Krleža i Davičo, jedna nedogođena polemika

Do tada potpuno nepoznato, pismo Oskara Daviča Miroslavu Krleži, gorko i žestoko polemično, objavila je Milica Nikolić u Sarajevskim sveskama Vojke Smiljanić-Đikić u decembru 2011. godine. U kratkoj popratnoj bilješci navela je: „Sećam se razloga za odustajanje od štampanja pisma Krleži. Moralo je biti uloženo dosta napora kako bi Davičo pristao da se ne 'svađa' i sa Krležom.“

Pismo nije datirano, ali se iz jedne tekstualne naznake vidi da je pisano nakon izlaska Krležinih dnevničkih fragmenata iz 1968. godine u riječkom časopisu Dometi, a to se, kako je podsjetio Vlaho Bogišić, dogodilo 1972. godine.

Petu knjigu Krležinih dnevnika od 1958. do 1969. godine (NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo 1978) čitao sam tada kad je objavljena s velikom čitalačkom strašću, i u više navrata, što se vidi i po fizičkom stanju toga primjerka koji se, čudom, sačuvao nakon svih desetljeća i nakon grbavičke knjigo-lomače 1992. Mutno se sjećajući da sam nadnevak u kojemu Krleža ironizira neki Oketin javni nastup i tada uočio i zabilježio, ali u međuvremenu povod i predmet ironizacije posve zaboravio, listam ponovo taj izmučeni primjerak, i nalazim traženo.   

Do sada ta dva teksta nisu nigdje sastavljena jedan uz drugi. Evo ih ovdje. Od bilo kakvoga komentara uzdržavam se - onima kojima ti tekstovi nešto mogu reći, komentara ne treba; većini današnjih čitatelja vjerojatno ne mogu reći ništa. To nije do njih, tih tekstova; to govori o ogromnome zijevu između dvaju vremena i dvaju svjetova - Krležinoga i Davičovog, i ovoga u kojemu smo se obreli nakon sloma njihovoga. I govori o potpunosti toga sloma. Tek, vjerujem da je zanimljivo i poučno iz ove mučne relacije dvojice književnih i političkih suboraca, velikih pjesnika, vidjeti kako naše duboke političke traume nisu od jučer, i nisu od 1990. godine, nego su mnogo starije, takoreći povijesno ugrađene. I kako je uvijek kad se govorilo o kulturi i o književnosti, tragično, bila riječ o politici i o naciji. Kako onda, tako i danas. (I. Lovrenović)     

 

Miroslav Krleža, Dnevnik 1958-69, 5, Sarajevo, 1977.

FEBRUAR 1968.

14. II 1968.

Seminar za „kulturnu politiku samoupravnog dru­štva“, 14. II 1968, „Vjesnik“, 7540.
U tendencijama k tradicionalizmu ima i racionalno zrno
rekao je Oskar Davičo, kako smo
suviše bili okrenuti onome što dolazi, a nismo kri­tički ispitivali i interpretirali što je pre nas bilo. Mi smo počin jali i nismo paralelno vodili bitku ne samo za ono što nastaje nego i za ono što u nama samima smeta da ono za što se zalažemo, za što se angažujemo bude ona­ko kako zamišljamo da bi trebalo da bude. Nismo bili dovoljno samokritični, nismo se kritički odnosili prema prošlosti.

Na ovoj svetosavskoj spiritističkoj seansi Oketa je iznenada riskirao da dozove duh Svetozara Markovića.

Ne znači da u našoj kulturi, u našoj tradiciji posto­ji samo sveti Sava, svetosavska linija. Postoji i jedna kritika poslije te linije koju je davao Svetozar Marković, koju su dali svi naši socijalisti.

Duh Svetozara Markovića nadahnuo je govornika te je, skupivši dovoljno smionosti, riskirao da se upusti u još opasniju avanturu i da progovori još o jednoj pozlaćenoj mumiji naše kulture - o dubrovačkoj lite­raturi.

