Ivan Lovrenović

U Jajcu je u organizaciji franjevačkoga samostana, po zamisli fra Drage Bojića, 27. travnja održana javna tribina povodom 50 godina od smrti fra Josipa Markušića. Na tribini smo govorili dr. Jozo Džambo, dr. fra Drago Bojić i potpisnik ovih redova.

I pedeset godina nakon smrti fra Josip Markušić, kao ni jedna druga ličnost iz franjevačke crkvene i uopće hrvatske nacionalne povijesti Dvadesetoga stoljeća u Bosni i Hercegovini, i dalje je živ i djelatan - kao znak, kao etički i politički izazov. Njegovo mišljenje i zaključivanje, njegovo životno djelovanje i način nošenja s kušnjama u strašnim vremenima, i danas su predmetom dijametralnih tumačenja kojima je na jednome polu omraza, na drugom idolatrija - oboje potpuno promašeno s obzirom na nesvodljivu kompleksnost i snažni individualitet ovoga kotorsko-jajačkoga fratra. Od smireno sveobuhvatnoga, trezveno kritičkog sagledavanja - i njega i njegova vremena/konteksta - još smo daleko, što se u proširenju može reći i za sagledavanje bosanskoga franjevaštva Dvadesetoga vijeka u cjelini. Što sve, opet, na svoj način govori o zakašnjelosti i nespremnosti hrvatske kulture - jednako crkvene kao i građanske, jednako u Bosni i Hercegovini kao i u Hrvatskoj - za kritičko i plodotvorno prihvaćanje i integriranje vlastite baštine. A možda je posrijedi temeljna i nezacjeljiva dihotomija, pa bi onda valjalo tražiti način promišljanja same te povijesti drukčiji od pustoga sna o integriranju.

Pa, tko je bio taj sporni i strašni fra Jozo Markušić!

Zadržimo se za početak na političkom aspektu pitanja, jer je to glavni uzrok sporenja. A prije toga potrebne  su dvije važne napomene.

Prvo, ne može se o Markušiću shvatiti ništa, ako se ne shvati da je on cijelim bićem prije svega franjevac-svećenik, „bosanskoga formata“, te da cijelo njegovo djelovanje i umovanje izlazi iz toga i da je time određeno i ozračeno. Drugo, Markušić već od mladih redovničkih dana pokazuje izrazitu osjetljivost i zanimanje za socijalni i politički kontekst svoga svijeta, izoštravajući cijeloga života tu osjetljivost na najzahtjevnijim etičkim i intelektualnim kriterijima, i to će ostati trajnom crtom njegova duha do smrti 1968. A godine njegova života i formiranja obuhvaćaju valjda najdramatičnije i najvažnije razdoblje moderne povijesti. Rođen je 1880, još u devetnaestom stoljeću, kao pripadnik prvih generacija fratara poslijeotomanskoga vremena u Bosni, a sazreo u austrougarskom dobu, u vremenima najdubljih kulturnih, društvenih, ideoloških, političkih kretanja i preobrazbi, koje ne zaobilaze ni Bosnu. K tomu svjedok je dvaju svjetskih ratova, i svih državno-političkih preokreta, ideoloških i civilizacijskih prijeloma u južnoslavenskome svijetu i u Evropi.

Međutim, svijet iz kojega danas mislimo i govorimo o Markušiću, neki je drugi svijet. Kratko vrijeme nakon pada Berlinskoga zida, trenutak jedan, trajala je nada da se rađa novi, pravedniji svijet. Uskoro se ta iluzija raspala, i svijet je ušao u mračno i zloslutno razdoblje kojemu se danas ne nazire kraj. A u našim zemljama pad Zida ionako je koinicidirao s početkom postjugoslavenskoga ratnog užasa, osobito strašnoga u Bosni, s posljedicama etnonacionalnog i religijsko-konfesionalnog partikularizma, regresivnoga zatvaranja i usitnjavanja u baš svim oblastima društvenosti. Za one kojima regresivnost tih procesa predstavlja povijesno dostignuće, a takvi danas čine društveni i politički mainstream u cijeloj Bosni i Hercegovini i među elitama svih triju njezinih naroda, glavne Markušićeve svjetovne ideje i shvaćanja čitaju se kao prevladane, kao gubitništvo i poraz. 

Kako, na primjer, danas ovdje odzvanjaju riječi što ih Markušić izgovara na „kongresu“ provincije Bosne Srebrene u lipnju 1943, nota bene,  usred međuetničkog klanja u bespoštednom građanskom ratu; one uznosite riječi o tomu

„da u našem govoru i shvaćanju ne budu isključene i druge vjere. Svi su oni naš narod, budući jednoga jezika“,

ili dok u drugoj prilici daje fratrima sažetu i jasnu preporuku:

„Volite svoj narod i radite za njega, ali ističem – bez razlike vjere!

