Gorom jaše Gorjanin Ivane

Ne spominje se Varcar U knjigama mnogo Nije on slavno Jajce Nije Travnik a ni Banja Luka O Sarajʼvu da se i ne priča. Svjetski putnici, mahom Francuzi, o kojima pišu i čije putopise prevode marni Midhat Šamić i neprežaljeni Miroslav Karaulac, rođeni Varcaranin, drugim su putovima putovali kroz Bosnu u Carigrad: najčešće lađom do Dubrovnika pa na Sarajevo i Višegrad i dalje kroz Rumeliju, a ni Chaumette des Fossés, okretni pomoćnik francuskoga konzula u vezirskome Travniku 1807. i 1808. nije se Varcara dohvatio u svojemu glasovitom Voyage en Bosnie. Ostao je grad mimo puta i njegovu zemljaku Massieu de Clervalu koji svojoj vladi u Parizu piše izvještaj o putovanju po Bosni 1855. sa začudnom toplinom i srčanim uživljavanjem, a otkrio ga, preveo i istumačio profesor Muhamed Nezirović, allah rahmetile. Pored Varcara, a sasvim blizu, prošlo je godine 1530. poslanstvo sultanu osmanskome Sulejmanu Zakonodavcu cara Svetoga Rimskog Carstva Ferdinanda da traži predah i primirje nakon katastrofe kod Mohača 1526. Praznih ruku vratio ih je Sulejman jer mu je bilo do širenja a ne do mirenja pa putovanje nije ostalo znamenito po svojim plemićkim uglednicima ni po svojim rezultatima već po Itinerariumu, opisu putovanja iz pera Slovenca Benedikta Kuripešića terdžumana u poslanstvu. Da, sasvim blizu Varcara prošli su: opisuje putopisac kako carski poslanici prohode od Ključa zlatnom ribničkom dolinom ispod goleme Šiše planine, preko vrletne ruine Prizrenca nad Sanom pa kroz suhu visiju Gerzova do bijeloga grada Sokola nad bistrom Sokočnicom tim prastarim putom kojim je zadnji bosanski kralj Stipan u kasnim svibanjskim danima 1463. poletio iz Jajca u svoj neuspjeli bijeg na Zapad pred brzim konjanicima sultanova vojskovođe Angelovića, Mahmud-paše Hrvata, a isti taj put osjećajuć ga intimno zavičajnim vlastitim si nogama gazio vlastitim očima gledao pamtio prizore što ga prate. I sad prolaziš njime, i sad očima gledaš u rijetkim sretnim snovima. Ne spominje se, dakle, Varcar u knjigama mnogo: suha ona pregršt sitnih vijesti iz starine s kojom se drugdje u ovome spisu susrećemo: Čelebija, Difnik, oprosnica pape Inocenta III iz 1723, fratri-biskupi pohoditelji Delivić i Dragićević – to je do stoljeća pismenosti, Devetnaestoga, uglavnom sve. Tek s njime i u njemu i Varcar počinje bivati historijski i kulturno vidljiv. Dva su fratra, oba pisca, oba zakleta narodna čovjeka, veliki Jukić Banjalučanin i za njim učenik mu Knežević Varcaranin, u tome najzaslužniji. Pisao si o njima često i mnogo na drugim mjestima pa ovdje nećeš nego koliko treba. Tek, draga ti je ona trivijalna zavičajna veza bez koje se nikada ne bi razgorila žeravica zanimanja pa kasnijega istraživanja i pisanja: s prozora djedove kuće u Podma'ali kao dijete gledaš preko ulice u susjednoj bašči jedva razaznatljive temelje neke stare gradnje, već meko zaobljene, travom obrasle i slušaš dok još ni prva slova nisi naučio kako stari  govore o toj nekadašnjoj kući u kojoj je „stajala Jukićeva škola“. I važno ti je da se po tko zna koji put naglasi neprolazna začudnost Jukićeve pojave, njegova prvotnost u svemu što čini i započinje: kako već 1840, s dvadesetdvije godine, nakon