zaborava:  na ovom specifičnom polju ono je posebno potpomognuto disciplinom invidia clericalis.

Ovaj se tekst odnosi samo na „projekt Dubrave“, a  ne i na cjelokupno fra Stjepanovo životno djelo. Ono obuhvaća i dvije vlastite knjige, urednički rad te golem prevodilački opus koji bi zahtijevao prilog veći od ovoga. Taj je opus verificiran, uostalom, najvišom hrvatskom državnom nagradom za prevodilaštvo, „Iso Velikanović“.

S fra Stjepanom Pavićem upoznala me njegova prijateljica, ravnateljica Etnografskog muzeja u Zagrebu, doktorica Jelka Radauš Ribarić. Bilo je to godine 1998. Fra Stjepan je zbirku moderne hrvatske i bosanskohercegovačke umjetnosti, koju je prethodno sakupljao trideset godina, doveo do razine i do količine kakva je zahtijevala ozbiljan katalog. Budući da nije bio sabirač-diletant, dobro je poznavao odgovarajuću likovnu literaturu. Pratio je, među ostalim, časopis „Život umjetnosti“, koji sam uređivala dosta godina, pa mi je na temelju tog čitalačkog iskustva predložio da budem autor njegova kataloga. Zbog mojih tadašnjih okolnosti, međutim,  preuzimanje „vanjskih poslova“ morala sam svesti na minimum. Tako sam sa žaljenjem otklonila fra Stjepanov prijedlog. I taj mi je otklon donio prvu  spoznaju o njemu kao čovjeku. On je strpljivo, ne podsjećajući me, gotovo dvije godine  čekao da se moje vrijeme oslobodi. Ali nije odustao od svog izbora. Ta jasna i čvrsta, nenametljiva i nenasilna volja pokazala se kao jedno od njegovih bitnih svojstava.

Cijeli niz takvih malih životnih situacija otkrivao mi je sasvim iznimnog čovjeka. Fra Stjepan je sastavio udžbenik latinskog jezika i na promociji te knjige njezin se naručitelj i distributer proglasio suautorom. Bila je to prva epizoda trganja za haljine kojoj sam svjedočila. Fra Stjepan je sjedio mirno, nije rekao ni riječi, ostavljajući apsurdna presezanja bez komentara. Nije branio svoje pravo da ne bi širio prostor zla. Samo su mu ruke stiskale jedna drugu, do bijeloga. Moć samosvladavanja bila je impresivna.

Već u samom početku rada na katalogu fra Stjepan me pozvao u Visoko, gdje je tada još predavao na gimnaziji. Upoznala sam ljudsko i drugo bogatstvo samostana, divne likove kakvih nema više, poput fra Ignacija Gavrana i drugih starih fratara. Upoznala sam fra Stjepanovu ljubav za vrt, biljke i životinje – obožavali su ga samostanski psi. Vidjela sam njegovu osobnu, nevjerojatnu biblioteku poezije. Poezija i matematika, zna se, duboko su srodne; fra Stjepan je želio studirati matematiku, ali je zajednica u to vrijeme trebala klasičnog filologa – i on se prilagodio, i  mnogim studijama i prijevodima obogatio tu struku, kao da nikada ništa drugo nije želio. Ali još sam mnogo toga, dolazeći često u  Visoko, o njemu naučila. Poštovao je časne sestre mimo crkvenih standarda vremena. Katolici Visokog pokazivali su mu posebnu privrženost, a on ih je iznimnim smislom za ljudske odnose okupljao u toplu, za samostan vezanu zajednicu. Jednako je dobre ljudske odnose imao s pripadnicima drugih vjera – uvažavao je i bio uvažavan. No ono što mi je ostalo u najdubljem sjećanju bio je jedan svagdanji prizor iz samostanske blagovaonice. Za posebnim stolom sjedila su trojica  najstarijih fratara. I dok bi svi, tada još brojni redovnici sjedali na svoja mjesta i nakon molitve započinjali jesti, fra Stjepan bi prišao stolu trojice staraca, provjerio imaju li sve što im je potrebno, po potrebi ih poslužio i tek tada poslužio sebe.

