PUTOVI SU, SNOVI LI SU

Ivan Lovrenović, Putovi su, snovi li su, Fraktura, Zaprešić 2019.

Prije godinu dana, 22. siječnja 2019,  ovdje sam pisao kako zamišljam knjigu u kojoj bih sastavio sve svoje tekstove „s puta“.  Sa stvarnih putovanja, ili onih u snovima, u kojima sam ionako najčešće na kojekakvim putovanjima. Imao sam i naslov za nju: Putovi su, snovi li su.

Sada mi je ta knjiga u rukama, u lijepom izdanju zaprešićke Frakture, s fotografijom Josipa Lovrenovića na naslovnici.

Na početku knjige stoji napomena:

Na javi se putovati nije moglo koliko se željelo, ali zato u snima! U njima – neprekidno, u hiljadu različitih verzija, po poznatim i nepoznatim krajevima i gradovima. Nekad čudesno, ne bi da se ikad završi, nekad strašno, pa se buđenje dočeka kao spas. A često skopčano s mukom kašnjenja, gledajući bespomoćno za odlazećim vlakovima, autobusima, avionima, čak taksijima i tramvajima.

I od stvarnih i od snivanih putovanja povremeno je ponešto uobličavano u tekst, nešto od toga i objavljivano, mnogo više ostalo je neopisano. Za neopisanim autor žali više, nego što opisanō cijeni. Za neviđenim žali najviše. Ima negdje zapisano: Bolno ošine tuga za nepoznatim, slućenim mjestima do kojih nikada ni noga ni oko neće. Ukažu se ispod trepavica u trenu, munjevito, ili u snu, kao slika sastavljena s raznih strana, a živa, organična. I odmah se javi Tin: ...i gora me je želja spopala: / za nekim rujnim Barcelonama, / za kojim pandža grud je kopala...

Prva autorova objavljena knjiga bila je zbirka kratkih putopisnih zapisa Obašašća i basanja (1975) u jeziku ritmičke proze. Zadnja, kad bi je uspio napisati, mogla bi biti: popis svih neopisanih putovanja, stvarnih i snivanih. Barem popis. Svih - i mučnih poput onih emigrantskih, kada se je na dnu, bez sutrašnjice, kada se protuzakonito putuje kroz Njemačku od svojih u Berlinu do svojih u Zagrebu, pa do Sarajeva i natrag, i premire od strepnje jer njemački policajac krstari vlakom a na lijevoj podlaktici mu pričvršćen kompjutorski uređaj kojim će te začas provaliti kao ilegalca, pa udariti progonom i trajnom zabranom. Ili sasvim drukčijih, uznosećih, kao putovanje preko Visočice pa na Biskup nad Neretvom, ili ono preko Morina, tako posebno i tako nadrealno, da smo ga bez i jedne zapisane riječi prepustili samo Josipovim fotografijama, koje nam govore sve.

Putopisom se ovaj autor bavio i kao književnim fenomenom, pitajući se: nije li putopisni postupak u samomu srcu otkrivalačkoga smisla književnosti? Od Gilgameša i Odiseje i Božanske komedije, do Joyceova Uliksa, Célineova Putovanja nakraj noći, Conradova Srca tame, Exupéryjevih proza it.d, it.sl. Da se i ne spominju bezbrojni „čisti“ književni putopisi. O tomu je raspravljao u eseju Prostori putopisa, koji je objavljen kao predgovor antologiji Putopisiizbor iz suvremene bosanskohercegovačke putopisne proze (Sarajevo1985, s Alijom Isakovićem).

U ovaj izbor uneseni su putopisni tekstovi i zapisi različitih duktusa, tema i raspoloženja. Mnogi su morali izostati po višoj sili. Bili su dio većega rukopisa pripremljenog početkom devedesetih godina Dvadesetoga stoljeća. Stajao je u ladici, na Grbavici, da se malo hladi. Ohladio se sažežen s ostalim rukopisima i obiteljskim memorabilijama u ognju koji su, razdragani, palili Karadžićevi junaci u ljeto '92.

U prvom dijelu knjige je ciklus zapisa pod naslovom Mala noćna jeza, do sada neobjavljivanih na ovaj način, a svi su više ili manje u tonu i modusu obašašća.  Drugi dio, Što govore mramorovi, čine tekstovi pisani različitim konkretnim povodima i u različitim tonalitetima, u vremenskom rasponu od 1970. do 2008. godine. U trećem dijelu je izbor iz Obašašća i basanja, starih i novih. Četvrti dio predstavlja cjelovit tekst knjige Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. čije je izdanje iz 2009. godine (s fotografijama akademskoga slikara-grafičara Josipa Lovrenovića) brzo nestalo iz knjižara.

Tekstovi uvršteni u ovu knjigu nastajali su kroz pedeset, i više godina. Svi oni kao da govore o nečemu za što autor više ni sam nije siguran – putovi su, snovi li su?

U Sarajevu, u rujnu 2019.

Ivan Lovrenović