Munib Delalić, PET PJESAMA

Iz knjige pjesama u nastajanju Sjevera je najviše.

 

JACOBSEN

Prvo sam njega ovdje sreo; pomislio
da je neko naš, neko iz naših krajeva,
možda baš našijenac, ikavac.

Čitao ga i prevodio, sve njegove pjesme,
svih dvanaest knjiga, i tako učio jezik
njegov i svoj; njegov, kojeg nisam poznavao,
koji me nije poznavao, i svoj, kojeg sam počeo
zaboravljati, koji me počeo zaboravljati, a da
toga, tad, možda ni svjestan nisam bio.

Tako sam se spašavao, bježao od beznađa,
od prošlosti i sadašnjosti, od onoga što jest
i što nije, bježao od samoga sebe, s njim,
terapeutom vrlim, iz dana u dan u ruci.

Učio me vježbi disanja, govorio mi da dok
dišem na nešto drugo mislim, da sklopim oči
i ispružim ruke, svemu, da pokušam opet
biti dijete koje nedužno sanja.

Govorio mi da je ovdje sve otvoreno, i dan
i noć, i da je sve moje, da sam u svemu, i da
je sve u meni, da me ništa izdati neće, da ništa
izdati ne mogu, nikad, sve i kad bih htio.

Jer ako izdaš zemlju, i sebe, govorio mi,  
ne možeš izdati nebo, koje je iznad tebe, stalno,
ni more, koje te sa svih strana okružuje.

Sjever je najbolji, govorio mi, sjevera je najviše.
Dugačak je, i uzak, pun teških, neprohodnih staza. 
Od svega je on drukčiji, i moj je i tvoj, i svačiji
i ničiji, kao što smo to i mi, ti i ja, svačiji, ničiji.

Na sjeveru se, rekao mi na kraju, uvjeren valjda
da me je svemu naučio, svemu važnom, sasvim
prirodno, polako i sigurno, skoro neprimjetno,
primičeš tišini. Primičeš se sebi, onakvome
kakav si, u snu, uvijek želio biti.

Sjedneš na prag kuće, nije važno čije, i u mraku
pišeš pismo svjetlu. Pišeš tišini. Koja će ti na pismo
sigurno odgovoriti; jednoga dana, jedne noći.

 

DA SAM LAPONAC

Kad mi unutra ponestaje daha,
a vani sve bijelo, sve zamrlo,

do pucanja, do nestanka,

poželim da sam Laponac,
iz zemlje polarnog svjetla,

koje zapravo nema.

Poželim da u polarnoj noći,
sve do svanuća,

čitam Johana Turija, da o sebi,
Laponcu, od njega učim.

I da čitam Sigbjørna Skådena,
i Johna Gustavsona; i Lailu Stien,

dakako. I da slušam jojkanje Inge
Juuso i Mari Boine.

U polarnoj noći, sve do svanuća.

Ja, Ahasverov nesretni potomak
koji se uspinjao na križ i stalno

odlazio, stalno se vraćao.

Vraćao se na početak: u dug, dubok
san – kamo ovaj svijet ne doseže;

i gdje ljudskih grijeha nema.

 

KAD SU NESTALI GOLUBOVI

Otac mi je Finac, majka Estonka, šta misliš
kako mi je, kako se osjećam? pita me Sofi
Oksanen. Bilo vrijeme Staljinovih krava i
Čistke, bili nestali golubovi, svi, oni bijeli.

Ne znam, rekoh joj, ne sjećam se da sam
u nečem takvom ikad bio. Znam samo da je
osjećaj nepouzdan, jak je, jači od razuma,
rekoh joj ja, riječima njenim. Jak osjećaj
razumu krhkom proturječi, prkosi mu, zato
prvo moramo izazvati osjećajnu reakciju.

Ali, rekoh joj, nečujno, potom, mogu ti
zamisliti prste. Koji se zaustavljaju usred
zvuka pisaćeg stroja. I to mi je dovoljno,
ništa mi više ne treba.

Ta tišina koja nakon svega nastane.
I koju osluškujemo.
Dugo.
Tražeći prekinutu rečenicu.
Koja se nije vratila.
Koja se vratiti ne može.
Nikad.
Koliko god je tražili.
U mraku.
Koji nam skriva lice.
Modru krivicu.
I crveni sram.
Na licu.

 

KRALJIČINE DVERI

Odem u Jeruzalem, s Piom Tafdrup u rukama,
naravno. Brat i sestra smo, na neki način.

Odem na teritorij prijetnje, zbog takozvane
unutarnje nužnosti, i tragam za svojim
korijenima; za korijenima svih ljudi.

I posvud vidim vrata, vidim dveri, na koja
se ulazi u svijet, nježno, na ženski način.
I vidim vodu, kapi i jezerce, rijeku i zdenac,
i more, tekućinu života, kišu i dugu.

Vidim kaplju koja se vjenčava s jezerom,
a jezero s rijekom, u kojoj se kupamo,
ili po kojoj rasipamo pepeo naših mrtvaca.
Pored koje govorimo, o pepelu koji rasipamo.

Svaka je riječ oproštaj, i svaka se razmnožava,
kao kad stablo lista, kad gusto okrošnji.

Vidim rijeku koja se vjenčava s morem,
a more s kišom, kiša s beskrajnošću,
sa svijetlom niti, pupčanom vrpcom kroz koju
juri krv, crvena kao zrno šipka, pružena iz tijela,
iz nas koji se stalno moramo pitati: zašto?

 

GONDOLA ŽALOSTI

Duboko udahnem prije negoli išta kažem,
kaže Tomas Tranströmer.

A kad kažem, kaže on, odahnem.
Ili uzdahnem. Svaki put.

Godinama sam brižno skupljao kukce,
kaže on, možda to s tim neke veze ima?

Ili zato što sam dugo radio na novom
prijevodu biblijskih tekstova?

Ne znam, ali nismo bez nade, kažem ja
riječima njegovim. Ne, nismo, stalno to

govorim. I kad je gust mrak oko nas, kad
ništa se ne vidi, kažem da je to samo druga

strana svjetla, da je svjetlo u svemu, i da
do njega treba doći, upaliti ga, pružiti mu

priliku. Treba svjetlu pružiti priliku, i stalno
mu je pružati. Sve dok po nas ne dođe gondola;

gondola žalosti. Ona koja samo u jednome
ide smjeru; koja će nas na drugu prevesti

stranu – do postaje krajnje na kojoj mrak
trajno svijetli; na kojoj ćemo najzad odahnuti.