Jovica Aćin: NOĆ I DAN NA AMAZONU (2)

Ko pristaje na to da sam još živ, trebalo da prihvati to i kao izvestan dokaz istinitosti mojih doživljaja na Amazonu. Moglo bi biti i da su u moj boravak tamo bili umešani Božiji prsti, jer ono što sledi liči mi bezmalo na mirakl. Nema drugog objašnjenja. A ko veruje, verovaće. Ko ne veruje, ni ja ga neću odvraćati od neverice. Dovoljno mi je da ja znam istinu. Osećam je od stopala do dlanova na kojima je držim kao malo amazonske vode. Ili kao svoju ličnu amazonsku groznicu od koje zadrhtim već i samo kad se setim.

Naše pamćenje je poput pustolovine u divljini. Lutam po svom sećanju o mojoj plovidbi po Amazonu.

U jedan mah sam mislio da mi neće biti spasa. Moj vodič Omar, na čijem čamcu sam pošao iz Ikitosa, nestao je u reci. Ni danas ne znam šta ga je ščepalo i rastrgnulo. Gotovo da i ne želim da znam. Za mene je njegov nestanak bio nepodnošljivo čudovišan. A ja sam se posle višesatnog hodanja kroz prašumu, srećom sa kompasom, hodajući prema istoku mada sam u prvi mah mislio da idem prema zapadu, našao na obali jedne od pritoka. Nisam znao da je ta pritoka samo još jedna od varki divljine. Pritoka i nije bila pritoka nego odvojak Amazona. To sam mogao i da pretpostavim, jer kao da se, sudeći po toku, nije ulivala u Amazon nego se izlivala iz njega. Amazonski sliv je ogroman, takav nema premca na planeti, a i sam Amazon se, dok krivuda poput violinskog ključa, često račva i razliva, stvarajući veća i manja ostrva. Da sam išao uz obalu do koje sam bio dospeo, najzad bih se, bez opasnog plivanja, istina dužim, kopnenim putem, gde bi me, dabome, vrebale opasnosti ne manje od rečnih, našao u naselju gde sam hteo da potražim pomoć za povratak u Ikitos. A ja sam, tek što se bilo smračilo, izuvši čizme i vezavši ih za telećak na leđima, sa strepnjom zaplivao tim odvojkom. Trebalo je da preplivam pola kilometra. Posle stotinak metara, iako je voda bila mlaka, osetio sam grčenje u mišićima. Bilo je to grčenje izazvano mojim nesavladanim strahom. Eto, završiću usred peruanske pokrajine Loreto, u meni neznanoj vodi. Tako ću platiti svoju lažnu odvažnost kojom sam se prsio pred Sandrom. Noge sam opustio i one su me vukle u dubinu. Ruke sam ostavio da mi plutaju po površini. Predao sam se. Čekao sam još samo da potonem i izdahnem, nadajući se da će to biti poput utonuća u san. Odjednom, čudo. U trenutku kad se ono odigravalo verovao sam apsolutno u njega. A danas već ne znam šta da mislim. Ipak, moram da verujem. Priroda je najzagonetnija kad nam pomaže ili kad nam odmaže.

Pod stopalima sam osetio nešto čvrsto, premda donekle sklisko. Da li je to bilo dno reke? Neki sprud od peščanog nanosa?  Stao sam i uspravio se, voda mi je dopirala do ramena. A dno se poda mnom pomeralo. Nije to bio zemljotres. Više je to bilo nalik pokretnoj traci. Ukočio sam se, ali sam rukama lagano veslajući uspevao da održim ravnotežu. Dno me je nosilo prema suprotnoj obali.

Nisam bio baš potanko upoznat sa amazonskim ribolovom. Nešto sam ipak znao na osnovu onoga što smo slušali od jednog od meštana Ikitosa u krčmi gde smo se gostili glavama svetog-jovana. Meštanin je prepoznao da smo stranci, što i nije bilo naročito teško. Odakle smo, pitao je. Iz Srbije. Gde je to? U Španiji, rekao sam, jer sam kao sigurno znao da je za Španiju čuo. Aha, nasmejao se on, zato mucaš kad govoriš španski. Priznao sam da u Srbiji svi slabo govore španski, pa tako i ja. Osim Sandre. Njen španski je tečan. Ona je vrh vrhova, rekao sam meštaninu, izuzetak, i to samo zato što je studirala i poučavala u španskoj prestonici. Mi u Srbiji, na dalekom španskom jugu koji se, ispod Andalusije, oburvava u more, poglavito govorimo našim jezikom koji i sam ima nekoliko varijanti. To je policentričan jezik. Nije me baš shvatio. Nisam mario, a nije ni on. Pošto je jelo, huanes, pripremljeno na pari, a koje smo kao nesiti prstima trpali u usta, bilo zapravo u list banane zavijen, u vidu čovekove glave, kuvani kukuruz sa origanom, pa blago pirunom ubutanim tri živa i dva raspolovljena kuvana jajeta, dok su u središte glave bili komadi ribe, naš nenadani i raspričani poznanik nam reče da je to riba zvana rečna svinja. Pravi naziv joj je pajče, ali zovu je i arapaima i piraruku. Jedna je od najvećih riba u Amazonu. Zapravo najveća. Inače, huanes se u Peruu češće pravi sa kuvanom i ohlađenom rižom umesto kukuruza i pilećim mesom umesto ribljim. Pajče može da teži do dvesta kilograma. Lovi se naveliko. Nije skup i omiljen je među sirotinjom. Tako i ona može povremeno glad da utoljava nečim čistim i belim.