Prije nego je, došavši u mirovinu, otišao iz Visokog u zavičajni samostan, u Dubrave kod Brčkog, doveo je u visočki samostan najpoznatijeg zagrebačkog arhitekta za uređenje interijera i postavljanje izložbi, profesora na arhitektonskom fakultetu, danas već pokojnog Marija Beusana. Dao mu je urediti blagovaonicu, opremiti je namještajem koji je Beusan posebno dizajnirao, a taj autor najljepših postava zagrebačkih muzeja sredio je u tom prostoru i postav starih slika, među kojima su i neke barokne od posebne vrijednosti.  I na odlasku bilo  je fra Stjepanu do reda i sklada  samostana u kojemu je dotad proveo cijeli život – od đačkih do profesorskih dana.

Iz visočkog vremena potječu neka moja znanja o prethodnom razdoblju u fra Stjepanovu životu. Jednom smo iz Visokog pošli u Ovčarevo kraj Travnika, mjesto u kojemu je kao kapelan na župi radio nekoliko godina (do 1981). Premda mi je opisao zdanje koje ću vidjeti, teško sam mogla zamisliti što me čeka. Na padinama Vlašića čekala me naime crkva renesansnog oblika, s trolisnim pročeljem poput nekog venecijanskog priviđenja, s gotičkim prozorom na istočnoj strani, da bi ta mješavina stilova građevinu učinila povijesno još sugestivnijom. Dakako da crkva nije bila renesansna, nego devetnaestostoljetna. Ali njezin historicizam nije se ni u čemu odmaknuo od historije. Bila je ona zapravo zadnja renesansa u kontinuitetu, zapljusnuta s Jadrana na vlašićki brijeg. Poslije ju je došla gledati cijela ekipa s mog Instituta za povijest umjetnosti, stručnjaci koji su se nagledali baštine, i svi su ostali duboko iznenađeni. Bavila sam se tom crkvom u nadi da ću otkriti graditelja. To mi nije uspjelo, ali sam joj barem osigurala vidljivije mjesto u povijesti umjetnosti. No predmet ove ovčarevske uspomene jest zahvat fra Stjepanov na crkvi. Premda su na župi službovala trojica fratara, sve likovne zamisli imaju se pripisati njemu. On je maksimalno poštovao čistoću prostora, angažirao ugledne umjetnike poput Marije Ujević, Slavka Šohaja, Josipa Marinovića, Josipa Poljana, Zdenka Grgića... Ali posebno inventivna bila je dramaturgija rasvjete: rasvjetna tijela postavljena su nisko, tako da prostor osvjetljuju odozdo, čineći ga  dramatičnim i mističnim. Valja ovom zgodom spomenuti da je u dvorištu župne kuće fra Stjepan, uz materijalnu potporu župe, 1977. dao postaviti poprsje Ive Andrića (koji je u toj kući jedno vrijeme boravio), što je prvi spomenik Ivi Andriću u Bosni i Hercegovini, a vjerojatno i uopće. Izradio ga je Zdenko Grgić.

Selidba fra Stjepanova u  Dubrave imala je za cijeli taj kraj dalekosežne posljedice. Fra Stjepanov „projekt Dubrave“ bio je naime toliko složen da je obuhvaćao kako široke prostorne zamisli, tako i najsitnije detalje opreme crkve, samostana i njihova okolnog krajolika.  Najprije je fra Stjepan dao dograditi samostan, premjestio je garaže od kuće, i, jedna od najljepših pojedinosti za njegovu biografiju, tamo gdje psi još uvijek uživaju mnogo više grubosti nego dobrote, dao sagraditi boksove za njih, s kućicama, otvorenim nadstrešnicama, prostorom za igru i kopanje, hranu i hlad. U prilično kaotičnom području bez neke urbane matrice fra Stjepan je želio stvoriti model organiziranog prostora u kojemu privatno vodi prema javnom i kulminira u njemu, u kojemu vrt, park, voćnjak, šetnice smjeraju pravom trgu s tradicionalnim naglascima boravljenja i okupljanja -  mjestima za sjedenje  i bunarima, vodom za sve žedne. Obnovio je stari bunar s drvenim pokrovom, a dao napraviti i novi, kameni, poznatom hrvatskom kiparu Petru Doliću. Dolić je izveo inventivnu fontanu-skulpturu u obliku presječena hrastovog debla.

