Čedo Prica, Povijesni krug unutarnjom zemljom
Novi list, 23. 8. 1998.
„Kultura je po svojem biću otvorena i priključujuća, a ideologija (svaka, a nacionalna osobito) zatvorena i isključujuća. Nacionalna ideologija (kurzivi I. L.) trsi se oko čišćenja, njezin ideal je sama esencija nacije, čista od svake natruhe tuđega. Sredstvo: proglašavanje tuđega opasnim po čistoću nacije, odbojnost i mržnja spram drugoga. Krajnji rezultat: osušeni leptir pod staklom. Automumifikacija.“ (Podcrtao Č. P. – „Unutarnja zemlja“, str. 225, Ivan Lovrenović, Durieux, 1998.)
Književni i intelektuali bard bosanskog moderniteta i europeizma, Ivan Lovrenović je nedvojbeno izdvojena ličnost u korpusu nove bosanskohercegovačke književne kulture. Dodamo li, mnogima danas toliko omiljenu atribuciju: hrvatske provenijencije, ne znači da ćemo Ivanu Lovrenoviću, ili uzmimo njegovu značajnom suvremeniku i književnom enfant terribleu Miljenku Jergoviću, učiniti važan kompliment. Jer njihovim književnim portretima nisu obvezujući takvi podaci. Oni su jednostavno pisci par exellence europskog književnog prostora. I da bismo apsolvirali ovu kratku tezu - napomenu, naznačimo još i ovo: obojica su iz značajnog kruga bosanskohercegovačkih talenata (da nabrojimo samo neke: Karahasan, Ivanković, Kulenović, Horozović, i najnoviji, već s prvom knjigom posebni talent u pisanju Dragan Pavelić); iz „Durieuxove“ jedinstvene biblioteke urednika Nenada Popovića. Biblioteke koja je afirmirala i nadalje afirmira jednu izuzetnu književnost rođenu i stvaranu ponajviše u prognaničkim skrovištima, u tijeku i neposredno iza rata. Poslije objave pamtljivih naslova: proze, eseja, dnevnika i memoara, evo napokon i trećeg rukopisa Ivana Lovrenovića u „Durieuxovoj“ nakladi („Liber memorabilium“ 1994., „Bosna, kraj stoljeća“); rukopisa „Unutarnja zemlja“, i kako ga naznačava sam autor kao „kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine“.
Svoj povijesni krug Bosnom i Hercegovinom Lovrenović započinje arheološkim naznakama paleolitika i neolitika: nalazi kod Gorne Tuzle, Mostara, Kaknja, Bosanskog Broda, Donje Mahale itd., pomičući se u sugestivnim definicijama i sintezama kroz sve daljnje društvene i civilizacijske formacije, od kulture željeznog i brončanog doba, sugerirajući informacije o japodskim reljefima, sarkofazima i urnama, o provali Kelta, formiranju „ilirskih“ zajednica, do značajnijih naznaka helenističke kulture na tlu Hercegovine (Ošanići kod Stoca), i tako redom sve do ranoslavenskih stoljeća, do srednjovjekovne Bosne „integrirane u horizontu evropskog srednjovjekovlja“, s prvim svojim vladarima: Borićem i banom Kulinom, s dugoročnom vladarskom lozom Kotromanića, do datuma karizmatične vladavine kraljice Katarine, knezova Kosača; do svog pada pod osmanlijsku vlast, kako je to školska povijest „poetski“ ispisivala: „Bosna šaptom pade“ (1463). A Bosna je tek padom Jajca 1528, odnosno Bihaća 1592, padala punih 130 godina. Istovremena korektura dvojice autoriteta, jer tu „školsku“ pogrešku osim Lovrenovića ispravlja u svom kapitalnom djelu i Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, Sarajevo 1997. Sustavnim i racionaliziranim pregledom i uvidom u sva bitna razdoblja i epohe, u sve oblike i sadržaje materijalne i duhovne kulture: političke, religijske, graditeljske, književne, posvećujući posebnu pažnju izvornim stvaralačkim formama, započetim i završenim isključivo na prostoru Bosne i Hercegovine (mramori, odnosno stećci) - Lovrenovićeva kronika ne zaobilazi ni najnovije, zacijelo i najtragičnije događanje na tlu „unutarnje zemlje“ (sintagma po Porfirogenetu), na razdoblje ovog strašnog i ružnog rata.
