Ivan Lovrenović, Filosofija čaršije

U posljednje vrijeme prisustvujemo tv-seansama iz Haaga što zrače nečim demonskim: prethodno osuđeni ratni zločinci svjedoče u korist Radovana Karadžića. Dvije su krupne stvari u kojima Šefa  valja na svaki način prikazati kao anđela: Srebrenica i Sarajevo. Tako će Momčilo Krajišnik, koji se s robije vratio kući na Pale i sada kao ispravan građanin pokreće obiteljski biznis a u javnosti nastupa kao nacionalni moralni iscjelitelj, ni ne trepnuvši ustvrditi kako je njihova vojska „samo odgovarala na napade iz Sarajeva“, kako je Karadžić „zabranio da se napada Sarajevo”, a „militantni krugovi u Sarajevu htjeli da ga predstave kao zatočenički logor i metu”. Demonski, zaista: nije stvarnost ono čega se sjećamo kao vlastitoga iskustva i što je cijeli svijet vidio kao stvarnost, krv nevinih nema nikakvu vrijednost, patnje i žrtve i razaranja su izmišljeni. I baš sad, kada stojimo sleđeni pred strahotom još jedne mas-grobnice, one u Tomašici!

To je, međutim, tema za neki drugi zapis; ovdje tu sliku donosim kao memento, kao nešto što ne smije biti zaboravljeno kad se govori o Sarajevu, osobito onda kad se o njemu moraju govoriti stvari neugodne. A moraju, ne samo radi istinitosti, nego i stoga što  njihovo prešućivanje ide naruku opisanim svjedocima i njihovoj „istini“.

Jedna od takvih stvari je specifični nacionalizam karakterističan za određene krugove sarajevske građanske i političke elite, koji se pokriva divljenjem antinacionalističkim uzorima iz drugih sredina, dok neprimijećene prolaze manifestacije nacionalizma u vlastitoj sredini, kao nešto posve normalno.

Nikome, recimo, ne smeta u sred grada podignut spomenik „ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva“, na čiju diskriminatornu simboliku, koja isključuje iz pijeteta sarajevsku djecu ubijenu „na onoj strani“, javno ali  uzaludno upozorava jedini profesor Enver Kazaz.

Jezivi bezdan Kazani iznad Sarajeva, u koji su '92/93. bacana tijela pobijenih Sarajlija ne-Bošnjaka, stoji i danas neobilježen, a cvijeće na to mjesto jednom godišnje, uz jednu ili nijednu tv-kameru, donese samo Svetozar Pudarić, funkcioner SDP-a, ali kao privatna osoba. Tako je bilo i ove jeseni.

U javnim istupanjima i tekstovima uglednih ličnosti, pod krovom i u publikacijama najviših obrazovno-znanstvenih institucija, kao i na stranicama novina, promoviraju se skandalozna genetska objašnjenja, poput ovih iz pera dvojice akademika, korifeja patriotske misli:

„Temeljni i iskonski razlog velikosrpske politike počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom. To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici. Taj gen je dovoljno otporan i žilav da preživi svako vrijeme i uskrsne u svakom pokoljenju. (...) Bošnjaci za sebe moraju riješiti dilemu: ili ostati živjeti sa ubicama u svom neposrednom, najbližem susjedstvu, ili ići, opet skupa s njima, u Europsku uniju u čijim političkim centrima moći još uvijek prevlađujuću ulogu i glavnu riječ vode potomci onih koji su ubijali španske muslimane i muslimane na Siciliji, oni koji su marširali na Bosfor, u samo srce Otomanskog imperija kako bi ga raskomadali.“

Ili:

„Ako se tome doda sklonost Srba za drastične postupke, kao što su klanja ljudi, ubijanja sjekirama ili nasilja nad starcima i ženama, česti incestualni odnosi i seksualno iskorištavanje djevojčica i djece, tada se dobije slika o izvorima onih fenomena koji su došli do izraza u ratu, i to izvorima utemeljenim u sociopsihologiji Srba kao naroda, koji su masovno došli do izražaja tokom agresije i genocida kojeg su Srbi izvršili nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995.godine. Takve slične osobine nalazimo i kod nekih Hrvata (Hercegovina), koji u svojoj genezi imaju elemenat vlaške etnogeneze.“

Ne treba biti previše politički pismen da bi se znalo kako je ovo osnovni sadržaj repertoara svakoga južnoslavenskog nacionalizma, negativnog u sebi i negativno okrenutog spram najbližih, sebi sličnih naroda.