Da bi takav areal crkve i samostana imao i svoju posebnu liturgijsku os, fra Stjepan Pavić oživio je lik  i zacrtao kult lokalnog baroknog franjevca, fra Šimuna Filipovića, koji je iz Bosanske Posavine otišao u Italiju i tamo živio i umro na glasu svetosti. Proglašen Slugom Božjim, s otvorenom kauzom koju je potaknuo i vodio  fra Stjepan, imao je i još ima šanse postati blaženikom i svecem. Golem trud uložio je fra Stjepan u tu kauzu: povezao se s talijanskom crkvom, organizirao simpozije, dao prevesti fra Šimunovu biografiju  - u Italiji je, naime, nakon fra Šimunove smrti izašla knjiga o njemu, a pokopan je trudom talijanskog svećenika don Vincenza Catanija u katedrali u Ripatransoneu i prikazan na mozaiku u toj crkvi;  uspostavio je njegov blagdan, dao spjevati himnu fra Šimunu u počast, koja bi se pjevala na taj blagdan, a tu su pjesmu, na fra Stjepanovu narudžbu, uglazbila  dvojica velikana hrvatske glazbe, Igor Kuljerić i Ljubo Stipišić Delmata. Napokon je fra Stjepan napisao i knjigu o fra Šimunu Filipoviću („Sluga Božji fra Šimun Filipović - život pozoran na vječnost“). A  vratio mu je i lik: prema grafičkim prikazima iz vremena dao ga je naslikati poznatom hrvatskom slikaru Rudiju Labašu. I blagdan se prihvatio; dolazili su autobusi hodočasnika, vidjele su se starinske nošnje i čule starinske pjesme, stvarala se tradicija. Ali provincija Bosna Srebrena pokazala je znatno manje interesa od talijanske strane. Već u visokim godinama, umoran od ravnodušnosti, fra Stjepan je pismeno obavijestio upravu provincije da kauzu predaje mlađima. I tako se jedna tradicija u nastajanju pretočila u nestajanje.

Idući od širega prema užemu, valja nešto kazati o prirodnom okolišu samostana i crkve u Dubravama. Njega obilježavaju tri golema stara hrasta. Starost im je procijenjena na tristotinjak godina i na mjestu na kojemu se nalaze oni su i zemljopis i povijest. Ostaci drevnih šuma, oni daju dubinu vremenu i održavaju veličinu mjerila stvari. Hrastovi su se razboljeli, i zbog opasnosti od loma njihove goleme grane piljene su jedna po jedna. Fra Stjepan je obišao sva moguća mjesta za liječenje biljaka po Hrvatskoj, razne klinike za stabla u Austriji i Njemačkoj, ne bi li sačuvao njihovu spomeničku prisutnost. Za njihovu bolest, međutim, nema lijeka. Tako je, za idućih tristo godina, uz njih  posadio nove. Ali ne samo to. Misleći, unutar cjeline, na narav dubravskoga samostanskog parka, naručio je hortikulturni projekt od inženjera Dragutina Kiša, tada najpoznatijeg stručnjaka u Hrvatskoj. I inženjer Kiš napravio je antologiju hrastova – dvadeset i sedam vrsta koje rastu u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. I svi su posađeni. A fra Stjepan, ljubitelj poezije, na najveći hrast objesio je bakrenu ploču na koju je dao upisati stihove velikog hrvatskog pjesnika Krune Quiena: Hrast, taj razgranat rast, / Zna da mu je rasti /  Do propasti. Ali kako se granice života i poezije ne podudaraju, poeziju ne krade nitko, bakar mnogi – pa je ploča morala biti skinuta i danas se nalazi u samostanu.

Uz hrastove, koji tvore i posebno lijepu prilaznu aleju, fra Stjepan odsanjao je i posadio mnoge druge elemente zemaljskog raja: voćnjak s raznim voćkama, jabukama, šljivama, orasima; vrbe uz jarak na granici zemljišta; nešto stabala crnogorice; dao je napraviti sjenicu i natkrio je grožđem koje se ne mora prskati ni obrezivati, nabavljenim  iz župnog dvora u Luci Šipanskoj; posadio je ribizle i maline, izravnao zemlju za  travnjake. Klematis pred samostanom, koji izvire i nestaje svake godine, tvrdoglavo  ga napominje. U svakoj stopi po kojoj netko bude gazio duboko je utisnuta njegova vizija, želja i ljubav. Fra Stjepan je inicirao dogradnju samostana, premjestio je garaže, dao arhitektu Mariju Beusanu da uredi razgovornicu, blagovaonicu, kuhinju, opremajući prostor dizajniranim namještajem. Kupovao je sam i šalice i jedaći pribor, da sve bude jedinstveno i skladno. Posebno valja napomenuti da je u razgovornicu unio bogatu priručnu biblioteku, koju je sam nabavio, enciklopedije, leksikone, rječnike, knjige općih znanja pojedinih struka. Među samostanskim apartmanima uredio je jedan i sebi; taj je, unatoč tome što je prostora bilo u izobilju, prvi dan po njegovu premještaju u Zagreb, na liječenje, odmah razmetnut bez ikakve obavijesti i dogovora s njim, a sve stvari, namještaj, slike, knjige... uskladištene u nekoj izbi. 