Ovaj genocidni i rušilački rat protiv naroda što ga započeše i (ne)dovršiše umobolni osvajači, nije samo još jedna strašna i nepopravljiva povijesna greška, već zločin takvih razmjera čije mračne, neljudske posljedice neće moći sagledati ni jedno vrijeme. One će ostati nedogledne, teško objašnjive, iracionalne, da će ih jezik povijesti vrlo teško moći smjestiti u svoje povijesno doba. Ona će zacijelo pripasti stranicama „pobjedničke povijesti“, trijumfalizmu luđaka, fašistoidnim umobolnicima, pljačkašima i osvajačima, ne samo tuđeg, već i svoga. Carstvo ludila ne razlikuje ni granice, ni sredstva ni ciljeve. Ono je za sve ljude podjednako neljudsko. A Lovrenovićeva umna kronika „unutarnje zemlje“, u karakteru svog mišljenja i izražavanja, u oštroumnoj prosudbi činjenica i događaja, u sintezama moćne i misaone sintakse - jedinstven je „udžbenik“ o drami i patnji, upravo poviješću izvaranog i izmučenog naroda Zemljice Bosne. On je hrabra negacija službene, nacionalističke i „pobjedničke“ povijesti. Dakako, Lovrenović ne sabire samo činjenice, nadnevke, epohe, civilizacijske mijene i lomove, ratove, poraze i interregnume, vladare i vojskovođe, on po svom moralnom i polemičkom svojstvu i ne može biti samo objektivni bilježnik povijesnog vremena. On sve sabrano pomno prosuđuje, da bi zadobio pravo i suđenja takvoj povijesti. Posebno onoj u kojoj živi i biva svjedokom.
Od mnogih takvih sinteza prosudbi, na kojima se i oblikuje ova moćna povijesna kronika, izabirem ovaj, a mogao sam iz svakog poglavlja, gotovo sa svake stranice, izabrati jednako vrstan fragment: „Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija ovog rata - tako započinje središnji fragment u poglavlju: RAT 1992. - 1995.I NAKON NJEGA: IMA LI BUDUĆNOSTI?, stranica 202 - ideologija etnosa i prostora, praćena zločinom (kao svojim sredstvom) i patnjom (kao svojom posljedicom), dvjema stranama jedne stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supštancu Bosne i njezinih ljudi - sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze“.
„Pitanje zločina i krivnje bit će, sasvim sigurno zadugo, najteži problem bosanske moralne obnove.“
„Srušene, sažgane, opljačkane i obeščašćene bogomolje – to je jedno od lica današnje Bosne. Osobito je porazna pojava sistematskoga razaranja bogomolja i kulturnih objekata u mirnim sredinama, pod apsolutnom vlašću jedne od nacionalnih vojski i partija. U Republici Srpskoj, recimo, potpuno je iskorijenjeno svih šesnaest banjolučkih povijesnih džamija, počev od velebne Ferhadije i Arnaudije, spaljena je neusporediva Aladža u Foči, uništene džamije od Trebinja do Mrkonjića i Jajca, na Petrićevcu kod Banje Luke, legendarno svetište u Podmilačju kod Jajca, s djelomično sačuvanom jedinom gotičkom crkvicom iz srednjeg vijeka.“
„Pod kontrolom HDZ-a i HVO-a uništena je sva islamska sakralna i druga baština nulte vrijednosti u stoljetnim, visoko rafiniranim graditeljskim ambijentima Stoca, Mostara, Počitelja itd., a razoren je i čudesni ekološko-graditeljski kompleks pravoslavnog manastira Žitomislić niže Mostara.“
„U samoj svojoj srži narušena je krunska tekovina bosanske socijalne povijesti i ključna civilizacijska crta bosanskog iskustva i način života: naviknutost na drugoga, drukčijega kao na sadržaj svakodnevnice, ambijenta vlastite intime. To iskustvo alteriteta i omogućavalo je da se bude Bosancem. Nanovo teritorijalizirani, otrovno šovinizirani, Bosanci prestaju biti Bosancima, i postaju samo Bošnjaci muslimani, samo Hrvati, samo Srbi.“
Prijeteća progresija u reklerikalizaciji i desekularizaciji (atribucije po Lovrenoviću)
bosanskohercegovačkog društva, izrazito od vremena austrougarske okupacije (1878.), i takozvane „aneksione krize“ (1908.), i istodobno traganje za sekularizacijom i europeizacijom multietničkog društva - otvorilo je umnožene političke orijentacije i pokrete: i prema zapadu i prema istoku, određenije: i prema Beču i prema Carigradu. Sve naglašenije kretanje prema političkom (stranačkom) pluralizmu, ali i prema vjerskim diferencijacijama, i nepopustljivom inzistiranju na identifikaciji konfesije i nacije, i kad vjera doista sve više preuzme inicijative i prerogative nacionalnog autoriteta. Sve zatvoreniji putevi „prema drugom“, sve više otvoreniji „prema sebi“. Društveni tjesnaci puni zapreka za tradicionalnim suradnjama i tolerancijama što ih je Bosna poznavala i njegovala. Etnička pluralnost i multikonfesionalnost koja je i medijevalnu Bosnu činila državom Europe, vjerske i nacionalne tolerancije, upravo na tim razinama civilizacijskog srednjovjekovlja europskog prostora - svjedoči ovaj sjajni dokumentaristički i duhovni rukopis Ivana Lovrenovića, što u analizama i sintezama otkriva jake suradnje, intelektualne i stvaralačke slobode, naglašavajući posebno kulturu i razvoj: jezika, književnosti, gradnje u sakralnim objektima, plastične i likovne forme ostvarene u svim relevantnim stilovima europske umjetnosti.