bijega sa studija iz samostana u Ugarskoj s trojicom drugova fra Bartulom Kovačevićem, fra Blažom Josićem i fra Jakom Baltićem u naumu podizanja ustanka protiv osmanske vlasti u Bosni, pa nakon fratarske izolacije kod male braće u Dubrovniku putuje kroz Hercegovinu i Bosnu vraćajuć se u Fojnicu, i piše svoje prve putopisne bilješke o zemlji, o ljudima, sasvim osviješten o važnosti toga posla, o prijekoj potrebi da zemlja i ljudi sami sebe ugledaju i upoznaju. Šest će takvih putovanja po Bosni, zemlji koja je, piše on, „cijela planinama prepletena i izpriječena“, poduzeti i napisati Jukić, zajedno s onim posljednjim, sudbinskim, kada ga Omer-paša, carski umiritelj i pokoritelj goni u Stambol u surgun iz kojega se u Bosnu vratiti neće nikada. Da je samo to napisao, a napisao je i za kratka vijeka uradio mnogo više, ostao bi prvi, ali baš prvi u ovoj zemlji ne znaš čudesnoj li ili udesnijoj prvi koji joj je dao glas koji jest bio njezin glas. Poslije Jukića, a sve još u Devetnaestom putuju Bosnom dohvaćajuć se i Varcara trojica istraživača i putopisaca. Oni su: Ivan Kukuljević Sakcinski, Mihovil Pavlinović, Antun Radić – hrvatski znanstveni i politički uglednici iz triju razmaknutih naraštaja, triju različitih političkih nazora u ludom i zanesenom, vrtoglavo ubrzanom vremenu u kojemu se kuju narod i kultura u Južnih Slavena, u kojemu se légū sve njihove potonje strahote. Sakcinski, ilirac, putuje 1857. u travnju i svibnju, Pavlinović, oduševljeni pa razočarani Srbo-Hrvat, sada vrući Svehrvat u lipnju 1874, sedamnaest godina nakon Sakcinskoga, još u otomanskoj Bosni, umni i temeljiti Radić, smireni narodnjak i zasnivač modernoga hrvatskog narodoznanstva koji piše da je Bosna „svijet za sebe, o kojem mi dosta govorimo, ali s malo poznavanja i vo­lje da što tamo i uradimo“, u srpnju i kolovozu 1899. dvadesetpet godina poslije Pavlinovića, kada je austrougarska uprava već pustila korijenje. U toj zemlji oni jesu stranci, i oni nisu stranci; osjećaju jaku bliskost s tim „svijetom za sebe“ i želja im je vruća a sve im je strano i čudno, toliko da su sami sebi strani i čudni dok prolaze zemljom u kojoj, vidi to dobro Radić, “ni danas, ni sutra neće biti onako kako narod hoće, kad velik dio naroda ne zna što hoće, a od onih koji znadu, jedni hoće ovo, drugi ono, a treći ono: nema jedne narodne misli”. „Odavna biaše tajna moja želja zaviriti u susiednu Bosnu, odkuda su došli pradiedovi moji i toliko inieh porodicah hervatskieh; gdie se govori isti jezik kao i u nas; i koja nam je ipak, poradi različne vlade i upravljanja, dalja i stranija od Rima i Pariza“ – očituje se Sakcinski u prvim redcima svojega Putovanja po Bosni. Pavlinović, pak, preplovivši Savu kod Gradiške na nesigurnoj trupici „bradat i brkat, pod fesom i pod turskim pusatom, s glavom u torbi“, sretan usklikuje: „Evo me napokon i u Bosni! Ja sam se zaletio u Bosnu da srcu zadovoljim, da je se nagledam i naslušam.“ I prisjeća se: „Ima više od dvadeset godina da mi kopalo u glavi: Valja ti u Bosnu, da izvršiš zavjet učinjen s pokojnim Lukom. Hajde u Bosnu, da poznaš narod, da naučiš štogod jezika!