Prema fra Stjepanovoj zamisli dva je velika samostanska prizemna prostora arhitekt Beusan artikulirao  kao prostore javne namjene: kao galeriju stare sakralne umjetnosti i kao biblioteku. Između njih, u hodniku, našla je mjesta i arheološka zbirka. Te tri zasebne teme dotaknut ćemo kasnije.

Crkva u Dubravama stradala je u ovom zadnjem ratu, koji se u Hrvatskoj naziva Domovinskim, a ne znam kakav mu je naziv u Bosni i Hercegovini. Odluka samostanskog kolegija bila je da se ne popravlja ruševina, nego da se gradi nova crkva. Težeći, kao i u svemu, za visokom kvalitetom, fra Stjepan je, u ime samostana, pozvao nekoliko najuglednijih hrvatskih i bosanskohercegovačkih arhitekata da svojim projektima sudjeluju u natječaju za novu crkvu. Neki su se ispričali zbog bolesti (akademik Boris  Magaš). Fra Stjepan je tražio da se formira i žiri koji je nadilazio državne granice - član je bio i značajni slovenski arhitekt Marko Mušič. Na natječaju je pobijedio projekt sarajevskog arhitekta, akademika Ivana Štrausa. Fra Stjepan je surađivao s arhitektom Štrausom u smislu pročišćenja množine simbolično-dekorativnih oblika na vanjštini crkve, pri čemu je arhitekt Štraus ostao gotovo neumoljiv. Izražajan volumen, s odvojenim zvonikom, postao je značajan biljeg u širokom prostoru. Nad velikom, svijetlom unutrašnjosti dominira stakleni križ – prizma nad hrptom krova, križ kroz koji nebo sa svojim mijenama neprekidno sudjeluje u zbivanjima u svetom prostoru. Taj svjetlosni prostor upravo je genijalnom sažetošću i jasnoćom uredio hrvatsko-belgijski arhitekt Ivan Prtenjak (nagrađen nagradom Društva hrvatskih arhitekata za životno djelo). Bjelina zidnih ploha i ahatne boje kamena za oltar u svetištu, dizajn namještaja, neviđeno rješenje ispovjedaonica i mjesta za izlaganje Betlehema i Božjeg groba, raspored malobrojnih, ali intenzivno prisutnih umjetnina – sve to čini Prtenjakov interijer dubravske crkve antologijskim sakralnim prostorom ne samo Bosne i Hercegovine. Što se umjetnina tiče, dvije su skulpture u crkvi, sv. Ante poznatog kipara Mile Blaževića, i krhak, mlad sv. Franjo netom preminulog vrhunskog hrvatskog kipara Mire Vuce. Posebno valja naglasiti dva remek-djela slikara Mile Skračića (državna nagrada „Vladimir Nazor“ za životno djelo): oltarni triptih posvećen Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, i Križni put. Fra Stjepan je vidio Skračićev oltar u kapelici bolnice u zagrebačkoj Dubravi. Shvatio je odmah specifičnu vrijednost Skračićeve modernosti, koja je sačuvala prijemljivost baštinjenih sakralnih prizora i posredovala ih na intenzivan i osoban način. Istoga časa znao je da je to ono što želi. Otputovao je u Dalmaciju, i u izravnim dogovorima sa slikarom nastala su remek-djela od kojih je jedno svoje mjesto našlo i na hrvatskoj državnoj marki. Fra Stjepan je želio da se stanovnici Dubrava prepoznaju na svojoj oltarnoj slici, pa su prizori Navještenja i smrti Marijine, kao na slikama starih majstora,  smješteni u prostor dubravskoga samostana i crkve. Križni put, koji spada među najljepše  što ih je hrvatsko slikarstvo stvorilo, smješten je na zidu nasuprot svetištu, desno i lijevo od ulaznih vrata u crkvu, na takvoj visini i u takvim dimenzijama da svatko tko uđe u crkvu kao da se može priključiti zbivanjima u postajama. Osim tih velikih umjetnina u „stalnom postavu“, fra Stjepan je dao izraditi lik mrtvog Krista za Božji grob već spomenutom kiparu Petru Doliću, a figure za Betlehem kiparu Antunu Babiću, o kojemu je monografiju napisao Tonko Maroević. Odličan Babićev terakotni Betlehem fra Stjepan je vidio na izložbi „Suvremena hrvatska sakralna umjetnost“ u Klovićevim dvorima u Zagrebu, pa je od Babića naručio inačicu za Dubrave, s tim da likovi u prizoru budu odjeveni u lokalnu posavsku nošnju. Posebnost u dubravskoj crkvi predstavlja jedinstveni tabernakul. Kipar Petar Barišić napravio je tabernakul za hrvatsku crkvu u Sydneyu, u Australiji. Fra Stjepan je prema fotografiji visoko ocijenio to zaista iznimno ostvarenje i naručio od kipara Barišića sličan tabernakul za dubravsku crkvu. Riječ je o velikoj lebdećoj kugli, u Sydneyu aluminijskoj, u Dubravama brončanoj, izražajne reljefne površine, u čijoj se unutrašnjosti, u pozlaćenoj sferi, čuva monstranca s hostijom. Otvaranje tog svetohraništa, kao na zlatne kriške, pa do punog sjaja polulopte, na svakoj je svetoj misi čudesan doživljaj. Nažalost neukost je prosta, slijepa, razorna, a i teško uvredljiva, pa je Barišićev lebdeći tabernakul neposredno pod sebe dobio crni drveni križ s gipsanim Isusom, za koji se jedino možemo nadati da se više tamo ne nalazi. I nakon kojega fra Stjepan više nije kročio u Dubrave.

