Nevista Anica

Staro varcarsko groblje i u njemu ploča na kojoj tekst, s karakterističnom zamjenom slova N i И, kaže:

OVDI ČEKA DAИ USKRSИUTJA SLAVИOG TILO P. IVAИA ĆURIĆA KOJI PRIMIИU 23 APRI GODIИE G. 1833.

Na drugoj strani produžetak-dodatak:

OVI MU KAMEИ UZDIGИU ИEVISTA AИICA.

Što je pokojnik bio nevisti Anici - svekar ili djever? U malenoj katoličkoj zajednici u Varcaru 1833. godine svima je to dobro znano, pa se ne osjeća potreba da i na kamenu bude zapisano. No, što god da je, to znači da je Anica bez muža; da ga ima, kamen bi - ili ocu ili bratu - svakako podizao on.

Kako je Anica ostala bez muža, u kojoj njegovoj dobi? U kojoj je dobi ona kada uzdiže kamen svekru ili djeveru? 

Neka nieskazana nježnost s ove ploče, iz njezina teksta, iz njezina finog spiralnog križa[1],  što u jednoj figuri sjedinjuje čovjeka-cvijet-krst, silazi u tvoje oči, u tvoje umovanje, i nameće misao da je nevista još mlada. Je li i neutješna? Ili, uzdižući grobni kamen, otire zadnje suze i sprema se za neki novi život, još puna života u sebi. Zna li da je izložena tvrdim i nemilosrdnim običajima, ili će ih tek upoznati? Udovica, makar i mlada i lijepa, i čestita k tomu, teško će dočekati mušteriju. Čak i kad je i sam udovac, on misli: „Da je samo jednu noć legla uz drugoga, neće valjati.“ A sama - kako će živjeti, ako djecu ima kako ih hraniti i dizati? Bolje joj je bez života ostati nego bez obraza, a kako obraz braniti, kada isti onaj iz prethodne rečenice misli da mu je slobodno na udovicu nasrtati bez obzira i bez obaveze. A ime mu je - čopor.

Ništa ne znamo. Samo ta ploča, i na njoj tekst, i ispod njega znak, u koji kao da je upisana sva Aničina ljubav, sav njezin izgubljeni mir. (Ivan Lovrenović)

 

 

 


[1]  Takva stilizacija križa nezabilježena je - barem do sad - u repertoaru plastike na ovoj vrsti kršćanskih nadgrobnih ploča iz osmanskoga vremena.  Njegovo „podnožje“ podsjeća na rješenja koja se vide na starim križevima u travničkome kraju, a Mazalić ih tumači kao stilizaciju brda Golgote. (Đoko Mazalić, Hrišćanski nišani u okolini Travnika, Sarajevo 1957) U našim krajevima jedino donekle slično rješenje spiralnih krakova križa zabilježila je Marian Wenzel na srednjovjekovnom stećku iz Podveležja, oslanjajući se na rad Moritza Hoernesa. (Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo 1966):