Ivan Lovrenović

Fra Andrija Zirdum (1937 - 2017) objavio je 2007. godine svoje kapitalno djelo Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini i u njemu mapu preko četiri stotine srednjovjekovnih crkava, kojoj je temelj bila njegova studija Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine do 1463. godine, objavljena u časopisu Bosna franciscana br. 15/2001. Obavljajući i dalje svoja istraživanja, Zirdum je dvanaest godina kasnije u istom časopisu (Bosna franciscana br. 39/2013) objavio dodatna saznanja o crkvama iz tog razdoblja, u članku koji ovdje donosim. U znanstvenoj i kulturnoj javnosti u Bosni i Hercegovini rezultati Zirdumovih istraživanja do sada su uglavnom prešućeni, kritički nevalorizirani. (I. Lovrenović)

Andrija Zirdum

DOPUNJENA KARTA SREDNJOVJEKOVNIH CRKAVA U BiH DO 1463. GODINE

Dopunjena karta srednjovjekovnih crkava u BiH sadrži 475 dosad otkrivenih crkava. Istraživanja su temeljena na pisanim izvornima iz onoga doba, tj. kanonskim izvješćima, papinskim bulama, dozvolama za gradnje, djelidbama oprosta, darovnicama kraljeva i velmoža, poklonima dubrovačkih i drugih trgovaca, rezultatima arheoloških istraživanja, bilješkama iz izvora u prva dva stoljeća osmanske uprave te na najnovijoj znanstvenoj literaturi. Od navedenog broja, u njih 213 (44,84%) što je posebno vrijedno, naznačeni su uz ostalo i njihovi patroni. To je 50 kršćanskih misterija i svetaca koji su se slavili na tlu Bosne i Hercegovine.

Ključne riječi: crkva, karta, patron, BiH, Europa, Srednji vijek

Pred nama je dopunjena karta srednjovjekovnih crkava na tlu BiH gdje je dosad zabilježeno 475 crkava. A kad se o tome govori, treba imati na umu ove čimbenike:

- BiH je gorovita, balkanska zemlja na razmeđu Zapada i Istoka koja je po svom zemljopisnom položaju dijelom jugoistočna Europa a dijelom Mediteran.

- To je zemlja raščlanjena reljefa, sastavljana od niza manjih odvojenih geografskih, gospodarskih i upravnih cjelina, srednje nadmorske visine oko 700 m.

- Ona je rubna u odnosu na glavne prometne smjerove jadranski i posavski pa su neki njezini krajevi, u Srednjem vijeku više negoli danas, bili upućeni na susjedne pokrajine i biskupije.

- Njezin današnji opseg određen je, uglavnom, 1699. mirom u Srijemskim Karlovcima između Osmanlija s jedne, a Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Poljske s druge strane.

- O svemu što se u BiH događalo u prošlosti, naročito u Srednjem vijeku, sačuvano je malo izvora i to u fragmentima. Ipak, iz njih se analizom može doći do zanimljivih i vrijednih otkrića.

A kad se pred očima ima reljef cijele zemlje i sadašnji približni raspored stanovništva, postavlja se mnogo pitanja: Kako je i zašto, u zadnjih šest stoljeća, došlo do ovakvoga stanja? Odkuda tolika razlika u otkrivenim crkvama sa sličnim životnim uvjetima u zapadnom, središnjem i istočnom dijelu sjeverne Bosne? I brojna druga pitanja?

Na njih dijelom odgovara studija: Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u BiH, Plehan, Slovoznak, 2007., 500 str.

a) Velik dio svoga rada posvetio sam prošlosti kršćanstva u BiH. A kad sam došao u mirovinu, odlučio sam – polako i za “svoju dušu” – početi pisati povijest kršćanstva u ovoj maloj balkanskoj zemlji stalno izloženoj brojnim nasrtajima. Napravio sam nacrt i počeo skupljati građu.

Međutim, 1992. došlo je do srpske vojne agresije na sjevernu Bosnu iz koje je ubrzo bilo istjerano cijelo nesrpsko stanovništvo. Da bi im se po njihovu planu zametno trag, sve su njihove kuće porušene, sve gospodarstvo opljačkano i uništeno što se i danas jasno vidi. Naravno, u tom programu, kao i ranije kroz povijest, kršćanski i kulturni objekti bili su u prvom planu.