Crkva u svojim podzemnim prostorima ima dvorane za različite vjerske i društvene sadržaje, a bio je predviđen i prostor za etnografsku zbirku; fra Stjepan je skupio obilnu i vrijednu građu, ali je njegovim odlaskom materijal većim dijelom vjerojatno propao.

Kao fusnota dubravskoj crkvi, ne smije se zaboraviti crkva u Hrgovima Donjim, fra Stjepanovu rodnom mjestu, koju je naručio od zagrebačkog arhitekta Zlatka Hanžeka. Precizna je bila fra Stjepanova želja da arhitekt nađe inspiraciju u lokalnoj tradicijskoj gradnji, ali ta želja ni u čemu nije sugerirala formalna rješenja. Rezultat je izrazito moderna građevina u koju se ulazi kroz trijem, koja završava strmim krovom, kojom teku vrpce niskih prozora, i koja je visoko ocijenjena u hrvatskoj arhitektonskoj kritici.  Fra Stjepanovu narudžbu za oltarnu sliku, sv. Iliju na ognjenim kolima, imao je izvesti slikar Zlatko Bourek: napravio je skice, ali mu izvedbu zdravlje više nije dopustilo. Križni put kipara Anđelka Odaka darovala je crkvi fra Stjepanova obitelj.

Najpoznatije fra Stjepanovo djelo u Dubravama svakako je galerija moderne i suvremene hrvatske i bosanskohercegovačke umjetnosti – od devetnaestog stoljeća do danas: ili, kako smo često sažimali njezin  raspon, od Bukovca do Bućana. Galeriju je nazvao „Šimun“, afirmirajući i time spomenutog Slugu Božjeg. Fra Stjepan je skupljao umjetnička djela od studentskih  dana, cijeli život; družio se s umjetnicima, pohađao njihove ateljee, imao među njima pravih prijatelja, i nije samo nabavljao kipove i slike, kataloge i knjige, nego je i sam postao dragocjen svjedok vremena. Njegova zbirka broji preko osam stotina djela, djelomično katalogiziranih u opsežnoj publikaciji; djelomično, jer se i nakon njezina izlaska sakupljanje nastavilo, pa bi novo izdanje moralo biti znatno prošireno. Bilo je tu mnogo znanja i mnogo sreće. Riječ je o neprocjenjivoj umjetničkoj i golemoj materijalnoj vrijednosti. Stalni postav broji nešto preko stotinu i osamdeset slika, crteža i skulptura, ali bile su predviđene i povremene tematske izložbe iz fundusa, u središnjem prostoru galerije. Na prvoj su takvoj izložbi prikazani izabrani crteži članova HDLU-a; na drugoj, posvećenoj slikaricama i modelima, upravo se radilo, no do nje, nažalost, nikada nije došlo. Galerija je predstavljena u Zagrebu, u cijelom prostoru paviljona Hrvatskog društva likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma. Koncepcija galerije jest kronološka, ali unutar osnovne „struje vremena“ mogu se čitati posebne, zaokružene cjeline, primjerice: rana djela pojedinih umjetnika, ili portreti umjetnika kao modela, ili kiparstvo slikara i slikarstvo kipara, ili žene kao autorice i kao modeli, ili rijetke teme u pojedinim opusima, ili preostaci nestalih cjelina. Izbor izložaka je materijal za mentalni kaleidoskop koji uvijek nudi nove poticaje i otvara nove spoznaje. Imena umjetnika