Ivica Đikić: PJESME
Jedanaest pjesama iz nove pjesničke knjige Međugorje, Fraktura, Zagreb 2026.
MOLITVA
Daj mi samo
Da nesreću i tegobu
Podnesem kao zasluženu kaznu
Preciznu poput poteza nožem
Po leđima velike mrtve ribe
Odričući se prava
Na prigovor
U sve vijeke vjekova
Amen
TRUN
Košmarni san traje još milisekundu
Nakon što ga osvijestim
To je jedan jedini trun vremena
Kad se usudim povjerovati
Na sigurnom sam
Sve će biti dobro
NAIZUST
Od svega što sam učio naizust
Kad bijah dječak
Preživjela je desetljeća
Neokrnjena
Goranova “Jama”
Oćutjeh na čelu meku ruku žene
Sladak glas začuh
I sveta misa
Od prve do zadnje riječi
Slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda
Čekajući blaženu nadu
To je jedino
Što je ostalo
MARIJA
Kad smo maturirali
Malo prije svršetka nezavršenog rata
Nekom pade na pamet
Da pješačimo Gospi u Međugorje
Stotinu kilometara
Nije šala
Riječ na riječ
Nogu pred nogu
I eto nas
U Studenim Vrilima
Gdje se zemlja pretapa u crveno
I zrak postaje gušći
Lipanj je na izmaku
Odozgor čelopek
Odozdo zmije
I šiljate kosti
Ona zapjeva kad prestadosmo moliti
Glas joj treperi kao cesta po zvizdanu
Njezina pjesma
Iznad zaraslih livada
Prošaranih pravokutnim lišajevima duhana
Ukazuje se Marija
Nad Hercegovinom
Kako na nebu tako i na zemlji
Na Kočerinu
Na pola puta
Bunovni fratar neće ni da čuje
Da spavamo u crkvi
Nije naša crkva duvanjski konak
Spavamo na groblju
Smrdimo
Ne znamo još što je noć
Što je zemlja
Ona se probudila bolesna
Vrućica kašalj nemoć
Bez glasa ostala
Spušta se na cestu da zaustavi nekoga
Da se vrati kući
U suzama
I ja bih s njom
Bilo gdje
Nema potrebe da dalje gazim
Kroz vinograde i šumskim prečicama
Meni se Marija ukazala
MONIKE
male moje rodice
monike
glorije
renate
prvi put zaljubljuju se u innsbrucku stuttgartu bernu
po selima u bavarskoj
frankfurtu berlinu
dopisuju se po internetu na njemačkom
stavljaju slike s mora u brelima
selfije s derneka u seonici
i portrete hrvatskih nogometaša
SRAM I CJENKANJE
Ne kažeš li svakome
Moja kći je autist
Ne udariš li u talambase
Poput carskog telala
Misle:
Eno ga skriva
Srami se
Duvno je to
Ipak
Ne može čovjek umaknuti
Samome sebi
Ne mogu se umom i glumom preskočiti barijere
U krvotoku
Ako kažeš
Moja kći je autist
Otvoriš li se
Poput vrtače poslije potresa
Misle:
Eno ga jadan
Išće samilost
Cjenka se
Kao da je sudba stambolski trgovac
Umjesto da šuti i plati
Drugi su platili i više
A zgriješili manje
Tuđe misli o meni
Moja uobrazilja o sebi
Utjeha lažna
Kao autobiografija
ROĐENDAN
Djevojčica i otac
Sjede na klupi u parku
Ona već dugo čeka da se oslobodi ljuljačka
On nervozno puši
Svako malo gleda na sat
Strepi da će djevojčici ponestati strpljenja
Na drugom kraju
Slave dječji rođendan
Roditelji u trenerkama zagledani u mobitele
Djeca razočarana što su u zapuštenom parku
Na periferiji
Umjesto u blještavoj igraonici šoping-centra
Okupe se najednom svi oko stola
Poput golubova oko kore kruha
Stigne torta sa sedam-osam svjećica
Sretan rođendan tiiii
Sretan rođendan tiiii
Djevojčica s klupe otrči prema pjesmi
Otac nepomično gleda za njom
Zatečen u raskoraku
