Jovica Aćin: JARAN

Emila je Vedogonja odveo do Šumica. Seli su na jednu od klupa uz glavnu stazu. Letnje je rano popodne.

„Ne bismo smeli da sedimo, ali ima još vremena do njegovog dolaska“, rekao je Vedogonja.

„Do čijeg dolaska“, zapitao je Emil.

„Mog prijatelja sa kojim želim da te upoznam.“

„Ko je on?“

„Ne znam. Upoznao sam ga pre nekoliko godina. Slučajno. I od tad ga nisam više sreo.“

„On je iz Beograda?“

„Da, i iz Beograda je. Mislim da je odasvud.“

„A prijatelj ti je?“

„Ma da, on je rekao da mi je prijatelj i ja mu verujem da jeste. Najveći prijatelj. Obećao mi je da će brinuti o meni.“

„Pa da li zaista brine o tebi?“

„Naravno. U tome se ne varam. Osećam to u srcu. Ne bih bio živ da on ne brine.“

„Jednom ste se sreli i već ste prijatelji!“

„Da. Zar je to čudno?“

„Ima li taj prijatelj neko ime?“

„Rekao mi je da ga zovem Prijatelj i da je to već dovoljno.“

„Možeš li da ga zoveš i Jaran?“

„Mogu. Dopustio mi je da ga zovem svakojako, ali uvek u značenju prijatelj. Može Jaran, može Prijo ili Prijan, pa i intimnije Priko ili Prikan, može i Frend.“

„A Dužd?“

„Nipošto. Jezik pregrizao. Kakve to veze ima s prijateljstvom? Nemoj da se šališ. E, a sad je vreme da ustanemo. Osećam da on dolazi.“

Ustaju. Emil pita da li mu je dozvoljeno da čučne.

„Čučanje nije stojanje, ali pošto si tako i dalje na dve noge, ne bi trebalo da je čučanje zabranjeno. Čučni, ako već želiš. Siguran sam da ti to moj Prijatelj neće uzeti za zlo. Razgnevi se samo kad neko sedi ili kleči pred njim.“

Umesto da čučne, Emil se udaljio dvadesetak metara i sakrio iza jednog drveta. Otkopčao je kaiš na pantalonama, svukao ih do kolena, a onda spustio i gaće tek toliko da izvadi ud. Uto mu i gaće spadoše do kolena. Ostareli lastiš je olabavljen. „Jebem li ga“, reče glasno, „i to mi je kao neki učkur!“ Počeo je intenzivno da razmišlja o rečima u srpskom jeziku. Eto, taj učkur. Mora biti da je iz arapskog ili turskog jezika. Zar učkur nije uzica kojom su vezivane gaće da ne bi spale? Kao i druge reči, ne znači samo jedno. Pri tome, reč hoće vremenom i da menja svoja značenja. Ova ili ona reč, šta god da znači, nije bila po sebi nimalo od pomoći da mu gaće ne slete niz butine i zaustave se na pantalonama rastegnutim između kolena. Reči su nemoćne. Samo zbunjuju. Telo je baš dosetljivo. Uvek se trudi da spreči potpunu katastrofu, recimo da sve što smo obukli odjednom ne spadne sa nas. Debeljuškasti Emil sa zadovoljstvom prelete pogledom po svom stomaku, udu koji je držao levom rukom dok se desnom oslanjao o deblo, po maljavim butinama do kolena. Bio je malo nagnut napred. Tako da mlaz slučajno ne zaluta i ne pokvasi mu gaće, pantalone, a onda i čarape i patike.

Vedogonja se nije micao od klupe pored koje je stojao. Čuo je psovku i šum Emilovog mokrenja. Osvrnuo se nekoliko puta, gledajući da li Prijatelj dolazi.

Emil se najzad vratio do starca. Prijao mu je predah koji je ukrao od čekanja.

„A, nema Jarana“, rekao je sa izvesnim podsmehom. Osećao se lagan. Mogao je da poleti.