bez iznimke i bez ustupka reprezentativna su i vrhunska. Tu se nalaze i Bukovac i Medović, i Kraljević i Vidović, i Ljubo Babić i Becić,  i Trepše i Mujadžić, i Krsto Hegedušić i  Murtić, i Frano Šimunović i Dulčić, i Stančić i Atač, i Seder i Keser, i Lesiak i Bućan, i Hinko Juhn  i Radauš, i Kosta Angeli Radovani i Ružić, i Ksenija Kantoci i Kožarić, i Vulas i Marija Ujević, i Gračan i Vuco, i tolika druga antologijska imena. Tko želi detaljniji uvid kakav je ovdje nemoguće pružiti, naći će ga u publikaciji-katalogu, djelu najznačajnijeg hrvatskog grafičkog dizajnera Mihajla Arsovskog, koji je na kraju života pristajao raditi isključivo za fra Stjepana i autor je svih njegovih izdanja, kataloga, plakata, pozivnica. Jer pojedine umjetnine iz Galerije Šimun, kao primjerice izbor iz djela Vanje Radauša, bile su kao posebne izložbe prikazane u Sarajevu, Tuzli, Brčkom. U Tuzli je održana i izložba gotovo cijelog fundusa Galerije. Pojedina djela posuđivana su za velike retrospektive u Zagrebu – retrospektivu Vojina Bakića, Vanje Radauša, Naste Rojc, Slavka Šohaja. Galerija Šimun spada među nekoliko najboljih i najznačajnijih u Bosni i Hercegovini, a referentno je mjesto za povijest hrvatske moderne i suvremene umjetnosti.

Za takvu zbirku fra Stjepan je sagradio posebnu zgradu. Projekt je povjerio već spomenutom arhitektu Ivanu Prtenjaku. On se obzirno povukao iza crkve, ali je time između dvaju zdanja stvorio naznaku još jednog urbanog formanta – ulice. Zgrada je prizemna, širok pravokutnik s „apsidalnim“ dijelom, zatvorenih zidova – osim snažnih ulaznih vrata i triju uskih raspora; svjetlost dolazi iz staklenih prizmi na krovu. Cjelovit prostor podijeljen je tek pregradnim zidovima koji ostavljaju prolaze sa svih strana, uvjetujući stanovito meandrirano kretanje, štoviše labirintično kretanje, gdje se pojedini prostorni odsječci mogu čitati kao posebni tematski eseji. Zgrada je publicirana u arhitektonskim časopisima i ocijenjena je kao odličan doprinos muzejsko-galerijskoj arhitekturi.

Posebno poglavlje u nastanku te zgrade predstavlja potraga za materijalom, za kamenom kakav je arhitekt za oblogu vanjštine tražio. Kamen je morao biti specifične boje i strukture, i morao je sadržavati vizualno bogatstvo, nijansiranost i toplinu koja bi animirala i zadovoljavala pogled na strogo zatvoreno ziđe. Fra Stjepan je obišao valjda sve bosanskohercegovačke i hrvatske kamenolome gdje se tako nešto moglo očekivati. Nažalost izbor je morao pasti na uvezenu azijsku građu.

Galerija je svečano otvorena 9. lipnja 2010. uz prisutnost bosanskohercegovačkih političara, uz predstavnike hijerarhije Provincije, uz pun autobus uglednih uzvanika iz Zagreba.

Nakon nekoliko godina što fra Stjepana u Dubravama više nije bilo, Galerija se, ista, iz nekih tehničkih razloga, otvarala ponovo. Ali za to otvorenje nitko mu nije poslao ni obavijest ni poziv.