“ A Radić, nezadovoljan što ima premalo vremena, prekorijeva sam sebe : „... zato sam se vrlo nerado spremao na put po Bosni i Hercegovini, jer je to čitav svijet, koji se u mjesec dana dade jedva preletjeti“. Sakcinski će iz Banje Luke sa svojim društvom do Varcara starim, tada još jedinim putom preko Zmijanja i Sìtnice, koja „leži na drumu ogradjenom šumama i borovinom“ i kuda „prolazi većom stranom sve što putuje u Varcar i u Jajce“. Rečeno im je na polasku da će noćiti u sitničkoga spahije Muharemage, ali kad su bili nadomak njegovoj kuli, „od zdola podzidanoj starinskim zidom, od zgora iz derveta“ te se „bieli iz daleka u toj tamnoj pustoši“, pojavi se jedan Muharemagin zaptija „umolivši nas da svernemo u han, jer nas spahija u svome dvoru primiti nemože, budući da dvor popravlja pa neima pristojne sobe za goste. Mi pomislismo da nas spahija na stan primiti neće što smo kauri i svernemo u han, gdje nadjosmo uslied naredbe spahine dobro priredjenu sobu, po turskom, bez kreveta, stola i stolice, zasterto sa niekoliko jastukah i ćilimah (sagovah).“ Al' domalo ukaza se Muharemaga „pozdraviv nas veoma prijazno u svome hanu, i žaleći što nas u svome dvoru primiti mogo nije“. Kad je bilo vrijeme, naredi da im se donese „baš dobra večera, koja je sastojala iz jušadi, pilava, tenfane bravetine, pite i mlieka. Okriepivši se baš kako valja, zaspasmo na tverdom krevetu kao na najmekanijih dušecih i pernicah“. Ispratio ih je ujutro Muharemaga srdačno, dao na poslugu svoje dobre konje i pet komordžija, te im obeća doći u Zagreb, „a mi mu kazasmo, da bi nas to iz svega serca veselilo, da mu možemo tada vratiti ljubavju njegovu nam izkazanu ljubav“. Ostalo ti je nedostupno, a baš bi bilo lijepo znati – je li se ikada hadži Muharemaga iz Sitnice pojavio u Zagrebu, jesu li mu iskazanu ljubav ljubavlju vratili. Tačno i vjerno znaju tvoje oči što su to ugledale oči Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, kad im se s vrha brda ukazalo „u da­ljini liepo varcarsko polje s varošem Varcarom ili Varcar Vakufom“. Jasna je u tvojim očima i slika druma koji se u opisu Sakcinskoga „u Varcar vijuga pod visokom planinom Lisinom i vodi stermovito dole nad groznom zelenom dubljinom“. Opisujući grad koji „leži medju planinama“, putopisac procjenjuje da ima „prieko 300 kućah razsutih po dugačkoj dolini, kroz koju teče Cerna rieka. Ima jednu podosta liepu zidanu džamiju pokrivenu olovom i još tri druge džamije. Tu je stan rimskoga župnika, gerčkoga paroka i turskoga mudira. Kerstjanskih kućah ima do 160. Tergovina dosta je živahna, osobito žitom. Kad unidjosmo u varoš, našli smo mnogo svieta po sokacih, te su se ljudi čudom čudili neobičnim prihodnikom. Po čaršiji namiestjeni su po redu dućani. Tergovci su većom stranom Turci. Kuće su sve dervene na jedan boj ili pod. Mi odsjedosmo kod župnika fra Lovre Lacića, što je u Zagrebu po­lazio učione. Tu nas posieti i parok iztočnoga vjeroizpoviedanja a malo zatiem i mudir ovoga grada. Čuli smo, da je u Varcaru do skora bila kerstjanska učiona, ali je sada po nečijoj lienosti zapuštjena. A i puk nam se je činio glupiji nego drugdje.