Ivan Lovrenović: FATA ORLOVIĆ

U ponedjeljak 16. travnja 2007. godine oslobođena je Fata Orlović u srebreničkom sudu  od monstruozne optužbe da je  njezina borba za uklanjanje ilegalno sagrađene „inat crkve“ na njezinome dvorištu izraz nacionalizma i „mržnje na spski narod“. Objavio sam tada, 20. travnja 2007, donji zapis, koji ponavljam danas, na dan konačnoga ispunjenja pravde za Fatu Orlović, kao hommage toj nevjerojatnoj ženi.

 

Što su mogli misliti srpski crkveni i politički faktori kada su 1994. godine, usred rata, počeli graditi crkvu na zemlji Orlovićâ u Konjević Polju? Da su zauvijek oposlili svoj naum da s ove i s one strane Drine nema ničijega do srpskog uha, i da će njihova pravda vladati beskonačno? Tako im je moglo izgledati i neposredno nakon Daytona, jer je Konjević Polje pripalo Republici Srpskoj. No, idilu počinju kvariti povratnici. Od posebnoga soja su oni što se masovno i samoorganizirano vraćaju u prijedorski i u zvornički kraj – mjesta istinskoga genocida i najstrašnijih stradanja. Mora se reći izvan bilo kakvoga diskursa političke korektnosti: u tom dijelu našega muslimanskog svijetu živi čudesno snažan antejski duh, superioran svim nedaćama i slabim izgledima, zbog kojega ti ljudi i te žene (naročito žene!) ne zaziru ni od najtežih i najnesigurnijih uvjeta u koje se vraćaju svojim kućama i imanjima.

Fata Orlović živo je oličenje toga duha. Kada se ona vratila na svoju, svoga Šaćira i svojih sinova zemlju, plodnu i bogatu zemlju u Konjević Polju, nije ju toliko porazilo što je zatekla srušene kuće, nego prizor koji je ugledala u svojoj avliji: bijeli se novosagrađena pravoslavna crkva! Orlovićka je najprije izvan suda tražila od crkve i civilnih vlasti da građevinu uklone s njezina zemljišta. To nije išlo, nego su zaredali incidenti, u kojima je Fata bila na razne načine šikanirana, čak i brutalno pretučena, u čemu je, po jakim indicijama, sudjelovao i službujući pop.

Malo pomalo, stvar poprima mitske dimenzije: nepismena starica, s jakom novootkrivenom osobnom karizmom, protiv nepravednog i uzurpatorskog sistema! Doista: treba samo čuti i vidjeti Fatu Orlović kada govori okupljenima pred srebreničkom sudnicom - to je jače i autentičnije od ikakve režirane drame! A njezina verbalna preinačavanja poput onih kada uzvikne da će u traženju pravde ići “sve do Jedinih Nacija”, ili da joj je strašna uvreda što su je optužili da je “sa svojih še’set i sedam godina nacionalna” – to ne biva nimalo komično, već samo pojačava znak izuzetne individualnosti koja krasi ovu snažnu ženu.

Farsi od suđenja Fati Orlović za tobožnje “izazivanje i raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje“ prethodili su pokušaji da ju se umiri novcima. Prvo sa 400.000 KM, pa zatim s milijun i pol, pa s još milijun, koje joj je obećao Milorad Dodik dok je još bio u opoziciji. Kad ništa od toga nije uspjelo, onda je uslijedio pokušaj da se Orlovićku difamira na vjersko-nacionalnoj osnovi, i to putem suda. A sam mitropolit Nikolaj Fati je, i to javno, putem televizije, pripisao strašnu krivicu: da „mrzi srpski narod“!

Orlovićka je, međutim, moralno stamena i sigurna u svoju ispravnost: ona „nije nacionalna“, nikoga ne mrzi, samo ne da svoje. „Meni je, kaže ona, jedan srpski mladić iz Milića nudio: ‘Nikad ti tako, Fato, nećeš crkvu uklonit iz avlije. Daj meni hiljadu maraka, ja ću je minirat’. Ja mu kažem da ne dam, što ću ja crkvu minirat? Meni ne smeta crkva, ja samo neću da je ona u mojoj avliji, neka oni nju lijepo, kako su je i zidali, odnesu tamo gdje nekome treba.“ 

Oslobađajuća presuda u ponedjeljak u srebreničkom sudu, iako je za Fatu Orlović tek prvi korak u borbi za konačno ostvarenje njezinih prava, predstavlja važan znak da i u ovakvom sistemu kakav vlada u Republici Srpskoj (ali, ne zavaravajmo se, i u cijeloj državi) biva moguća satisfakcija pojedinca pred nepravdom sistema.  A Fata Orlović trajno će ostati simbolom upornosti i hrabrosti u borbi protiv takvoga gaženja i uzurpacije.