Ivan Lovrenović

Tekst je napisan kao pogovor za knjigu priča Ive Andrića pod naslovom Ispovijed i druge pripovijetke, koju sam priredio po narudžbi Naklade Ljevak iz Zagreba u jesen 2011. godine. Prvobitno, u izbor sam bio uključio i karakteristične odlomke iz romana Travnička hronika. Ni jedno ni drugo (ni tekst pogovora ni ti odlomci) nije ušlo u knjigu jer je to arbitrarno zabranila Zadužbina Ivo Andrić iz Beograda, koja drži autorska prava na djela Ive Andrića.  

 Veliki pripovjedački opus Ive Andrića nudi mogućnosti klasifikacije i odabiranja prema različitim kriteriološkim zamislima, pri čemu se uvijek ukazuje književno snažnim na nov i drukčiji način. Teme iz bosanskoga života dominantne su u Andrićevu djelu, to je općepoznato. No, više od toga, Andrić je u punome smislu riječi pisac sve Bosne, jedini takav u književnostima naših jezika, na taj način da su ga književno-istraživački zanimale baš sve sastavnice njezina kompleksnog povijesno-političkog, etnokonfesionalnog, antropološkog konteksta. Nema gotovo ni jednoga bosanskoga ili hercegovačkog kraja, grada, karakterističnijega geografskog pojma, lokalnih klimatskih osobitosti, čak pejzažnih valeura, koji se u Andrićevu opusu ne spominju i o kojima se ne govori uvijek s pouzdanim, skoro  ekspertskim znanjem i poznavanjem. Na to se nadovezuje Andrićev omiljeni postupak – karakteriziranje likova po mikro-jezičnim razlikovnim karakteristikama u bosanskim govorima. Nadasve, fascinantna je socijalna mapa bosanskoga svijeta iscrtana u Andrićevu djelu; ona je naprosto sveobuhvatna i ništa ne ostavlja nedodirnuto, neopisano, nepredstavljeno: institucije, odnose, likove i tipove, domaće i “strance”, profesije, zanate, običaje, uzraste, spolove, selo-grad... Andrića zanimaju svi predstavnici toga civilizacijskoga panoptikuma – muslimani, pravoslavci, katolici, Jevreji-sefardi, Osmanlije, Levantinci, austrougarski došljaci raznih zanimanja i sudbina. Njegova pažnja s osobitim uživljavanjem trajno je okrenuta prema etnokonfesionalnim elementima toga mikrokozmosa – i prema svakome zasebno, i prema njihovoj zajedničkoj, interakcijskoj svakodnevnici. Strogo govoreći, zapravo je Andrić jedini autor u povijesti književnoga bavljenja svijetom Bosne, koji je nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga svojom istraživačkom akribijom i svojom stvaralačkom imaginacijom obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti. Nitko u književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić – sav taj svijet, zajedno s njegovom „mrkom lepotom“ i spoznajom da se „ovdje dram radosti dušom plaća“ (Čaša), zajedno s gorkim nalazom Maksa Levenfelda: „Bosna je zemlja mržnje i straha“ (Pismo iz 1920. godine). Taj osjećaj jest ljubav, ali  ambivalentna: oscilira od zanesenosti do odbijanja, a nikad ne gubi intenzitet, ne prelazi u ravnodušnost. „Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali!“ – reći će Andrić ispovjedno, kao da svodi neke konačne račune, svojemu pažljivom slušaocu Ljubi Jandriću[1]. Oblik Andrićeva osjećanja Bosne kao svoga duhovnoga korijena, i način na koji je sve njezino osjećao kao svoje, dubinski je korespondentan obliku u kojemu je to prisutno u bosanskoj franjevačkoj tradiciji, ili barem u jednome njezinu dijelu, onome čiji je baštinik i izraziti predstavnik Josip Markušić (1880 – 1968), jedan od najumnijih franjevaca Dvadesetoga stoljeća, koji za ljude u Bosni izrijekom kaže: „Sve je to naš narod, bez obzira na razlike u vjeri.“[2] Izbor Andrićevih proza u ovoj knjizi iskušava mogućnost da se iz takve kompozitne tematske cjelovitosti Andrićeva opusa izdvoje i sistematski predstave proze u kojima figuriraju likovi, situacije i događaji iz katoličko-hrvatskog miljea u Bosni.[3] Ovaj izbor pokazuje kako i u takvome tematskom reduciranju Andrić zadržava, a u određenim elementima čak i naglašenije nego inače demonstrira, svu raskoš književnoga umijeća i raznovrsnost postupaka, kao i bogatu povijesnu gamu zanimanja za ovaj dio bosanskoga konfesionalnoga i sociokulturnog ambijenta, te za dinamiku interkulturalnih i interkonfesionalnih kontakata koja u svojoj nepredvidljivosti rađa najrazličitijim ishodima, na skali od kobnih nesporazuma do (rijetkih) trenutaka sklada, smirenja. Tako, kroz ovih dvadesetak proza pred čitateljevim očima promiče široka kronološko-povijesna panorama – od drevnih likova i zgoda bosanskih franjevaca iz vremenā Otomanske Bosne, preko sasvim drukčije atmosfere austrougarskoga razdoblja, sve do mračnih novovjekovnih događaja iz Drugoga svjetskog rata. Također, u prosedeu i tonalitetu zastupljen je golemi raspon – od vitalističkoga osjećaja života i tegobne povijesti, koji u ponekim pričama s izvanrednim scensko-dramskim potencijalom doseže začudno intenzivan i oslobađajući humorni naboj (na primjer, u Šali u Samsarinom hanu, i osobito u Probi), do mračnih i silno sugestivnih prikaza zla kao samosvojne i neshvatljive sile što u stanovitim trenucima povijesti vlada ljudima i njihovim postupcima. Jedna od intencija ove knjige jest da se jače osvijetli baš taj bogati raspon i ta raznovrsnost. Franjevački likovi pojavljuju se, u obliku male, karakteristične natuknice, već u prvoj objavljenoj Andrićevoj prozi – u triptihu Put Alije Đerzeleza 1920. godine. („Dva fratra iz Kreševa koji su išli u Stambol na neku tužbu, šta li.“) U jednome pismu iz Splita 1919. godine Andrić piše svojemu mentoru i prijatelju Tugomiru Alaupoviću: “A žao mi je kad  pomislim da sa svakom starom ženom umire jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna historija.” Iz Bukurešta, pak, kamo je po diplomatskoj službi premješten iz Rima, 1922. godine piše Andrić Alaupoviću, kao da nastavlja: “Mislite li u Bosnu? Sjećate li se naših razgovora o manastirima? Otkad želim da obiđem Fojnicu i Kreševo i da skupim štogod materijala, ali izgleda da je ta želja, tako skromna po sebi, za mene neostvariva, i moj san o velikoj fratarskoj drami izgleda da će i ostati san.” Prvu pripovijetku s temom o bosanskim franjevcima, U musafirhani, Andrić će objaviti 1923. godine, a potom, u skoro pravilnom ritmu, još devet (U zindanu 1924, Ispovijed 1928, Kod kazana 1930,  Napast 1933, Trup 1937, Čaša 1940, U vodenici 1941, Šala u Samsarinom hanu 1946, Proba 1951). U prvim četirima glavni je lik fra Marko Krneta, u koji Andrić kao da je položio svoj “ontološki” pogled na bosanski franciskanizam. U pripovijetkama Trup, Čaša, Šala u Samsarinom hanu pojavljuje se u književno vrlo složenoj ulozi lika/pripovjedača/tumača fra Petar, na čijemu će pripovijedanju i pogledu Andrić postaviti i svoje remek-djelo Prokleta avlija (1954). Kada se tomu pribroje franjevačke teme i likovi u drugim djelima (prije svega u Travničkoj hronici, 1945), može se reći da je Andrić o ovoj specifično bosanskoj povijesno-civilizacijskoj pojavi[4] stvorio jedinstven iako torzičan književni opus. Je li time bio ostvaren i njegov “san o velikoj fratarskoj drami”, ostat će nam nepoznato. Veza između Andrića i bosanskoga franjevaštva nije samo tematska, ona se uočava i na duhovno-poetičkom planu. Za to je po mome sudu[5] bilo od velike važnosti Andrićevo „otkriće“ jednoga specifičnoga vida franjevačkoga spisateljstva – samostanskih ljetopisa, konkretno, Ljetopisa kreševskoga samostana iz 18. stoljeća, koji se vodi pod imenom fra Marijana Bogdanovića.