“ Nekako svisoka, vidimo,  bilježi u svibnju 1857. Sakcinski kako „su čuli“ da je u Varcaru bila škola koja je sad zbog nečije lijenosti zapuštena. Jukić je u tom času u đakovskome izgnanstvu, već mu se bliži odlazak u bečku bolnicu na operaciju i u smrt, a njegov rad i sudbina, toliko vezani uz Varcar, poznati su u svim većim sredinama obaju Carstava, habsburškoga i osmanskoga. Godinama je Jukić u zagrebačkom preporodnom i književnom životu sudjelovao svojim dopisima, prinosima, pismima, tiskanjem knjiga i svojega Bosanskoga prijatelja, njegovao prijateljstva s ilirskim prvacima, pa Sakcinski, jedan od njih, ne može sve to ne znati. Je li obični zaborav, ili je neka potmula ignorancija uzrok njegovu potpunom prešućivanju Jukića dok govori o Varcaru, o zapuštenoj školi u njemu, o puku koji je „glupiji nego drugdje“ – ne možeš da znaš, a ne možeš ni da suzbiješ neugodan osjećaj, gotovo povrijeđenost, koja te pred tim zanemarivanjem, starim više od stoljeća i po, obuzima. Sve što je o Pavlinovićevu boravku u Bosni ostalo iz njegove ruke poznato, to je kratki zapis Puti tiskan godine 1888. u Zadru; u rukopisnoj baštini ponešto možda još čeka da bude pročitano. U Putima on Varcar spominje izrijekom tek na jednom mjestu, a i to samo kada mu se u Banjoj Luci novostečeni poznanik pravoslavac žali na raspusnost mladih đaka pravoslavne bogoslovije: „Skoro mi je pop Melentije iz Varcara kazivao da bi volio da je sina u Vrbas utopio nego da ga je amo u bogosloviju opremio.“ Ali, bio don Mihovil u Varcaru il' ne bio, on mu je spomenik ljepši i trajniji načinio od ijednoga. Kada je Matici hrvatskoj u Zagrebu 1876. predao veliki rukopis s 1765 narodnih pjesama, među njima bilo ih je pedeset i pet s naznakom da su iz Varcara: pedeset i pet pjesama svaka je ljepša od ljepše svaka je svijet za sebe svakoj je jezik od srebra nekoj od srebra ȉ zlāta. Ne znamo, dakle, je li ih Pavlinović sam čuo i zapisao ili mu je tko drugi to za ljubav radio. U nekom biografskom zapisu stoji škrta napomena da je pjesme skupljao „zajedno s Antunom Kneževićem iz Bosne“ a ovaj je rodni Varcar poznavao u dušu. Jest se fra Antino vruće bošnjaštvo sigurno sudaralo s jednako vrućim don Mihovilovim hrvatstvom, pa je zanimljivo zamišljati kako se politički svađaju a u stvarima narodne kulture skladno surađuju. Ima li danas u Varcaru koga, ima li u svoj Bosni još ikoga da u uhu, u sluhu, nosi varcarske pisme Pavlinovićeve? Boj se, nitko! Varcara ionako nema, a Bosna pjeva druge neke pjesme, neke druge kajde. Volio bi, a ne možeš, u ovaj zapis o prihodnicima Varcaru umetnuti svih pedeset i pet pisama iz Pavlinovićeva zbornika. Možeš barem tri tek da im se čuje zvuk, da zasvijetle kao znak. Prve dvije su u klasičnim simetričnim desetercima, treća u izuzetnom, prerijetkom jedanaestercu čudesnoga ritma. Gorom jaše Gorjanin Ivane, Gorom jaše, goru kunijaše: „Crna goro, ne zelenila se, Jer u tebi kapi vode nema!“ Bila vila viče sa planina: „Ne kun' gore, Gorjanin Ivane, Već s' okreni s' desna na lievo, Pa ćeš naći dvi jele zelene, Medju njima Drina voda hladna. Kod nje sidi vila brodarkinja, Ne uzimlje mnogo brodarine. Od junaka ruku iz ramena, A od konja sva četri kopita.