Ivan Lovrenović

Prof. dr. Michael Bobetic, vita et opera

Fra Mijo Bobetić, naš Vito. Trinaesta mi je ili četrnaesta, razgovara se o mojoj budućnosti. U šali ili u zbilji, ne znam, spominje se fratarska gimnazija i redovništvo. Odbijam, ne bih to... Vito, uz ironičan smiješak: „Pa, da, nećeš, jer se onda ne bi mogao ženiti.“ Pamtim do danas nijansu jetkosti u tom tonu, kako me je ujeo, a da ne znam zašto.

Dalek i neprisutan, zagonetan, fra Mijo bio mi je važna figura u odrastanju. Spominjalo ga se počesto, u obitelji ga nisu zvali redovničkim imenom nego krsnim: Vito, a viđali smo ga rijetko kad bi nakratko banuo (k'o vitar!) u Varcar, pun neobičnih šala. Dodatno ih je oživljavao munjevitim promjenama izraza na svome markantnom licu. Znao je micati ušima; to mi se tada činilo skoro nadnaravnim. Djed je volio pričati kako ga je isprepadao u Zagrebu, kad je neke godine iza rata putovao tamo sinu i doktorima. „Sađem na Jelačić placu iz tramvaja, pa ću u stan u Opatičku. Kad, preda me stade čoek, mrk i strog, brkat, naređuje: ᾿Vašu legitimaciju, druže!' Ja ga i ne zagledam, u ᾿no doba nije šala kad ti na ulici išće legitimaciju, odmah misliš da si im nešto kriv. Te dok primetni šćap na livu ruku da desnom izvadim novčanik iz unutrašnjeg džepa, te po novčaniku traži đe mi je legitimacija, dok ti se on, alčak, ne nasmija: ᾿To sam ti, bolan, ja, Vito!' Beli alčak, dobro me oznoji!“ 

Na kraju školske godine 1940/41. Bobetić je sjemeništarac i maturant franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Dvadeset mu je godina, pun je nemira. Kraj je svibnja, nedavno je Jugoslavija propala i okupirana, uspostavljena Endeha, stanje nesigurno i uzavrelo. Jednoga dana polazi četrnaest đaka na svoju ruku, bez prefekta, u šetnju preko Arnautovića pa će u brda prema Gračanici. U jednoga od njih je revolver za uzbunu, samo s barutom, bez metaka. Fra Miji padne na um šala: isprednjače on, fra Šimo Šimić i taj s revolverom, pa kad će ostali naići, onaj će opaliti iz revolvera, a fra Šimo će pasti kao da je pogođen. Nastane panika. Dvojica iz grupe odlete do prvih kuća u Gračanici: pukla je puška, jedan od naših je pao, pomagajte... Jedan musliman iz Gračanice zajaši bicikl i odjuri u Visoko, alarmira ustaški logor, žandarmeriju, kotar, u gimnaziju bude javljeno da je jedan klerik pogođen od četnika. Žandari na biciklima, zamjenik kotarskoga predstojnika i oružnički zapovjednik Matić u autu, za njima kamion sa svim raspoloživim vojničkim snagama iz Visokoga - sve se to hitno zaputi prema Gračanici. Putom sretnu onu grupu đaka, koji im sve objasne. Svejedno, padne naredba da se produži u Gračanicu, da se pokaže brzina i disciplina. Sve to zapamćeno je u kronici visočke gimnazije. Kroničar još dodaje da je grad bio pod jakim dojmom, uzbuna je bila ozbiljna, a  visočki Srbi, kad su čuli da su „četnici napali franjevačke klerike, mnogo su propatili očekujući najoštriju reakciju proti sebi“. Vlasti su tražile istragu, gimnazija je morala spirati ljagu. Đaci su kažnjeni: Bobetić i onaj drugi vladanje 3, koje ima biti upisano i u maturalnu svjedodžbu, fra Šimo vladanje 3, a sva trojica deset dana strogog kućnog zatvora, bez izlaska iz zgrade.

Iz majčinih sjećanja uz kafu, još smo u u zagrebačkom izbjeglištvu 1996: godina je 1946, ona je poslije sloma još u Zagrebu, sama s dvojicom sinova, ovome jednomu su tri, starijemu pet, njega će bolest uskoro odnijeti: „Danas je pedeset godina kako je umro. Za dvadeset šest dana navršio bi pet godina. Kad su otkrili da je tuberkuloza kosti, odveli ga u Kraljevicu u sanatorij. Naš Vito letao u Ministarstvo, odobrili da oni plaćaju pola.“ Naš Vito je u tom času mlad franjevac, sa svježe diplomiranom teologijom u Sarajevu, kasnije će u Zagrebu studirati svoju omiljenu fiziku i matematiku, po kakvu poslu boravi u Zagrebu, ne znam. Moguće je s dosta vjerojatnosti nagađati. Njegov mlađi brat Nikola kao maloljetnik pri samome kraju rata bio se pridružio hrvatskoj vojsci u povlačenju. Stigli su do Bihaća te su dolinom Une krenuli sa ciljem da dođu do Zagreba, pa onda vide što i kako dalje. „Poglavnik je već bio pobjegao“, kazuje Nikola. „Bilo je mnogo iznemoglih, pa smo ih podignuli na nekoliko niskih željezničkih vagona i rukama gurali vagone. Gurajući vagon, spavao sam i padao, pa se opet pridizao.“ Poslije Siska opkolili su ih partizani, i mnoge zarobili. Nikolina mala grupa uspjela je izmaknuti, stići do Velike Gorice, i tu su se predali. Prethodno su zakopali oružje i dokumente, oznake poskidali. Nikolu je zapao radni logor: raščišćavali su porušene željezničke pruge i postavljali nove pragove i tračnice. „Bio sam“, kaže, „mlad, i nisam dugo ostao u logoru, brzo sam pušten i vratio se kući u Livno.“ Hoće li biti da se u tim danima fra Mijo zaputio iz Sarajeva u Zagreb, da kako zna i umije čupa brata iz logora? Je li njegovih prsta bilo u Nikolinome: „nisam dugo ostao u logoru“? Znajući fra Miju kao okretna, samoinicijativna i drska, sklona avanturi, a odana obitelji, ne bi se trebalo čuditi.