Kako se u današnjoj Bosni i Hercegovini, bogme i u Hrvatskoj, čuje ona još razglašenija Markušićeva izjava iz 1939, povodom najavljenoga sporazuma  Cvetković-Maček o novoj administrativnoj podjeli Kraljevine Jugoslavije na Sloveniju, Banovinu Hrvatsku i tzv. Srpske zemlje, pri čemu bi nestalo Bosne i Hercegovine? U toj izjavi (u pismu ministrima Alaupoviću i Spahi) Bosna je Markušiću važna i kao vezivni element Jugoslavije („bogomodređene državne cjeline“, kaže on), ali i sama po sebi: „jer je to narod čija je duša dijelom isprepletena, a dijelom u zemlju zakopana“.

A tek kako se u novohrvatskom nacionalnom i crkvenom kontekstu doživljuje i tumači onaj događaj od 23. rujna 1949. kada Markušić kao provincijal Bosne Srebrene predvodi grupu fratara u poluslužbenu audijenciju kod Tita, usred surove represije prema svećenstvu, te postiže njezino ublažavanje, a u dugoročnijim terminima i opće olakšanje položaja crkve i vjernika. U jednome davnom razgovoru 1990. godine, što ga je sa mnom vodio tadašnji urednik Svjetla riječi fra Anto Batinić, usporedio sam po istoznačnoj simbolici dva susreta između kojih se sklapa petstogodišnji povijesni luk: Zvizdovićev sa sulta­nom na Milodražu 1463. i Markušićev s maršalom u Beogradu 1949.

Za zastupnike sterilno čistoga identiteta sve navedeno nema nikakvu vrijednost, već je, dakle, slika i dokaz gubitništva i poraza. Za društvo koje se zatvorilo u se, a u toj zatvorenosti predalo se idolu nacije i nacionalne crkve, ove ideje ne mogu biti drugo nego poraz, ako već nisu i neka vrst blasfemije. Da!, u toj vizuri Markušić je sve gore od gorega: Jugoslaven, unitarist, slab Hrvat, srbofil, osoba slabe crkvenosti, malne loš vjernik i kršćanin,  komunistički poslušnik...

Najbolji odgovor takvima nalazi  se u davnoj ocjeni fra Dominika Mandića, velikoga povjesničara i gorljivoga Hrvata emigranta, koji 1958. piše iz Chicaga u Buenos Aires svome prijatelju, jako zabrinutom zbog vijesti o ponašanju bosanskih i hercegovačkih fratara.

Od Mandića u tom času nema vjerodostojnijeg i hrvatski „ispravnijeg“ tumača, a evo  kako on umiruje prijatelja:

„Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom 'bosanskom' politikom spasavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945'46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljni odgoj svećeničkoga podmlatka. Istina u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. 'Dobri Pastir' iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca. [...] Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, it.d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva…“

Općenito, za sagledavanje i tumačenje Markušićevih shvaćanja treba se pomaknuti iz vizure intelektualne i etičke ubogosti starih i novih osporavatelja, i kao okvir uzeti kontekst vremena, prilika i tradicija na kojima se on formirao, te na drugoj strani kriterij univerzalnih socijalnih i etičkih vrijednosti, koje je zastupao. Opisivao sam sve to na drugim mjestima, u više navrata, ovdje ću kratko rekapitulirati.

Fra Josip Markušić svećenik je i redovnik, predstavnik tradicionalnoga, može se reći i konzervativnog bosanskog katolicizma, čvrsto i bezrezervno odan Crkvi i papi. Drugi vatikanski koncil jest doživio, ali teško da je njegove reformatorske intencije baš mogao intimno prihvatiti.  

Sav je u tradiciji bosanskoga franjevaštva i u smislu duhovno-redovničkom i u smislu odanosti svijetu Bosne i njezinih ljudi, a sam se legitimira kao „okorjeli bosanski Hrvat“. I baš kao takav, zapisat će u svoj ratni dnevnik one gorke a moćne riječi o zlom izopačenju hrvatstva: „Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“ Telaljeno hrvatstvo - kakva silna i precizna jezična kreacija, koja kao da nikad nije bila aktualnija nego danas.

Politički, on je sljedbenik integrativne južnoslavenske struje među franjevcima, koja ima duboko kulturološko i političko korijenje u specifično bosanskim idejama i zamislima izraslim na ilirskim preporodnim vizijama, poput onih u Ivana Frane Jukića, mladoga Grge Martića, Ante Kneževića, ali im se daleke i duboke kulturno-jezične anticipacije mogu naći već u shvaćanjima i praksi starih franjevačkih pisaca u Bosni posttridentske epohe - Divkovića, Margitića Jajčanina, Lastrića i drugih.

