Ivan Lovrenović, Historije i kontrahistorije

(Izlaganje na tribini Katoličkoga bogoslovnog fakulteta 1. veljače 2016)

Večeras je moj zadatak razmatranje mogućnosti pravde u pisanju povijesti pod svjetlom gorke krilatice da povijest pišu pobjednici, a sve to u sklopu programa koji se bavi pomirenjem poslije rata i doprinosom vjerskih zajednica ozdravljenju i obnovi društva, te pod zajedničkom egidom: „nepravda kao strukturalno zlo“. Sasvim dovoljno da se čovjek prepadne i ustukne pred težinom tih riječi i toga zadatka! To, što sam ipak pred vama, i što prihvaćam govoriti, može značiti dvoje: ili ludu i slabo kontroliranu taštinu, ili vjeru, možda još luđu, da smisao raspravljanja o tim mučnim i teškim temama još uvijek nije posve izgubljen, i da to - ali samo u zajedničkom naporu - možemo i trebamo činiti, ma kamo nas odvelo. Naglašavam: u zajedničkom naporu, jer će ono što namjeravam reći imati nekoga smisla samo ako bude shvaćeno kao prijedlog za raspravu, dapače i neslaganje, a nikako kao nekakav umišljeni pravorijek, dictum koji bi htio imati opće važenje.

Zbog svega toga, i zbog privilegija koji mi je dan, umjesno je, i pristojnost nalaže, da očitujem mjesto iz kojega ću govoriti, vlastitu poziciju.

Prvo o onome što nisam: nisam filozof, još manje teolog, nisam ni pravnik, a ako se zanimam za historiju, onda je to iz osobne strasti, ne po profesionalnom pozivu i umijeću. Govori vam, dakle, samo pisac - čeljade čiji je posao po Andrićevim riječima, kao i život sam: „slaganje varke na varku“. Osvjedočeni skeptik, u čiji svjetonazor, ako se o svjetonazoru uopće može govoriti, spada i doživljaj historije kao zbivanja u kojemu su zlo i nesreća konstanta a mir i harmonija ekscesne epizode, tek duži ili kraći predasi u sabiranju novih razornih energija, te da je u tome takvom zbivanju optimum mogućnosti za čovjeka - za pojedinačnoga čovjeka kojega častimo nazivom mikrokozmosa - nešto što bih priručno nazvao egzistencijalizmom biblijskoga Propovjednika: ona paradoksalna i uzbudljiva mješavina nihilizma i životne vedrine u toj najzagonetnijoj biblijskoj knjizi. Drugi umnik na kojega bih se pozvao veliki je pesimist Dvadesetoga stoljeća Emil Cioran, pisac i mislilac uz kojega školnici rado lijepe etiketu nihilizma, ali koji izričito kaže: „Ne možete biti pesimist u životu, čim živite: to nema nikakvog smisla. Pokušao sam iznijeti apologiju skepticizma i pesimizma, ali to nije važno. Važno je ono što živimo, ono što pokušavamo, i kako to osjećamo.“ Kaže i ovo: „Možete sumnjati apsolutno u sve, potvrditi se kao savršeni nihilist, a ipak se zaljubiti kao najveći idiot. [To je] razlog što život ima sigurnu, neospornu, neodoljivu draž. Patimo, smijemo se svojim patnjama, radimo što god hoćemo, ali to osnovno proturječje je na kraju možda ono zbog čega život još vrijedi truda da bude proživljen.“

Ljubav, dakle. Ljubav kao sveprožimljuća struja života, koja ne pita za smisao, kao što ne pita za dobro i zlo. Dodao bih: ni za nadu. Viša i važnija od nade, ljubav je supstanca koja mi omogućuje sklonost i dragost prema gubitnicima, prema slabima, prema onima koji su u manjini, koji su sami i nevidljivi i isključeni, i da po toj dragosti - barem u trenucima - i sam budem bolji nego što inače jesam.  

Povijest, pisanje povijesti, pobjednici, pravda! Rastvorimo jedan po jedan svaki od tih pojmova.

Što znači kada kažemo da se „povijest piše“? Znači li to da je povijest samo ono što je napisano, i da izvan napisane nema druge povijesti? Što je, onda, s historijom, s historijskom i egzistencijalnom stvarnošću svih onih ljudi i žena od čovječijega početka koji nikada nisu bili ni dodirnuti nekom od pisanih povijesti? Religija barem ima moćnu utjehu za vjerujuće: ljudskom historijom ravna Bog, i njegova će biti zadnja, i njome će biti obuhvaćeni svi, ni jedna duša neće biti zaboravljena. Pa ipak, čak i s religijskoga stanovišta, a o stanovištu nekoga univerzalnog humanizma da se i ne govori, posvemašnja isključenost iz historije milijarda ljudi, mnoštva naroda i kultura, morala bi biti neprihvatljiva. Je li već to, ta isključenost, temeljna obmana i nepravda; je li na nju mislio pjesnik, veliki Tin, kada s evanđeoskom utješljivošću pjeva o „jednoj historiji duša“ snivajući „pobratimstvo lica u svemiru“?

