Velimir Visković, Krhotine memorije
Ivan Lovrenović, Liber memorabilium – quasi roman
Vijenac, 3. 3. 1994.
U podnaslovu najnovije Lovrenovićeve knjige stoji kao svojevrsna žanrovska odrednica „quasi-roman“. Budući da je posrijedi pisac čiji opus karakterizira visok stupanj metaliterarne osviještenosti (uostalom i pisac koji je čitateljstvu čak i poznatiji po svojoj esejistici nego po fikcionalnim tekstovima), valja nam pretpostaviti da ne „lupa“ podnaslove baš posve nasumice; svojim statusom unutar teksta ovakav je tip podnaslova izrazito semantički markiran i obično implicira i neku vrstu „ključa za čitanje“. A implicitna poruka Lovrenovićeva, kako ja bar razumijem, bila bi: ovu knjigu valja čitati kao roman, premda ona baš u svemu roman nije.
Roman, naime, čak i u svojim modernističkim i postmodernističkim inačicama podrazumijeva određenu strukturnu konzistenciju, a Liber memorabilium je svojevrsna zbirka žanrovski vrlo raznorodnih tekstova; pripovijesti, dnevničkih zapisa, eseja, novinskih članaka. Raznorodnost je još potencirana i dvadesetak godina dugim rasponom u kojemu su ti tekstovi nastajali i objavljivani. Doduše, svaki od njih nosi duboko utisnut žig Lovrenovićeve osobnosti: andrićevski iscizeliran stil, fasciniranost poviješću, neprekidno vraćanje temi bošnjačkog hrvatstva... No, to jedinstvo duha i stila još ne opravdava Lovrenovićevu determinaciju ovog štiva kao romana, pa čak ni kao tobožnjeg, lažnog romana, quasi-romana. Ali dva kratka ispovijedna teksta, uvodni i završni, koji ovdje funkcioniraju kao indikatori prstenaste sižejne strukture, daju ovoj knjizi svojevrsnu narativnu kralježnicu, pa i neki oblik kvaziromaneskne konzistencije.
U tom sižejnom prstenu iscrtana je sadašnja životna situacija pisca ove knjige, nesumnjivo jednog od vodećih sarajevskih intelektualaca, nekadašnjeg glavnog urednika u trenutku raspada Jugoslavije najveće nakladničke kuće na području bivše države, pisca čiji je javni angažman po svojim odjecima daleko nadilazio okvire lokalne sredine. A taj je angažman, između ostalog, bio snažno obilježen inzistiranjem na bosanskoj cjelovitosti, uvažavanjem njezine multietničke i multireligijske tradicije, ali i inzistiranjem na ideji da Bosna nije umjetni i nasilni kompozit naroda koji se uzajamno mrze i proždiru, već da može opstati s bogatstvom svoje raznolikosti kao primjer snošljivosti, da se neporeciva crta bošnjačkog zajedništva može artikulirati u obliku modernog društva, da jednostavno Bosna kao država ima perspektivu. Međutim, razvoj bosanskih prilika bio je protivan Lovrenovićevoj „optimalnoj projekciji“, realizirala se najgora varijanta onoga čega se pribojavao i na što je svojim tekstovima uzalud upozoravao. Ali za Lovrenovića to nije značilo samo propast jedne ideje; to bi se još nekako i moglo preživjeti, intelektualci troše ideje, rado ih odbacuju i mijenjaju. Ovaj put je krah koncepta potpuno remodelirao njegov život. Raspad Bosne zatekao ga je na Grbavici, u tzv. srpskom Sarajevu, izloženog neposrednoj prijetnji da će netko od njegovih bivših kolega-pisaca donijeti odluku o eksterminaciji. Lovrenović bježi u muslimanski dio Sarajeva (koji se tada još mogao nazvati i hrvatskim), povlači se po tuđim praznim stanovima, pokušava izvući s Grbavice ostatak obitelji, spasiti bar neki od svojih rukopisa, bar dio svoje biblioteke, a to je ipak biblioteka zaljubljenika u bosansku povijest, biblioteka znalca, u kojoj je bilo i raritetnih knjiga. Ali ta knjižnica je spaljena, rukopisi i obiteljska ostavština uništeni. Ovaj rat bez milosti podrazumijeva zatiranje pamćenja, mržnju prema sjećanju, prema memoriji Drugoga. Izišavši iz Sarajeva, našavši se u Zagrebu, bez stana, bez posla, Lovrenović samozatajno, u maniri svoga velikog učitelja Andrića, potiskuje osobni plan svoga stradanja: ispovjedajući se on ipak vlastiti iskaz kontekstualizira tako da dosegne razinu univerzalnog iskaza. Pričati o sarajevskim stradanjima možda bi i bilo literarno zanimljivo, ali za pisca lovrenovićevskoga intelektualnog kova kao dominantni literarni problem pojavljuje se očuvanje intelektualne i kreativne samosvijesti, očuvanje sjećanja koje su mu htjeli uništiti. Tako nastaje Liber memorabilium. Kopanjem po starim godištima novina i časopisa, tragajući za svojim objavljenim tekstovima, u čitaonici Rudolfove vojarne Lovrenović rekonstruira svoju osobnu intelektualnu povijest, slaže mozaik svojega opusa, ali bira fragmente tako da oni metonimijski označuju i sudbinu njegove Bosne, osobito hrvatskog naroda u Bosni.
