Ivan Lovrenović

Amir Brka: Akcidentalne sintagme; CKO, Tešanj, 2025.

Poststrukturalistička kritika je već odavno postala gluha i slijepa za poeziju, jer njen teorijski aparat, a naročito klišeizirani akademski diskurs ne mogu doprijeti do biti poetske slike, a pogotovo do njene emocije i višestrukosti smisla. Poezija je za takvu vrstu kritike osobena nepoznata zemlja, ili neotkriveni kontinent koji čeka novi teorijski obrat i svoje tumače. Zato je Jonathan Culler u svoj knjizi Književna teorija – vrlo kratak uvod gotovo zavapio da je književnost umjetnost koja se ostvaruje u jeziku i da je nužno vratiti se takvoj njenoj suštini nakon što ju je poststrukturalizam učinio pukim sredstvom koje plasira na svoje teorijske postavke. A valjalo bi raditi obratno. Kasnije će Culler napisati i svoju Teoriju lirike (Theory of the Lyric, Harvard University Press, 2015), kapitalno djelo koje, nažalost, još nije prevedeno na naš policentrični jezik. Jednostavno govoreći, Culler se vratio ideji interpretacije pjesme, gdje je u prvom planu imaginacija i talent kritičara, a u drugom njegova teorijska obrazovanost, koja je najčešće suhoparna. Tone i tone takvih suhoparnih teorijskih tekstova napisane su nakon bolonjske reforme koja je, kako bi rekao Liessmann u svojoj Teoriji neobrazovanosti: zablude društva znanja, uništila tzv. naučno znanje zarad onog stručnog, potrebnog neoliberalizmu za što brže sticanje profita. Poezija je protjerana iz središta akademskog interesa na rubove kritike, a nemoć akademskih kritičara da tumače poetsku sliku i pjesmu u cjelini pretvorila se u mediokritetski prezir prema pjesništvu.

Zato i nema tumača poezije, ili su sasvim rijetki; jedan među stotinama akademskih kritičara još uvijek drži do poetske riječi vjerujući da je poezija sami sublimat književnosti, jer dovodi jezik do njegovog savršenstva. U međuvremenu, uprkos marginaliziranosti u društvenom i akademskom polju, poezija je postajala sve boljom i boljom, baš zato što je nevažna. Bez obaveze da polaže račun bilo kome, ona je ostala prostor krajnje slobode, kreativnosti i zavodljive jezičke igre u kojoj su mašta i um stvarali nove svjetove pred sve izvjesnijim nadolaskom klimatske apokalipse i sveopćim rasapom suvremenog svijeta. Zagledana u nadolazeće ništavilo, poezija je istinski znak otpora društvenoj, političkoj i kapitalističkoj moći, rastućem militarizmu, svijetu stalnih ratova i opetovanih genocida, kakav se upravo, pred našim, očima vrši u Gazi. Prizori tog razorenog grada teški su kao oni iz Hirošime nakon udara atomske bombe, a slike gladne, umiruće djece dovoljno govore o smrti etike i savjesti suvremenih vlastodržaca i njihovih sluga na bojištima. Elem, u rasapu svijeta istinski pjesnik nalazi se u tinovskoj poziciji da ispisuje stihove za upokoj čovječanstva, za njegov epilog.