Zabilježeno je i da je posljednji napustio novosagrađenu zgradu Franjevačke teologije u Sarajevu na Kovačićima, koju su partizani oduzeli godine 1947. Po naređenju provincijala fra Vitomira Jeličića, ostali su on i fra Franjo u kući još neko vrijeme nakon što su se svi drugi već odselili u samostan na Bistriku. Kazuje: „Na posljednjoj misi - svijet je odnekud znao da je posljednja - čulo se glasno jecanje i plač. Na pričesti svakome sam davao po 2-3 hostije jer je ciborij bio pun. Kad se sve završilo, Franjo i ja smo sve svoje smotali, svezali na štap, štap na rame - i zaputili se pješke na Bistrik.“

U svojim putopisnim zapisima iz ljeta 2008. zabilježio sam asocijaciju dok se vozimo Livanjskim poljem: „Ista ova cesta, samo davno prije asfalta, bijela od prašine, deset mi je godina, sjedim uz majku na fijakerskom sjedalu, dok fra Mijo Bobetić, rođak i prijatelj, drži kajase zbijajući šale sa mnom. Vozimo se u Čuklić na ljetovanje, tamo je fra Mijina mati, legendarna tetka Ruža, bakina sestra, domaćica kod staroga fra Luje Franjičevića, župnika. Tih mjesec dana pod Kamešnicom svijetle u sjećanju poput žar-ptice iz bajke. U starinskom drvenom zahodu prvi put sam se susreo, oči u oči, sa strašnim stvorom škorpijom, pod nepcima i sad mogu oživjeti okus i hrskanje ušećerenog meda tetke Ruže, momak što se brinuo oko jednoga konja i krave u štali učio me kako se zahvaća voda iz čatrnje nasred velikoga dvorišta kantom vezanom na dug konopac, volio sam se bacati i valjati po njegovoj širokoj postelji od slame u suhom dijelu štale pa sam mu slomio ogledalce što ga je držao pod stroškom, i danas se sjećam srama i kajanja koje me progonilo kad sam vidio koliko je tužan zbog toga.

Stišan i siguran u se, mršav i dugačak, fra Lujo imao je pogled čovjeka koji zna više jer je mnogo trpio i sa svime se pomirio. Odslužio je osam godina robije i prisilnoga rada, jer je u ratu njegovao ranjene vojnike – bilo je među njima i domobrana i ustaša i partizana, ali ovi potonji nisu mu bili priznati u olakotnu okolnost. Prihvatio me odmah, to sam mogao jasno osjetiti, onom vrstom ljubavi koje nema kod roditelja, jer je uvijek ograničuje i kvari prevelika brižnost i strah. Plivao sam u pažnji i važnosti, i u dotada neupoznatoj slobodi.

Zbio se i jedan veliki događaj. Uz neki god (bit će fra Lujin imendan u kolovozu?) došao je fra Mijo, skupilo se još nekoliko fratara, odlično se sjećam dvojice znamenitih – Lovre Sučića i osobito Bonifaca Badrova, rafiniranoga filozofa, francuskoga đaka, s kojim su zbog njegove izrazite suptilnosti i gracilne feminiziranosti u izgledu, ponašanju i u pokretima fratri zbijali šale, katkad na granici okrutnosti. Za velikim stolom sjedili smo svi ravnopravno, gusto crno vino se točilo, pio sam ga i ja, ponosan, dok me je majka gledala brižno ali bez prijekora, sa smiješkom. Sutradan smo pošli na veliku avanturu – cjelodnevni izlet na Kamešnicu, drevnim planinskim stazama uz dinarske vrleti, dok se pod nama sve više širio pogled na Livanjsko polje, ravno i ogromno u suncu i u ljeskanju boja. Cilj su nam bile čobanske kućice na vrhu, kraj kojih se potom peklo meso, ručavalo, odmaralo, a prije povratka vodili su me da ᾿gledamo more᾿. Upirali su prstom u daljinu: eno, vidiš, ono malo tamnije, to je otok Brač, a ono plavo je more! Naprezao sam se iz petnih žila da ih ne iznevjerim, govorio sam: vidim, vidim!, ali osim modrikaste izmaglice u beskrajnoj daljini ni danas ne znam što sam zapravo vidio.“

Za jednoga ljetnog dolaska u domovinu, banuo je Vito bez najave (opet k᾿o vitar) u Varcar. Bila je to prva ili druga godina moga profesorovanja u mjesnoj gimnaziji. Dovezao se u dugačkoj lađi s kanadskom registracijom (chevrolet, plymouth?), koju je dao da se preveze u Evropu da mu služi taj mjesec-dva  dok obilazi Livno, Varcar, Sarajevo, Zagreb. Jedna mu je guma bila stradala negdje na tada još uvijek vrletnoj makadamskoj cesti između Livna i Varcara, preko Mliništa, pa joj je valjalo tražiti lijeka. Na vrh varcarske čaršije, gdje se ulijevo odvajala Jajačka, udesno Ključka cesta, bijaše u staroj bosanskoj kući s krovom od šindre, na četiri vode, radionica majstora Uzeira. Starinski je opančar bio Uzeir, ali se u skladu s vremenom obučio i za osnovne vulkanizerske operacije. Vito je - malo ironično po svom običaju - bio istinski fasciniran cijelom tom situacijom, a naročito Uzeirovim dobro obavljenim poslom.

Tada mi je pričao o svom prvom susretu s Amerikom. Trebalo se najprije pobrinuti za neku početnu zaradu, bilo kakvu. Kupio sam, kaže, one njihove novine od kilograma, a sve oglasi, sjednem u park na klupu, te listaj, listaj. Naiđem na oglas u kojem neki bogataš traži tko bi mu prevezao njegov cadillac s istočne na zapadnu obalu, iz New Yorka u San Francisco; za to bi dobio dobru plaću, putne troškove i povratnu avionsku kartu. Javim se, i čovjek me zaposli. Putovao sam mjesec dana, jer je jedan od uvjeta bio da ne vozim prebrzo, da se auto ne ošteti. Valjao mi je taj put, jer nikada ne bih na taj način upoznao Ameriku.

Mojima je u Varcar o Božiću od fra Mije redovito stizala čestitka u kuverti, i uz nju po stotinu kanadskih dolara. Sanjario sam nad tim predmetima pristiglim iz daljine koja je nepojamna i nestvarna, a sad su pred mojim očima, u mojim rukama: kuverta, poštanska marka, dvolisna čestitka, novčanica u njoj, sve fantastično.

Došavši u Ameriku 1961. nakon kratka boravka u Njemačkoj, radio je Bobetić na Sveučilištu Illinois u Urbani na problemu apsorpcije ultrazvuka od supravodiča. Tu je bio asistent Johnu Bardeenu, dvostrukom nobelovcu, pronalazaču tranzistora i suautoru tzv. teorije BCS o superprovodljivosti, što je pokrenulo razvoj modernih elektroničkih uređaja i započelo doba informacija. Zabilježeno je da je Bobetić „pomoću primijenjene matematike prvi uspio ne samo dokazati ispravnost Bardeenove teorije o superprovodljvosti materije pri vrlo niskim temperaturama, ili apsolutnim nulama, nego je svu problematiku vezanu za ove pojave u prirodi veoma opširno razradio i objasnio“.

Godine 1971. doktorirao je u Quebecu temom Međuatomske sile i svojstva kristaliziranih inertnih plinova: argon, kripton. Rezultate istraživanja objavljivao je na engleskom jeziku u brojnim znanstvenim publikacijama. Do mojih očiju došla su samo dva Bobetićeva spisa na hrvatskom jeziku - studija o Ruđeru Boškoviću i nekrolog fra Luji Ivandiću godine 1982. Studiju o Boškoviću objavio je u Hrvatskoj reviji (München), u Studia Croatica (Buenos Aires) i u franjevačkom časopisu Nova et vetera (Sarajevo).

Fra Luju Ivandića Bobetić poznaje još iz visočke gimnazije kao svojega profesora. On bješe jedan od priličnoga broja bosanskih fratara koji su - neki vini, mnogi  nevini - nakon 1945. pobjegli iz domovine da se u nju ne vrate ni mrtvi. Mnogo više braće, mahom mladih zaređenika ili tek kandidata, ostalo je ležati u domovini, po divotama maceljskih i drugih šuma i jama, pobijeni od ruke pobjednika. O Ivandiću piše Bobetić toplo, naglašavajući njegovu ulogu u stvaranju sigurnosti za pravoslavce u Visokome pod NDH, potom o trnovitosti njegova svećeničkog života u Kanadi: „Čežnja za domovinom i osamljenost moja su dva najteža križa“ - povjeri mu se Ivandić u jednom susretu. „Od novih vlasti u Jugoslaviji bio je okrivljivan zbog svojih utjecajnih veza u NDH, te se neko vrijeme krio kojekuda i ko­načno najesen 1945. napustio domovinu da spasi goli život. Istina o njegovu radu i djelatnosti za vrijeme rata kasnije je pobijedila, garancije su mu davane i privatno i preko pretpostavljenih da se vrati, ali fra Lujo to nije htio.” - piše Bobetić u nekrologu. Navodi i nekoliko živopisnih zgoda iz Ivandićeva djelovanja, među kojima je i ona o Hrvatu antikomunističkom fanatiku, koji se sprema da ubije Tita kad će ovaj 1961. godine dolaziti u posjetu američkom predsjedniku Kennedyju. Nesretnik, koji živi u dalekoj ledenoj nedođiji kanadskoj, na svome zavjetnom putu u Washington bane na vrata Ivandiću da se ispovjedi, pokazujući velik lovački nož što ga je spremio kao oružje za atentat. „Uspio, ne uspio, moj život je gotov, samo bih da se pomirim s Bogom“ - kaže. Ivandić ga ugošćuje, ali ne mogne ispovjediti u takvome stanju, nego ga u teškoj borbi lomi nekoliko dana, uvjeravajući ga da kao kršćanin to nipošto ne smije učiniti. Napokon ga slomi i smiri, ispovjedi, oduzme mu nož i vrati kući.

Osnovne podatke o životu fra Mije (Vitomira) Bobetića ovako sažimlje sastavljač leksikona o franjevcima iz livanjskoga kraja: rodio se u Livnu 5. kolovoza 1921. od oca Mije i majke Ruže rođene Kaić. Osnovnu školu završio u Livnu, gimnaziju kod franjevaca u Visokome. U novicijat unišao 1938, i uzeo redovničko ime fra Mijo. Svečane zavjete položio u Sarajevu 6. kolovoza 1942. godine u ruke provincijala fra Anđela Kaića. Teologiju diplomirao u Sarajevu 1946. godine. Do 1948. radio kao kateheta u sarajevskim osnovnim školama, potom je u samostanu na Gorici kod Livna, pa u Kreševu. Vojsku služi 1948-1949. Kratko je kapelan u Kiseljaku i Zenici, zatim poslan na studij matematike i fizike u Zagreb, od 1949. do 1953. godine. Po završetku studija profesor je na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom od 1953. do 1960. godine. Godine 1960. odlazi („po vlastitoj želji“  - naglašava kroničar) na usavršavanje u struci, prvo kratko u Njemačkoj a potom od 1961. godine do smrti u SAD-u i Kanadi.

O fra Mijinom odlasku u Njemačku, potom preko Atlantika, nije se u kući znalo mnogo.  Samo je on znao kroza što je morao prolaziti snažno vjerujući u svoje sposobnosti, slijedeći svoj cilj, nakon što se otisnuo iz bosanskoga Visokoga i iskrcao u njujorškoj luci sa stotinu dolara u džepu.