U dvjema pripovijetkama ove knjige {Zvjezdani plašt i Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima) spušta sondu memorije u duboke slojeve bošnjačke povijesti. U svojim književnopovijesnim i uređivačko-priređivačkim poslovima Lovrenović se dosta bavio bosanskim franjevcima, a oni se pojavljuju i kao junaci njegove fikcionalne proze. Poznavanje kulturnopovijesne faktografije očituje se i ovdje: opisane su dvije važne zgode iz povijesti bosanskih franjevaca i hrvatskog naroda općenito - dolazak fra Anđela Zvizdovića u Firencu, njegov susret s velikim humanistom bosanskog podrijetla Jurjem Dragišićem, Zvizdovićev doživljaj Savonarolinih govora, potom put u Rim na dogovor s vrhom reda i katoličke crkve o preustrojstvu franjevačke provincije koja je potpala pod tursku vlast; u drugoj pripovijetci prikazan je dolazak fra Matije Divkovića u Veneciju gdje tiska svoj Nauk karstijanski za narod slovinski i biva izvrgnut iskušenjima zamamne i hedonistične Venecije. Obje pripovijetke svjedoče o važnim sastavnicama kolektivne memorije na kojoj se zasniva identitet bošnjačkog hrvatstva, ali i bošnjaštva općenito. To se osobito očituje u Zvjezdanom plastu, u kompleksnom prikazu intenzivnog unutarnjih preživljavanja Zvizdovićevih: on počinje preispitivati opravdanost svoje oštrine u suzbijanju „krstjanske hereze“ pod dojmom Savonarolinih propovijedi, jer dominikančevi prigovori amoralnosti prelata i vlastele čudno su podudarni s krstjanskim naukom. U susretu s Dragišićem Zvizdović će pak naslutiti ograničenost mogućnosti koje mu nudi njegova zavičajna sredina gdje se sva energija iscrpljuje u borbi za golo fizičko preživljavanje i očuvanje prava na ispovijedanje vlastite vjere, a ovaj Dragišićev svijet - osjeća to Zvidović ipomalo se divi – posjeduje i neka druga znanja, mudrost i rafinman. Sve to ipak neće nagristi samosvijest Zvizdovićevu, on će u Rimu pred crkvenim prelatima hrabro braniti pravo bosanskih Hrvata i franjevaca na opstojnost u Bosni pa makar i po cijenu simbiotske veze s Turcima. Ne manju tenziju Lovrenović postiže prikazujući Matiju Divkovića pred svjetovnim izazovima Venecije, ali ta iskušenja bivaju svladana i Divković se s „dvije hrpice tvrdo uvezanih i i obrezanih knjižica“ vraća svojemu zavičaju i svojemu narodu.