U godinama poslije rata više puta sam pisao o tom Sarajevu koje obožava Krležu, Konstantinovića, Latinku Perović, Bogdana Bogdanovića, Filipa Davida, Kovača, Kiša, Matvejevića, Feral Tribune, Srđu Popovića. To je elitno Sarajevo; predstavljaju ga njegovi uzorni građani koji sami sebe doživljuju kao ljubitelje kulture, umjetnosti i književnosti, kao kozmopolitske i emancipirane duhove slobodne od provincijalnosti, nacionalizma i zatvorenosti, mnogi od njih i u formalnom smislu pripadnici intelektualne, akademske i političke elite: profesori, umjetnici, književnici, novinari, lijevo-građanski političari.

U toj percepciji spomenuta imena se slave i citiraju, na njih se poziva kao na uzore i ikone uvijek kada se povede govor o borbi protiv nacionalizma, o primjerima intelektualno-moralnoga dostojanstva i neovisnosti, o principijelnosti, dosljednosti i kritičnosti; kada se odaje hvala bespoštednom razbijanju nacionalnih i historijskih mitova. Gesta je to kojom se sarajevski hvalitelji, ponosni i ispunjeni, identificiraju sa spomenutim ličnostima, i tako legitimiraju: mi krležijanci, mi konstantinovićevci, mi feralovci, mi antinacionalisti, mi protivnici mitova i mitomanije...

Ne trebam kriti i osobni motiv: dugo je i malenkost pisca ovih redaka bila među omiljenima, sve dok u krugovima napokon nije primijećeno da o svim nacionalizmima piše s jednakom kritičnošću, to jest, da ne prešućuje ni ovaj lokalni, sarajevski. (Možda zato što su mu svi jednako svoji, što ih sve doživljuje kao vlastitu muku.) Od tada ljubavi je nestalo, što je piscu dosta dobra donijelo.

Način da se istinski bude krležijanac, konstantinovićevac, feralovac samo je jedan: javno djelovati u svojemu ambijentu onako kako Krleža, kako Konstantinović, kako Feral javno djeluju u svojemu. Sve drugo samo je idolatrija, izravno suprotna onomu što znače navedeni uzori: umjesto da sami budemo kao Konstantinović, hvalimo se da nam je Konstantinović uzor, i tu prestaje sav naš napor. Ostaje blaženi komoditet, završili smo posao: „mi smo konstantinovićevci“, „mi smo krležijanci“, zar je potrebno još nešto.

Figurativno govoreći, dok se sarajevska ljubav za Krležu (autora, na primjer, ubitačne Hrvatske književne laži) ili Konstantinovića (autora slavne Filosofije palanke) izvikuje deklarativno a ne biva ovjerena i pokazana adekvatnom i ekvivalentnom sarajevskom, bosanskom, bošnjačkom književnom laži i filosofijom čaršije, sve dotle ova silna ljubav prema  antinacionalizmu neće biti drugo do jedna vrsta mimikriranoga vlastitog nacionalizma. Zato  Sarajevo koje na svoju zastavu rado stavlja Krležu i Konstantinovića nije u stanju proizvesti vlastite pandane onome čemu se ritualno divi, a kada se i pojave autorefleksivni glasovi krležijansko-konstantinovićevskoga tipa, koji registriraju i osvjetljuju manifestacije toga domaćeg nacionalizma, redovito doživljuju ili marginalizaciju i društvenu izolaciju, ili ih se prokazuje kao otpadnike.     

Kada je u Sarajevu predstavljan digitalni arhiv Feral Tribunea, pisao sam kako je snaga Ferala bila između ostaloga u radikalnom odbijanju kompromisa s patriotskim sentimentima i obzirima iz registra nacionalne-vjerske-političke korektnosti, te kako Feral u tomu nije popustio nikada, čak ni u ratu, kada je patriotizam bio ideološki (a bogme i egzistencijalno) ultimativan stav, ali istovremeno i najunosniji biznis, a i pokriće za najgnusnija zlodjela. Situirajući to u današnju sarajevsku situaciju, pitao sam se: je li, takav, Feral ovdje uopće moguć? Patriotizam, ljubav prema (vlastitom) svetom i napaćenom Narodu i Nacionalnom Identitetu, žudnja za Državom - komu danas ovdje još pada na pamet izvrtati na naličje te Uzvišene Osjećaje i Ciljeve, prokazivati ih u njihovoj ispraznosti, u njihovoj  zloćudnoj a organskoj sprezi s potiranjem čovjeka i njegovoga malog ali jedinog života! Kad bi danas još izlazio Feral Tribune, njegov odgovor na sarajevsku fascinaciju Feralom mogao bi biti: lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti.