Ivan Lovrenović

Ivica Đikić: Međugorje, Fraktura, Zagreb 2026.

O zavičaju i obezzavičenju, o Bogu i obezboženju, o autističnom djetetu koje raste u odraslu autističnu osobu, o formiranju saznanja koje za čovjeka je nepodnošljivo da nikada neće biti bolje, nego da će samo, možda, malo pomalo biti gore; o tome govori knjiga “Međugorje” Ivice Đikića. Formalno govoreći to je knjiga pjesama, ima ih koji će po starinski reći: pjesnička zbirka, ali ustvari riječ je o cjelovitom, snažno konceptualiziranom i zgusnutom djelu, objedinjenom jednim životom. I u tom životu pokušajem da se nada okupi upravo oko te obeznađene okolnosti da nikada neće biti bolje. Može li čovjek koji razumom zna da nikada više neće biti bolje živjeti u nadi? Živjeti izvan nade znači biti nepodnošljivo nesretan.

Većina pjesama iz ove knjige pripovijeda neku priču. A većina priča iz tih pjesama pripada onome socijalnom žanru koji će drugi izbjegavati. “Međugorje” teško je dočitati, jer nešto u čitatelju stalno govori: ostavi to!, a ono drugo ga vuče da nastavi. Ima u tome, možda, tješenja sebe nevoljama drugih – tog najkrivljeg, a svejedno najljudskijeg razloga da se osjetiš sigurnim pa tako i sretnim – ali je neusporedivo više neke estetske senzacije, užitka u ljepoti forme, u savršenoj čistoći Đikićevih pjesničkih i/ili pripovjednih gnoma.

Ovako ide pjesma “Sram i cjenkanje”: “Ne kažeš li svakome/ Moja kći je autist/ Ne udariš li u talambase/ Poput carskog telala/ Misle:/ Eno ga skriva/ Srami se/ Duvno je to/ Ipak/ Ne može čovjek umaknuti/ Samome sebi/ Ne mogu se umom i glumom preskočiti barijere/ U krvotoku/// Ako kažeš/ Moja kći je autist/ Otvoriš li se/ Poput vrtače poslije potresa/ Misle:/ Eno ga jadan/ Išće samilost/ Cjenka se/ Kao da je sudba stambolski trgovac/ Umjesto da šuti i plati/ Drugi su platili i više/ A zgriješili manje/// Tuđe misli o meni/ Moja uobrazilja o sebi/ Utjeha lažna/ Kao autobiografija”.

Ničega u ovom tekstu nema, osim onoga što jest. Ničega, osim paradoksa, koji i ne bi bio paradoks da iz njega postoji izlaz. U Đikićevom svijetu, i mom, tamo odakle smo došli, u našoj imaginaciji dakle, jer imaginacija jedino je stvarno mjesto odakle dolazimo, na ovakve paradokse postoji taj vječiti prostodušni odgovor: a što te uopće briga što drugi misle? Taj odgovor uvijek dobro funkcionira u životima drugih, kada na te živote gledamo iz svoje fotelje. I funkcionira u svemu što nije previše očito, što se da sakriti i pokriti, u svemu dakle od čega smo zaštićeni životima u gradovima, ali u onom što je previše očito i što je glasno, svakodnevno i neotklonjivo, utjeha a što te uopće briga što drugi misle ne funkcionira nikako. Nego treba im nekako reći i nereći, treba nekako šutjeti i govoriti. Postoje životi, o tome Ivica Đikić piše, koji ne mogu biti obranjeni bedemom kućnoga praga.

Od toga se kao čitatelj ne mogu osloboditi: Ivicu Đikića upoznao sam kao novinara Slobodne Dalmacije, i družio se s njim po BP clubu i tadašnjim donjogradskim birtijama, u vrijeme kada on još nije imao ni osamnaest. Činilo se dovršen čovjek, prijek, nagao i dogmatičan, s već dovršenom pričom o političkom i svjetonazorskom obraćenju. Vrijeme je bilo ratno, prije Bljeska, prije Srebrenice, prije Oluje. Sve što sam tada o njemu saznao, bilo je dio istine. Cijela će istina nastupiti s još jednim, sada najneobičnijim preokretom: onim u karakteru i temperamentu. Iz toga će se javiti miran i tih čovjek, nesklon suđenju drugima, zavičajno ukorijenjen i moralan na način onih malobrojnih duboko religioznih ljudi što smo ih upoznavali tamo odakle smo došli. Vjernik bez Boga. O tome na strašan način govori naslovni tekst iz knjige.

Pjesma “Starmali” je autoportret, i jedan od važnijih književnih tekstova o vremenu koje danas živimo: “Kad sam bio starmali ustaša/ Imao sam četrnaest petnaest/ Nitko me nije nagovorio/ Nitko zaludio/ Nadmetao sam se s vremenom/ Propinjao na prste/ Da me primijete/ Da porastem/ U zakrvavljenim očima čaršije/// Starmalost je s đavlije strane/ Lakoća teških laži/ Slijepa spremnost na sve/ Da se privuče pažnja/ Da se bude važan/ Nenaučena izopačenost/ Koja se ne može ucrvati/ U mesu i kostima/ Mora se izliti/ (Nikad do kraja)/ Iz očiju i ždrijela/ Mora prokuljati kao zadah jama/ Iz kojih strše oštri krnjaci”. U pjesmi se, njezinim riječima, rečeničnoj impostaciji, frazama, čuju Boris Maruna i autsajderi našeg vijeka, ali osjeti se i nešto što je autentično samo Đikićevo: nastojanje da se razumije, suživi i prihvati ono što je dio nas, ono što u nama “đavlije” postoji, što se ne može ukinuti – jer što li bismo tek tim ukidanjem dobili? – ali što nitko među ovim nemuštim i onepismenjenim, te pritom vrlo poganim svijetom među kojim živimo, ne umije reflektirati. 

Monike. Pjesma odavno već nije nova. Znam je, čini mi se dva svjetska prvenstva, ili jedno svjetsko i jedno europsko, i kad god kamera prikaže propupale hrvatske navijačice pokraj stadiona, u Modrićevim dresovima, s navijačkom šminkom na licima, kako u mikrofone HRT-a jedva natucaju hrvatski jezik, mene umjesto prezira zahvaljujući Đikiću neka blagost za te djevojčice hvata. Pjesma “Monike” ide ovako: “male moje rodice/ monike/ glorije/ renate/ prvi put zaljubljuju se u innsbrucku stuttgartu bernu/ po selima u bavarskoj/ frankfurtu berlinu/ dopisuju se po internetu na njemačkom/ stavljaju slike s mora u brelima/ selfije s derneka u seonici/ i portrete hrvatskih nogometaša”. 

Ljubav. Prokletstvo je ljubav. Da smo umjeli nevoljeti, ili da smo znali voljeti samo kad ne prijeti nikakva opasnost, mogli smo dalje s tim. Ali ovako nećemo. Gdje god se u suvremenoj književnosti ili na filmu, u suvremenoj umjetnosti gdje god se spomene ljubav, rađa se užas. Pjesma Đikićeva s naslovom “Ljubav” za dugo je vremena najstrašnija ljubavna pjesma. Lijepih li i milih vremena kad su horori bili strašni.

www.jergovic.com, ajfelov most