Crkva i franjevački samostan na Plehanu, gdje sam tada boravio, od samoga početka bili su na posebnom udaru. Gađali su ih topovima i minobacačima u različito doba dana i noći te često i iz zrakoplova. U tome su im pomagali za to od ranije pripremani domaći Srbi. Boraveći u to vrijeme na Plehanu, svakodnevno sam bilježio što se događalo nama i okolnom katoličkom puku, sahranjivao poginule... Budući da smo više od mjesec dana bili u okruženju, skrbili smo se o katolicima za njihove osnovne lijekove i poneke živežne namirnice.

Ne očekujući ono najgore, dio kulturnog blaga u crkvi okovali smo u grede a jedan dio likovnih dijela smjestili u podrum i pod stepenice jer su ondje, predmnijevali smo, zaštićenije od udara srpskih zrakoplova. A kad je srpska vojska frontalno krenula prema Plehanu, nekoliko kulturnih djelatnika iz Slavonskog Broda uspjelo je iz samostana spasiti dio stoljećima sabiranog kulturnoga blaga.

Dva tjedna, prije rušenja crkve i samostana morao sam otići u dogovorenu zamjenu njemačkom župniku Wolfgangu Gaberu u Freiburg. U oštećenom samostanu, s polupanim prozorima i izbijenim vratima, ostale su u sobi sve moje stvari i cijela moja osobna knjižnica.

Došavši na Plehan, Srbi su samostan i crkvu temeljito opljačkali te ga 2. srpnja 1992. porušili s dvije tone eksploziva. Poslije su crkvu dorušavali izbivši joj temelje. Sve mi je to bilo jasnije kad sam prvi put 25. studenog 1996. ponovno došao na Plehan obišao ga te vidio i ruševine drugih župnih i podružnih katoličkih crkava. Nakon svega što su učinili, Srbi se i danas poslije više od dvadeset godina prema opustjelom kraju i istjeranom stanovništvu vladaju kao da se ništa nije ni dogodilo.

I pored svega toga nisam odustajao od svoga ranije zamišljenog projekta.

U Freiburgu i okolici ostao sam blizu godinu dana dok mi nije bila u samostanu u Slav. Brodu osigurana soba, gdje sam se sredinom 1993. vratio i nastavio raditi. Dodatno sam učio talijanski jezik jer je na njemu bilo mnogo povijesne građe te njemački kako bih u to nesretno vrijeme mogao preživjeti idući onamo na ispomoć. Uz to onamo sam stekao nove prijatelje i dobrotvore.

I pored uništenja ranije sakupljene građa i osobne knjižnice na Plehanu, suvremena tehnika omogućila mi je da ponovno lakše dođem do originalnih izvora. Tri godine studirao sam izvore o kršćanstvu u Srednjem vijeku. Nisam se dao obeshrabriti time, što su neki povjesničari pišući nekritički prepisivali starije autore ili zagovarajući svoje ideološke ili nacionalne interese svjesno križali ono što im nije odgovaralo. Neki su čak uništavali otkrivenu arheološku i drugu građu koja im nije bila poželjna. To se u povijesti i drugdje događalo.

Odlučio sam se temeljito pozabaviti srednjovjekovnim crkvama na tlu današnje BiH za koje su – jer je to navodno “bogumilska” zemlja – mnogi predmnijevali da ih je moglo biti stotinjak.

Radi preglednosti uz svaku lokaciju stavio sam broj, a uz njega naziv općine, naselja te naziv lokaliteta kako se službeno nazivao ili kako su ga mještani nazivali. Tu mi je uz ostalo pomagao i Arheološki leksikon BiH, I.-III., Sarajevo, 1988. Uz otkrivenu lokaciju unio sam poznate podatke: naziv patrona, ime župnika, graditelja, dijelove arheoloških ostataka u crkvi i oko nje te sve što ju je na bilo koji način obilježavalo. Uz to, uz svako crkvište u kraticama sam pobilježio izvore i literaturu da se njome svatko mogne poslužiti. Do 2001. registrirao sam 445 crkava i cijeli takst s kartom u brojevima tiskao u časopisu Bosna franciscana, (Sarajevo, 15/2001,161-219). Rad je sa zanimanjem dočekan u javnosti.