Kako fra Miji Amerika nije bila suđena, nego je dom, posao, da li i mir, našao u Kanadi?

Godine 1961. - vidjeli smo - na Sveučilištu je Illinois u Urbani; s kakvim preporukama i uz kakve provjere znanja je to postigao, nije poznato. Ali iz oskudne dokumentacije, koja mi je kasnije došla do očiju, saznajem da su mu te američke godine, uz vidno znanstveno napredovanje, posijane mučnim okapanjima s fratarskim i crkvenim vlastima, sve do Rima. Bilješka u livanjskom leksikonu obavještava: „Dok je boravio u Americi, fra Mijo je imao problema zbog toga što je tamo došao kao član Bosne Srebrene. Nekima je njegov boravak izgledao kao ukorjenjivanje Bosne Srebrene u Americi. Stoga su isposlovali od generala Reda u Rimu njegov izgon kao fratra iz Amerike. Da bi to izbjegao, Bobetić je prvo dobio indult sekularizacije u Kanadi, a potom je nešto kasnije prešao u kanadsku franjevačku provinciju. No stalno je bio u dodiru s Bosnom Srebrenom, pogotovo s Visokim. Prema svojim mogućnostima pomagao je tu našu ustanovu.“ 

Tko bi mogli biti neki, kojima dolazak fratra iz Bosne, zanesenog fizičara-matematičara koji se ganja s apsorpcijom ultrazvuka od supravodiča i s međuatomskim silama kristaliziranih plinova argona i kriptona, i to dolazak svojevoljan, gotovo bijeg, može izgledati kao strašna opasnost ukorjenjivanja Bosne Srebrene u Americi, dotle, da se stvar potegne sve do generala Franjevačkog reda u Rimu, i postigne fra Mijin izgon?

Neslužbeni „monopol“ na franjevačko opsluživanje Hrvata katolika na sjevernoameričkom kontinentu još od dvadesetih godina stoljeća čvrsto drže fratri iz Hercegovačke franjevačke provincije, kojima je uprava Reda povjerila vođenje Komisarijata hrvatskih franjevaca^[1] sa sjedištem u Chicagu. Između „matice“ u Mostaru i Komisarijata u Chicagu kroz desetljeća njegovane su i održavane bezbrojne žive osobne, poslovne, političke, interesne veze - do danas.

Vrijeme Bobetićeva dolaska puno je sumnjičavosti i nepovjerenja raznih vrsta. Politički, među američkim Hrvatima razne su struje - od onih što su naklonjeni Jugoslaviji, makar i komunističkoj, do njezinih protivnika, što mekših, što onih ljutih, radikalnih. Pomutnju pojačava i to, što se za neke svećenike koji dolaze iz Jugoslavije pronose glasovi da su poslani od režima, kao propagandisti. Fra Bosiljka Bekavca mlađeg, koji je 1953. iz Bosne „otišao u Ameriku kod strica“, znamenitog Bosiljka Bekavca starijeg, sekulariziranog franjevca, do danas prati takva sumnja. Službovao je u župama Columbia i Centralia, a u Pittsburghu od 1963. do 1971. bio  urednikom u listu Zajedničar, utjecajnom glasilu Hrvatske bratske zajednice. (Uz ovoga Bekavca mlađeg veže se predaja da je, vidjevši u Americi ogromna pretpovijesna stabla sekvoja, poželio da ih bude i u njegovu kraju, te je svome bratu u zavičaj slao sjemenje skriveno u šupljim Gospinim kipićima. Neka od stabala što su tako zasađena u kraju oko Konjica živa su i danas; mnoga druga narod je posjekao kad se vidjelo da ne nose nikakav vrijedan, jestiv plod.)  

Udruženje katoličkih svećenika Dobri Pastir, što su ga osnovali bosanski franjevci, svih tih godina vruća je tema. Iz radikalnih krugova hrvatske emigracije optužuju ih za kolaboraciju s komunističkim vlastima, za izdaju vjere i naroda. Kada znameniti hercegovački franjevac Dominik Mandić iz Rima dolazi u Ameriku, prvo kao vizitator u ime generala Reda, zatim za stalno kao poglavar Komisarijata 1952-1955. te savjetnik do 1958, a kasnije kao ugledan izdavač i povjesničar, on u sve to pokušava unijeti uravnotežen pogled. Sumnjičav i zabrinut, njegov intimni prijatelj Žarko Vlaho, emigrant u Buenos Airesu, moli ga 1958. u pismu da mu razjasni stvar s Udruženjem. Mandić odgovara:  „Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom ᾿bosanskom᾿ politikom spasavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945-46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljni odgoj svećeničkoga podmlatka. Istina, u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. ᾿Dobri Pastir᾿ iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca. Članke, što su izlazili u ᾿Zajedničaru᾿ pod imenom O. Žilića i Karina podmetnuti su od komunističkog poslanstva u Washingtonu radi pobijanja hrvatskoga rada franjevaca na Drexelu, ali oni to ne smiju opozvati. Ali to nije za javnost. Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, it.d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva.“

Napokon, i sama iznenadna pojava fratra iz Bosne u Americi, s urednim pasošem ali mimo crkvenih i redovničkih poslova i kanala, bila je dovoljna da izazove sumnju. Pasoš u to vrijeme još nije bilo lako dobiti, pogotovo kao svećenik, franjevac iz Bosne. K tomu, Bobetićev brat Nikola, zajedno s velikom grupom livanjskih mladića, pedesetih godina uhapšen je kao politički, prolazi kroz mučnu torturu u mostarskom istražnom zatvoru, te nekoliko godina robija.  