[6] Moglo bi se u ispitivanju tih veza poći od samoga jezika franjevačkih kronika, koji se za razliku od jezika istodobne njihove teološke književnosti, konstituira kao skup elemenata veoma raznorodnih po jezično-civilizacijskom pori­jeklu, ali uspijeva funkcionirati kao živ komunikacijski sistem i vjerodostojna kulturna činjenica. U temelju te strukture leži, naravno, materinski jezik „bosanski“ (kako su ga franjevački pisci najčešće nazivali); on je faktor organizacije i homo­genizacije. Ali u dovršenju pojavnoga oblika te jezične strukture sudjeluju usporedo i ravnopravno: i orijentalizmi i latinizmi, i balkanizmi i talijanizmi i hrvatski čakavski oblici, a može se evidentirati i prisutnost njemač­kih, madžarskih, grčkih i drugih jezičnih oblika i elemenata. Analogija takvoj pojavnosti jezika franjevačkih kronika jest nji­hov predmetni svijet: iz bilješke u bilješku, kroz godine i decenije, kroz stoljeća, na istom tijesnom prostoru (koji je praktično prostor područjā triju srednjobosanskih samostana), tu se prome­ću, defiliraju, sudaraju, su-žive, pripadnici jednog konfe­sionalnog i civilizacijskog Babilona. Kao što je homogenizirajući faktor u onom prvom slučaju matični jezik, tako je taj faktor u ovome drugom slučaju - tačka gledišta kroničara, tj. franjevačka pozicija u tom Babilonu. Nije potrebno mnogo truda da bi se prepoznao visok stupanj podudarnosti između ovoga elementa franjevačkih ljetopisa i polifonijskoga karaktera Andrićeve epske umjetnosti, koji do najjačega izražaja dolazi u Travničkoj hronici na epsko-predstav­ljački, a u Prokletoj avliji na sublimno metafizički način.[7] Što je osnovni movens franjevačkog kroničarstva? Primordijalni instinkt održanja u vremenu (nota bene: suludo bosansko 18. sto­ljeće!), kada redovničkoj provinciji Bosni Srebrenoj i izvana i iznutra, i od turskoga bez­vlašća i od crkveno-organizacijskih posezanja, prijeti definitivno ugas­nuće. Pismo, knjiga – ostaje skoro jedinim sredstvom u borbi za održanje. Malo, gotovo ništa. A ipak, pokazalo se dvostruko produktivnim: kao ne sasvim bezuspješno sredstvo, i kao kulturna činjenica prvoga reda![8] Kada se sažme sav ovaj intenzivni rad franjevaca u 18. stoljeću, kroničarski i političko-historiografski, uočavaju se temeljne karakteristike njegove „poetike“, ako se tako može reći: obrana fizičke i duhovne egzistencije, bor­ba protiv kvara, štete, osipanja... Kada Andrić, u dubokoj korespondentnosti s ovim, primajući Nobelovu nagradu izlaže svoju „ars poetica“, nije li to sublimirano isku­stvo i duhovnost koja je upisana u cijeli njegov opus: „Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i ne­predviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek.“ Shvaćanje historije u franjevačkim kronikama drži se drevne, neprekinute srednjovjekovne tradicije žanra. Tu se historija shvaća kao jedinstveni linearitet kronologije, eshatološki usmjeren i smisleno upravljan Božijom mišlju. Andrićevo poimanje historije, naravno, potpuno je drukčije, kompleksnije, uostalom i teže sagledivo i eksplicitno iskazivo već i zbog toga što je artikulirano u umjetničkoj strukturi a ne u logičko-diskurzivnom govoru. No, i eshatološki model u franjevačkim bosanskim kronikama biva snažno relativiziran intenzitetom i konkretnošću kojom se u njima pojavljuje život u svojim svakodnevnim manifestacijama. Široki obzor historije i svijest o sebi kao subjektu te historije u ovim tekstovima, ako postoji, postoji samo implicitno, kao imanentni postulat za čijim ekspliciranjem nema potrebe. Obzor historije zamijenjen je živom panoramom