Ona utrne titranje svjećica prije slavljenice
Prstima odlomi komad torte
Napuni usta plijenom
Pa čokoladnim prstima začepi uši
Pred provalom plača i cike
Pred očajem majki i tihim muškim psovkama
Otac se dugo ispričava
Odvodi djevojčicu predugim prečacem k izlazu
Kao što policija odvodi osumnjičene ministre
Zna da ih prate svi pogledi
Svako malo prigne se do njezina umrljanog uha
To se ne smije raditi
Kori je strogo
To se ne smije jebomujamater
Ona ga uhvati rukama oko vrata
Tata oprosti
Šapne mu
Oprosti jebomujamater
DAN ODMIČE, SJENKE RASTU
Kći osjeti svaki pad sjenke
Po mom sretnom dnevnom licu
Vješa mi se oko vrata
Poput omče
Tata nije tužan
Govori
I netremice čeka da sjena izblijedi
Da opet grane vedrina
Noću
Kad ona zaspi
Kad sve zaspi
Oslobodim čelo i usne
Okova sretnosti
Odam se
Tajnom užitku
Tmine
BLEIBURG
Unišo je na vrata
Večer prid Uskrs
Bil od sniga
Ko prikaza
A mi se razbižali
I mi dica
I mater
I did Frano
Kroz prozore iskakali
Ko da nam se sotona spustila niz dimnjak
A ne oplakani ćaća
Poslije sedam godina
Crnine srama bola
Noćnih posjeta osvetnika na konjima
Mene prvog zagrlio
Znaš li koji sam
Topi mu se ozeblo lice po mom vratu
Ti si moj ćaća
Dobro si mi naresto kaže
Di si bio ćaća
Daleko
Jesi li bio umro
Jesam
JASENOVAC
Pristojan i sredovječno neupadljiv
Čita knjigu
Zuri kroz prljavo staklo tramvaja
Neočekivano ustupi mjesto vremešnijem gospodinu
Gleda na sat kao da mu je vrijeme dragocjeno
Kao da neće stići
Iziđe na Frankopanskoj
S noge na nogu do Državnog arhiva
Nastavit će gdje je jučer stao
Neće se sami od sebe naći dokazi
Da logora nije bilo
Da je sve dušmanska laž
Gablec i pivo u menzi preko puta
Pa opet na posao
Nema nikog da ga zamijeni
Nikog ni da mu pomogne
Da ga barem razumije
A najbolji Hrvati od njega očekuju puno
Nemoguće takoreć
Čudo
SREBRENICA
Gospođo Svetlana gospođo Mirjana
Ako ste još žive
Shvatite ovo kao podignutu zastavu od hartije
U mojoj unutrašnjoj borbi
Kojom sam obuzet
Od davnog prvog trena kad sam spazio
Vaša imena i vaše riječi
Među skrajnutim sudskim spisima
Zaglavljen u stupici
Iznemogao od nedovoljnih trzaja mašte
Izjavljujem kapitulaciju
Slavile smo tog dana s Ljubišom Bearom
I njegovom suprugom Nadeždom
Ljubišin pedeset i šesti rođendan
Mi smo porodični prijatelji
Pukovnik je bio s nama
Sjedio u restoranu
Jeo i pio
Rekoste u Haagu
Bio je u Beogradu
Nije mogao biti i s nama i tamo u Bosni
Prisjećale ste se jelovnika
I slavljenikova vedrog raspoloženja
I vremenskih prilika
I kelnerovih maslinastih očiju
Ne znam jeste li zaboravile
Gospođo Svetlana gospođo Mirjana
Ne mogu ni pretpostaviti
Mislite li katkad o svemu tome
Prije sna
Paralizira me neznanje o vašim dušama
Gusto kao soc
Katkad i izbezumljuje
Ne znam šta ću s vama
U petak 14. jula 1995.
Na pedeset i šesti rođendan pukovnika Beare
Daleko od beogradskih restorana
Po užarenim stratištima blizu Zvornika i Bratunca
Ubijeno je oko dvije tisuće zarobljenih Bošnjaka
Pukovnik je nadgledao pogubljenja
I punjenje raka svezanim mladim tijelima
Njegova je bila prva i zadnja
Gospođo Mirjana gospođo Svetlana
Primite izraze mog najdubljeg poraza