“ Sinoć Ive iz čaršije dojde, Svoju seku na avliji najde. Bratac seki tio govorio: „Moja seko, Maruša divojko, Bolje bi ti bilo da si slipa, Nego što si odveć tako lipa. O te su se svadili jarani, Gjuzel-Anto i biserli-Mato. Na Anti je sedam grdnih rana A na Mati dvaest i četiri. Antu žali malo i golemo, Matu žali kićena divojka. Za godinu kosa ne izčešlja, A za drugu kose odrizala, Pa ih šalje u Budim dajidji. Dajidja joj kose pozlatio, Dajinica biserom kitila, Pa ih meće Budimu na vrata. Čudile se Budimke divojke: „Ove kose u devletu rastle, U žalosti težkoj odrizane, Ni za babom, ni za milom majkom, Već za dragim čelebijom Matom.“ Kiša pade, medna rosa u polju, Zabrinu se dilber-Mare u dvoru. „Pokisnut će moje dragče u lovu! I pod njime vranac konjic nejahan, I na glavi fino-fesić neharan!“ Al' je viče bila vila s' planine: „Ne brini se, dilber-Maro, u dvoru, Ne kisne ti tvoje dragče u lovu, Ni pod njime vranac konjic nejahan, Ni na glavi fino-fesić neharan, Bil sam čador ja na polje razpela.“ U djedovoj kući u Podma'ali u tvome djetinjstvu bila je Radićeva knjiga Narod i narodoznanstvo tvrda veza u zelenu platnu, naslov u zlatotisku, prva knjiga Sabranih djela I-XIX, izdanje Seljačke sloge, Zagreb 1936. Znao si već tada: nije u kući bila što bi nekoga mnogo zanimala „misao Antuna Radića“ ni uopće zbog znanosti; bila je tu zato što u njoj, u Izvještaju o putovanju po Bosni i Hercegovini, autor piše o boravku u Varcaru, i o djedovu rođaku Pavi Stipančiću koji mu je bio domaćin. Kasnije si računao: djedu je tada bilo šesnaest, i mogao je zapamtiti dolazak glasovitoga gospodina iz Zagreba, ali u njegovu pamćenju ničega od toga nije bilo; on je već s trinaest, poslije rane smrti oca, bio glava kuće, teklac, za knjigu i čitanje nit je mario nit je imao vremena. Od škole završio je osnovnu – pisat, čitat, računat, i to je bilo taman. Živo se i sa strahom uvijek sjećao učitelja Ivana Klarića: „vrletni smo bili i divlji, tukli se, učili slabo, a on bi jednog po jednog priko zekana: moraš se saviti priko klupe, spustiti gaće, a on udri šćapom po stražnjici, od žestine sve mu se drma ono čikalo na glavi“. To je sve što je on o Klariću znao – ime, prezime i to čikalo što mu se drma.  Ni on ni itko u Varcaru nije imao pojma da je Ivan Klarić (Vrkašić kod Bihaća, 1867 – Tuzla, 1912), sve učiteljujući po Bosni (Bihać, Varcar, Travnik, Livno, Tuzla), bio predan kulturni radnik, pisac, povjerenik Matice hrvatske, ozbiljan i plodan pripovjedač o kojemu Zdenko Lešić u kapitalnoj dvotomnoj studiji Pripovjedačka Bosna (Sarajevo 1991) piše iscrpno uz ocjenu da Klarić u književnosti toga vremena zaslužuje istaknutije mjesto nego što mu je historija književnosti priznala. A živio je kratko: „Sirotinjski učiteljski život, česta premje­štanja, velika porodica i naporan rad rano su ga iscrpli, pa je obolio od tuberkuloze i umro u  45. godini života.“ Radić se u Varcar iz Banje Luke zaputio istim starim putom kojim i Sakcinski četrdeset i dvije godine prije njega. Nije noćio u Sitnici nego u obližnjoj Čađavici, i ne kod nekog ljubaznog age i hadžije, već „kod nekadašnjeg hajduka i turske uhode (pravoslavnoga). Na stotine je, kažu, poubijao kršćana, svojih suvjernika. U prvom strahu, kad sam čuo gdje sam noćio, hvalio sam Bogu, što sam iznio  živu  glavu.