Pišući dalje povijest kršćanstva u Srednjem vijeku, ponovno sam iščitavao dokumente koji bi me mogli bilo kako dovesti do novih otkrića. Naime, ranije sam istraživao: Franjevački samostan Skakavu (Dubrave) (CCP, 6/1982, 37-43). Tu sam, na temelju popisa Bartola iz Pise (1385/90), imao samo dva čvrsta oslonaca: Modriču, gdje nije bilo nikakva arheološkog traga te tragove “Zidina” u Gornjoj Skakavi. Istražujući to nisam mogao prihvatiti tvrdnje nekih istraživača koji su lokacije Vrbica i Bukovica tražili po sličnim suvremenim mjestima. Radije sam pratio rimsku cestu koja je prolazila tim krajem jer se ceste lako ne izmještaju. Uz to, franjevci u Bosni u to vrijeme, a i inače, svoje kuće ni crkve nisu gradili u ruralnim sredinama nego pored urbanih. Zato sam se “vrtio” oko u ono doba važne tvrđave Srebrenik, ne bi li ondje našao neki sličan lokalitet. I našao sam naziv potoka Vrbenica koji teče uz tvrđavu. A mogao je dobiti ime po samostanu. I stvarno, poslije sam u dokumentu našao za to i potvrdu. Ljetopisac Georgicea (Jurjević) zabilježio je 1626: “Srebarenik, e pure citta mediocre sopra una collina... e nella terra sono da cinquanta case de’ christiani, comprese nel numero sudetto; e v’e un convento de’ Padri Zoccolanti.” (podc. A. Z.).

b) I sam pogled na kartu očituje i sada da je karta nepotpuna. Naime, dok za sjeverozapadnu Bosnu imamo i arhivske i arheološke podatke iz Srednjega vijeka, a njezini su dijelovi, posebno zapadni, pripadali različitim hrvatskim feudalnim pokrajinama i biskupijama (splitskoj, šibensko-makarskoj, krbavskoj, kninskoj), a najveći dio Bosanska krajina, Zagrebačkoj biskupiji. To su bile ranije ustrojene katoličke biskupije, koje su u prodorima Osmanlija trpjele velike štete i gubitke. Za istraživanje bila su posebno važna kanonska izvješća Zagrebačke biskupije. Naime, sačuvan je popis tamošnjih župa iz 1334. i 1501. godine. A Zagrebačka biskupija je u predosmansko doba obuhvaćala Dubički, Sanski i Vrbaški kotar te dopirala do rijeke Ukrine. Od Prnjavora je kod Korova izlazila na rijeku Savu. Uz to, postoji i dio objavljene građe koja je sačuvana po rimskim arhivima te brojna arheološka otkrića. U središnjem i sjeveroistočnom dijelu sjeverne Bosne, koji su bili slično plodni i slično gusto nastanjeni, imamo malo arhivske građe te su nam samo djelomice poznati crkveni objekti u kamenu a oni od drva svi su propali.

U urbanim i drugim sredinama BiH, gdje se život kontinuirano odvijao, nove gradnje preslojile su, a time i uklonile, ostatke prijašnjih građevina (Bihać, Sarajevo, Tuzla, Banja Luka, Zenica, Donji Vakuf, Prusac, Uskoplje, Jajce, Bosanska Dubica, Mostar, Gabela i dr.), ili su ih rastočile atmosferilije. Okupatori ili novi doseljenici porušili su kršćanske crkve te ponekad svjesno uništavali starije kulturne spomenike želeći pokazati da s njima treba početi sve iznova. Isto tako treba imati na umu da su u proteklim razdobljima pojedini krajevi BiH bili više istraživani i bolje istraženi kao: Sarajevo, Tuzla, Visoko, Jajce, Bugojno, Livno, Konjic, Mostar, Čapljina, Bihać, Banja Luka, Bosanska Dubica i neki drugi. Mnogo je još slabo istraženih krajeva bilo zbog nedostatka zanimanja, bilo zbog manjka sredstava ili zbog političkih struktura kojima istraživanja, zbog dnevne politike, nisu odgovarala. Za to u građi i literaturi imamo više dokaza (npr. u Milima/Visokom/Arnautovićima).

c) Činjenica je da je kršćanstvo od kraja III. stoljeća prisutno na bosanskohercegovačkom tlu, i da je iz kasnoantičkog razdoblja dosad otkriveno 70-ak crkvenih građevina. Srednji vijek je samo nastavak toga razdoblja pa su crkvene građevine često na ranokršćanskim lokacijama i temeljima. Izgradnja crkava intenzivnije je započela, vjerojatno, nakon procesa pokrštavanja slavenskih plemena. Međutim, dosad poznate građevine nisu starije od IX. stoljeća. To se objašnjava razinom istrošenosti ove vrste spomenika. Neke crkvene građevine, bez izrazitih stilskih obilježja, gradili su samouki domaći graditelji a unutrašnjost su ukrašavali na način koji će kasnije doći do jačeg izražaja na stećcima. One nisu objekti na kojima je do izražaja došla, uvjetno rečeno, veća umjetnička težnja.