Zašto mi je bio potreban ovaj poduži uvod u recenziju nove zbirke pjesama Amira Brke? Naprosto zato što je ovaj pjesnik jedan od najboljih u našem policentričnom jeziku i što nas njegove Akcidentalne sintagme suočavaju i s našim općečovječanskim trenutkom, ali i sa zlim licem naše epohe, naslućujući još goru budućnost. Zbirka je na taj način osvojila najveći mogući stepen slobode poetskog mišljenja i drame suočavanja sa društvenom stvarnošću. Naše je doba stalo u ovu knjigu, koja samim naslovom za sebe hoće autoironijski reći da je nebitna, slučajna, nešto što tobože nema veze sa suštinom stvari. Iza te autoironije krije se, pak, oštroumni pogled koji prodire iza crnih roletni što skrivaju srce rasapa svijeta, njegovo takorekuć predinfarktno stanje, ali i zombijevsko stanje ljudskog postojanja u takvom svijetu. Na taj način akcidentalno nije s one strane supstancijalnog, već suprotno, ono postaje supstancija samim tim što nema instance koja ga nadilazi i koja tvori neke zamišljene suštine. Ta instanca koja je transcendens egzistencije je ukinuta, i beznadno mrtva više ne determinira svijet, pa je akcidentalno njegova bit. Drugim riječima, akcidentalno je u takvom svijetu postalo supstancijalnim, pa se autoironija obrće u ontički pogled na svijet u kojem su akcidentalno i supstancijalno zamijenili egzistencijalne uloge. Akcidentalnost tako postaje suštinom egzistencije.

Nije, dakle, nimalo slučajno što je zbirka podijeljena u dva ciklusa: Crne roletne i Zombi, rekonstrukcija. Prvi je sav vani, u rasulu svijeta, a drugi unutra, najčešće u onom Ja lirskog subjekta koje poziva na dijalog, na tiho sugovorništvo pjesnika i čitatelja, onog odabranog koji zna prodrijeti u zakučastu pjesmu u kojoj obitavaju i pjesnik i njegov lirski subjekt. Prvi ciklus stavio je svoju lirsku sondu u svijet da ispita njegovu dubinu i visinu, ali i nutrinu, i postavi mu iz humanističke i etičke perspektive dijagnozu, jer se, očito je to u pjesmama, radi o bolesniku u predsmrtnom stanju. A drugi ciklus je osobeni lirski izvještaj o metaforičkom zombiju kao živoj osobi koja je djelovanjem društvenih sila usmrćena, strogo kontrolirana društvenom moći i kojoj je, na koncu, oduzeto pravo odlučivanja, ali i o stanju srca, duše, tijela i nutarnjim borbama sa samim sobom.

No, Brka nije veliki pjesnik samo po dubini poetske refleksije već i po vještini upotrebe jezika, po majstorstvu oblikovanja poetske slike i forme, obnovi klasičnih oblika, kao npr. soneta u vrhunskoj zbirci Nebeski nomad i nekim drugim knjigama, pa je on u onoj liniji naše poezije (ovdje mislim na pjesništvo našeg policentričnog jezika) koja se vraća klasici kao izvoru pjesničkog umijeća. Takav neoklasicist stvorio je i svoj sasvim specifičan poetski otok u sferi ritma i rime koji se, pritom, podređuju kako slici tako i poetskoj refleksiji. Ta specifičnost pokazuje da veliki pjesnici stvaraju novum u prostora jezika iako se znaju, kao Brka, vratiti klasici. Taj novum u Brkinom slučaju bazira se na suglasju emocije, misli, slike, ritma i osobene poetske filozofije, dokazujući specifičnost pjesnikovog talenta da otkrije nove mogućnosti upotrebe jezika u poeziji. Očito je to u svakoj Brkinoj zbirci, a u ovoj on kombinira slobodni stih s rimovanim, pa se poigrava rimama čak i u pjesničkim opkoračenjima, a poetska refleksija kombinira se sa ironijom, groteskom, katkad i sarkazmom, da bi se oslikalo zlo lice društvene stvarnosti – kako na lokalnom tako i na globalnom planu – u predsmrtnom času čovječanstva.

