Ivan Lovrenović

Nebojša Lujanović (1981), pisac, znanstvenik, predavač, maratonac iz oklade sa samim sobom, objavio je nesvakidašnju knjigu Jošuino drvo (Fraktura 2025). Nije nesvakidašnja po formalnim karakteristikama (kratki zapisi, djelomično putopisni, djelomično dnevnički). Nesvakidašnja je po duhu kojim odiše sva, autovivisekcijski snažno, iskreno. Te, i po jednako svježem i novom stilu i jeziku, koji je sav u službi što tačnijega izražavanja toga duha, pa je zato nečuveno gibak i precizan. Odavno nismo čuli takav književni glas, koji se ne boji govoriti o dobroti, o ljepoti, o smislu, o vjeri, o zlu. Nema se čega bojati - čuva ga vlastita dubina, ozbiljnost, proživljenost. (I. Lovrenović)

Nebojša Lujanović

ČETIRI ZAPISA IZ KNJIGE JOŠUINO DRVO

Svaka poštena misao, dublje zagledavanje u svijet u sebi, oko sebe, svako smirenje i pokušaj sabiranja, zbrajanja učinjenog, svaki trajniji osvrt, svaki iskreni govor, trebali bi završiti na isti način. S ispovijedi. Ispovijed je krajnja točka čovjekove misli. I najdublji ljudski čin, istovremeno. Kada svodi račune sa svima i sa svime. I poništava svaki dug, pogrešku ili štetu.

Griješio sam prema bliskima koji me vole zbog primisli nadmoći nad njima jer ih mogu povrijediti.

Griješio sam prema daljnjima obezvrjeđujući njihove uspjehe i kvalitete zbog zavisti.

Griješio sam prema nebu i dobivenim darovima jer sam ih usmjeravao prema egu i ponosu, umjesto prema dobrobiti drugih.

Griješio sam prema ljepoti svijeta jer se nisam na nju obazirao.

Griješio sam prema vremenu koje mi je dano jer sam ga protratio kriveći druge za svoju nesposobnost.

I prihvaćam svaku religiju koja će me riješiti tog tereta.

Sve što je napisano moglo se isto tako i odšutjeti. Šutnja znači daje čovjek u miru sa sobom. S drugima. Sa svijetom. I s onim što vidi iza svijeta. Možda je bilo pametnije šutjeti. Kad bi postojao način da se šutnja na daljinu podijeli ili prenese. Soren Kierkegaard u djelu Dvije rasprave raspravlja o toj šutnji. Onaj koji je stvarno nešto odlučio, taj samim time šuti. Nema potrebe govoriti o onome što si iskreno i ozbiljno odlučio. Odluka je zatvoren i riješen slučaj. Isus je šutio. O onome što će uslijediti. A znao je svaki detalj o onome što ga čeka. Biti riješen znači biti šutljiv. On je šutio godinama, do tog trena. Govorio je isključivo sa samim sobom o tom krajnjem činu. Predaji svog života. Iz šutnje je dolazila snaga. U njezinu bezdanu pojavila se jedna napuklina. Sumnja pred sam čin. Jedna sitna pukotina. Omaška; čisto čovječja. I ponovno šutnja, ovog puta vječna, bez ikakvog mjesta sumnji. Riješenom čovjeku ostaje naposljetku samo staviti točku.

Najdublja katolička riječ koju sam čuo od svojih je - halaliti. Majka govori kako je konačno u miru sama sa sobom: halalila je svima koji su je ostavili da crkne, bez pomoći, suosjećanja, podrške. Prošla je sve sama i sada je s tom samom sobom zadovoljna, takva kakva jest. Otac govori kako je posljednjih trideset godina odrobijao šefu bez ijedne ljudske riječi ili nagrade. Kaže, život je isisao iz mene na slamku. Ali, halalio mu je sve i neka svatko nađe utjehu u onome što mu je preostalo. Šef u svojim parama, on u svojim posađenim novim šljivama pod prozorom. I s njima je, takvim malim, kržljavim, zadovoljan iako neće doživjeti da narastu i rode. Što prije čovjek halali svima, više će mu ostati vremena koje će provesti u miru sa sobom. Time nepravda neće ispariti; ona ostaje, samo nije naše da se njome bavimo. Kad halalimo, mi prepuštamo nekome višem sudu da se time bavi. Ljudski je sud nesavršen i svaka presuda samo je još jedna pogreška na već učinjenu pogrešku. Ono što ostaje neizgovoreno, skriveno kao najskriveniji strah i nada, jest da će i nama isto tako svi halaliti. Da nam dušu poslije, kad se počne uzdizati, ne veže za zemlju ikakav dug.

EVANĐELJE PO MAJCI

Prva neka ti riječ ujutro bude: Hvala. Tako je glasilo jedno od posljednjih Evanđelja po Majci, po kojima živim. Kad se probudiš i obgrliš sve što imaš, ko dječje glave sve skupiš u naručje. I ne pomisliš na ono što nemaš. Taj je dio izgovarala nekako umorno, kao da se više ništa nakon toga nema za reći. I ta sreća, pa i nesreća, sve je to tvoje, i to si ti, govorila je. I na svemu da si zahvalan. Fino, ustaneš, navučeš papuče, popraviš gaće i kažeš - hvala. Prosto ko kad te papuče navlačiš. Ništa te ne košta. Ako misliš da ne trebaš, gleda me sumnjičavo, ti onda, umjesto toga, fino zatvori oči. Pa zamisli taj svoj dan što te čeka bez svih tih stvari. Bez zdravih ruku i očiju. Bez žene. Djece. Bez krova nad glavom. Bez toplih papuča. Samo jedan dan, a kamoli život. I vidjet ćeš da itekako imaš na čemu biti zahvalan. Ne treba ti fratar, evo ja ti kažem. Reče žena koja nikada nije čitala Bibliju. A njezino evanđelje grmi toliko da se od njega crkveni tornjevi ljuljaju.