Najzad mi je sinulo, dno koje me je nezaustavljivo nosilo preko reke moglo je da bude jedino pajče. Ribetina mi se javila kao spasenje. Kad sam se našao pedesetak metara od obale, riba se izmaknula ispod mojih nogu. Ponovo sam zaplivao. Tad sam se u sebi zakleo da nikad više neću jesti bilo koju od njenih srodnica, pa čak ni u parenoj glavi svetog-jovana. Obala je bila pusta i tamna. Noć. Počela je i kiša. Udaljio sam se od obale i popeo u krošnju drveta. Na debeloj grani sam polubudan izdržao do svitanja. Bio sam mokar do gole kože, i to je, verujem, učinilo da me ne nanjuši nijedan jaguar. Izjutra sam nastavio prema istoku. Ponovo sam se probijao kroz prašumu. Ali osećao sam se nekako sigurnijim. Tome je doprineo pajče, rekao bih, blagonaklono amazonsko svinjče. Kiša je pred jutro prestala. Na meni se ubrzo osušila odeća. Oko dva kilometara šume i nekih četiri časa dovelo me je ponovo od obale reke koju sam već jednom prešao na leđima velike ribe. Rečni odvojak je mirno tekao da bi se južno ubrzo utopio u matični Amazon. Na obali sam sreo ribare. Platio sam jednom pedeset sola i on me je prevezao do mestašca Fransisko de Oreljana, po imenu španskog konkistadora koji je prvi otkrio Amazon i svekolikog ga preplovio do delte njegovog ušća. U Oreljani sam maltene naiskap, gaseći žeđ i smirujući živce, popio dve boce piva kristal. Nisam odoleo da, bolesno izgladneo, nešto i ne pojedem. Grešan, priznajem da sam opet jeo huanes. Ali nisam ga naručio sa pajčetom nego sa piletinom i pirinčem. Unajmio sam čamdžiju. Za sto sola preneo me je svojom motornom barkom tridesetak kilometara uz Amazon do Ikitosa. Istinski sam odahnuo tek kad smo prošli pored Bario Floride, zatim Nanaja. Iskrcao sam se kod Belaviste. Na istom mestu s kojeg sam prethodnog dana krenuo sa Omarom, a Sandra mi tad mahala. Bilo je pet popodne kad sam se naposletku našao kod kafea Fickaraldo čija terasa gleda ravno u kuće na vodi. Tu Amazon nije samo reka nego je njegovo priobalje takođe naseobina. Drvene kuće i platforme na nogarima. Kao sojenice. Nedaleko je i nogometno igralište. Nadao sam se da će me u Fickaraldu, prema našem jučerašnjem dogovoru, čekati Sandra. Nije je bilo. Zašto sam se i vraćao u Ikitos, pomislio sam, kad me prijateljica nije ni sačekala. Da sam znao da je neće biti, mogao sam spokojno da se prometnem u plen u reci i nahranim vodena stvorenja. Takvu smrt bih voleo.

Sandra. Prošlo je tek dan i po od našeg rastanka, a nje već nema. Napustila je Ikitos. Pobegla od mene. Bio sam, posle svega, slomljen. Otišao sam, malodušan, u naš hotel na Glavnom trgu. Pre nego što ću ući u hotel, seo sam na klupu u nevelikom parku na Trgu. Prišao mi je dečak. Ponudio mi je da mi očisti čizme. Koliko, pitao sam. Pokazao je dva prsta. Podigao sam najpre levu nogu na njegov sandučić. Čistio mi je čizme i govorio. Ali to nije bio ni španski ni kečua jezik. Konačno sam shvatio. Dečak je došao Amazonom iz Brazila, iz Sao Žoaua. To je otprilike tamo gde je državna tromeđa. Brazil, Kolumbija i Peru. Da li je doplovio Amazonom? Da, nema drugog puta. A ja sam doplovio na ribi, rekao sam mu. Nije me razumeo, ali se nasmejao kad sam mu, umesto dva, dao pet sola. Mogao sam mu reći i da sam dojahao na kitu, a on bi se ipak smejao sa odobravanjem. Ali ja sam samo ponavljao paiche, paiche.

Kad sam iznemogao i sa srcem koje je jedva još kucalo ušao u sobu, zatekao sam Sandru na postelji. Jecala je. Šta ti je, zapitao sam je uznemiren, ali i radostan. Zar je u ovoj divnoj džungli išta vredno suza? Ako sam se u reci prošlog dana ponovo rodio, u tom času sam se rodio treći put. Opet sam mogao da osetim damar svog srca. Ona je odjednom iz jecanja prasnula u smeh.

Sad mi više nije ništa, rekla je brišući suze. Oplakivala sam te. Još od rane zore. Noćas sam sanjala da si zauvek izgubljen.

Tvoj san umalo da bude istina, odvratio sam. Verovatno ni jela nisi. Ispustio sam telećak na pod i u prljavoj odeći, u čistim čizmama, strovalio se na krevet. Bilo je kao da su mi se noge podsekle. Hajdemo da nešto pojedemo, pa da ti ispričam tvoj san, rekoh joj. Zagrlio sam je i istog trena zaspao.