U te predromaničke crkve u BiH mogu se ubrojiti: Kolunić/Bos. Petrovac, Haljinići/Kr. Sutjeska, Zavala/Trebinje, Panik/Bileća, Rogačići/Ilidža, Dolac/Glamoč, Rapovine/Livno, Gorica/Grude i druge. Tome vremenu pripada i crkva u Vrutcima kraj Vrela Bosna, posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku a spomenuta je 1244. u povelji hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. kao posjed bosanskog biskupa. To je izdužena jednobrodna građevina s korom i prezbiterijem te s nešto izduženim pravokutnim svetištem, arhitektonski spomenik od izuzetnog kulturno-povijesnog značenja. Osim ulomaka arhitektonske plastike, iz unutrašnjosti građevine zanimljivom je čine neznatni tragovi freskoslika.

Vrutci, Ilidža, crkva sv. Stjepana, IX-X stoljeće; križ sa zabata oltarne pregrade (likovna rekonstrukcija, crtež J. Radojević). Selo Vrutci leže pod Igmanom, nadomak vela Bosne. Lokalitet sa ostacima crkve i stećcima oko nje zarastao je i zapušten, neprepoznatljiv.

Nekoliko kilometara zapadnije od nje nalazila se crkva u Rogačićima kraj Blažuja. To je crkva s osnovom u vidu šestolista, kojoj danas više nema ni traga. Od nje su sačuvane tri arkade ciborija čije su površine prekrivne pleternim ukrasom koji ostavlja dojam posljednje faze u razvoju ovog ornamenta.

Tlocrt arheoloških ostataka šesterolisne crkve sv. Blaža u Rogačićima kod Blažuja na lokalitetu Crkvine, IX-X stoljeće. Iskopavanje je vodila Irma Čremošnik i rezultate objavila 1953. godine. 

Rogačići, crkva sv. Blaža, fragmenti ciborija.

Crkva sv. Petra u Zavali u Popovu polju predstavlja zgradu jednostavne izdužene osnove s pravokutnim svetištem. Potječe iz XI. stoljeća. Imala je originalnu kamenu plastiku, od jednostavnog prepleta do simboličkih kompozicija s pticama. Po romaničkim normama građena je u XII. stoljeću i crkva u Lisičićima kraj Konjica, sada u Jablaničkom jezeru, kojoj su obilježje davali kontrafori s vanjske strane a piloni u unutrašnjosti. Ulomci slične pleterne plastike, dopunjeni i drugim ukrasima, otkriveni su u Dolcu kraj Glamoča, džamiji Perkuši u Livnu, Rapovinama kraj Livna, Sokolu na Plivi i Gorici kraj Gruda.

Zavala, Crkvine, Popovo polje, plutej iz crkve, IX-X stoljeće.

Svaka ubilježena crkva ima svoju povijest. Gradile su ih biskupije i redovničke zajednice te pripadnici općina potpomognuti nositeljima javne vlasti, ponekad velmože i bosanski vladari u pojedinim gradovima i svojim boravištima.

U stvaranju političke organizacije društva, seoske su se općine u BiH od davnina pokazale čvrstim i otpornim pa su u velikom broju bile djelatne sve do kraja XIX. stoljeća. One su u svom djelokrugu, uz ime i teritorij, vodile gospodarstvo, obranu, zajednički kult i drugo. Svako srednjovjekovno naselje i općina imala je svoju crkvu. A srednjovjekovne općine, u BiH a i drugdje, ustanovljene su najčešće na teritorijalnoj osnovici.