Evo kako to pobliže izgleda u uvodnoj pjesmi, koja se može smatrati nekom vrstom autopoetičkog stava. U zakučastoj pjesmi postoje različiti oblici rimovanja, igra eufonije i kakofonije, dok jezički spregovi poput kamere idu od nutrine ka vani, da bi svoj vrhunac dosegli u spoznaji da u takvoj pjesmi lirski subjekt i obitava. No, ona nije zakučasta zato što je hermetična, u sebe zatvorena i sebi dovoljna. Ona je zakučasta jer je takav svijet: neodgonetljiv, nejasan, iracionalan, da ne kažemo sulud po količini besmisla koji iz njega nadire. On mora biti opisan pjesmom u kojoj:

Emocija je stihu ideal tek kada se razumom prožela,
i bol je bez njeg amorfna, od ljudskoga ona se otela,
zatim sinula zrakom, ka drugoj krošnji, poput ptice,
ornitolozi o tom zbore, ali njine su riječi besmislice

 Upamti stoga ovaj slučaj, i obraćaj pažnju na misao,
a navrh hartije vrati se sada, i pročitaj što si napisao,
ali ne budi strog ni grub, pjesmi ćeš pronaći zasnov,
sve je, napokon, ovisno o tom kakav ćeš dati naslov

 Ne samo ljudska, nek opća se u njemu nazre sinteza,
svemirska jeza, i kolaps čovjekovih s iskonom veza,
gradovi razoreni, i dijete što nijemo na zgarištu jeca,
spaljene bogomolje, pepeljasta sjena raspetog sveca

 No ti bilježi dalje, zapisuj sve što slutiš, čuješ, vidiš,
premda ti ruka kleca, besmisla nemoj da se postidiš,
takav je cio vidljivi svijet: nastajući, on se i raspada,
sa sjevera i s juga krši se u sebi, s istoka i sa zapada

Naravno, taj poziv u prvom citiranom stihu da se emocija prožme razumom insistira na refleksivnosti poezije, njenoj utemeljenosti u osobitu filozofiju egzistencije, koja pritom ne ponavlja načela egzistencijalizma nego traga za novim modalitetima mišljenja i osjećanja u svijetu koji se raspada, krši, i gdje se razoreni gradovi, spaljene bogomolje, dijete što na zgarištu jeca spajaju sa svemirskom jezom koja dolazi iz naziranja ne samo ljudske već i opće sinteze.

Prvi navedeni niz slika baziran je na metonimijama koje su, u stvari, poetske fotografije bezdušnog, ratničkog svijeta, dok se drugi odbija figurirati i prelazi u imperativ mišljenja u poeziji. Tako se autopoetička pjesma pretače u poetsko fotografiranje stanja svijeta, da bi se otkinula i sunula u svemirsku jezu kao metaforu prazne metafizičke supstance, a potom, u poenti pjesme, nakon zaziva sudbine Orfeja, došlo se do spoznaje da se obitava i jedino može živjeti u pjesmi tmuloj i zakučastoj. Takva pjesma prodire iza crnih roletni kojima je pokriven svijet, zaogrnut, dakle, u osobitu nevidljivost i misaonu neprozirnost, da bi spoznala kako kao misaona sonda može jedino biti tmula i zakučasta. Uprkos, dakle, prizivu Orfeja koji ne može odoljeti ljepoti mrtve drage dok je izvodi u svijet živih, zbog čega plaća cijenu vječnog gubitka ljubavi, pjesma ne može više očarati i popraviti svijet već ga mora razumjeti u njegovoj zloj biti – kako bi egzistencija bila spašena u lutanju po njoj, što više nije spas za pjesnika nego mučno traganje za skrivenom biti svijeta razobličenom u poetskim slikama njegovih grozota i praznog neba iz kojeg izbija jeza.

Jeza je, zapravo, stanje naše egzistencije pred onim što se oko nas zbiva i pred onim što nas čeka. Ali, jeza je i oblik našeg postojanja duž povijesti. Tako se ona umnogostručuje kao ljudska i opća sinteza, a pjesma u vještini svog rimovanja i oslikavanja stvarnosti potvrđuje Brkino poetsko majstorstvo.