Razdoblje od devetnaestog stoljeća do naših dana nije fra Stjepanu bilo dovoljno da umjetninama zadovolji  prisutnost povijesti u dubravskom samostanu. Sa sjećanjem na Kraljevu Sutjesku zamislio je zbirku stare sakralne umjetnosti. No dok je zbirka u Kraljevoj Sutjesci nastajala stoljećima, fra Stjepanova zbirka, dvjestotinjak predmeta od četrnaestog do devetnaestog stoljeća, stvorena je u samih pet godina. I to ne s malim zadovoljna: poslije Kraljeve Sutjeske to je vjerojatno najljepša sakralna zbirka u Bosni i Hercegovini. Tu je rukopis četrnaestog vijeka, renesansne i barokne knjige, dragocjeni kaleži i monstrance, gotički kameni Krist s neke njemačke katedrale, kojega je oslobođeni zarobljenik 1945. preko cijele Europe pješice na leđima donio u Hrvatsku, na Rijeku, pa veliki drveni Krist šesnaestog stoljeća, kućni oltarić šesnaestog stoljeća, barokni anđeli, barokne slike, misna zvonca divnog zvuka, barokna kandila od kojih je za svako autor postava, arhitekt Beusan, fotografijom u boji na stropu citirao komad onakvoga crkvenog stropa ili svoda s kojega je takvo kandilo  moglo visjeti…misna ruha, mali komadi crkvenog namještaja, predmeti davne i duboke pobožnosti ujedinjeni izražajnom rasvjetom i starom crkvenom glazbom. Apsolutna čarolija ove zbirke nije dočekala ni svoj katalog.

U blizini  samostana u Dubravama, u mjestu Skakave, postoji šuma u kojoj se nalazi lokalitet što ga narod zove „Zidine“. Tu se za blagdan svetog Franje, na jednom jedinom vidljivom kamenu, oduvijek, ma dokle ta riječ u dubinu sezala, pale svijeće.  Nejasan spomen na prastari franjevački samostan bio je argument kod osnivanja novog samostana u Dubravama. Ali ničija znatiželja nije išla dalje od toga. Sluteći potencijal etimologije, fra Stjepan se upustio u čitanje baroknih vizitacija. I našao bilješke o zidinama starog franjevačkog samostana od kojih ništa više nije ostalo, koje je progutala šuma. Ponesen otkrivačkom strašću, smjesta se dao na traženje arheologa koji bi mogao preuzeti zadaću. No bio je rat, i onaj koji bi u Sarajevu to bio mogao odselio se. Voljnog sugovornika fra Stjepan je našao u Osijeku. Sveučilišni profesor Zvonko Bojčić prihvatio je izazov, i s ekipom studenata došao do jednog od najznačajnijih otkrića posljednjih desetljeća u Bosni i Hercegovini. Iskopan je cijeli perimetar dvadeset metara duge crkve koja je datirana u četrnaesto stoljeće, u njoj mala romanička crkva, do nje mnogokutna krstionica vjerojatno iz još starijeg razdoblja, i ostaci ziđa samostana koje se urušilo i otklizalo pa se ne može odrediti tlocrt ni dimenzije zdanja. Uz cijeli taj sklop prostire se veliko groblje, zasad tek djelomično otkopano,  sa značajnim nalazima novca (Sigismundov novčić), nakita, s ostatkom tkanine, a valja spomenuti i krhotine kamene srednjovjekovne plastike. Dograditelj tako velikog i slojevitog, ustrajnog sklopa morao je biti znamenit  velikaš svoga vremena, i na taj će izazov povijesna znanost sigurno odgovoriti. Sklop je očišćen, konzerviran i prezentiran, i  proglašen nacionalnim spomenikom najviše kategorije.

Jedne večeri fra Stjepana je nazvao nećak i rekao mu da je na radiju čuo kako se sutradan u Skakavi kraj Brčkog, u Bosni i Hercegovini, svečano otvara arheološko nalazište nacionalne važnosti. Blijedo smo se pogledali. Fra Stjepan nije rekao ni riječi. Na moje inzistiranje krenuli smo autom u zoru i stigli ravno na svečanost. Političari, televizija, franjevci... Pristupila sam jednoj televizijskoj novinarki i rekla da bi trebalo dati riječ prisutnom franjevcu koji je sve to otkrio. Nestrpljivo i von oben odgovorila mi je da je gvardijan samostana već sve rekao.

