Enes Karić: DIJALOŠKI PRINOSI HANSA KŰNGA

U izdanju sarajevske “Dobre knjige“ izašlo je djelo njemačkog teologa i filozofa Hansa Künga Islam, prošlost, sadašnjost, budućnost. Djelo je s njemačkog preveo profesor Avdija Alibašić, filozof, historičar i germanist. Predgovor je napisao Enes Karić.

 

Šestog aprila 2021. godine umro je Hans Küng (1928-2021), znameniti kršćanski i katolički teolog, porijeklom iz grada Sursee u Švicarskoj. Iako se o njemu ponekada govori kao o švicarskom profesoru i svećeniku, većina knjiga, članaka i medija oslovljava ga i kao njemačkog profesora, teologa, filozofa i svećenika, uobzirujući činjenicu da je većinu svojih djela Küng napisao na njemačkom, svome maternjem jeziku.

Od dana njegove smrti, 6. aprila 2021.  objavljeno je na stotine kraćih ili dužih nekrologa o Hansu Küngu,  profesoru fundamentalnih nauka kršćanske teologije koje je predavao na mnogim prestižnim univerzitetima (npr. Sorbonne Université, Eberhard Karls Universität - Tübingen itd). Osvrti na život,  djelo i smrt Hansa Künga istakli su njegovu ulogu u objavljivanju voluminoznih djela kako iz područja teološkog i filozofskog promišljanja povijesnog i savremenog, to jest današnjega kršćanstva, tako i drugih religija, napose judaizma i islama. Istaknuta je njegova moćna uloga u promoviranju dijaloga među religijama i ohrabrivanju susretanja među vjernicima koji pripadaju drukčijim vjerama ili su, pak, sekularni i posvjetovljeni, ali su, usprkos svemu, i kao takvi obuhvaćeni tradicijama različitih religija, makar se to obuhvatanje očitovalo kroz mnoge uveliko obezvjerene kulturalne izraze i civilizacijske fenomene.

U pasažima koji slijede reći ćemo, u vrlo prigodnoj formi (i na način osobnog svjedočenja), ono što smatramo najvažnijim kad je posrijedi Hans Küng i njegov odnos prema fenomenima vjerskog i religijskog u savremenom dobu. (Izvan vidokruga ovih stranica ostaće sporenja Hansa Künga sa Rimom i Vatikanom. Autor ovog eseja u to nije dovoljno upućen. K tome, dobro je poslušati jednu arapsku poslovicu koja kaže: “Nemoj nepozvan ni na svadbu, a kamoli kavgu!“)

Savremenost i zadaće teologije

Hans Küng pripada plejadi teoloških i filozofskih mislilaca koji smatraju da vjere u Boga i religije kao njihove potonje ʼinstitucionaliziraneʼ forme neće nestati, niti će slabiti ili jenja(va)ti u ʼdoba naučne slike svijetaʼ (Das Zeitalter des wissenschaftlichen Weltbildes). Vjere i religije jesu trajne pratilje čovjeka, one su njegova popudbina, možda teško breme koje se ne može isprtiti a da se na pleća ne zaprti nešto drugo, nešto teže i grublje.

Djela Hansa Künga kao što su “Postoji li Bog?“ (Existiert Gott?) i  “Biti kršćanin“ (Christ Sein) pojavila su se tokom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Na svoj način obje knjige su svjedočanstva o čovječanstvu u procjepu, o globalnom svijetu koji se uspravljao nakon kataklizme Drugog svjetskog rata (1939 – 1945). Kao intelektualac koji je strepio od Hladnog rata,  Küng namjenjuje spomenuta djela i u svrhu dijaloga sa užasno raspolućenim svijetom, sa hemisferom kapitalističkog ekstremizma u zgrtanju imetka, na jednoj,  i hemisferom socijalističkog i komunističkog lagera  (gdje je čovječanstvo satjerano u ideološke košnice, gdje je kolektiv progutao i ʼsažvakao čovjeka pojedincaʼ) na drugoj strani. Posve otvoreno Hans Küng promovira vjeru u Boga kao rješenje.