U Drugome svjetskom ratu, živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja, te s istinskim ljudskim ogorčenjem zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ni na trenutak ne pada Markušić u iskušenje nacionalnoga idolopoklonstva, nego se priklanja ideji i praksi spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret.

Tada će, u studenome 1943. godine, zapisati u svoj dnevnik one opore i  uznemirujuće riječi: „Teško je gledati da je idiotizam, ravnopravno sa vrlinama, i po samostanima. Stotinu godina trpjet ćemo od toga da je hrvatstvo i katoličanstvo sinonim za nesvojinu. Poštujem strah od komunizma, ali je u drugome stvar: mi smo za ono što mora nestati. Opažam, ima već dvije godine, da mi ni seljaci ne smiju doći jer su čuli da sam svoj.“

Poslije rata, u uvjetima u kojima su se oslobodioci ubrzo pokazali kao brutalni zatornici neistomišljenika svake vrste, između ostaloga i Crkve i franjevaca, kao i svih drugih vjerskih ustanova i službenika, Markušić zauzima stajalište drukčije od onoga što su ga zauzeli Stepinac i hrvatski katolički biskupat: sav u franjevačkoj tradiciji i u ljubavi za svoj narod, onkraj patetike mučeništva, on nastoji pronaći, i pronalazi, modus opstanka bez štete po vjerski i narodni identitet.

Akademik Srećko Džaja u jednome svom članku osporio je tu moju paralelu Stepinac - Markušić, smatrajući da bi bolje bilo uspoređivati Markušićevo držanje s držanjem

sarajevskog nadbiskupa Šarića i banjalučkog biskupa fra Josipa Garića (koji ostaviše svoje stolice i vjernike i pobjegoše iz zemlje 1945. godine) jer je - kaže Džaja - „u pitanju isti crkveno-politički prostor”. Crkveno-politički prostor u kojemu su djelovali i Stepinac i Markušić bio je isti i jedinstven - i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i u poslijeratnoj Jugoslaviji, a ideološki je i pojačan crkveno-nacionalnim konceptom „Crkve u Hrvata“, ili „Crkve hrvatskoga jezika“. To govori da je paralela Stepinac - Markušić sasvim plauzibilna, čak i s Džajinoga stanovišta istoga crkveno-političkog prostora.

Od mladih dana Markušić je osviješteni zagovornik kršćanskoga socijalizma kao nazora u kojemu skladno povezuje kršćansko-duhovnu i svjetovno-društvenu ideju jednakosti i upućenosti na slabe i siromašne. „Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi.“ – piše on 1907. u članku Moć socijalne demokracije. A ja se ovdje, u digresiji, prisjećam intenzivnoga razgovora što sam ga jednog ljeta imao s pokojnim Željkom Mardešićem, kada je ovaj duboki mislilac, kršćanski potresen, govorio o užasu socijalne nejednakosti koja vlada današnjim svijetom, i koja hoćeš-nećeš ultimativno priziva veliku, neizbježno krvavu svjetsku revoluciju kao jedino rješenje, jednako opravdano vjerskim kao i socijalnim razlozima.

Pedeset godina nakon smrti, kako rekoh, Markušić je i dalje djelatan kao znak i izazov, a dodajem - i kao enigma. U knjizi Nestali u stoljeću ovako sam to pokušao izraziti: „Mnogošto o Markušićevu položaju u Crkvi, među fratrima i narodom u godinama 'narodne demokracije' nam je skriveno, nepoznato i nedokučivo, njegova je pojava danas okružena nepouzdanim sjećanjima i teško provjerljivim podacima, obavijena dvjema koprenama. Jednom ga zastire tradicija opisanog sablažnjivanja, koja je danas, otkako telaljeno hrvatstvo i u Jajcu i u cijeloj Bosni i Hercegovini trijumfira, postala službujuća i vladajuća, te se telali s političkih govornica i crkvenih oltara, predaje s katedara, i pritvrđuje u knjigama. Drugom, ne manje gustom i neprozirnom koprenom Markušića lik i život s oprečne strane obavijaju glorifikatori i obožavaoci, doduše malobrojniji; oni njeguju prazno veličanje sačinjeno od dva  opća mjesta i tri uvijek ista citata, iza kojega više uopće ne nazireš živa čovjeka, sa svom njegovom nimalo laganom osobnošću, teškim karakterom, i zakučastom politikom punom muke i teških odluka u gadnom vremenu.“

Do danas život i djelovanje ovoga velikog fratarskog i narodnog zaslužnika nisu sustavno biografski istraženi i opisani, niti je njegova bogata rukopisna ostavština kako valja pročitana i publicirana. Sa sigurnošću se može reći da bi taj posao bio od ogromne važnosti - kako za osvjetljavanje Markušića, možda još više za naše današnje osvješćivanje i otrežnjavanje.

Ivan Lovrenović