ubogog konkretnog života, a svijest o sebi kao subjek­tu historije ispunjena je osjećajem obaveze prema sačuvanju barem osnov­nih elemenata duhovnoga i fizičkoga integriteta toga života. Zato u tim tekstovima na nivou iskaza nema krupne geste. Utoliko iz njih jače izbija dramatičnost obrane toga integriteta, po­jačana i dignuta na viši stupanj kroz prostu činjenicu golemoga vremenskog raspona u kojemu ta borba traje. Tako se ukazuju i obrisi jednoga sistema vrijednosti, u kojemu prva mjesta zauzimaju samozatajnost i taj ubogi život kao vrijednost i najveće čudo sam po sebi. To je ona dimenzija ovih tekstova i ovoga doživljaja svijeta za koju kao da je generički vezana Andrićeva duhovnost, vitalistički pesimizam njegove pripovjedačke filozofije historije. Podudarnost između Andrića i starih kroničara u sklonosti ka anoni­mnom svakodnevnom životu kao kriteriju smisla historije - pot­puna je. Tako se ovi stari tekstovi, tek kulturna i historijska sirovina, u piščevu zahvatu aktualiziraju i preobražavaju u umjet­ničku strukturu prvoga reda vrijednosti. Ovaj izbor pripovjedaka, između ostaloga, ispravlja jedan često ponavljan i odavno uvriježen stereotip – da se, naime, Andrićevo zanimanje za prikazivanje bosanskohrvatskoga miljea iscrpljuje i ograničuje na „franjevački ciklus“ pripovjedaka i na vrijeme osmanlijskoga vladanja Bosnom. Proze iz drugoga dijela ove knjige to na upečatljiv način korigiraju, donoseći niz „novih“ tema i likova iz tog svijeta, smještenih u jedno sasvim drugo, postotomansko vrijeme. Od priče Mara milosnica, koja još pripada starom dobu, preko proze O starim i mladim Pamukovićima (koja očigledno kontinuira atmosferu i likove iz Mare milosnice, i koja je po svemu sudeći torzo mnogo veće cjeline, vjerojatno nezavršenog romana „iz sarajevskog života“), pa već klasičnoga Čuda u Olovu, te kraćih priča kakve su Pekušići, Svečanost ili Ćilim, zaključno s maestralnom pripoviješću Bife „Titanik“, Andrić nastavlja ispitivati „condition humaine“ malih ljudi bačenih u te nove, sasvim drukčije historijske, društvene okolnosti i forme življenja. To su najčešće priče o zlu, vječnom i neshvatljivom, o onoj premoći zla u svijetu, za koju će Andrić reći Ljubi Jandriću da se još u mladosti o njoj naučio rasuđivati od Kierkegaarda... Dapače, to su cijele prozne „studije“ o zlu, o njegovim beskrajno raznovrsnim tipovima i oblicima (uostalom, majstorski pripovijedane od početka – od Ispovijedi, U musafirhani, Priče u Samsarinom hanu, Trupa, U vodenici, Mustafe Madžara, Čuda u Olovu), koje preko Mare milosnice, i torza o Pamukovićima završavaju s Bifeom „Titanik“, a u Pismu iz 1920. godine nalaze svoju čudesnu pripovjedačko-„teorijsku“ sublimaciju. No, čak ni u najmračnijim primjerima, poput Bifea „Titanik“, u kojemu je riječ o ustaškome istrebljivanju sarajevskih Jevreja, Andrić se - dosljedan svojemu promatranju „historije odozdo“ i svojemu temeljnom stavu da na književnosti nije da osuđuje nego da opisuje i pomaže razumijevati – ne bavi plošnim ideologiziranjem ni moraliziranjem, niti se bavi „velikom historijom“. Sav njezin užas pisac Bifea „Titanik“ predstavit će nam pričom o dvojici jednako marginalnih i društveno beznačajnih ljudi, Jevreja Mente Pape zvanoga Hercika i ustaše Stjepana Kovića. Do završne scene – toga majstorskog i potresno velikog književnog trenutka - kada Stjepan puca iz svojega parabeluma u Mentu, njih dvojicu, otupjeloga ubojicu i njegovu nevinu žrtvu, kao da je dovela i spojila nekakva slijepa, gotovo antički neumitna logika deklasiranosti i isključenosti. *** Spram Andrića se u hrvatskoj književnosti, i u hrvatskoj kulturi općenito, njeguje