Ali, Hans Küng nije teolog ili vjerski filozof  koji likuje nad groznim znakovima krize kapitalističkih i socijalističkih sistema. Ono što Hans Küng želi pokazati, ili barem donekle objasniti, jeste “odgovor na pitanje o Bogu u novom vijeku“ (Antwort auf die Gottesfrage der Neuzeit). Zašto Hans Küng nije teolog likovanja? Zašto on nije mislilac koji bi se prometnuo u glasonošu svjetske kataklizme?  Odgovori na ova pitanja nahode se u samom središtu Küngova mišljenja: U Boga se ne vjeruje iz inata. Za Bogom se ne smije posezati kao za kapricom. Vjera nije za to da unesreći i ponizi ljudsko biće... Sve ove misli naći ćemo u djelima Hansa Künga kao mogućnosti koje se razvijaju pred čovjekovom slobodom. Pritom on poziva na moralno ophođenje čovjeka sa samim sobom, sa svojom slobodom, sa ljudima, prirodom i Bogom.

Pratimo li njegove ideje i misli iz njegovih djela, napose iz djela  “Biti kršćanin“ (Christ Sein), koje se pojavilo ima tome pedesetak godina, Hans Küng  ne ustručava se kazati mnoge stvari, kao na primjer, da se u dvadesetom stoljeću pokazalo da “znanost i tehnologija nisu ključ čovjekove sreće“, sam napredak “nije automatski put“ u zemaljski raj, čovječanstvo živi pod prijetnjom “atomskog uništenja civilizacije“, čovječanstvo nije imuno na “akutne svjetske valutne krize“ niti na sve veći “jaz između bogatih i siromašnih nacija“, u velikim gradovima i oko njih “širi se krajolik sve većeg zagađenja zraka“, sve je manje “stambenog prostora“, a savremeni čovjek  osuđen je da živi “na zagađenoj vodi i ulicama, prometnim zagušenjima i sve većoj agresiji i kriminalu“, kao i sred akutnih napetosti “između rasa, klasa i nacionalnih skupina“.  Pokazalo se da “svjetovni grad“ nije postao raj, već pozornica za obezduhovljenje čovječanstva.

Nadalje, Hans Küng ističe da “posljedice tehnološkog razvoja nisu nimalo slučajne“,  živimo usred apsurda jer se  “tamne strane  primjene tehnologije“ ne mogu  otkloniti samom tehnologijom! Pokazalo se da “veliki napredak“ znači “veliku nesreću“. Ako ovako nastavimo sa “napretkom za koji se toliko trudilo i žudilo, koji se planiralo“, izvjesna je propast čovječanstva. Hans Küng ne strahuje i ne boji se optužbi za dekadentno mišljenje kad izjavljuje:

“Kategorije ʼrastʼ, ʼpovećanjeʼ, ʼnapredovanjeʼ, ʼveličinaʼ, ʼdruštveni proizvodʼ i ʼpovećanje dividendiʼ, koje su se nekada smatrale tako pozitivnima, sada se čine sumnjivima.“Ne samo u knjizi “Biti kršćanin“, već u gotovo svim svojim fundamentalnim djelima, on oglašava da čovjek današnjice živi “osjećaj izgubljene slobode, nesigurnosti i straha od budućnosti“, štaviše, taj se osjećaj   “širi posebno u visoko razvijenim socijalnim državama.“  Teorija “da je čovjek po prirodi dobar samo ako je dobra njegova okolina“ – pokazala se netačnom. Savremeni čovjek živi surove nedaće “nestašice sirovina, prenaseljenosti, oskudice u hrani, onečišćenja okoliša...“ Tu su i ʼteorije ugrozeʼ, koje ne treba zanemarivati, među njima je i ona o  “izvjesnom izumiranju čovječanstva najkasnije do 2100. godine“.   Parafraziramo li  Hansa Künga, dugačak je popis ponora i ambisa na rubu kojih se našlo čovječanstvo: “Da bi priroda opstala netaknuta država je mora braniti od ljudi“, “progres je sve brži a humanosti sve manje“, “kultura je učinjena sadržajem za konzumiranje, a ne oplemenjivanje čovjeka“,  “umjetnost  je postala roba“, “pisac je puki producent tekstova“, izumljen je “seks bez ljubavi“, tržišno parenje ljudi postalo je industrija koja ima “komercijalnu vrijednost“. Ukratko, čovjek i sve čovjekovo stavljeno je danas na doboš! Ko plati više, dobije više, ali čovječnosti i humanosti biva sve manje!Prema Hansu Küngu, mi živimo u ʼhominiziranomʼ ali  niukom slučaju i u humaniziranom svijetu. Savremeni sistem objedinjava “slobodu i ugnjetavanje“, “produktivnost i uništenje“, “rast i nazadovanje“, “znanost i praznovjerje“, “radost i bijedu“. Današnji čovjek “stiče i zadobiva čitav svijet, ali to mu prijeti da izgubi vlastitu dušu“.Hans Küng opetovano ističe da je “poljuljana progresivna ideologija tehnološke evolucije“, duboko smo zašli u epohu “napretka koji djeluje destruktivno“, “racionalnosti koja ima iracionalne značajke“, “humanizacije koja dovodi do neljudskosti“. Jednom riječju, prisustvujemo posvemašnjoj drami planetarne dehumanizacije. Zadaća teologije danas je da oslovi sva ova pitanja. Da vidi zašto i čemu “vjera u Boga danas?“

Ima li Boga? – pita iznova Hans Küng, njegovo pitanje razliježe se Evropom i svijetom nakon dva svjetska krvoprolića (1914 – 1918. i 1939 – 1945) te nakon velikih epoha dvadesetog stoljeća gdje su čovjekove mašine postale najveća konkurencija čovjekovim molitvama. Kako kaže jedan pisac, molitva ili mašina (Gebet oder Maschine) – još treba sačekati da se vidi šta će usrećiti čovječanstvo.

Projekt svjetskog etosa i Deklaracija iz Chicaga 1993. godine.Hans Küng je bio duboko svjestan činjenice da iz katastrofe koja se planetarno događa ne postoje ni posebna, a ni regionalna izbavljenja. Naprotiv, sve čovječanstvo treba prionuti na zajedničkom zgotovljavanju odgovora na krizu. Usred krize treba uspostaviti dijalog. Dijalog se treba temeljiti na plemenitim namjerama. Svjetske religije (judaizam, kršćanstvo, islam, budizam i hinduizam), kao i regionalne religije, sve one skupa trebaju biti prve koje će se udružiti u potporu ethosu (moralu, ćudoređu). Upravo s tim u vezi Hans Küng je objavio knjigu Projekt Weltethos (Projekt svjetskog ethosa, Projekt svjetskog ćudoređa) koja se pojavila 1990. godine.  Hans Küng je, općenito uzev, odlučio da obznani da će ethos  biti glavno pitanje u vremenima koja dolaze u trećem mileniju po Isau al-Masihu (Isusu Kristu). Kao ugledni profesor Tübingenškog univerziteta, Hans Küng je naumio da sa svojim saradnicima pokuša okupiti predvodnike, intelektualce i teologe svjetskih i regionalnih religija, sve to samo oko jednog pitanja: Šta nam je činiti danas a da to što činimo bude moralno i ćudoredno, u skladu sa ethosom?Godinama je marljivo radio na pripremi jednog dokumenta koji je on nazvao “Deklaracija o svjetskom ethosu“ (Erklärung zum Weltethos). Naravno, Hans Küng nije htio da “Deklaracija o svjetskom ethosu“ nadomjesti deklaracije o pravima čovjeka ili druge slične važne dokumente koji se odavno slave u sekularnom svijetu i na Zapadu. Sve što je Hans Küng htio jeste da obznani jedan svjetski važan dokument o ethosu koji izvire iz temeljnih učenja svjetskih i regionalnih religija. Objavljena je opsežna literatura o tome koliko se truda i vremena utrošilo da vjerski lideri, zajedno sa Hansom Küngom,  dođu do jednog nacrta deklaracije koji bi svima bio prihvatljiv. Iako sve svjetske religije, kao i one regionalne, sadrže tzv. zlatno pravilo (the Golden rule –  die Goldene  Regel): “Nemoj činiti drugima ono što ne želiš da se učini tebi!“ – protekli su mjeseci, pa i godine, dok se došlo do zajedničkog dokumenta. Usvojen je u Chicagu krajem augusta i sprva septembra 1993. godine, na zasjedanju Parlamenta religija svijeta, pod naslovom “Declaration Toward a Global Ethic“ (Weltethos Erklärung ili Erklärung zum Weltethos  sintagme su kojima se na njemačkom oslovljava ovaj dokument).Ovo zasjedanje  Parlamenta religija svijeta u Chicagu 1993. godine, kao i usvojeni Erklärung zum Weltethos  za Hansa Künga značili su potvrdu njegovih dijaloških nastojanja koje je imao do tada, ali i njihovo buduće afirmiranje. Vrijeme od 1993. naovamo  on je posvetio svome teorijskom i praktičnom radu na sljedećim pitanjima: Kako promovirati mir među svjetskim i regionalnim religijama? Mogu li ljudi prepoznati vjerske i ćudoredne  vrijednosti  u vjerama kojima sami ne pripadaju? Može li promoviranje pravednoga mira među religijama utjecati na pravedni mir među politikama, državama, stranama svijeta?