Proza Did govori vremenski je kontekstualizirana u novije razdoblje: zbog ispovjedno-autobiografskog karaktera knjige, može se pretpostaviti da se radi doista o autentičnom Lovrenovićevu djedu. Ali i taj autentični djed u kontekstu cijele knjige i njezine konceptualizacije dobija simbolički status. Djed je zapravo medijator bošnjačkog pučkoga iskustva, on je kroničar Bosne motrene očima narodnog pripovjedača. Taj dio knjige pripovijedan je u prvom licu, tehnikom skaza, snažno impregniran specifičnom djedovom senzibilnošću, humorom, mudrošću, kazivan djedovim živim varcarskim dijalektom; kao i svaki iskaz „narodnog pripovjedača“ i ovaj podrazumijeva jaku infiltraciju dijakronije, kolektivno sjećanje je prisutno kao fon kazivanja. Rekli bismo: interpretacija bošnjačke ideje iz perspektive tradicije usmene književnosti.
Poseban sloj knjige čini fragment nazvan Liber memorabilium (kao i cijela knjiga), objavljen svojedobno u časopisu Forum. To je povijest (također vjerojatno autobiografska ispovijest) jedne hrvatske obitelji iz Bosne u toku drugoga svjetskoga rata. Velike historijske ideje, nadindividualni koncepti, reflektirani u sudbinama malih ljudi. Kovitlac ideja, osobne tragedije. Ponovo metonimija: u povijesti te obitelji prepoznat će se mnoge druge. S aspekta literarnog prosedea zanimljivo je operiranje autentičnim dokumentima, naizgled suhoparnim, koji naznatnom intervencijom bivaju beletrizirani svjedočeći o atmosferi jednog vremena ili o emotivnom stanju lika. Postupak podsjeća na infiltraciju fakciteta u fikcionalnost kakav nalazimo u prozi Lovrenovićeva prijatelja Mirka Kovača, ili pak u Danila Kiša.
Aktualni vremenski sloj zastupljen je u Lovrenovićevim dnevničkim fragmentima iz 1985/86. godine te u tri novinska zapisa o srpskim zločinima u Varcaru i Jajcu, zavičajnim gradovima Lovrenovićeve obitelji. Pisac koji uvijek prikriva svoju emocionalnost u ovim novinskim zapisima ne može suzdržavati užas, ne zbog neposrednog materijalnog gubitka obiteljske imovine; njegov je užas posljedica spoznaje o krahu koncepta zajedništva u koje je duboko vjerovao, koncepta poštivanja zajedničke baštine, zajedničkih svetinja. Na toj se zemlji oduvijek ratovalo, ali neke su građevine očuvane jer je postojala svijest o njihovoj svetosti za sve tri vjere. Sada svetoga nema.
Knjiga završava drugim dijelom sižejnog obruča koji uokviruje ove krhotine memorije koje Lovrenović pokušava sastaviti u cjelovitu sliku. Osjećaj izgnanika; premda je u Zagrebu, svojem rodnom gradu, Bosna je ipak njegov „uterus“:
„...ostao si i bez doma i bez domovine. I ti i svi tvoji, i ponovo stotine tisuća takvih kao ti... Sada hodaš ulicama ovoga grada, koji je bio tvoj grad, a to više ne osjećaš, jer ništa ne osjećaš svojim, sve ti je udaljeno i uskraćeno, tvoj je samo taj mrzli osjećaj lišenosti svega i potpune neprozirnosti sutrašnjega dana.“
Jedina mogućnost nadilaženja tako intenzivnog osjećaja egzistencijalnog besmisla jest sastavljanje krhotina sjećanja koje nas konstituiraju kao samosvojnu, autentičnu osobnost svjesnu vlastite ukorijenjenosti u zavičaj i tradiciju njegove duhovnosti.
U svojim esejističkim zapisima Ivan Lovrenović najčešće spominje dva pisca kao svoje duhovne očeve - Ivu Andrića i Miroslava Krležu; njihovih tragova ima i ovdje: Ivu Andrića prepoznajemo u Lovrenovićevu stilu, fascinaciji Bosnom, fratarskim temama; Krležu pak u sklonosti javnom angažmanu, strasnom zastupanju vlastitih ideja, krležinska optika mu pomaže da svoje bošnjaštvo integrira u europske obzore i učini vitalnom i produktivnom idejom. Zlu vremenu i podivljalim ljudima uprkos!