Međutim, jeza nije samo oblik našeg egzistencijalnog stanja u svijetu kojeg čeka kraj, bilo kao samoubilačka nakana vlastodržaca, bilo kao klimatska prijeteća apokalipsa. Jeza je i stanje našeg, tipično ovdašnjeg, društvenog trenutka u kojem je metafizički plan postojanja svučen u blato ideološke klerikalizacije, a ezani nisu više pozivi na molitvu nego i pokazatelji društvene norme. Tu se stvara privid vjerovanja zarad njegovog javnog pokazivanja, pa se jeza pokazuje čak i u samom ezanu. Zato je Brkina pjesma Ezan jeze vrhunski ironični pogled na takvu društvenu praksu, koji se u poenti pretače u grozomornu sliku ubijanja Boga:

ne znam gdje sam, usred grobne tame
glasovi se mujezina sa svih strana slili,
nevidom se vaseljene rasprostrla jeka,
ne bijaše tako otkad svijeta je i vijeka…

 Iz postelja i kabura poziv podiže imame,
ni umrli ne mogahu čudnoj odoljeti sili,
i mrtvi su živi, redaju se skupa u safove,
spremaju se svakog muslimana da oslove

 Zaumnim će glasom o istome svi da vaze,
ali nisu licem prema kibli, već spram Gaze,
zaustit će – uplaših se – i riječ najstrašniju,
onu koju i ajeti od čovjeka krhkog kriju,

 koja Zlo pokreće, onu koja smrtno tišti,
riječ će ovu cijeli ummet šutke da zavrišti,
u nju će se nijemo i svi ljudski krici sliti,
svijet će uzdrhtati, a On će se zvati Ništi…

Pjesma se odvija kao fantazmagorija u kojoj se brišu granice između privida i realnosti, da bi etički krik skoncentrisala u sliku Gaze, koja je zamjena za kiblu. Jer, Gaza nije samo pitanje naše savjesti već i forme postojanja. Međutim, baš odsustvo govora o Gazi i genocidu u njoj prokazuje lice glumljene vjere, svojevrsno etičko bezvjerstvo, jer se ne izgovara najstrašnija riječ koja Zlo pokreće i koja smrtno tišti. Tu je, naravno, moguć samo naš krik nad ubijenima, naš očaj nad čovjekom i čovječanstvom, naša jeza od nas samih. Ali, budući da ummet ni šutke ne može tu riječ, taj krik da zavrišti, onda to preostaje pjesniku koji po svome etičkom nalogu mora izgovoriti tu riječ u koju će se nijemo svi ljudski krici sliti i od koje će svijet uzdrhtati, a On će se zvati Ništi.

Nakon sjajne asonance u naslovu koju bode ovo -z- režući, tako da kažem, samoglasnički niz i pretvarajući se u neku vrstu jezičkog noža koji nas ubada, dolaze stihovi groze, čak groteske, uokvireni rimama koje estetski krote užasni fantazmagorični prizor, a od Gaze do Boga uspostavlja se etički luk kojeg je nemoguće izdržati. Taj luk i završava snažnom slikom a On će se zvati Ništi, jer ako bi se zaista zavrištalo – došlo bi se do pitanja odgovornosti Boga u vremenu. Zato to i jest, nakon ironične slike o glumljenju vjere i vjeri kao društvenoj normi, na kraju snažan udar u same filozofske temelje Božanstva i njegove odgovornosti za zbivanja u vremenskom toku. A tu se iznova ogleda Brkino poetsko umijeće. Naime, od lokalnog fenomena bezvjerne vjere srozane u neku vrstu društvenog prestiža i norme do pitanja o samim filozofskim temeljima Boga prostire se misaoni i emocionalni luk ove pjesme u kojoj se na vrhunski način povezuju jeza kao stanje egzistencije i fantazmagorični ezan kao dokaz etičkog i metafizičkog rasula našeg svijeta.