Sve to, i mnogo drugoga o čemu se može samo manje ili više vjerodostojno nagađati, valja imati na umu da bi se barem naslutilo što stoji iza kriptične bilješke o nekima koji su u Bobetićevu dolasku u Ameriku vidjeli opasnost. U jednom od pisama, koje razmjenjuje s bosanskim provincijalom, on piše: „Da li sam optužen u Rimu i od koga, ne znam. Ima dobrih indicija da jesam, mada ne znam uopće zašto. Nisam se nikada bavio nikakovom politikom, ni tamo ni ovdje; čak nisam bio ni član Udruženja, međutim znam pozitivno, da otkako sam došao ovamo, da me nisu prestali klevetati i optuživati kojekuda. Nisam uopće nikada reagirao.“

Nakon što je onim nekima uspjelo da Bobetić ne dobije produženje dozvole boravka u SAD-u od civilnih vlasti, on pronalazi privremeno rješenje: 1963. prelazi u Kanadu, gdje ga prima provincijal Kanadske franjevačke provincije, a zapošljava se na mjestu nastavnika nuklearne fizike na Sveučilištu u Windsoru. Bosanski provincijal fra Vjekoslav Zirdum u pismu moli generala Reda Augustina Sépinskog da se „udostoji ratificirati ovaj prijenos kako bi spomenuti Otac ostao pod jurisdikcijom ministra Kanade“. No, za fra Mijom i njegovim boravkom u SAD-u i dalje se vuku zli repovi. General Sépinski ne pristaje, nego u ožujku 1965. šalje obedijencijal^[2] provincijalu Zirdumu, kanadskom provincijalu i fra Miji: nakon što je „još jednom pažljivo ispitao okolnosti njegova boravka u Sjevernoj Americi, ne čini se prikladnim dopustiti mu produljenje boravka u Kanadi nakon tekuće školske godine“. Neka do tada ostane u Windsoru pod jurisdikcijom kanadskoga provincijala, ali nakon završetka školske godine mora se vratiti u Bosnu.

Sada za Bobetića počinju mjeseci puni nesigurnosti i grčevite borbe u nastojanju da nađe mogućnost nastavljanja onoga što je u svome glavnom pozivu već postignuo. Još u Kanadi, on 13. svibnja 1965. piše provincijalu Zirdumu. Nije, kaže, pravio nikakvu žalbu na generalovu odluku, „jer bi svaki pokušaj u Rimu bio beskoristan. General nas ne želi u ovom dijelu svijeta, ako nas uopće želi i u kojem“. U SAD-u mu je bez permanent visa bilo zabranjeno raditi, pa se „dugo borio i konačno dobio taj status u Canadi s vanredno dobrim izgledima za budućnost. Već za septembar ove godine imao sam 2 kontrakta, koji bi mi omogućili čistih oko 8000 dolara za provinciju, plus da ja imam ovdje sve što mi treba, čak i kola. Za par godina, doprinos od moga rada nadoknadio bi sve izgubljeno vrijeme i čekanje i bio uz to daleko veći nego što cijela provincija tamo može dati“. Napominje da je isprva imao svu podršku i razumijevanje franjevačkoga provincijala u Montrealu, koji mu je izdao affidavit,^[3] ali da je naglo promijenio stav, pozivajući se na odredbu generalnog definitora Reda, „nekoga Poljaka Grajewskog“.

Na povratak će, piše fra Mijo, u augustu kad prođe sezona i kad je put jeftiniji 25%, a tako će imati mogućnost da još nešto zaradi na župi na kojoj sada služi kao kapelan. Svoj auto je kanio dovesti u Bosnu i pokloniti provinciji, no za to bi morao čekati do novembra kada mu izlazi pet godina boravka, što je uvjet za izvoz auta. Kanadski provincijal nije se složio s produljenjem boravka, i on je auto morao prodati. „No ja ću za provinciju imati svoj doprinos.“ - dodaje.

U pismu moli Zirduma da mu kaže računa li se s njime u gimnaziji, jer ima dojam da je „uklonjen iz Visokoga“. S druge strane, „ja uvijek imam mogućnosti da se bez ikakovih teškoća vratim u ovaj svijet ili negdje drugo, gdje bi Vi smatrali da je potrebno. Tu mislim na komplikacije glede viza, koje za mene u većini slučajeva odpadaju.“

Tu, sada, fra Mijo prvi put spominje rješenje, nepopularno, ali kojim se izbjegavaju komplikacije kod glavne uprave Reda: „Ako Vi smatrate, da onaj novac ne bi trebalo gubiti za provinciju, postoji mogućnost direktnog rješenja, da se ja jednostavno sekulariziram i da zadržim obe pozicije. Naravno, to bi moglo biti privremeno, a ja ostajem što jesam i pomoć bi Vama išla bez obzira u kakovu se ja mantiju zamotao.“  

Pismo završava informacijom o svome zdravstvenom stanju, koje „nije sasvim u redu, mada nije ni tako loše“. „Ovdje sam potpuno osiguran što se tiče bolesti, tako da ne plaćam ni preglede ni liječenja ni bolnice. To je velika pomoć i prednost.“ Pronašli su mu čir na želucu, ali nije ništa alarmantno, samo se mora paziti. „A pošto moj šef, monsinjor isto ima čir, cijela je kuća na dijeti, uključivši i mačku.“

Zirdum odgovara (oslovljavajući Bobetića sasvim familijarno s dragi Miško): „pretresli smo tvoj slučaj na Definitoriju, najbolje je da se pokoriš generalovoj odredbi i vratiš se na svoju prijašnju dužnost u Visoko“. 

Po završetku školskih praznika Bobetić se 2. rujna 1965. javlja Zirdumu (iz Münchena?): stigao je u Evropu, a pošto je čuo da Zirdum ide u Rim na razgovor s generalom, nudi se da ide s njime jer zna da „general razumije engleski“, pa bi to moglo pomoći... Zirdum promptno odgovara: „Nemaš generalovu dozvolu za putovanje; lijepo se Ti spremi i dođi ovamo, a onda ćemo o svemu daljem razgovarati.“

U međuvremenu provincijal Zirdum putovao je u Rim i o Bobetićevu slučaju razgovarao s „generalnim definitorom Barčićem“ i generalom Sépinskim. Rezultat: fra Angelicus Lazzeri, Vicarius Ministri Generalis, šalje službeno pismo Bobetiću datirano 27. rujna 1965. u Rimu, Via S. Maria Mediatrice, 25. U pismu vikar Lazzeri obavještava Bobetića da je ad hoc komisija, koju je general osnovao, ponovo ispitala njegov slučaj omnibus attente et accurate perpensis,^[4] te donijela zaključak: „Iniungimus Tibi ut ad normam litterarum oboedientialium die 9 martii currentis anni 1965 datarum quam primum in Tuam Provinciam religiosam redeas.“^[5]

Nejasno je u čemu Bobetićevo vrijeme prolazi nakon povratka u Visoko. Tek, iz nekih dostupnih pisama vidljive su jaki nesporazumi i trzavice, čak neki „incidenti“, spominju se i „kazne“ zbog njegova nedopuštenoga putovanja (Zagreb, München?), gdje očito ne prestaje raditi na svojemu povratku preko Atlantika.