A kako stoji stvar s onom poviješću koja se piše, koja je napisana? Kakvu razinu znanja i vjerodostojnosti historiograf, i kada je najbolji, može dostići već zato što je čovjek - određen i omeđen vlastitom osobnošću, formiranjem, iskustvima, epohom i njezinim kontekstom i horizontom? Znamenita madžarska teoretičarka Ágnes Heller upozorava: „Historiografija treba da navede prošlost da postavlja svoja pitanja  To je norma his­toriografije koja ne može nikad da se ispuni potpu­no, ali čijem ispunjenju treba uvijek težiti. Ona ne mo­že da se ispuni zato, što mrtve uskrsavaju oni koji žive u sadašnjosti i što prošlost može da govori samo jezikom sadašnjosti.“

„Povijest“, kaže se, „pišu pobjednici“. Ovoj globalno poznatoj krilatici pripisuju se svi mogući smislovi, nerijetko čak i afirmativni, naročito kod nas, u našim duhovno devastiranim prilikama, punim etičkoga relativizma, cinične prizemnosti i provincijalne skučenosti. Zato je važno vratiti joj izvornost: tu rečenicu napisao je George Orwell, po nekima „najveći prorok Dvadesetoga stoljeća“, u seriji svojih kolumni u listu Tribune, i to kada? Četvrtoga veljače 1944. godine, još uvijek u jeku Drugoga svjetskog rata. S gorkim iskustvom Španjolskoga građanskog rata i svojega lucidnoga i potpunog uvida u demonsku prirodu svakoga totalitarizma, vjerskoga i političkog, crnoga i crvenog, Orwell u tom  kratkom novinskom tekstu upozorava buduće historičare test-pitanjem: ovisno o tome hoće li Hitler pobijediti ili ne, što će biti historijska istina o recentnim događajima? Je li Evropa s dobrodošlicom prihvatila Novi poredak, Neue Ordnung? Koliko je njemačkih aviona oboreno u Bitki za Britaniju? Je li Trocki komplotirao s nacistima? Jesu li Protokoli sionskih mudraca autentičan dokument? Itd. U množini različitih, međusobno inkompatibilnih odgovora na ta i druga pitanja, na kraju će kao općevažeći biti prihvaćen samo jedan, ne zato što je istinit, nego kao rezultat fizičke bitke, veli Orwell, te citiranom slavnom rečenicom sarkastično zaključuje svoju kritiku pobjedničkoga pustošenja historijom i historijskom istinom.

Orwell to ne naglašava, ali je iz cijeloga konteksta posve jasno: on govori o službenoj historiji, onoj koju pobjednički režimi „pišu“ i propisuju kao jedinu istinitu i obavezujuću za svoje podanike, a realiziraju kroz cjelovito osmišljen aparat - obrazovni, znanstveno-akademski, medijski, po potrebi i onaj represivni. 

Službena, pobjednička historija, naravno, nikada ne može iskorijeniti pamćenje poraženih - šutljivo i potisnuto a hranjeno jakim osjećajem zakinutosti i nepravde pa zato žilavo i otporno, ono živi i razrasta se u njezinoj sjeni kao usmena i ilegalna predaja, kažnjiva i progonjena, i čeka svoje vrijeme. Ali kada ga dočeka - eto žalobnoga paradoksa - gotovo redovito preuzima ponašanje onoga u čijoj je sjeni čekalo, i postaje nova verzija jednostrane kontrahistorije, kojoj na jednak način nije do težnje za istinom, nego do vladanja ljudskim dušama i sudbinama. I do revanša. Jedan od učinaka toga obrata - onome koji vam govori najodbojniji - jest to što cijeloj onoj historiji zatajenosti i nepriznatosti iz koje je proizišao poništava i oduzima dostojanstvo patnje i tragike. I što je najgore - u novom interpretativnom divljanju oduzima vjerodostojnost i samim činjenicama na koje se poziva, i koje bi da osvijetli i rehabilitira.

Imamo u tome egzemplarno iskustvo ovdje kao pojedinci i narodi - mi Hrvati, mi Bošnjaci, mi Srbi. Različiti su nam sadržaji oko kojih pletemo svoje historije i kontrahistorije, ali modus mišljenja i ponašanja navlas nam je isti.