„Ne brini. Dojavio mi je da će doći. Ne sumnjaj u to. Znam da uvek dolazi.“

„Kako znaš? Zar ga nisi samo jednom sreo onda kad si ga upoznao?“

„Svejedno, ipak znam. U stvarima vezanim za Prijatelja nema nedoumice.“

„Kako ti je dojavio dolazak, a nisi ga već nekoliko godina ni čuo ni video?“

„Zakazao mi je ovaj susret na papiriću koji sam jutros slučajno pokupio na pločniku.“

„Ni manje ni više nego slučajno. Kako onda?“

„Pitaš li kako sam znao da je baš meni namenjen? To samo Prijatelj ume. Učinio je da znam.“

„Aha“, reče Emil, skupivši usne da se ne bi nasmejao. Iz torbe koju je nosio preko ramena, izvadio je bočicu vode. Pružio je bočicu Vedogonji, ali ovaj je odmahnuo rukom. Emil je sam ispio celu bočicu.

„Da li ti je Prijatelj rekao zašto želi da se vidi sa tobom“, zapitao je starca pošto je nadlanicom obrisao kapljice vode sa usana.

„Brine se za mene i hoće da mi nešto u tom smislu saopšti. A čuo je i za tebe. Čuo je da se družimo. Zato mi je rekao da te povedem. Želi da te upozna i da i tebi bude prijatelj. Naravno, ako ti to budeš želeo. Nije prijatelj nikome ko ga neće za prijatelja.“

„Šta ću ja imati od toga?“

„Mnogo. Imaćeš istinskog prijatelja. Pomagaće ti kad budeš u nevolji. Brinuće i o tebi kao što brine o meni. Biće ti spas.“

„Hoće li?“

„Ako mi veruješ, prijatelj je retka pojava kod nas.“

„Znam to iz ličnog iskustva i znam da čak i najbolji prijatelj naposletku izneverava.“

„Ovaj ne izneverava. Zato se i zove Prijatelj.“

Šetkali su oko klupe. Prijatelj nikako da dođe.

„Možda si pogrešno čuo dan i čas, pa čak i mesto sastanka.“ Kad je Emil to poluglasno izgovorio i ne gledajući u starca, kao da je to više pitao sebe nego njega, starac mu je ipak odgovorio.

„Nije nemoguće. Može biti. Ali to nije od značaja za susret sa Prijateljem.“

Emil je ponovo otišao do drveta iza kojeg je već mokrio. Opet je mokrio. Šta ga je to uhvatilo? Upala bešike? Neće valjda biti da ga je spopala nervoza zbog Prijatelja? Poželeo je da nastavi sa svojim osvežavajućim razmišljanjima o telu. Onda je mozak odjednom zaglavio. Kao što se kaže da se metak zaglavio u cevi. Video je ne jedan nego dva mlaza. Da li je odjednom postao razrok? Kao da je imao dva penisa ili mu je između nogu bio neki patuljak koji je mokrio istovremeno kad i on. Sagnuo se i pogledao izbliza. Nikakvog patuljka nije bilo. I bio je ipak samo jedan penis. Iz njega su izbijala dva mlaza ili se jedan rascepio i to je ličilo na krake otvorenih makaza. Kako je to mogućno? Tako nešto nikad nije video. Mogao bi da bude cirkuska numera pored bradate žene. Za tu pojavu nije imao objašnjenje. Mozak mu je stao. Da li je mogućno da je u njemu i neko drugi, neki njegov brat blizanac koji je od rođenja sa njim? Najzad su oba mlaza u isti mah stala. Još desetak sekundi je stajao, držeći ud u rukama. Možda mu se to čudo samo pričinilo, a opet bilo je sigurno da su stvarno bila dva mlaza. Više nema nijednog i teško da će ikad sebi razjasniti taj nesumnjivo prirodni fenomen, verovatno deo njemu nedokučive prirodne magije. Zakleo se u sebi da o toj nakaznosti ni reč ne kaže Vedogonji. Može samo da se nada da mu se ona neće dešavati zauvek.

Pošto je ispraznio bešiku i dobro istresao penis, ostao je minut ili čak dva oslonjen o stablo. Nikakve misli mu i dalje nisu nadolazile. Gledao je u mokraću koju je zemlja upijala. Lagano se, gotovo rastužen, vraćao do klupe i starca. Pognute glave, odjednom se ošamario tako jako da mu je obraz zabrideo. Na dlanu mu je ostala krvava mrlja. Na njoj spljeskani komarac. Obrisao je dlan o nogavicu i promrmljao: Odakle, do noći je daleko, dobro da nije osa, ludilo.

