Ivan Lovrenović

Gledaš svoj skandinavski album, koji je odavno prepun, prepun različitih slika. Gledaš slike i vidiš da ih je najviše sa Sagenea, četvrti Osla u kojoj si najduže živio. Ondje si zapravo došao gotovo odmah nakon dolaska u Norvešku, i taj ti je dio grada prirastao za srce. Ondje su, odmah pored rijeke, nekad bile tvornice, bile i pilane, po kojima je taj kraj i dobio ime (norveško sage znači piliti). Zapravo, zgrada u kojoj si stanovao pripadala je, kažu, Bjølsenu, ali si, čim izađeš iz nje, i prijeđeš na drugu stranu ulice, bio na Sageneu, te si uvijek govorio da živiš na Sageneu. Prema Bjølsenu ništa nisi osjećao, ništa posebno, a da nisi ni znao zašto, zašto je to tako, a Sagene te je odmah privukao, valjda i samim svojim nazivom, i kao da je odmah postao tvoj… No, kako god bilo, Bjølsen ili Sagene, ondje si se osjećao lijepo, koliko si se tad, devedesetih godina, mogao osjećati lijepo, gotovo kao da si bio kod kuće, kao na svome svoj. Ondje si se iznova tražio, predavao uspomeni na zavičaj koji si izgubio, nadao se. Ondje si, pokraj rijeke, koja ni na koji način ništa i nikoga ne razdvaja nego samo spaja, stjecao nova poznanstva i nove prijatelje, pokušavao sagraditi novi dom, živjeti novi život. Ondje su ti djeca išla u školu, gledao si ih kako rastu, staju na noge; kći je, kad je naučila pisati, nesigurnim, drhtavim slovima napisala nekoliko rečenica koje i sad, na izblijedjelu papiru, brižno, kao dragu uspomenu, čuvaš:

Volim te moj grade. U Mostaru sam se rodila. U njemu sam živjela. Ali zli ljudi mi nisu dopustili da svoj prvi školski čas doživim u svom gradu. Svoja prva slova učim u ovoj dalekoj prijateljskoj zemlji, ali očekujem dan kad će me školsko zvono pozvati u naručje mom rodnom Mostaru.

Eh, moja lijepa, tiha kći…

U zgradi u kojoj si stanovao, u ulici Bentsegata 8, na trećem katu, stanovala i obitelj Mælen, Odd i Ågot, njihova vrata odmah do vrata naših. Ta su vrata uvijek bila otvorena, tvoja njima i njihova tebi. I satima ste ponekad sjedili i razgovarali, iako Oddov jezik, hardangerski dijalekt, nisi shvaćao (koji je, uzgred rečeno, i Fosseov jezik, jezik njegova zavičaja, to si poslije saznao, i intenzivno ga učio, i zavolio, kao da je to jezik tvoj, jezik tvoga zavičaja). Ali ste se ipak razumjeli, Odd i ti, i tako na lijep način potvrdili da za sporazumijevanje jezik i nije najvažniji nego srce, jezik srca. Nikad ne možeš zaboraviti trenutke kad je Odd suznih očiju slušao kad si mu o svom zavičaju govorio, o srušenom Starom mostu, o rodbini i prijateljima, o ocu i majci, čijih je godina Odd otprilike bio. Plakao je Odd onako kao što je i govorio – jezikom srca. I je li onda čudno što je umro u snu, u svom jeziku, i to onog ljeta kad si se, u svom novom životu, prvi put u zavičaj zaputio; otišao, rekli ti poslije, kad si se iz zavičaja vratio, Odd u svoj Hardanger, i ondje legao i zaspao i, rekli ti, nije se probudio – postao jedno sa svojim zavičajem, s jezikom svoga srca, s jezikom svoga sna…

Iz toga je vremena u tvom albumu puno lirskih sličica, jedna od njih izgleda ovako:

Zavoljeh ga
kao da je moj. Tako pjevan
naočit, bosanski silan! Kao da se
netom ispilio, od cijele priče sazdan.
Mislio sam da je bajka, a u njemu
bila pila! Pokraj mutne vode
i dan i noć pilila…

Sedam godina nije šala.
K’o sedam slatkih, gorkih rana.
Dovoljno dugo da začne se
i rodi, tko otac da se znade, tko majka.

Volio
uvečer sam, kad sve su magaze zakapijane
i sve polegnulo u san palo, sam sa sobom sjediti.
Tad u pravilu crtah, ne znam ni zašto, tijelo
golo; crtah ga kako, bijelo, s mrakom ljubav
vodi; i samo ta crta ponad grada samo se
ona vidjela; gola i drhtava, kao da je
htjela iznov nešto da porodi?

Ali gdje to imade, pitah se, da manje
porađa veće. Eto vidiš, najednom bi netko
odnekud se oglasio, na jeziku koji neprestano
učim, i ja pogledao oko sebe, i nikog ne bih
vidio, ništa, samo mrak, svukud…

Onda bih, iza debele rešetke, obično
otplakao, gledao gore u nebeske drumove
kud bijesan kočijaš kola tjerao podvriskivao
s onom se mojom crtom golom poigravao
svojim je smijehom sve u šir pilio…

Otkad te ne vidjeh, majko! – u svoj bih se
jecaj, kao pod toplo krilo, sav skupio…

A onda si se odselio sa Sagenea, i u njemu te nije bilo dugo, puno desetljeće. Bio si na drugom mjestu, i sve vrijeme čeznuo, kao da si od kuće otišao, i stalno razmišljao o povratku; o povratku na Sagene. I vratio si se, nedavno, i sad stanuješ nedaleko bivše ulice, i bivšeg stana. Stanuješ odmah pokraj apoteke, što možda i nije nevažno, u ulici koja je dobila ime po Grimstadu, gradiću na jugu zemlje.