neka postojana nevoljkost i nelagoda, koja se u krajnjoj liniji očituje kao nespremnost ili nesposobnost da se to velebno književno djelo napokon, u svojoj cjelini, integrira u tu književnost i u tu kulturu. Istovremeno, za takav stav zapravo ne postoji niti jedan ozbiljan književni razlog, ni u općem smislu, jer je Andrić naprosto svjetski pisac, ni u posebnom smislu, jer je Andrić ponorno istinit književni tumač bosanskoga svijeta, ipso facto i načina na koji je taj svijet i hrvatski, te, napokon, Andrićevi formativno-književni počeci itekako su vezani i uz hrvatsku književnost, pa bi bilo logično da hrvatska kultura prema Andrićevu djelu ima prisniji odnos, dublje razumijevanje i jaču zainteresiranost. Do danas porijeklo i karakter ove protulogične nelagode i odbojnosti nisu nikada sustavno analitički ispitivani, a to bi mogla biti silno izazovna tema za ozbiljno interdisciplinarno istraživanje – književnohistorijsko, sociokulturološko, političko... Na svoj način i taj deficit u hrvatskoj književno-znanstvenoj produkciji potvrđuje konstataciju o nelogičnosti i začudnosti odbijajućega stava spram Andrića. Moguće je, u proširenju, postaviti radnu hipotezu koja bi glasila otprilike ovako: nevoljki odnos, koji se iz zamišljenoga središta hrvatske književnosti i kulturne politike davno uspostavio spram Andrića, analogan je tradicionalnom odnosu toga središta spram bosanske književnosti i kulture u cjelini, kao i spram hrvatske komponente te književnosti i kulture. (Primjera je mnogo, iz suvremene književnosti može se kao drastičan navesti slučaj izvrsnoga modernističkog pisca Vitomira Lukića, koji u hrvatskoj književnosti jedva da je i zamijećen, jednako kao i čudesni pjesnik Ilija Ladin; među slične primjere spada i veliki polihistor fra Ignacije Gavran, itd.) Taj se odnos zorno očituje u svim velikim pregledima i povijestima hrvatske književnosti unatrag stotinu godina. Suština toga odnosa je specifično optičko izobličenje, po kojemu se - sve gledano iz središta - ukupna bosanskohrvatska problematika promatra, ako se uopće promatra, uvijek i u svemu kao dodatak, i to nižega reda. A riječ je o polmilenijskom korpusu i kontinuitetu književno-jezične memorije jednoga svijeta i jedne zemlje što su uvijek bili vitalnom osnovom hrvatske kulturne povijesti! Izobličenje o kojemu govorim posljedica je vladanja metropolitanske paradigme (model centar – periferija), u čijoj apsolutnoj vlasti hrvatska kultura stoji kroz čitavo razdoblje moderniteta, do danas, a koji joj je zapravo neprimjeren, jer se ona povijesno i tipološki oblikuje kao policentrična i plurimorfna. O tomu sam, služeći se trima prvorazrednim primjerima iz književnosti – Ujevićem, Krležom i Andrićem – pisao prije dvadeset godina[9], otprilike ovako: ako se prihvati da je književno djelo, pogotovo kad je ono čitav opus i cijeli sustav, kao u naša tri primjera, osim što je neponovljivo individualan čin i znak, u isti mah izraz i baštinik cijeloga jednog kulturnog zaleđa, onda će biti jasno da se o Ujeviću, Krleži i Andriću može govoriti i kao o kulturnim činjenicama koje na svoj, umjetnički način, reprezentiraju i reflektiraju tipološku diversificiranost hrvatske kulture u tri kulturno-civilizacijska tipa: mediteransko-romanskom, panonsko-srednjoevropskom, balkansko-orijentalnom. Sa svojom „balkansko-orijentalnom“ facetom hrvatska kultura još ni danas, očigledno, ne zna što bi; umjesto da joj se pokuša otvoriti, ona ju uglavnom previđa. Na to se može svesti i odnos spram Andrića. Bez čega se sve u tom previđanju ostaje – „računovodstvom“ te vrste nitko se još nije ozbiljno pozabavio. Ivan Lovrenović