Ivan Maros, Pjesme
OBITELJSKA RATNA SLIKA
Ženili smo se
Rađali
Slavili
Oplakivali mrtve…
U onoj tuđoj kući
na četiri vode
Ondje je i radost bila mučna
Blagdani tužni
Jer zidovi su tražili svoje
Sedam godina venuli smo ondje
U sjeni visokih čempresa
Ni krivi ni dužni
Bez svjetla
Nikada više nismo procvjetali
(Ni tamo
Ni drugdje)
AUTOCENZURA
Oko srca
Bodljikava žica
U zaključanoj misli
Paučina
Riječ
U lancima i teškim okovima
MOJ VITEZ
Vitez je pokraden
Oklop su mu prodali u staro željezo
Neki je kovač od njegova štita iskovao tepsiju
Konj mu završio u klaonici
Njegovo su koplje odnijeli čobani
Love njime štakore i zmije
Ostao mu još samo mač
Zabio ga u tlo pored sebe
Pa se oslonio na nj da ne padne
Vitez je slab i gadno bolestan
Koga više da štiti taj ubogi ratnik stari
Kažu, vidjeli ga tu u polju,
nekom gazdi goveda čuva
BUDUĆA PROŠLOST
Prosinac je 2043. godine
blizu Impregnacije
na velikom zidu kod semafora
reklamni pano sa šezdeset dva portreta
krupni plan
posloženi u obliku slova V
sa kraćim i dužim krakom
plus dvije silute
njihove slike nisu pronađene
u naslovu piše:
Križančevo selo - 50. obljetnica stradanja
Prosinac je 2043. godine
U ulici 22. prosinca, unuci poginulih ratnika
svojim djedovima pale lampione
u zraku je miris nagorjele plastike...
kolona sjećanja nešto je manja nego ranijih godina
Između skrovitih vremena
prošlih i budućih
ostaje samo sadašnjost
Sretni su oni koji je dišu punim plućima
PROSINAČKA PRIČA
Sretoh danas u domu zdravlja
Učiteljicu moga mlađeg brata
Pripovijeda mi o sinu jedincu
Prije četiri godine je, kaže,
Odselio u Njemačku
Odveo ženu, troje djece
Dok kazuje mi, kako pusto je bez njih
Suze joj zapinju u grlu
Daleko su djeca od bake
Sin daleko od majke
Ispitujem što rade
U kojem su gradu
Suosjećam i tugu skrivam
Dobro su, veli
Zadovoljni
Navikli se tamo
Srdačno se opraštamo
Odlazimo svako na svoju stranu
Sjedam u kola, palim radio
Klizim uzvodno Lašvom
Sitan snijeg put mi posipa
Da nije snijeg
Bila bi kiša
Sitna, poput suza
muških što kaplju unutra.