Život je pun slučajnosti, pomisliš kad ti na um padne da je u blizini Grimstada živio Hamsun, na svome imanju, koje je kupio novcima Nobelove nagrade, na kojem je, nakon rata, godinama bio u kućnom pritvoru i ispaštao svoje grijehe, ondje je i umro. U Grimstadu je svojedobno nekoliko godina boravio i Ibsen, došao ondje učiti za apotekara, a odande otišao kao pisac. Ondje je i ljubovao, i vanbračnog dobio sina…

Jesi li zadovoljan, jesi li sretan što si se vratio na Sagene, ili si se, po običaju, razočarao? Na to ti je pitanje teško odgovoriti, jer zapravo nisi siguran ni što si očekivao. Pa nema više Odda Mælena, dobroga čovjeka, nema ni mnogih drugih iz onog vremena, vrijeme je učinilo svoje, sve je postalo drugo i drukčije, kao što si i ti sam postao drugi i drukčiji. Nema više ni one djevojčice koja je nesigurnim, drhtavim slovima pisala o svom rodnom gradu; odrasla je, i svojim živi životom, i o nečem drugom piše, na jeziku drugom… Kao da si zaboravio da je svaki povratak bolan, i da se u pravilu ne treba vraćati ondje odakle si jednom otišao.

Zaboravio si da je prošlost tek uspomena, ma kakva bila, i da je budućnosti nepredvidiva, možda i nadnaravna, i da se srce i duša s boli najbolje rimuju, i ravnaju. A sadašnjost je samo onakva kakva jest, i takvu je treba prihvatiti, o čemu i jedna od tvojih mnogobrojnih slika iz toga vremena govori:

Staza uzdiše pod mojim nogama.
Nevinost, po tko zna koji put, odlazi
na izdržavanje zaslužene kazne.
A krivica i dalje slobodna.

Krivica jezikom nedužnosti kaže:
Sagene je moja sudbina.

I kaže: Oklijevam li, grane sunce.
Odlučim li, padne kiša.

Pa ti budi pametan, kaže.
Pa ti budi kao osmrtnica živ.

I najednom zvono, najednom crkva –

čim zvono zajeca, crkva se prekriži.
I ja se, bezbožnik, posve izgubim.
I zamucam pogrešne riječi
na pravom mjestu.

I koliko god bio kriv, koliko god bio
osuđen na nevino izdržavanje kazne
ni koraka ne znam napraviti više.

Jezikom krivice samo kažem:
Sagene je moja sudbina.

Da, Sagene je tvoja sudbina, u to postaješ sve uvjereniji. Sad te u njemu sve više privlači Nordre gravlund, obližnje groblje, pokraj kojeg često prođeš, ponekad u njega i uđeš, i u njemu se tražiš, tražiš parcelu za svoje ime. Jer volio bi da te ondje sahrane, iako znaš da je to nemoguće, u takvome se groblju ne sahranjuju takvi kao ti, nikome potreban neznani došljak, pritom i bezbožan, nevjerni vjernik posve. U tvom je albumu i njegova slika:

Znadem li gdje sam, kad ondje uđem
i zastanem, na klupicu sjednem, da pribilježim
stih – da mi hitar ne pobjegne; poslije ga, ih
svi vrazi uhvatit ne bi mogli.

Ono onamo, uokolo, je li drvo šimširovo?
Smećkast, grobljanski ošišan šir, koji šešir
umrlih nosi – meni ga donosi na glavu crna
meće? Je li neumjesno na svom jeziku
to sad zapisati?

Usput sam ovdje zastao, inače nisam odavde –
upita li me tkogod reći ću – nikad prije ovdje
nisam bio. I opet samo učim opet se
samo pribojavam…

Je l’ posvud, na ovakvom mjestu, mir isti?
Poželi li duša i ovdje na isti način iz tijela
uzletjeti? I tijelu se opet vratiti? Oslobađaju
li se, i ovdje, svi razlozi? A krenem li, dalje
gdje li ću dospjeti?

Krenem li dalje preda mnom se škripa dječjih
kolica ispruži. I svaki mišić igra živac svaki dok
mlada se u tijesnoj suknji upinje majka, kolica
gura: je’n-dva je’n-dva stupa vojska kra-lje-va…

Kakva slast! Kakav vrhunac napetosti! –
odostraga hodati i krišom gledati i… grcaj
snošajna slova zamišljati… Nije lijepo, znam
tuđu ženu poželjeti. Još na jeziku tuđemu. Ali

nije lijepo ni naopako govoriti, onako kako nije.
Tko naopako govoriti nek’ na groblje se vratiti
i na klupicu sjesti s onim se odbjeglim stihom

u koštac uhvatiti. S mrtvima se sašaptavati.
Žive posve zaboraviti.

Da: s mrtvima se sašaptavati… Žive posve zaboraviti… To je nekoć zapisao, sad si toga sasvim svjestan, onaj koga polako napušta vrijeme, tko na nekom će skrajnutom oslanskom groblju bezimen ležati. Ubrzo. Zauvijek. A nebo će mu, visoko i hladno, nordijsko, vječno iznad njega jezik plaziti. Jezik? Zar onaj za kojim je uporno tragao. Godinama. Desetljećima. Život cijeli. Uzalud.