“ Tri je dana boravio u Varcaru i u okolici, domaćin i putovođa bio mu je spomenuti Pavo Stipančić, trgovac. Hvali Radić za gostoprimstvo i Muhamed-bega Kulinovića, zagrebačkog studenta i suradnika Akademijina Zbornika za narodne običaje Južnih Slavena, s kojim je jahao na njegovo imanje u Šehovce, i strica mu, staroga Mustaj-bega Kulinovića u Donjem Selu, kojega su našli gdje spava uz potok jer se u svojoj kuli ne može obraniti od muha, i varcarskoga župnika Nikolu Begčevića, „ali za hvalu Pavi Stipančiću ne mogu naći riječi. Pavo je trgovac, ima mu 28 godina, a ima još dva mlađa brata trgovca. On je gospodar, jer braća živu u zadruzi! Ja sam se u sebi čudio gledajući  inteligentne mlade ljude, kako živu pod jednim krovom sa staricom majkom i sa svojim ženama, sestrama i djecom. Imadu dvije svoje zidane jednokatne kuće, a imutak im cijene na 200.000 forinti. Imadu i 36 kmetskih selišta. Katolici su. A kakovi su Hrvati i što čine za hrvatstvo, to se ne da u kratko ni kazati“. I dodaje: „Tu sam mnogo vidio i naučio. Mi ovdje nemamo pojma, kakovih ljudi ima u toj gluhoj, mislimo mi, pustoši.“ U usmenoj predaji o tim prvim varcarskim trgovcima, a bilo ih je od sve tri vjere, dugo se poslije uzdizala i mitizirala sigurnost i jednostavnost poslovanja „za Švabina vakta“. Biva, trgovalo se s dobavljačima sve do Beča, a bile su dovoljne tri-četiri riječi u brzojavu pa  da sav posao bude uglavljen: „Šikni mi robu, šiknem ti geld!“ Pošiljke su onom slavnom uskom prugom raspona 76 cm stizale na stanicu u Jajce, kasnije i do Jezera kada je moćni Steinbeis 1902. produžio prugu smjerajući u utrobu šumskoga blaga Grmeča, Mliništa, Srnetice, pa se po robu išlo s konjskim zapregama. Pavo Stipančić i dva mu mlađa brata? Pri njihovu spomenu volio bi da možeš jasno povezati tanke i nesigurne niti obiteljskih veza među svim tim varcarskim Stipančićima, koji su se već u to doba bili razgranali u nekoliko loza otada mnogi i po bijelome svijetu razišli a svima je uvijek bilo zajedničko da umiju s novcem i da ih ne napušta dar stjecanja. Badava, ne ide ti, pomro je svijet koji je to znao: babe, majke, tetke, strine, dalje rodice i rođaci ili je daleko i među se otuđeno ono što je još živo a nešto bi znalo reći. Tek, pri ruci ti je bilješka s potpisima vlasnika i nasljednika, prepisana pa tako sačuvana koja je stajala na praznom predlistu stare knjige nestale u plamenu Devedesetdruge na Grbavici u Sarajevu. Poklonio ti je knjigu prijatelj Marko Šalić blage uspomene župnik liskovački u davnim danima. Pričao je: knjiga je nađena u Majdanu pod nekom starom odbačenom crkvenom klupom kada se crkva renovirala, tko zna koliko je tu ležala; on pretpostavlja da je najprije dospjela u ruke župniku u Varcaru, pa da ju je on, opslužujući i majdanske vjernike, nekom prilikom ostavio u crkvi, gdje se i zaturila. Kad je pronađena, nitko više nije za nju imao zanimanja. Novi župnik pokazao ju je Marku, a on, vidjevši potpise, odlučio da joj je najbolje u tvojim rukama. Različitim rukopisima, s raznim datumima, pisalo je na jednoj stranici u prvome retku: Ovo je ŠTAWYT Nike Stipančića pa zatim: Ovu knjigu kupi pokojni Niko Stipančić u Triestu 1880. za 7 guldena i zapade nama ova knjiga kad smo se dilili 1886. Anto Stipančić ispod toga: Ova velebogoljubna