Dopisuje se s fra Šimom Šimićem, kolegom i srčanim prijateljem, vidjeli smo ih zajedno u onoj neslanoj šali sa signalnim pištoljem godine 1941. kod Visokoga. Oslovljavaju se intimno s dragi Šimek i dragi Mišel. Na neku adresu u Münchenu Šimek piše Michelu 23. studenoga 1965: provincijal u Rimu ponovo nije uspio ništa učiniti u njegovoj stvari, ljut je zbog njegova svojevoljnog putovanja, poriče da mu je Bobetić rekao da se „osjećao nepoželjnim u Visokom i da mu je to unaprijed nabacivano“. Ako već mora raditi na doktoratu, onda neka vidi može li to urediti na institutu u Beogradu, tamo bi mogao stanovati u našem samostanu, jer glavna uprava Reda odsad zabranjuje stanovati bilo gdje izvan samostana. Na kraju, Šimić moli: „Ne zaboravi, molim, te, za mene one lijekove. Donesi ili pošalji što više, ne gledaj na novac, ljudi će platiti.“

Ubrzo potom, 5. prosinca 1965, Bobetić piše provincijalu Zirdumu. Ispričava se zbog svojega putovanja, spreman je na kaznu, samo „ne želi da to utječe na naše lične odnose“. Uskoro će doći natrag, i sam želi da se njegov položaj sredi zakonski. Poslije boravka u Provinciji od skoro dva mjeseca, osvjedočio se da je u Visokom nepoželjan, osim kod nekolicine ličnih prijatelja. Osjeća da će i za provincijala i za Provinciju biti samo teret i problem. Dosta ljudi ga već takvim smatraju i izričito su mu naglašavali, da je za sve bolje da se ne vraća. On sam radije želi da se ukloni, nego da ikome bude problem, „ili možda braneći sebe, da optužujem drugog.“ Psihički mu je neizdrživo živjeti u zajednici koja ga smatra teretom i koja ga ne želi. Nikoga ne optužuje, samo sebe, ako je u nečemu pogriješio moli za oproštaj, bilo je to iz afekta, iz ljudske slabosti i želje da se nešto poboljša, a ne iz zle volje.  Beograd je neostvariv: institut je daleko 25 km, k tomu morao bi sve početi ispočetka, a on za to nema vremena. „Kamo onda da idem? Da zakopam sve svoje kvalifikacije, vrijeme i novac utrošen u to i da idem negdje u samostan u penziju, bilo u domovini ili inozemstvu? Smatrao bih tada svoj život promašenim; bojazan od toga, vjerujte mi, već me mjesecima razapinje. Navršio sam 44 godine i mnogo mi efektivnog vremena ne preostaje. Ostat ću u duši bosanski fratar, kao što sam i započeo. Moja zajednica će ostati uvijek moja, za koju ću još više raditi, bez obzira kakovu ću haljinu nositi.“

Na kraju pisma rezimira: “Prema tome, moja je odluka sekularizacija i inkorporacija u jednoj od dieceza u Kanadi. Nadam se da ćete se u cijelosti složiti s ovim i isposlovati mi otpusnicu. Imam već dva biskupa, koji bi me primili; pitanje je samo formalne strane.“

Tri mjeseca potom, Bobetić dobiva pismo od biskupa Emmeta Cartera, London, Canada, datirano 2. ožujka 1966. Pismo je odgovor na Bobetićevu molbu, koja nam nije dostupna, ali je jasno da on sve ovo vrijeme sustavno radi na svojemu planu. Bobetića se biskup Carter sa zadovoljstvom sjeća po njegovu radu u župi Srca Isusova u Windsoru i po njegovu radu na Univerzitetu. Rado ga prima „među svoje svećenike“, naravno, uz pristanak redovničkih starješina. Primijetio je s velikim zanimanjem Bobetićevu znanstvenu vokaciju, te najavljuje da će trebati njegove usluge „na toj liniji“, a ne u pastoralu, jer je malen broj vjernika „porijeklom iz Jugoslavije“.

Obavještavajući 9. ožujka 1966. pismom članove uprave Bosne Srebrene o pristanku biskupa Cartera, Bobetić napominje da bi mu u tom položaju „zarada bila prilično visoka“, te bi mogao i dalje pomagati svoju Provinciju, a njegova sekularizacija je „samo jedna formalnost: ja ostajem tamo gdje pripadam, važan je duh, a ne slovo ili vanjski oblik“. Dobivši pristanak svoje uprave, Bobetić 13. ožujka 1966. šalje u Rim, Svetoj kongregaciji za redovnike, molbu za sekularizaciju. Prilaže pismo pristanka biskupa Cartera, London, Canada. Razlozi molbe: „Velika teškoća i gotovo nemogućnost prilagodbe životu u zajednici, unatoč naporima i najboljoj volji s moje strane. Nadam se da ću zadovoljiti svoj poziv radeći u apostolatu kao svjetovni svećenik.“

U međuvremenu, vidimo iz nekih pisama da se Bobetić uklonio iz Visokoga, gdje smatraju da se on „nije u stanju smiriti nakon što je prošao pola svijeta“. U Kiseljaku je, gdje su ga dvojica braće što tamo službuju, župnik i kapelan, lijepo primili a on nastoji biti od pomoći, jer je korizma „i to ona druga, teža polovica“ pa ima dosta posla. Tu bi i ostao dok se stvar sa sekularizacijom ne okonča.