U poslednje vreme na dva načina u svoj svojoj virulenciji javili su se nekritički odnosi prema prošlosti. Mislim na diskusiju koja se vodila o dubrovačkoj lite­raturi.

E, pa sad, kad smo se već strovalili iz velike visine i pali nasred Straduna kao Ero s onoga svijeta, sad ćemo konačno reći popu pop, a bobu bob.

Jedna kultura kakva je naša, srpska, bila je u izvesnoj meri početkom ovog veka vrlo ekspanzionistička i taj se ekspanzionizam manifestovao i na taj način da je počeo da svojata čak i literature koje nisu srpske, cele literature kakva je dubrovačka.

Što se aneksije ili dezaneksije Njegoša tiče, Oskar to neuralgično pitanje (ako je pitanje) rješava novim pitanjem.

Šta nas Srbe sprečava da Njegoša smatramo svojim piscem, ako se on bude nalazio u nekoj drugoj historiji literature?Naši su narodi bratski, naši su narodi socija­listički... U krajnjoj liniji, ostajući ono što jesu, naše se literature sintetišu, spajaju, ako ne u jednu jedinstvenu jugoslovensku literaturu (jer ona ne postoji), a ono u zajedničku vrednost.

Pitamo se zašto ne bi mogla postojati jedna jedinst­vena jugoliteratura? U smislu Svetozara Markovića, ona nesumnjivo postoji, a u smislu Slobodana Jovanovića, dakako, te jugoliterature nema niti biti može. Po receptu Svetozara Markovića, provesti reviziju jugoslavenskih literarnih provincijalizama ne predstavlja ni­kakav naročiti napor, i takvu jedinstvenu literaturu mogli bismo sa Oskarom zajedno da izvadimo iz poets­kog cilindra kao čarobnjaci goluba jednim jedinim tri­kom, a taj se zove kuraža. Međutim: „Ne pas se pencher en dehors, e pericoloso sporgersi.“[1]

 

Oskar Davičo, Pismo Miroslavu Krleži

            Dragi Fric,

            Počinjući da ti pišem posle jedne još izmorene noći, setio sam se Koljinog pitanja iz 1948. Njegovo „Šta mu bi?“ odnosilo se na Staljina, koji nas je sve tada bio napao. Ako mi to pada u ovom trenutku na um, to nije zato što ne znam šta tebi bi da me iz čista mira ove godine mrcvariš preko Dometa, gde me je već preklane bio tako žestoko sasekao Vlatko Pavletić da mi je njegov tadašnji i sadašnji glavnokomandujući urednički barba Žvane, b. Ovraš, b. kominformovac i ne tako davno b. eskalirani Hrvat (ove sam „informacije“ dobio od jednog italijanskog partizana, pa ti ih i nudim pošto sam ih dobio, neuveren da je sve tako bilo i ne preterano siguran da tako baš i nije moglo biti), poslao jedno uplašeno pismo u kome se izvinjavao na najbedniji mogućni način za urednika: „Nisam pročitao njegov rukopis, promakle su mi neopravdane invektive protiv vas, ja vas cijenim“ i tandara-mandara, „izvinite i, molim vas lijepo, pošaljite nesto vaše“ itd.

            Znam kako ti je moglo biti 1967. i 1968. I kasnije. I sam sam, setićeš se, propatio neopravdane uvrede i sumnjičenja i prošao kroz razne kazne i šibe, onda kad su to bile istinske kazne i bolne šibe od kojih su glave letele s ramena a ne ove današnje, urukavičene blage opomene i otmeni ukori s nežnim priklonom tako reći.