„Šta je sa tobom“, odmah mu Vedogonja gotovo viknuo. „Zakopčaj šlic. Gde si bio?“

„Kako možeš to uopšte da pitaš? Bio sam tamo i pišao.“ Pipnuo je prstima. Zaista nije zakopčao šlic. Pokušao je da ga zakopča jednom rukom, ali nije mu išlo. Šlic mu je na dugmad. Jedno od dugmadi niko nije htelo da pogodi rupicu. Potom mu se učinilo da je rupica znatno manja od dugmeta i ne dozvoljava da se dugme u nju uturi.

„Truješ drveće, hoćeš da ga osušiš. To ti je više nego neučtivo prema Prijatelju, iako se on nije naljutio na tebe.“

„Zar je bio?“

„Dabome.“

„Nije bio dugo. Baš je brz.“

„Nije zaludan. Duže je bio nego što je bilo potrebno. Ali, budi srećan.“

„Zašto? Zato što ga nisam upoznao? Zato što sad neće brinuti i o meni?“

„Naprotiv. Upoznao te je, iako ti nisi njega, jer si češao muda. I obećao je da će te spasiti kad dođe taj trenutak da ti spas bude nužan. A to će biti ubrzo. Raduj se.“

„Šta zauzvrat očekuje od mene?“

„Ništa, osim da veruješ u njega. U Prijatelja treba verovati. Ako veruješ u njega, i ja ću verovati u tebe. Svejedno što tvoja vera u mene nije baš na visini.“

„Tebi je rekao ono što je hteo da ti saopšti?“

„Jasno da jeste.“

„Šta ti rekao?“

„Nije za tvoje uši. On za svakog ima različitu poruku. I nikom nije dopušteno da je prenosi nekom trećem. Mogu samo da ti nagovestim. Da očekujem skorašnju epidemiju nalik kugi i da mi prete moje ubice.“

„Epidemija je prirodna stvar ako nije biološko oružje, ali ubice?...“

„Eh, imam ih. Svako ima svoje, mada često to i ne zna. Tako i ja. Negde, ko zna gde, čeka me suočenje sa njima. Ako saznaju da sam živ, krenuće na mene.“

 „Nisu ti valjda baš za petama.“

„Ako nisu, biće. Što se tiče poruke našeg Prijatelja namenjene tebi, moraš biti strpljiv, a ne da svaki čas trčiš na pišanje.“

„Shvatam. Propustio sam svoju poruku.“

„Zasad. Javiće ti se kad je zaslužiš. On ispunjava svoja obećanja.“

Makar nije kao Nikola, moj neverni prijatelj od detinjstva, pomislio je Emil, iako nije bio do kraja uveren da taj starčev Prijatelj uopšte postoji. Mogao bi da bude Vedogonjina fantazija. Ipak, bilo mu je nekako stalo do tog neviđenog Prijatelja, makar bio i izmišljen. Starčevo spominjanje neznanih ubica ga je uznemirilo. Osetio je da bi morao još jednom da se ispiša. Za sve to vreme nije prestajao sa svojim pokušajima da mu dugme na šlicu prođe kroz odgovarajuću rupicu. Konačno je prestao sa pokušajima. Neka bude kad već mora tako da bude. Šlic mu je ostao poluotvoren. Valjda mu Prijatelj to neće uzeti za zlo. Svet neće biti ni više ni manje spasen zato što on ima izvestan problem sa zatvaranjem muškog proreza na pantalonama. A opet, zašto ne bi i najmanja sitnica, kao što je u pitanju jedno tvrdoglavo dugmence, igrala važnu ulogu u opstanku svekolikog ljudskog sveta? Činilo mu se da biva sve mudriji. Prijatelj će to možda smatrati olakšavajućom okolnošću u njegovom slučaju. Kao dokaz da mudrost u njemu raste seti se da priupita Vedogonju:

„Da li je Mesija o čijem beogradskom staništu si mi govorio možda ovaj Prijatelj koga sam promašio?“ Juče mu je Vedogonja zaista pokazao ruiniranu kuću u kojoj samo beskućnici ponekad prespavaju i u kojoj je svojevremeno boravio Mesija kad je prolazio kroz Beograd.

Starac mu ne odgovori. Emil ga opet zapita. „Prijatelj je Mesija, zar ne?“

„Mogao bi biti“, odbrusi mu starac kao da kleštima čupa reči iz usta, i to jedino zato da bi svoju neuku mušteriju skinuo sebi sa vrata.