Ivan Lovrenović: Fra Petrova zemlja

(2009)

Fra Petru Anđeloviću, umjesto nekrologa

Zemlja u koju polažu fra Petra: dva metra u dubinu – nigdje kamenčića, sâma zemlja, bogata, crnosmeđa posavska zemlja, jaka kao majka, plodna kao majka. Nikakve pompe, nema oplakujućih zborova i glasnih naricaljki: malo seosko groblje u Dubravama, kakvih je u Bosni na hiljade, jedva se našlo mjesta malo u strani, na nizbrdici, nije lako do njega donijeti teški lijes po ugaženu i klizavu snijegu. Srećom, za kršne mlade fratre što ga nose nije to bogznakakva teškoća. Po starinsku, dvije su svježe usječene sohe prebačene preko jame i na njih položen lijes s buketom crvenih ruža, ispod njega dvostruko provučen jak konopac, kojim će sanduk biti spušten na dno kada sohe izmaknu. Fra Mijo, fratarski starješina, obavlja posljednji obred i škropi lijes i grob posvećenom vodom, potom lijes spuštaju i izvlače konopac.

Dok bacam zemlju na fra Petrov sanduk, ruka se sama usteže, sve bi nekako htjela da to bude bez udarca, meko poput milovanja, a zna da ne može... Ipak, uhu se učini kao da udarca nije bilo, da se moj grumen nekako bezglasno sljubio sa svijetlim lakiranim drvetom.

Stojim još koji trenutak nad jamom: to je, znači, to, i tako to treba da bude. Nije važno samo kako si živio, jednako je važno i kako odlaziš. Fra Petar, evo, odlazi u najboljem skladu s onim kako je živio, pa zato, valjda, njegov odlazak ne pobuđuje morne i tegobne sentimente, nego vedru i dragu uspomenu.

Znam da ni on sam ne bi volio drukčije, nije bio čovjek tugovanja. A nije da mu nisam ostao dužan. Desetak dana prije nego će umrijeti, zove me telefonom. „Nema te, što mi, bolan, ne dođeš?“ „Doći ću, čim se malo oslobodim, a i što ću ti, da ti dosađujem“ – okrećem na šalu. „Ne možeš ti meni dosađivati, ti meni dođeš k'o Isus“ – reče iznenada, i načisto me prepade. „Ma, popusti malo, gdje ćeš tako...“ – branim se od krupne riječi, a on dodaje: „Pa, ti meni donosiš radost, zato tako kažem.“ Nisam stigao, brža je bila sestrica Smrt, kako ju u svojoj pjesmi-molitvi pripitomljuje i o-ljuđuje Franjo iz Asiza, fra Petrov redovnički rodonačelnik.

Postoji u Franjevačkome redu drevni protodemokratski uzus u uređivanju unutarnjega života zajednice, koji ne pravi ljude boljima nego što jesu, ali je sigurno da ih štiti od najveće moguće napasti – napasti vječne vlasti. Možeš biti najveći i najmudriji, ili najvještiji i najspretniji, ali na vlasti ne možeš biti više od triput po tri godine. Poslije toga ne pripadaju ti nikakvi privilegiji, osim onoga što si stekao kao ljudsko poštovanje, ako si stekao. Pišući u jednoj prilici o „fra Petrovoj teologiji“, izbrojao sam: fra Petar Anđelović, koji je  dužnost provincijala Bosne Srebrene obavljao od 1991. do 2000. godine, bio je stotinu devedeset četvrti starješina franjevaca u Bosni u neprekinutom nizu od 1340. godine.

Bilo je u toj vrtoglavoj povijesti svakakvih vremena i svakakvih starješina; fra Petra je zapalo da to bude u jednome od najsudbonosnijih razdoblja i za Bosnu Srebrenu, i za vjernički narod uz koji je vezana, i za Bosnu i Hercegovinu. U tom desetljeću političkoga raspada, krvavoga rata, ideološkoga divljanja etničkih šovinizama sve su vrijednosti i sve uvriježene tradicije, pa i franjevačke, bile na okrutnom ispitu. Očima smo gledali kako ljudi, strukture, institucije padaju na tom ispitu, kako se sladostrasno predaju lažnim bogovima novca, karijere, zločina, sve pod zvučnim imenima Vjere, Nacije, Crkve, Domovine... Krivi proroci - političari, medijski poslenici, intelektualci, svećenici - zavode puk na put mržnje i vlastite propasti, propagirajući svoju politiku kao “zaštitu naroda”, “nacionalni interes”, “obranu vjere i kulture”, baš kao po Apokalipsinom obrascu “vukova u janjećoj koži”.

Samo je fra Petar znao kroz kakve je krize, dileme, strahove i posrtanja morao prolaziti svih tih godina. Strahota sarajevske opsade, česta putovanja kroz zakrvljenu i između bezbrojnih vojski izdijeljenu Bosnu i Hercegovinu, mučno nerazumijevanje među „svojima“ i među drugima, svakodnevno suočavanje s ljudskim stradanjem, bijedom, očajem, ali i s ne manjim ljudskim zlom, poznati i nepoznati susreti s moćnicima rata, političarima – u stotinama takvih prilika morao je on i samoga sebe provjeravati, iskušavati, padati u sumnju i dizati se iz nje...

Ni u našemu prijateljstvu nije sve uvijek bilo glatko, a prijateljevali smo još od onoga zloslutnoga vremena s početka 1991. godine, kada smo s pokojnim Vitomirom Lukićem poduzimali političko putešestvije – brzo će se pokazati: uzaludno - od Izetbegovića do Tuđmana i natrag, ne bi li se izbjeglo najgore... Zamjerio sam mu ponekad ponešto, ni on meni nije svaku blagosiljao, ali neprocjenjivo je to što je uvijek sve bilo do kraja rečeno, bez pizme, bez ljutnje. To je, dobro znam, fra Petrova zasluga: volio je ljudsko društvo, volio je biti voljen, ali ne kao samoživi ljudi, nego kao onaj tko ulaže u voljenje. Kad se vratio običnom redovničkom životu, onda se tek moglo vidjeti koje i kakvo ljudsko poštovanje je fra Petar stekao, i kako se ono dalje množi.

Ocrtavajući na posljednjem ispraćaju njegov ljudski i redovnički lik, fra Mijo Džolan je istaknuo kako fra Petar jest u franjevačkoj zajednici obavljao najviše dužnosti u najtežim vremenima, ali da njegova veličina nije bila u tim dužnostima, nego u načinu na koji ih je obavljao. Izazivao je taj njegov način i surova osporavanja, najviše od „svojih“, zbog fra Petrova promišljenoga i istinski življenoga odbijanja da podlegne napastima etnonacionalnoga egoizma, ali tisućustruko je veća energija dobra koje je proizveo fra Petar svojim načinom. U njegovu temelju bila su dva načela – kršćansko vjerovanje i Bosna, i jedno i drugo prakticirano na bosanskofranjevački način. To znači da konkretnost ljudskoga života uvijek ima veću cijenu od doktrinarnoga argumenta, i to znači da nije ludo nego je mudro razvijati doživljaj svojega svijeta u ljubavi za njegove razlike, a ne u mržnji na njih i na one od kojih smo različiti.

Dok još trenutak stojim nad fra Petrovim grobom, i u sebi se opraštam od njega, žaleći zbog neostvarenoga susreta, pomišljam, nadam se: ono u što je on vjerovao, i način na koji je prijateljevao, dovoljni su da kod njega budem iskupljen. I