Odgovori na ova pitanja nalaze se u spomenutim i drugim djelima Hans Künga, a utemeljeni su na promišljanjima tzv. “svjetskoga ethosa“ (the Global Ethic - Weltethos). Teolozi, filozofi, političari današnjice trebaju se iznova vratiti vrelima  “svjetskog ethosa“ ili pitanjima koja razbuđuju ne samo pretpostavke morala ili ćudoređa, već sam moral i ćudoređe u djelovanjima i postupcima globalnih razmjera. O tome Hans Küng raspravlja u svojim djelima “Svjetski ethos za svjetsku politiku“ (Weltethos für Weltpolitik)  i “Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo“ (Weltethos für Weltwirtschaft). Ako autor ovog eseja dobro čita i razumijeva Hansa Künga, riječ ethos treba razmijevati kao moral i ćudoređe, a ne kao etiku u smislu nauke o moralu. Pod ethosom ne misli se na znanost koja proučava ćudoredna odnošenja čovjeka prema svome i drugim svjetovima, već se ethosom misli na ćudoređe samo, na moral kao takav.

Dijalog kršćana i muslimana, kršćanstva i islama

Hans Küng je imao poseban odnos ili ʼobjedinjujući pristupʼ prema abrahamskim religijama: judaizmu, kršćanstvu i islamu. To potvrđuje i njegova slavna trilogija posvećena abrahamskim religijama. Naravno, ta trilogija nije tu da bi brisala vjerujuće razlike među jevrejima, kršćanima i muslimanima, već da bi ih razumjela, poštovala i uvažavala.

Kad je Hans Küng krenuo u svoje dijaloške projekte, za polazište je domislio sljedeću trostepenu regulu:

  1. A) Nema mira među narodima bez mira među religijama (Kein Frieden unter den Nationen ohne Frieden unter den Religionen),
  2. B) Nema mira među religijama bez dijaloga među religijama (Kein Frieden unter den Religionen ohne Dialog zwischen den Religionen), i
  3. C) Nema dijaloga među religijama bez temeljnih istraživanja u religijama, tj. bez temeljitog poznavanja religija (Kein Dialog zwischen den Religionen ohne Grundlagenforschung in den Religionen).

Kad je posrijedi islam i dijalogiziranje sa tom najmlađom stablicom iz abrahamsko-ibrahimovskog vrta, središnje djelo koje je Hans Küng napisao nosi naslov Der Islam, Geschichte, Gegenwart, Zukunft  (“Islam: prošlost, sadašnjost, budućnost“). Ovo djelo objavljuje “Dobra knjiga“ u prijevodu Avdije Alibašića. Bosanski prijevod ovog djela prilika je da se studiraju najvažniji pogledi Hansa Künga o islamu, sabrani na jednom mjestu.

