Ivan Lovrenović

Ivan Marković „Madžar“ bio je zidar, mučaljivo Čeljade bez potrebe za ljudima i za razgovorom, ali Majstor kojega su tražili svi. I jedini s kojim se nije Pogađalo – koliko on rekne, toliko je. „Zna se i danas Svaka kuća u kojoj je Ivan ozidao dimnjak, u njoj Nikada ne vraća“ – govorilo se u Podmaʼali i u Cijelome V.-u dugo poslije njegove pogibije. Dimnjak koji ne vraća – bio je to vrhunac majstorluka u Starome kućegraditeljstvu i veliki blagoslov za ukućane. Majstorova smrt šturo je opisana u kronici župe. Zbilo se to U prosincu 1937. kada se popravljala vanjština crkve i Kada je u nišu na pročelju iznad porte trebalo ugraditi kip Sv. Ante „visok 130 cm, koji je svojim novcem nabavio Stipo Ivšinović obućarski obrtnik“. U kronici ne piše, ali Lokalna predaja zna da se nabavitelj, često i pri piću, prsio I razmetao svojim darom, te da se ni vilama nije dao osedlati Da njegova sv. Antu postave negdje u crkvi, nego baš tu Iznad vrata da ga svi uvijek vide – i koji idu u crkvu i koji Kraj nje samo prolaze, ko pokraj turskoga groblja. „Kada se kip postavljao, iz čista mira padoše skele i s njima Četvorica pomoćnika kojima ništa ne bi, a Ivana majstora Kip udari po glavi i usmrti ga. Kip se razbi u puno komada I nikad ne bi postavljen novi“ – obavještava župna kronika. Iza majstora Ivana ostala je udovica, baba Anđa, kako ju je Zvao sav komšiluk. Nije se preudavala. Sličila je svome Mužu kao da mu je sestra: šutljiva samica. Pčele su joj bile Jedino društvo, dovoljni razgovor. Znala je o njima sve; Izgleda, i one o njoj. Njezini se rojevi nisu odmetali Niti je od njezinih pčela ikada netko bio napadnut. Njiva-bašča babe Anđe - od starine „Cigankom“ se zvala Zaboravilo se zašto - graničila se sa Ćelijom, na kojoj je Groblje. Kada je Anđa umrla i pokopana uz svojega Ivana, sutradan su vidjeli: po svježem grobu popale pčele Mali pčelinji oblak, koji se blago povija uz tihi zuj.

 Ivan Lovrenović