Lovrenović će u suočenju tih istodobnih i paralelnih tokova i srazova, progresije i retrogradnosti, društvenih i vjerskih sukoba i nesporazuma što ih je kraj devetnaestog i cijelo dvadeseto stoljeće dramatično naznačavalo u prostorima Bosne i Hercegovine, a gdje će se slamati geopolitička i državna povijest središnje Europe - otkriti sve temeljne razloge i motive svome rukopisu, otkrit će sve ljepote i strahote svoje Bosne i Hercegovine, u stoljetnom okruženju svojih posesivnih i nimalo naklonih susjeda; povijest jedne europske zemlje i kulture, u njenom, europskom kontekstu. Zato će u zrcalu svojih esencijalnih i kritičkih oslikavanja njene povijesne sudbine, osim dramatičnih prizora i datuma, „oslikavati“ i njene stvarne europske i svjetske vrijednosti i stvaralačke neprolaznosti, kao što su njeni mnogi sakralni spomenici, virtuozna dramaturgija, osjećajnost i „pučka“ baladičnost jedne „Hasanaginice“, ili izvornih melosa sevdalinki; bogatstvo i izražajnost grafičkih formi njenih triju pisama; kultura inkunabula, misala, dakle toliko toga što su jedna zemlja i država stvarale, čuvale i branile kroz svoju dramatičnu povijest, uvijek pripravnih neprijatelja da je ne samo osvoje i podijele, već i ponize kao zemlju i državu pred svijetom koji je tek sad u svojoj moći, ali i tipičnoj površnosti onih koji posjeduju moć, počeo „otkrivati“ Bosnu. A njen ponajbolji pisac i mislilac, hrabri branitelj njene cjelovitosti, njene civilizacijske i duhovne tradicije europske smještenosti i značenja, kao što je uostalom i njen pisac, ovako će završiti svoju neusporedivu estetsku analizu umjetnosti „mramorja“ (popularno zvanih stećaka), o čemu je mnogo toga dosad banalno, a i netočnog napisano:
„Sa svojih šezdeset tisuća srednjovjekovnih mramorova Bosna i Hercegovina je otvorena galerija, jedinstven lapidarij jedne fascinantne umjetnosti... Uklesani u plohe mramora s istančanim smislom za cjelinu kompozicije i odnose površina, epigrafski natpisi su neodvojiv element likovne strukture stećka. Podčinjena živim oblicima narodnog govora s jedne strane, a s druge zahtjevu za lapidarnošću, koju su nametali kamen i ozbiljnost namjene, srednjovjekovna bosanska ćirilica je upravo na stećcima razvila najuočljivije svoje likovne i grafijske osobenosti. No, najveća snaga i važnost ovih epigrafa leži u njihovom poetsko-filozofskom naboju i karakteru. Probijajući klišeje konvencionalnih nadgrobnih formula, iz tih škrtih natpisa često izbije blistava varnica zgusnute sentence, uzbudljiv lirski fragment ili neočekivana dramska poanta“. (ibidem, str. 58/9/60)
Tako piše i misli Ivan Lovrenović. Želimo mu da i nadalje tako piše i misli.