Sve te naše historije i svatri naša historijska obrata prepuni su ovoga o čemu govorimo, ali ću - nadam se, iz više nego jasnih razloga - spomenuti kao primjer samo povijesni kompleks poznat pod skupnim imenom „Bleiburg“. Ne ulazeći sada u analitičku elaboraciju svega što leži pod tim pojmom, za što bi nam bila potrebna makar cijela studijska godina, hoću samo da vam skrenem pažnju na to da se historija tretmana toga kompleksa u rasponu od jugoslavenske službene interpretacije do današnje novohrvatske savršeno uklapa u Orwellovu formulu. I pri tomu obje, svaka na svoj način i sa svojim sredstvima i ciljevima, rade isto - ne zanima ih cjelovita i objektivna istina i znanje o događajima, nego idu za ciljevima i interesima koji leže u polju političkom i ideološkom. Spomenuta Ágnes Heller o tome kaže: „Historiografija može da se zove episthémé (pravo znanje, op. m.) i da se razlikuje od običnoga mnijenja samo ako znanje o prošlosti odvoji od svih pragmatičkih i neposrednih praktičkih ciljeva.“

Primjer koji spominjem utoliko je važniji, što je njegov glavni sadržaj pitanje zločina i žrtve, koje je, pak, u etičkom i emocionalnom smislu podložno najstrašnijim izopačenjima kada biva prigrabljeno od državno-nacionalnih ideologija kao ultimativnih tumača i monopolnih vlasnika istine. One ga oblikuju i koriste kao građu za izgradnju i sredstvo za učvršćivanje države i nacije, a konkretno pojedinačne, subjektivne, obiteljske tragedije i sjećanja na njih premještaju se u sporedni plan. Rezultat je onaj dehumanizirajući fenomen koji je nazvan „pamćenje bez sjećanja“, gdje se pojam pamćenja odnosi na službeni viktimizacijski ideologem, a sjećanje na privatnu ljudsku i obiteljsku memoriju, koja ostaje bez glasa, (ponovo) izgnana u intimu.

O tom izopačenju s uzornom intelektualnom smjelošću pisala je na primjeru suvremenoga Izraela i državnoideološkoga dizajniranja pamćenja holokausta izraelska povjesničarka Idith Zertal, a naša ovdašnja iskustva - i ona što sežu u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali i ova iz posljednjega rata, kada se žrtvama operira kao najvažnijim materijalom u gradnji nacionalnih identiteta i državnih aspiracija - upravo su ogledni materijal te vrste.

Napokon - pravda, i to „pravda u pisanju povijesti“! Kod Blaisea Pascala nalazimo podsjećanje da je „glad za pravdom - osmo blaženstvo“, pri čemu autor misli, naravno, na repertoar blaženstava iz Isusova Govora na gori, ali isti autor ispisuje i ove hladne i nevesele opservacije: „Treba spojiti pravdu i silu, te u tu svrhu poraditi na tome da pravedno bude jako, ili da jako bude pravedno. (...) Budući da se nije moglo postići da ono što je pravedno bude i jako, postiglo se da ono što je jako bude pravedno.“

Kako, dakle, uopće dovesti u korelaciju pisanje povijesti i pravdu? Ne radi li se o kontradikciji u samome iskazu, ako pravdu shvatimo u elementarnom značenju kao poštivanje prava drugoga, a uzorno pisanje povijesti kao interesno neutralnu težnju k istini? Ipak, ako ovo posljednje dosljedno produbimo, upravo se ono ukazuje kao odgovor: da, povijest je takva materija i takav posao, gdje se osnovnom značenju pravde i pravednosti, kao poštenom odnosu prema drugome i drugima, može udovoljiti upravo kroz  interesno neutralnu težnju k istini, jer se samo tako ispunjava i drugo temeljno načelo pravde: prema svakomu jednako, prema svakomu kao i prema sebi, i vice versa.

U Bosni i Hercegovini taj poučak ima, trebao bi imati, dramatično naglašeno značenje i važenje: u ovoj zemlji u kojoj je na djelu najveće iznevjeravanje spomenutoga načela upravo u krilu znanstvenih i duhovnih elita, osobito onih njihovih pripadnika koji se bave poviješću ili njezinim praktičnim izvedenicama - pedagoškim, propagandnim, pobudnim; koji se, dakle, bave „pisanjem povijesti bez pravde“. Jer nije u pitanju samo njihov rad i njihov autorski, profesionalni i ljudski obraz; u pitanju je formiranje generacija i opće stanje duhova na koje njihov rad presudno utječe.