            Zafrkavaš me, sprdaš se sa mnom van oben, s vrha Anapurne svoje otežale genijalnosti, gaziš me buldožerski i kaplarski džebraš s izrazom čoveka koji miluje onog kog ubija. Nije mi jasno – ne zašto to činiš, nego zašto to tako nedostojno radiš i zašto si našao da to činiš baš meni – kojeg rasno srpstvujušči beogradski pisci preziru, kleveću, bojkotuju, prećutkuju, evo već peta ili šesta godina – i svi odreda smatraju da im je nacionalno ispravna dužnost da mi preko poštara tresnu o glavu pakete njegovih knjiga koje su mi svojevremeno iskamčili moleći za „posvetu“ ili jedan potpis samo, a sad mi ih, eto, vraćaju bez reči objašnjenja, ali svi zajedno, da bi uštedeli, valjda, na poštarini. Ne razumem što nisi zakačio nekog od proeminenata velikosrpstva, nekog od protivnika Njegoševog spomenika na Lovćenu, ne zato što bi bili protiv dizanja tog spomenika na vrhu one sure, kamenite, armstrong-mesečevske nepristupačne planine s vrhom tišine (osim kad duvaju danonoćni vjetri i kimpije) pa nek izvini i Vidmarov Goethe s njegovim uber Kupfeln ist Ruh, nego zato što je srpskom (!) vladaru i proslavljenom vladici spomenik načinio katolik inoverac, prevrtljivi Kroat, nekad pristalica karađorđevski-zlopogleđosanog mauzoleja, kasnije Mačka i Pavelića Ante, pa najzad Roosevelta i demokratije! Ko je u toj zavrzlami odgovarao na jektenija – da li crkva (svetosavska) na argumente Laze Trifunovića i sličnih, ili ovi slični L. Trifunoviću i „srpskoj“ crkvi na utrajanja koja su izlazila kroz dimnjake patrijaršije, nedaleko od Osterreichische Gesandschafta, nije važno, ali važno je da kad su se crnogorski političari opravdano, mislim, zainatili da dovuku Ivan-Hitlerovog Meštrovića na vrh Lovćena i potražili po Beogradu nekog kulturnjaka ili ti uglednog književnog radnika koji izdaje knjige, pa su, ne našavši takvog, spustili durbin i do neuglednika nekog, došli na mračnu pomisao da mene, „dorćolskog Tina“, kako me Zogović i neantisemitski prezrivo nazvao, pre 1948. Istina, kad je Tin bio propisno indeksiran, ja sam, iako svestan nemotivisane ali tajne mržnje kojom me od pre zato do danas sva misleća, osećajna, marksistička i paoartinska Crna Gora ne podnosi, pristao da im uđem u nekakav odbor za podizanje Meštrovićevog spomenika Njegošu, ne zato što sam, za razliku od tebe, imao nekih ličnih političkih tehtelemehtele s Meštrovićem, pa ni zato što gajim preterano duboko poštovanje za njegovo kiparstvo, ne zato što sam pristalica trošenja novaca na mauzoleje koje će zajapureni turistički Švabi, dovedeni Atlasovim (ili bilo čijim komfornim autobusima, kad se bude jednom od uigranih republikanskih ucena u stilu mice-trakalice, izgradio nepostojećim saveznim sredstvima dvosmerni put s motelom AL kategorije i finiculerom sve do Miločera i Budve) iškljocati svojim kontaksima, dok će ga spomenik, pri vanglavnosezonskim cenama pansiona, u nedostatku Švaba, iskljucati i ispokakivati orlušine i ostali vrapci.

            Oprosti, ali to je ono što ne razumem. Kud baš mene svog jedinog preostalog prijatelja među beogradskim grafomanima, da tako pavletićevski izgaziš? Jer mi je on u Dometima prebacio nedostatak hrabrosti kao i ti. On, tobože, što nisam „levoradikalni“ nacionalist nego komunist, a ti – što se ne zalažem za nepostojeću jednu i jedinstvenu, dakle unitarističku sad koncepciju jugoslovenske literature kod datog stanja šest republika, dve autonomne oblasti i još dvanaestak, a možda i više nacionalnosti, od kojih bar pet pretenduju da imaju koherentniju, bolju, i po svetsku kulturu značajniju literaturu no što su hrvatska i srpska.