knjiga jest braće Stipančića Bože, Stipe i Pavla Bog im dao Sreću i Napredak, 1895. a na drugoj stranici: Ovo su knjige Krunoslava Stipančića, poklon pokojnog amidže Stipe 1918 Božo, Stipo i Pavao očito su ona braća o kojoj piše i čijoj se vrednoći divi Radić. A kad govori o njihovu hrvatstvu valja znati što je to moglo značiti 1899. godine u Bosni Benjamina Kallayja, i što je značilo Anti Radiću. Ništa o tome ne govori bolje, nego prigovor što ga on godinu dana po povratku s puta u članku Bosna i Hercegovina upućuje hrvatskim političarima: „Njekoji naši ljudi strašno grde onaj narod u Bosni koji nije za Hrvate, pa ipak ti isti ljudi traže i zahtievaju: Bosna mora biti hrvatska! Dakle ti ljudi očito hoće zemlju, a neće naroda! Ili ako hoće i narod, očito hoće da taj narod proti njegovoj volji strpaju pod hrvat­sku vladu i da tako stvore veliku Hrvatsku. Ja po duši kažem, da nisam za takvu veli­ku Hrvatsku!“ O hrvatstvu je Radić „eglen besidio“ i sa starim Mustaj-begom Kulinovićem pod johom, kraj potoka kafu pijući. Ali kako! Malo se zamislivši, Mustaj-beg mu iznosi svoju nedoumicu: njegov Muhamed kaže da je Hrvat; i on bi bio, samo ne zna šta je to, pa moli Radića da mu kaže. Na trenutak nam se učini kao da stari tjera nekakvu šalu. Šala, ako je to i bila, začas prestaje - pošto se Radić potrudi da objasni „šta je to“, Mustaj-beg uzdahne: „Ah, još bih ja mogao (i zasuče rukave). Ali ja znam, da će biti, kako je i do sad bilo, da  će prva naša puška puknuti — za drugoga.“ Putopisac dodaje: „Ja ga nijesam htio pitati, što misli, jer držim, da sam ga razumio.“ A ŠTAWYT Stipančićā? Postoji taj oblik ali je rijedak, običnije je šćavet. Spomenut je u ovome spisu, tamo gdje se govori o don Nikoli Kaiću, kako je taj mitski varcarski župnik valjda bio posljednji koji je obavljao neke obrede „po šćavetu“. (Po tomu predmnijevaš da je upravo Kaić bio onaj iz čijih je ruku knjiga preostala u staroj majdanskoj crkvi.) Što o trgovcu Niki Stipančiću govori podatak da iz Triesta, s drugom robom po koju je putovao 1880. godine, donosi šćavet plativši ga ne malih sedam guldena? U kakvoj ga je butigi sa slavenskim svetim knjigama, ili od kojega privatnog lica, kupio? Je li u kući Nikinoj bilo još išta od knjiga? Ili je jedina bio taj šćavet donesen iz Trsta, te Pistole i evangelja štampane 1857. godine („suizdavatelji: Split - Marie udov. Piperata i sin, Zadar - Bracha Battare“), kao sedamnaesto i zadnje izdanje prema prvom latiničnom hrvatskom lekcionaru bosanskoga fratra Ivana Bandulavića iz 1613. godine, koji je kroza sva ta stoljeća čitan i s jednakim razumijevanjem slušan u crkvama od Olova i Sarajeva do Istre i Primorja, od Iloka do Konavala. U drugim tvojim zapisima sačuvan je odlomak iz Matejeva evanđelja (Mt 13, 44-52) izvađen iz šćaveta Stipančića. Evo opet toga jezika, toga ritma: U ono vrime reče Isus učenikom svojim: prilično jest kraljevstvo nebesko blagu sakrivenom u njivi, koje čovik koji najde, sakri, i od veselja ide, i prodaje sve što ima, i kupuje njivu onu. Opet prilično je kraljevstvo nebesko čoviku trgovcu, koji ište dobar biser. A našavši jedan dragocinjeni biser, ode, i prodade sve što je imao, i kupi njega. Opet prilično jest