Napokon, s datumom 28. ožujka 1966, stiže pismo od Svete kongregacije za redovnike: fra Michael Vitomir Bobetić, „zavjetovani svećenik u Minoritskoj Provinciji Bosni Argentini sekulariziran je i oslobođen zavjeta datih u Redu, s obvezama vezanim uz viši Red, te će biti inkardiniran ipso facto u Londonsku biskupiju prema normi Kanona 640 Zakonika kanonskog prava“.

Provincijal Zirdum u izvještaju Definitoriju Bosne Srebrene od 10. i 11. svibnja 1965. navodi da je pokušao urediti Bobetićev povratak „na daljnji studij i rad u Kanadi ili u USA, ali kako to nije išlo Fr. Mijo se odlučio na sekularizaciju, koju je zatražio i već dobio, pa bi uskoro trebao krenuti u Kanadu. Obećaje, da će u duši i dalje ostati fratar, i odan Provinciji te raditi za nju i slati pomoć za gradnju Teologije“.

Stvar je definitivno završena kada pismom od 30. lipnja 1966. biskup Londona Emmet Carter šalje Bobetiću Dekret o sekularizaciji i prima ga u Londonsku biskupiju.

Zašto je fra Mijo Bobetić otišao iz Visokoga? - pita se sastavljač leksikona o livanjskim franjevcima, i umjesto svoga odgovora donosi mišljenje fra Ignacija Gavrana, dugogodišnjega nestora Bosne Srebrene: „Fra Mijo je bio blistav stručnjak, ali čini mi se da nije postupao pedagoški dovoljno razborito prema đacima, posebno prema slabijima. On kao da je prenosio duh vojarne u sjemenišne prostorije i razrede a njegovi zahtjevi teško su pogađali manje nadarene i nesnalažljive učenike. Treba imati na pameti da je do nekih njegovih neprikladnih istupa u razredu dolazilo dobrim dijelom od njegove nesanice, od koje je tada patio: u takvom stanju čovjek se ne ponaša primjereno”. Opet, neki od kolega sjećaju se da je znao biti silno zabavan, da je sa svima komedijao, pravio sitne podvale, do suza ih uveseljavao.

Izdaleka gledano, bez znanja o stvarnoj čovjekovoj svakodnevnici, ovakvoj i onakvoj, sve poslije povratka u Kanadu čini se kao priča o urednoj i mirnoj akademskoj karijeri.

Na Sveučilištu u Waterloou, Quebec, Bobetić je asistent od 1967. do 1970. Vidjeli smo: doktorirao je 1971. Od 1971. do 1974. asistent je na Loyola Collegeu, potom izvan­redni profesor na Concordia University u Montrealu. Istražuje multiparametarske intermolekularne funk­cije svijetlih plinova. U tom razdoblju u tri navrata uz novčanu potporu kanadske vlade sudjeluje u istraživanjima na IBM Research Laboratory for Lange Scale Computation u San Joseu u Kaliforniji. Od 1980. aktivni je član New York Academy of Sciences i American Association for Advancement of Science.

Opaska u livanjskom leksikonu, vidjesmo, hoće da se Bobetić, nakon što je stabilizirao svoj položaj i akademski status u Kanadi, vratio u Franjevački red u Kanadsku franjevačku provinciju. U službenom nekrologiju Bosne Srebrene o njemu stoji i ovo: „O svojim znanstve­nim dostignućima nije govorio te je za njih znalo vrlo malo članova njegove franjevačke provincije.“

U osamdesetim godinama stoljeća fra Mijo je već odavno u Kanadi, znanstvenik i sveučilišni profesor. Bavio sam se tada u Sarajevu mukotrpnim istraživanjima za knjigu proza o bosanskim franjevcima suočenima s izazovima vanjskoga svijeta, imajući u vidu i njega a ne znajući ništa o njegovu životu, pa mu šaljem dugačko pismo s molbom da mi opiše svoje iskustvo. Odgovorio mi je brzo i gotovo panično: ne, ne, nemoj mene, nemoj mene nipošto, moje iskustvo ništa ti ne može značiti.

Godine su potom prošle, silan je svijet pomro, naš i mnogi oko nas, ovdašnji svijet se raspao u krvi i zločinu. U jesen godine 1998. majka je još živa, s nama je u Sarajevu, održava obiteljske veze koliko može. Dobiva jednoga dana pismo od rodbine iz Livna: umro je naš Vito.

„Pri kraju života patio je od nekih simptoma koji su ukazivali na to da bi mogao oboliti od Parkinsonove bolesti. K tomu, pojavila mu se u moždanoj opni voda pa je bio operiran. Liječnik mu je preporučio liječenje nekim novim neprovjerenim lijekom. Pristao je na to. Namjesto poboljšanja, uslijedila je smrt.“ - ovo nalazim u livanjskom leksikonu.

Zatim, osam godina poslije Bobetićeve smrti putujem u Kanadu - Toronto, Montreal, Otawa - na poziv akademskoga društva kanadskih znanstvenika i stručnjaka, diplomanata zagrebačkoga sveučilišta. Od mene se tražilo da održim predavanje o kulturnom identitetu Bosne i Hercegovine. Profesor dr. Ante Pađen na sveučilištu McGill, znamenit neurofarmakolog, sjajan klasični muzičar i - kao što ćeš naći samo kod najvećih - gotovo šokantno jednostavan i ljubazan čovjek. U svome automobilu vozi me ponad Montreala: ta vizura i ta panorama, kaže, vidjeti se mora. I zaista - morala se vidjeti. Navečer veliki prijem u organizaciji montrealskih Hrvata. Malo sam se raspitao, rečeno je da će vjerojatno doći i fra Mijina nećaka, koju je on davno doveo iz Livna i udomio u Kanadi, da pomogne obitelji. Došla je, pozdravili smo se, uz ustegnutost kojoj razlog nisam znao, ali sam ga poštovao, nisam se nametao pitanjima.