            Da se razumemo: ja sam oduvek bio ubeđen da će Hrvate i Srbe sledeći vek zajedničke konvivencije u uslovima ovog i ne samo ovog nego i evropskog socijalizma navići da bez međusobnog prezira i nepoverenja pristupaju ispitivanju svojih prošlosti i eventualnih literarnih i umetničkih vrednosti koje su stvorili ne samo za to vreme nego i u ranijim vremenima. Ukratko, da će „nestati“ onog provincijalnog evropeiziranog „latiniteta“, kojim jedni kulturno prekonosiraju druge, kao i da će jednom zauzeti i među emocijama ali i argumentima pravo mesto mit o autokefaliji slobodarstva, pijemontstva i ostalog zla – koje opet ne daje nikom prava da neinteligentno vređa ceo jedan narod svodeći ga na smrdljiv opanak. Siguran sam da je u istinskom interesu i Srba i Hrvata da se oslobode sopstvenih buržoasko-pseudofeudalnih mitova, pogotovu kad budu trezveno i mirno ispitivali ono što može biti zajedničko u kulturnoj baštini na osnovu onog što tvori njihovu ekonomsku i političku koheziju.

            Isto tako uveren sam da će i literature ostalih naroda i narodnosti Jugoslavije biti u mnogo čemu inspirisane istim realnim impulsima i da će se veze između njih, i bez naročitih napora, uočavati. No to nam neće davati ni tad za pravo da govorimo o jugoslovenskoj literaturi, nego o literaturi Jugoslavije, koju će u dogledno vreme činiti etnički različite nacionalne skupine i narodnosti, čije će priključenje zemljama-maticama u jednoj Socijalističkoj Evropi biti stvar razumna i prirodna.

            O toj, od nas dalekoj i daljoj još budućnosti u kojoj ne mora da nestane nacionalnih posebnosti da bi predstavljala s ostalim kontinentima neku supernacionalnu Internacionalu, neću da govorim, ali hoću o nečem nedavnom, o antiripidijaškoj Deklaraciji i ripidijaškom Predlogu za razmišljanje.

            Ja nisam potpisao predlog. Gotovo svi moji beogradski prijatelji jesu. Jasno je da je on, taj idiotski Predlog, za razliku od Deklaracije, značio svakom istinski levom čoveku ovde izraz velikosrpskih hegemonističkih pretenzija, uz desperadosku igru „što gore, to bolje“, pogotovu ako se stvari teraju ad absurdum. Dok je Deklaracija, opet za razliku od Predloga, pored zlosretnog dovođenja na scenu onih u kojima su Mika i Savka videli moguće saveznike u borbi za „svoje“ ideale, mogla da znači i isticanje prava svakog naroda da jezik kojim govori nazove imenom kojim ga zove. Konkretno – hrvatski.

            I ako se priča da nisi davao otpora svemu što je Deklaracija potegla i donela, Leksikografski zavod, čiji si ti direktor, spada u one nacionalne kulturne institucije koje su bile među organizatorima tog plebiscitarnog izjašnjavanja Hrvata od kulture.

            Pitao bih te sad i u vezi sa tim, a uz napomenu da se potpuno slažem s Titom da su se srpski i hrvatski jezik tako zvali, a da se odsad zvanično ima da zovu hrvatskosrpski i srpskohrvatski – kako možeš pretpostavljati da se sme govoriti o jugoslovenskoj literaturi kad, na stranu ostali Slovenci, Makedonci i narodnosti, ti ostaješ pri tezi o daljoj dvoimenosti jednog jezika, tezi koja, uprkos svom pomalo šestojanuarskom prizvuku („jedinstveni troimeni jugoslovenski narod“) čime, bez obzira na sve, onemogućuješ a priori svako zajedničko ispitivanje nasleđa.