kraljevstvo nebesko mriži stavljenoj u more, i od svake vrste riba iskupljajućoj. Koju, budući se napunila, istegnuvši, i na kraju sidavši, izabraše dobre u sude, a zle odbaciše. Tako će biti na dokončanju svita: izaći će Angeli, i razlučit će zle između pravednih, i istiraće njih u peć ognjenu: ondi će bit naricanje i škripa zubi. Reče njima: zato svaki pisac naučan u kraljevstvu nebeskom, priličan je čoviku ocu obitelji, koji iznosi iz skrovišta svojega novo i staro. Zadržat nam se još malo s Radićem u Varcaru; lijepa je i na daljinu dužu, evo, od stoljeća, svježa i živa njegova želja i njegov dar da vidi i osjeti, da razumije. Draga ti je, jer naliježe na tvoju fascinaciju, njegova opaska kad govori o varcarskim zanatlijama, pa jedne od njih izdvaja: „Divio sam se s kako primitivnim sredstvima  izrađuju ti ljudi koješta. Najviše sam se divio mutavdžijama.“ A kad opisuje svoje jahanje s Pavom Stipančićem u Šehovce („uzjašismo i oko četiri sahata po podne eto nas na domaku Muhamed-begovu čardaku“), u unutarnjem ti vidu iskrsavaju sjećanja na taj stari kirajdžijski put: Gavranuša, Kotor, Gustovara, Kugino greblje s mramorjem na Zjajićki, danas potpuno zaraslo u mladu ljeskovu šumu, nevidljivo za neznaveno oko. U sred greblja stoji ogroman mramor, tri su na njemu strane iskresane: kolo divojačko, zvizda s misecom, dva konjanika u dvoboju. Pjesmu si o njemu sastavio, u ono vrime: U kakav li dan ova dva vječnika pojahaše Jedan da goni, drugi da gonjen bude? Rašta li goniocu ruka u koplje šiknu? S mržnje li, s pravde, ili sa zlata? U kakav li čas, na kakvoj pitomini Kakvo li lice okrenu gonjenik-čovjek čovjeku-goniocu? Lice žrtve, lice kukavelja, lice li muško, lice istine? Kakav krik kad teško koplje smrska hrptenjaču? Sad mravi láze tiho preko obojice, i preko kola Što obojicu ih nijemo ovjenčava. Mramorja Radić ne spominje iako je i poslije Zjajićke na više mjesta kraj njega morao projahati (na glavici Omar, na Hanovima, na vrelu Dragovcu ako su se do njega spuštali...). Njega zanimaju ljudi, odnosi, običaji. Upija svaku riječ „staroga vlaha Stankelje“, kmeta begovoga, dok im okreće janje na ražnju kojim beg časti svoje goste, a usput priča o eškiji, hajdukovanju prije okupacije. Hvata njegova pučka znanja i iskustva, sročena u savršene jezične elipse – o pčelama, na primjer: „Ko im ne zna bȁsme, neka ih ne drži." Kad mu Stankelja objasni da su drveni krstovi na na grobovima hrišćana sve jedan veći od drugoga zato što se njihovom veličinom odaje čast pokojniku,  Radić hitro bilježi Muhamed-begovu reakciju: on rukom pokazuje najvišu jelu u svojoj šumi, i obećava je za krst Stankelji: „Evo, Stankelja, gospodin je svjedok, da ti je dajem!“ A evo u cjelini, jer drukčije ne bi valjalo, sjetnog zapažanja o kmetu i janjetu: „Neobično me se je dojmio jedan kmet Muhamed-begov, koji je donio ono janje za nas: izraz lica, držanje, glas, pa onaj način poklona i pozdrava pred Muhamed-begom – samo se jednom riječju može izreći, a i ta je preslaba, jer je ono više nego ropstvo, jer je naslijeđeno. A ipak mi se smilio, kad sam mu gledao bolno lice i slušao ropsko-plačni glas: činilo mi se, da mu je teško gledati, gdje mu janje kolju.“

Ivan Lovenović