I tako smo se vratili u Zagreb i ne vidjeli Skakave nikad više – osim što je na fra Stjepanovu narudžbu arhitekt Beusan u hodniku dubravskog samostana, uz prostor stare sakralne zbirke, postavio odličnu stalnu izložbu o skakavskom nalazištu, sa skakavskim  nalazima.

Fra Stjepan je oduvijek smatrao da samostan sa svim svojim sadržajima mora biti na javnu uporabu: vjernicima i onima koji to nisu, domaćima i prolaznicima, stručnjacima i onima naprosto željnima kulture, a naročito mladima, srednjoškolcima iz Brčkog, pa i iz cijele Bosne i Hercegovine. Jedno vrijeme plaćao je profesora glazbe iz Tuzle da poučava dubravsku djecu  – sve dok profesor zbog svojih obveza nije odustao. Kao značajan povezni element samostana i javnosti zamislio je biblioteku i za početak dao joj sve svoje knjige. Nije bilo zagrebačkog izdavača koji na njegovu molbu nije odgovorio donacijom (osim jednoga, onoga najvećega). Posebno se rado prisjećamo donacije Bertija Goldsteina i njegove izdavačke kuće Antibarbarus. Ali pozivu su se odazvali i mnogi pojedinci, pa su tako u Dubravama završili dijelovi ili cjeline biblioteka Vlade Gotovca, Branimira Donata, Vere Čičin Šain, Tomislava Ladana, Antuna Djamića i drugih. Riječ je o dvanaest tisuća knjiga koje je fra Stjepan sam skupio i prenio u Dubrave, kutiju po kutiju – pomoći u tome nije doživio, pa danas zato ima operirano i trajno bolno rame. Za biblioteku naručio je police, dao je urediti i malu sobu za knjižničara. Ali najvažnije je pritom što je biblioteku dao informatizirati, a taj zamašan posao, koji po fra Stjepanovu odlasku nažalost nije dovršen, započeo je vrhunski stručnjak, osječki sveučilišni profesor, inženjer Damir Hasenay.

Nakon osam godina došlo je do promjene samostanskog vodstva. Jednog nedavnog dana navratio je u Zagreb novi gvardijan, negdašnji fra Stjepanov učenik, s još dvojicom dubravskih fratara. Posjetili su fra Stjepana, svi su proveli vrijeme u ugodnom razgovoru, koji je doduše imao i svojih manje ugodnih tema. To je bila  zgoda kad je fra Stjepan saznao da mu je, za mandata prethodnog vodstva, po hitnom postupku ispražnjen stan.  Nije on ništa na to rekao. Lijepo su razgovarali, lijepo se rastali.

Sanjala sam i polako prestajala sanjati hepiend koji je, zbog fra Stjepanova sve slabijeg zdravlja, polako postajao nemoguć. A taj bi se hepiend dao izreći otprilike ovako: ako možeš, dođi, brate, da vidiš kako su ti stabla narasla. Dođi, odslužit ćemo jednu zajedničku misu iz zahvalnosti za ono što si učinio.

Ovo pisah ja, koja sam svemu svjedočila, godine Gospodnje dvije tisuće dvadeset i pete.

Željka Čorak

Sve što je fra Stjepan za Dubrave, to jest za svoju Provinciju, učinio - imalo je i materijalnu stranu. O toj golemoj, nevjerojatnoj materijalnoj strani nemam dovoljno znanja, pa sam zamolila fra Stjepana da ovaj tekst nadopuni podatcima sigurno korisnima za  one koje će u budućnosti zanimati povijest Dubrava. Nažalost nije stigao ispuniti moju molbu. Ovo dodajem peti dan po njegovoj smrti, 7. siječnja godine već neumoljivo 2026.

Naknadno sam, među fra Stjepanovim bilješkama, našla odgovor na moje pitanje:

"Sa zahvalnošću se sjećam da mi je Distrikt Brčko, uz svesrdno zauzimanje dogradonačelnika dr Ante Domića, pomagao pri gradnji Galerije (2 × 50.000 KM), pri građevinskom uređenju prostora za staru sakralnu zbirku (50.000 KM) i premještanju garaža (50.000 KM). Dr Domić je potaknuo organiziranje ekipe i pribavio novac za arheološke radove na Zidinama (200.000 KM).

Vlada Republike Hrvatske pomogla je pri gradnji Galerije (30.000 KM) i pri opremanju knjižnice (50.000 KM)."

To je sve što je fra Stjepan kao pomoć dobio.