Ni otada godine ne miruju, prošla ih je sva sila, a ne prestajem po glavi premetati stare svoje motive, koji se odbijaju predati, biti zaboravljeni. U međuvremenu internet se razrastao, možeš na njemu naći i što ne sanjaš. Tako, na kanadskoj stranici o umrlima uz informaciju o Bobetićevoj smrti stoji i datum njegova polaska u New York iz Hamburga 23. 8. 1961, te podatak: Spouse Vera Pajk, Marriage: 23/05/1983. U drugoj, nešto široj nekrološkoj bilješci stoji da je PhD Michael Bobetic, professor of Mathematics at Concordia University of Brossard  umro 7. augusta 1998, da su za njim ostali ožalošćeni, osim supruge Vere Pajk, his son Charles Pike, brat Nikola, sestra Marina, snaha Olga, nećaci i nećake...

Supruga Vera Pajk, sin Charles Pike - za mene frapantna novost i zagonetka. Kod kuće se o tome nije moglo čuti baš ništa: o stvarima koje su smatrane neugodnima i grešnima u našim se kućama šutjelo, zaziralo se od toga da budu imenovane i izgovorene kao da će tako biti uklonjene ili barem umanjene, svatko je svoj teret nosio kako je znao i umio, drugi mu ne trebaju prisjedati na muku - tako je nalagao starinski kodeks i običaj. Lako je, i u mnogome opravdano, tomu pripisati licemjerje i dvostrukost morala, ali pred novom sverazgolićujućom i vulgarnom otvorenošću ta starinska šutnja i zatajnost u mojim je očima, danas pod stare dane, sve više na cijeni. Napokon, bilo ovako ili onako, muka je suđena svakom, i svačija ostaje samo njemu znana. „Nitko ničijega vaja ne zna do kraja“ - govorile su kućne babe, kao najbolji psiholozi i filozofi.

Kako je bilo to s fra Mijinom ženidbom u njegovoj šezdesetdrugoj godini, kako je riješio svoj svećenički i redovnički status, kakav odnos je njegovao s bosanskom „majkom Provincijom“ (osim što je - to se pouzdano zna - slao Provincijalatu novčane priloge kad god je mogao), tko je bila gospođa Vera Pajk (prezime pretežno slovensko) a tko sin Charles Pike (očito majčino prezime, amerikanizirano radi tačnoga izgovora), koji u smrtovnici figurira kao njegov sin? Završavajući povijest o Bobetiću, nalazim na internetu ovih dana odgovor i na to:  „Charles ᾿Charli᾿ Pike, 55-godišnji odani suprug Cassandre Waters Pike, okružen obitelji, mirno je preminuo kod kuće u subotu, 10. srpnja 2021. Charlie je rođen od voljenih roditelja Vere Pajk Bobetić iz Brossarda, Quebec, Kanada, i Mahmouda Mohameda iz Montreala, Quebec, Kanada.“ Tu se još govori da je imao tri sina, da je bio nogometni trener, volio izlete na jezero  Keowee s obitelji i prijateljima, te da je bio član katoličke crkve sv. Luke u Easleyu. Oba roditelja su ga preživjela. Charles je, dakle, sin Vere Pajk i Mahmouda Mohameda iz Montreala. Ništa o ocu ne znamo, ne znamo ni kako su se roditelji rastali, te kako se Vera Pajk našla uz Bobetića, i kako se on s njome vjenčao a Charlesa posinio. Ne budi lijen, raspitivao sam se kod nekih starijih fratara, pa mi je samo jedan od njih nešto tek napola suvislo ispričao, kako je njemu nekad fra Ignacije Gavran rekao, da mu je Bobetić pisao, da je bolestan i da ga njeguje neka muslimanka iz naših krajeva, on pretpostavlja da je to ova gospođa Pajk, možda s promijenjenim imenom, i sa sinom kojega je Bobetić usvojio kad mu se oženio majkom. „To je konstrukcija, da bi joj osigurao egzistenciju“ - tako stari fratar završava svoju konstrukciju.

Kakva životna priča je sve to udesila, je li u njoj bilo radosti i mira - ništa o tomu ne znam. Žalim zbog toga. Čovjek je, očigledno, od početka na izrazit način bio svoj, imao svoje jake razloge i svoje čvrste motive. Sigurno i svoje muke, krize i brige, koje je rješavao sam. Jedan od bivših Bobetićevih učenika, kasnije i sam fratar i profesor u visočkoj gimnaziji, napisat će, sjećajuć se: „U ono vrijeme, međutim, jedan je fratar mogao spokojno trunuti u svojoj redovničkoj zajednici i pokopati sve talente koje mu je Bog dao. Nije li se s time mirio, preostalo mu je ono što je učinio fra Mijo: spakirati kovčege i uputiti se u bijeli svijet, krenuti doslovce od nule i dokazivati se pred svakom šušom. Trebalo je za to hrabrosti.“

Sa svime tim postaje mi još važniji i zanimljiviji, razumljiviji. Sada mi biva jasan i njegov otpor prema mojoj blesavoj želji da saznam više o njegovim iskustvima života u „vanjskom svijetu“ i pišem o njima. Također, razjašnjava mi se i ona rođačka ustegnutost na koju sam naišao u Montrealu godine 2005. u svibnju, sedam godina po Bobetićevoj smrti. A sjećanje na opasku našega Vite: „Pa, da, onda se ne bi mogao ženiti“, kada kao dječak odbijam ideju o fratarskoj školi, sada oživi na višestruko i višesmjerno ironičan, ali blag i gotovo nježan način.

(2026)

[1] Danas Hrvatska franjevačka kustodija sv. Obitelji.

[2] Pismo poslušnosti.

[3] Izjava pod prisegom.

[4] nakon što je sve pažljivo i pomno razmotreno

[5] „Nalažemo Ti da se u skladu s obedijencijalom od 9 ožujka tekuće godine 1965 što prije vratiš u svoju redovničku provinciju.“