Iza crnih roletni izrastaju u ovom ciklusu pod pjesničkim okularom različiti oblici društvenih deformacija, sa sve izvjesnijim etičkim i metafizičkim rasulom svijeta i padom humanizma u svojevrsno društveno ništavilo. Zarobljeni čovjek u takvom ništavilu nije samo dehumaniziran već i strogo kontroliran, pa se zoon politikon pojavljuje u formi mediokriteta i mediokritetstva kao konstante svakog oblika moći. U mediokritetskom društvu piramida vlasti obilježena je ulizicama, huljama svake vrste, dok mediokriteti vascijelu ekumenu smišljeno preobraćaju u mrtvaju.

Ali, U svijetu koji nas je izdao, kako glasi naslov završne pjesme ovog ciklusa, nakon panoramskog poetskog snimka svih užasa današnjeg čovječanstva slijedi i katarzična spoznaja sa znakom pitanja:

A pjesma bi ova mogla sada u različitim smjerovima
da krene, o gorkoj čamotinji provincijskoj da kazuje,
o repariranju prošlosti, ili o mentalnom prepariranju
koje se vrši nad živima, ili o onim što nastoje da nas
u beslovesno krdo utjeraju, zatirući svaki mukotrpni
iskorak sirotog čovjeka u vlastiti ponos. O državama
da zbori i na Istoku i na Zapadu i sjevernim i južnim,
gdje se imperativ individualnog oslobođenja tumači
pozivom na opći pokolj radi pojedinačnih usmrćenja

 Ali neće o tome ovi turobni versi; oni bi da zabilježe
dokle smo, napokon, dospjeli mi, da nas u bijegu od
svega svijeta zapamte, u uzmicanju od svakoga vida
stvarnosti homo sapiensa vajnoga, i kako se grstimo
danas pred svakom manifestacijom zoona politikona
dok za slobodom žudimo, no tek nakratko mogućom
kad zatvorimo vrata i prozore. Sve mudriji, što znači
sve usamljeniji, sa jasnom sviješću da spasa ne može
biti pred hordom čovjekolikom, koja sve brojnijom i
sve krvožednijom postaje, svakoga trena, ma gdje da
se dom naš nalazi, u svijetu koji okrutno nas je izdao.
Sa neizgovorenim, ali pitanjem neminovnim: Čemu?

Današnjica je obilježena različitim vrstama kriza. Krizom humanizma prije svega, etičkim i moralnim rasapom, krizom ideologije, ekonomskom krizom izazvanom padom tzv. tržišne ideologije i neoliberalne teorije, rastom militarizma i s tim u vezi ratovima i ratnim napetostima, klimatskom kataklizmom, umjetnom inteligencijom koja prijeti da porobi čovjeka i čovječanstvo i da potpuno promijeni strukturu rada. Sve te krize vode ka svijetu koji nas je izdao. Dvadeseti vijek je nakon pada Berlinskog zida obećavao kraj ideologija i postideološko stanje, ali ta se iluzija raspala jer je kapitalizmu nužno potreban neprijatelj kako bi se države moći homogenizirale i dovele do tzv. hantingtonovskog sukoba civilizacija, a unipolarni svijet se rasuo u multipolarni, što je označilo i kraj iluzije postmodernističke politike identiteta i tobožnjeg svjetskog multikulturalizma. Jednom riječju, kriza se pretvorila u jezu na prijelazu vjekova i milenija, a ideali slobode iz druge polovine dvadesetog vijeka u dvadeset i prvom su se pretvorili u praksu sveopće informatičke kontrole. Nacionalizam, autoritarizam, obnavljanje konzervativizma i njegove kontrole uma stvorili su preduvjete za militarizam čiji su vrhunci rat u Ukrajini i izraelski genocid u Gazi. Dok pišem ove redove, izraelske elitne jedinice ulaze u taj grad protjerujući i ubijajući civile, a avioni nemilosrdno bombarduju već potpuno srušeni grad. Gaza tako postaje novi simbol krvoločnosti svijeta, još jedna ponovljena Troja iz Homerove Ilijade. Svijetom i definitivno upravljaju karikaturalni luđaci koji nam se obraćaju preko tvitera (platforme X) u nekoliko redaka saopćavajući svoje krvoločne poruke. Novi milenij srušio je sve prethodne ideale i uspostavio nove dogme.