            Postoje literature pisane na jednom istom jeziku, na engleskom, nemačkom pa i francuskom (Belgija, Kanada) koje ne spadaju u nacionalnu i državnu englesku, nemačku ili francusku, nego u američku, australijsku, austrijsku itd… Znači da je, sledstveno, istorija nacionalnih kultura neka vrsta aneksa državnosti, ali i odgovora na kompleksno uslovljene impulse svake sredine. Pitanje šta spada pod kapu jedne državno-nacionalne literature, stvar je više no jasna kad je reč o konglomeratu nacija kakva je bila KuK monarhija ili kad je u pitanju SSSR. To je uvek literatura brojno, politički a najčešće i kulturno hegemonistička, u slučaju ova dva primera austrijskog i ruskog. Da je mađarska literatura u Austriji bila, bez obzira na etničke, jezičke i ostale razlike između Osterreichera i Magyar evidentno pod uticajem bečkih literarnih moda, nezavisno od svoje idejne antibečke političke usmerenosti i bez obzira na borbeni i slobodarski prizvuk, kao i na Adyevo antibečko bodlerijanstvo, ipak poteklo i iz Viene i nastalo pod uticajima koji su preko Beča stizali u Peštu – to si i sam tvrdio ne jednom. Ali da austrijsku literaturu nikada nisu predstavljali ni poljski ni čehoslovački ni hrvatski pisci, iako su se i oni ubrajali u nju, stvar je po sebi očigledna, kao što je to i činjenica da čuvaški i tadžiski pisci nisu van SSSR-a (a ni u njemu) predstavnici sovjetske literature. Znači, u višenacionalnim državnim zajednicama ili zajednicama u kojima su republike nosioci nacionalnih državnosti (kao u SFRJ) jedino mudro što se može učiniti, pogotovo ako je neki pisac pripadnik naroda kome se još uvek lepi hegemonistički šlep, to je da ne govori o jedinstvu ni na planu literature. Ali isto je tako preporučljivo, u ime zdrave pameti, čak i kad bi to bio i literarni Friedrich Veliki, da, ako oseća još uvek da je nacionalno ugnjeten, da o literarnom jugoslovenstvu ne govori. (Pogotovo kad se zna kako bi njegova sredina reagovala na neki neoilirizam pod jugo-imenom i kad je poznato kako je i sam izmaltretiran nacionalni nihilizam Iliraca.)

            Na kraju još nešto: danas ne kotiraš visoko kod najvećeg dela zagrebačkih artista i artistoida. Ja sam odavno na nuli „popularnosti“ i „ugleda“ u beogradskoj litčaršiji, koju, nema iluzija, čine najvećim delom kominformovci i građanski nacionalisti. Meni nikad nije bilo stalo do ugleda i popularnosti. Ne zato što sam skroman nego zato što nisam tašt. Ali bio bih zaista nesrećan, kao što sam u jednom trenutku i bio pre 20 godina kad sam „dobro“ stajao i među tim minus-svetom. I sad misliš li zaista ti koji si se posvađao s Markom Ristićem, a sad i sa mnom, da je moguće da se ti, on i ja zalažemo za nekakav jugo-literarni unitaristički ali jedinstveni lit. recept, ili taj tvoj zaista nedometni napad na mene u Žvanj-Žvanj Dometima treba da bude neka odskočna daska („opet je zbrisal nosek nekom Szerbinu“) za prikupljanje poena u prilog restauraciji Slave Federicijane ne samo u latinluku nego i u svesaveznoj politici? Ne verujem da se takav junak kakav si bio može džilitati tako mimo svakog razumnog cilja i neslavno i sramotno promašiti cilj koji je nedostojan tvoje literature, prema kojoj zadržavam pravo na divljenje, ljubav i poštovanje, ako ga sebi uskraćujem u odnosu na ličnost u godinama kad se treba baviti – pametnije je – plevljenjem svog vrtleka jer za turnire više nisi. Isuviše se butera i kajmaka nakupilo tokom osam decenija, isuviše protivrečja nedoslednosti, mrzovolje i nekog bespredmetnog neprincipijelnog džangrizanja. U svakom slučaju, na kraju, zahvaljujem ti se najlepše.

            Pomogao si mi da shvatim čime pisac ne sme da se bavi kad dospe u poodmakle godine. Pod uslovom da u njih dospe.

 

[1] „Opasno je van se nagnuti.“