Hans Küng je ovo voluminozno djelo posvetio “svojim muslimanskim prijateljima diljem svijeta“ (Meinen muslimischen Freunden in aller Welt). Kako to rade profesori islamolozi koji desetljećima daju pečat njemačkoj akademiji, i Hans Küng u svome djelu o islamu raskriva ʼsvjetskostʼ islama kao vjere, kulture, civilizacije.

Ostajući vjeran onoj svojoj trostepenoj metodološkoj reguli o dijalogu, Küng u svakom poglavlju ove knjige, na razložan način razumijeva islam i sa njim dijalogizira. I onda kad se sa Küngom ne slažemo, stranice ove njegove knjige ne ostavljaju čitateljstvo bez vedrih perspektiva. 

Na neki način, ova knjiga pokazuje dijaloške rezultate do kojih je došao Hans Küng, znameniti teolog i filozof,  koji  je u potonje četiri decenije i više imao velike i plodne dijaloške angažmane sa muslimanima. Izvori bilježe jedan povijesno važan dijalog dvojice “kultnih profesora”, Hansa Künga i Seyyeda Hosseina Nasra.  Časopis  the Muslim World, broj 2., 1987. godine (koji izlazi u Hartfordu, Connecticut) objavio je ovaj njihov dijalog na engleskom jeziku.

U svome velikom izlaganju te 1987. godine u Hartfordu, Hans Küng je oslovio ona najizravnija i teška, ali neizbježna, pitanja dijaloga kršćana i muslimana, ili, pak, kršćanstva i islama: Sporenje o  svojim sličnostima više nego li o svojim razlikama, priznanje islama kao puta spasenja (šta onda sa dogmom Extra ecclesiam nulla salus – Izvan crkve nema spasenja), priznanje  Muhammeda, a.s.,  kao Božijeg poslanika i moguće konsekvence tog priznanja po kršćanske dogme (jer Extra ecclesiam nullus propheta! – izvan crkve nema poslanika), priznanje da i islam donosi čovječanstvu milost (šta onda sa dogmom Extra ecclesiam nulla gratia – izvan crkve nema milosti) itd. itd.

Prigodnost ovih stranica ne dopušta nam da prenesemo sve važne dimenzije i strane otvorenog dijalogiziranja između kršćana i muslimana.

Na kraju recimo još i ovo: Posvećen dijalozima među religijama,  Hans Küng je pokazao da pred savremenim (ili, ko više voli, modernim) čovječanstvom međureligijska susretanja stoje kao mogućnost da se izbjegne zlo ubijanja u ime Boga!

K tome, Hans Küng je pozivao da predstavnici svih religija načine nove korake u fleksibilnijem tumačenju vjerskih i religijskih dogmi kojima iskazuju  pripadništvo.

Kao da je u velikom broju svojih dijaloških postignuća Hans Küng  podsjećao sve važne sudionike međureligijskih dijaloga na to da sve religije, na kraju krajeva, podsjećaju na jednu važnu  činjenicu: Extra Deum nulla salus (Izvan Boga nema spasenja!).

Sva ova pitanja dotaknuta su, po širini ili dubini, u ovoj knjizi “Islam: prošlost, sadašnjost, budućnost”. Trebamo žaliti što se ovaj prijevod Avdije Alibašića u izdanju “Dobre knjige” nije pojavio za života Hansa Künga. Ipak, ovo djelo će u svome bosanskom prijevodu, i u njegovim ovdašnjim studiranjima i promoviranjima, poslužiti kao prilika za dostojna prisjećanja na napore ovog njemačkog teologa i filozofa da sa svjetovima islama izgradi bolja razumijevanja i susretanja.

Hans Küng je otišao sa Ovoga svijeta sprva aprila 2021. Ali, iza njega će ostati jedno moćno učiteljsko djelovanje. Ono djelovanje koje se tiče velikog broja filozofa i teologa, čak i tada kad se sa Küngom ne slažu.