Zato nam je potrebna nova politička poezija koje će razobličiti svaku prevaru u ime odbrane posljednjih preostalih mrvica ljudskosti u društvima koja repariraju prošlost i prepariraju um. Ta sveopća lobotomija zatim kreće u juriš, kako pokazuje Brkina strofa, i utjeruje nas u beslovesno krdo, a države Istoka i Zapada, sjeverne i južne, imperativ individualnog oslobođenja tumače pozivom na opći pokolj radi pojedinačnih usmrćenja. Kao kroz kakav poetski teleskop, ova pjesma zagleda se s humanističke visine u grozu svjetskog povijesnog trenutka, raskrinkavajući sve njegove prevare. Taj pad od ideala u krvoproliće oslikava ova vrhunska Brkina pjesma u kojoj jeza pred svijetom niče iz spoznaje da nas je on izdao. To, nadalje, znači da nova politička poezija oslikava horizont poraženog čovjeka i čovječanstva, a jedino što nam preostaje jest gradnja svojih malih svjetova iza zatvorenih kućnih vrata, svojih autonomija pred sveopćim gubilištem, da ovom riječju podsjetim na naslov prvog romana Mirka Kovača:

(…) Sve mudriji, što znači
sve usamljeniji, sa jasnom sviješću da spasa ne može
biti pred hordom čovjekolikom, koja sve brojnijom i
sve krvožednijom postaje, svakoga trena, ma gdje da
se dom naš nalazi, u svijetu koji okrutno nas je izdao.
Sa neizgovorenim, ali pitanjem neminovnim: Čemu?

Horda čovjekolika, sve brojnija i sve krvožednija – sjajne su slike koje pokazuju da se militaristička moć s vlastodržačkog vrha kapilarno spustila u mase, a, marinkovićevski rečeno, zoopolis i čovjetina nisu fenomeni samo rata kao Kiklopa već svakodnevnih društvenih praksi. Pitanje Čemu? s kraja pjesme stoji nad našim glavama kao mentalni mač koji nas siječe u korijenu, dok svijet koji nas je izdao prerasta u ljudsku pustinju. A tu se ne može činiti i biti, da se prisjetimo naslova Prohićevog eseja o Meši Selimoviću. No, sloboda i humanitet mogu se odbraniti u svojoj samoći: ona je mudrost izrasla iz ljudske pustinje.

Tim saznanjem završava se ciklus Crne roletne u kojem je hakslijevski divni novi svijet iz svoje čudovišnosti narastao do sveopće pustinje. Naredni, pak, ciklus – Zombi, rekonstrukcija – psihološki i mentalno još je teži. U njemu pjesnik svoj okular preseljava unutra, u dramu uma, psihe i tijela lirskog subjekta. Ako je prethodni bio panoramska drama svijeta, ovaj ciklus je panoramska drama nutrine. U borbi sa sobom, sa starenjem i propadanjem tijela, u spoznaji da je zarobljen u ljudskoj pustinji, u nutarnjem propadanju, u vlastitom dnevniku pustošenja od kojeg je spas moguć jedino u kamijevskoj ideji stvaranja pri čemu se pomno čuva iskonsko umijeće radosti suncu, Brka je napisao ciklus u kojem je predstavljena slika življenja kao putovanja ka ništavilu. Evo kako to izgleda u završnoj, dvadeset i trećoj pjesmi ciklusa:

U grotlu sumornog svemira, u kutu ove kafane,
dugo već, kao život cijeli, u mraku se od tmine
skrivam: šutim, čitam, koješta i pišem, pri tom
pomno čuvam iskonsko umijeće radosti suncu.
Da postoji, moj filozof zvao bi se Konfuzije, ali
haos u kojemu obitavam nesumnjivo će, sam iz
sebe, doživjeti vlastito smisaono obasjanje, kada
drukčije već ne može biti. I sve će se, jednom,
u prahu praha smiriti, u zaboravu posvemašnjem.
Ni sunca neće biti, i nikoga biti neće ko bi se
sjećao sunca: samo neka sav ovaj pričin potraje
dovoljno dugo, i nikad da opet ne krene ab ovo.
Duh Božiji neka tavori na dnu bare, jer umu
predstoji mukotrpno odrobljavanje kako bi se
osposobio za radost suočenja sa metafizičkim
bezdanom – koji će se ukazati napokon – i sa
spasonosnim samouništenjem. A tada, blago
onome koji o Resurekciji svojoj ni dvojio nije!

Da li smo zaista zombiji – mrtvi a živi, živi a mrtvi – to je ključno pitanje našeg individualnog postojanja. Ako je život putovanje ka ništavilu, gdje je samo blago onom koji o Resurekciji svojoj ni dvojio nije, onda je to puni krug besmisla. No, to nije tek ponavljanje stare spoznaje, već rezultat iskustva, pređenog puta pred sami njegov kraj u grotlu svemira i kutu kafane gdje se šuti, čita i koješta piše. Međutim grotlo svemira, kao sjajna metafora kosmičkog haosa u kojem se neprestano nešto guta u crnim jamama, pa svemir nije red nego ubilački haos, i kut kafane jest spajanje razdalekih planova postojanja. Na taj način haos svemira postaje i haos u kojem se obitava, pa se njime spajaju u cjelinu svemirski i svakodnevni plan postojanja. Drugim riječima, to mogu učiniti samo vrsne poetske figure i sjajna poetska imaginacija prema kojoj se sve u svemiru ždere, baš kao što nas sam život proždire.

Ali, to je tek uvod u dramu, jer, bez obzira na to što će haos u kojem se obitava, sam iz sebe, doživjeti vlastito smisaono obasjanje, ostaje pitanje o metafizičkom planu postojanja. Ako je prvi ciklus bio u društvenoj drami rezultirajući završnom političkom pjesmom, ovaj drugi proteže se od kuta kafane i tijela do Boga, čiji duh neće više lebdjeti nad vodama već će tavoriti na dnu bare. Ako je u Bibliji, lebdeći nad vodama, bio plodan stvarajući svijet, sad je to slika besplodnog Boga, a mitska slika sudara se egzistencijalnim iskustvom spajajući mitsko bezvrijeme i egzistencijalno, psihološko, bergsonovsko vrijeme. No, slike tuku u ovoj pjesmi još i jače stoga što je Božiji duh zarobljen, pa umu predstoji mukotrpno odrobljavanje kako bi se/ osposobio za radost suočenja sa metafizičkim bezdanom. Brka je majstor poetskih slika, a ovaj metafizički bezdan u sebi sabire čitavu filozofiju od Nietzschea naovamo, kao i kulturu od renesansnog obrata, od bogocentrične ka antropocentričnoj, do današnje kulture u kojoj je Bog pretvoren u ideološki označitelj. Istodobno, ova metafora pokazuje nam kako se ljudska pustinja iz prvog ciklusa u drugom survala u metafizički bezdan s besplodnim Božijim duhom u svome središtu. Od političkog, društvenog, preko egzistencijalnog do metafizičkog sklapa se luk Akcidentalnih sintagmi sa slutnjom u posljednjim stihovima kako će se taj metafizički bezdan napokon ukazati u paradoksu spasonosnog samouništenja.

Da, Akcidentalne sintagme nisu nevažne i nebitne, već je ovo spasonosna poezija koja nas je suočila s jezom od današnje ljudske pustinje i metafizičke praznine, ali i sa idejom gradnje naših malih autonomnih svjetova – u kojima se ne može biti sretan, naprotiv. Ali slobodan može. Na taj način poezija opet, kako bi rekao Czesław Miłosz, spašava narode i ljude, kao ključna sublimacija jezika u kojem osjećamo i mislimo.

www.jergovic.com, ajfelov most