Tragovi crkava svjedoče da je kršćanski život u srednjovjekonoj BiH bio bujan. One su, gledajući raspored, uglavnom bile župne. Što su neki krajevi bili gušće naseljeniji, župni su teritoriji bivali manji. Broj crkava se množio usred jačanja zemljoradničke moći na uštrb gradova i varoši. Po stilskim obilježjima, bosanskohercegovačke crkve pripadale su predromanici, romanici i gotici.

Među svim srednjovjekovnim crkvama na tlu BiH samo njih tri pripadaju bizantsko-srpskoj arhitekturi i to: Dobrun (na desnoj obali rijeke Drine kraj Višegrada) te Razići i Lisičići kraj Konjica. U Razićima npr. dvostruki križ podsjeća na ćirilometodsku tradiciju. (usp. AL, I., 47)

Građevine su bile uvjetovane terenom na kome su građene a radove su obično izvodili domaći kamenari i tesari. U Hercegovini, a dijelom i u Bosni, osobito u gradovima, zidane su kamenom. Neke su bile građene dijelom kamenom a dijelom drvom. U šumovitim predjelima stavljali su im kamene temelje a ostalo su gradili drvom. Crkve su, uz rijetke iznimke, jednobrodne građevine s polukružnim a ponegdje i četvrtastim svetištem (apsidom). Njihove veličine su različite, prosječno 8-15 m duljine a 6-10 m širine. Bilo ih je i većih: na Bobovcu 26x14 m, u Milima/Visoko duljine 25 m, u Jajcu 22x8 m, Grebnu/Krupa na Vrbasu 40?x12 m, Kijevu/Sanski Most 25x25 m, Varošištu/Vranduk 24x8 m, Vrutcima/Ilidži 18,30x8 m, Vrnograču/Velika Kladuša 40?x13 m i drugdje. Manji broj gradskih i varoških crkva pokazuje djela visokog umjetničkog dometa.

e) U prodorima Osmanlija u današnju BiH, koji su trajali preko dvjesto godina, sve su kršćanske crkve bile porušene osim onih koje su bile adaptirane u islamske bogomolje. Navodim neke od njih: Bihać/Sv. Antuna/Fethija, (Grad je osvojen 19. VI. 1592. a već 30. IX. Mehmed-paša navodi da je u gradu “sagrađena džamija u kojoj se molio za zdravlje velikoga cara”), Bihać/Sv. Elizabete, Cazin, Foča, Stolac, Jajce/Sv. Marija, Srebrenica, Zvornik/Sv. Nikola, Vinica/Sv. Ilije, Stari Teočak/Ugljevik i neke druge. Dobar poznavatelj srednjovjekovne povijesti i arheologije Pavao Anđelić argumentirano tvrdi, da gdje god je do sredine XIX. stoljeća postojala džamija, tu je ranije bila neka kršćanska crkva. I u osmanskom razdoblju obični građani, iz poštovanja ili bojazni, nerado se uzimali zemlje bivših crkvišta.

Katolici su se preko tri stoljeća – u svemu građani drugoga reda – u nedostatku građevina, sastajali na ruševinama starih crkvišta, uz koja su nerijetko bila i groblja, što su kasnije biskupi, apostolski vikari, bilježili u svojim pohodima i izvještajima. I objavljivanje starih matica, posebno umrlih, omogućili su nam da otkrijemo neke spomenute a preslojene crkve.

Neke crkve imale su svetačke relikvije. Uz naslovnike crkava postojali su zaštitnici naselja, mjesta, gradova i pokrajina (npr. sv. Saba, zaštitnik Hercegovine).

Uz crkveni god i spomen patrona, uz liturgijsko slavlje razvila su se pučka proštenja (sv. Ivo, Podmilačje/Jajce), proslave, s kojima su bili povezani godišnji sajmovi važni za privredni život i prepoznavanje mjesta.

f) Iz postojeće građe izdvajamo važnija opažanja:

Kad je u starini neko mjesto bilo jednom obilježeno svetim, to se gotovo institucionaliziralo, izdvajalo ga je od profanog i uključivalo u sakralno.

Vladari su gradili crkve po gradovima i varošima. Arheološki se mogu identificirati plemićke crkve jer su se u njima pokopavali s članovima svoje obitelji. One su građene po selima i veleposjedima (crkva Milardovića-Hrabrena u Ošanićima kraj Stoca, Sopotnici kraj Goražda, Dobrunu kraj Višegrada, Vlađa Bijelića u Vlahovićima kraj Ljubinja). Poneki feudalci gradili su crkve i za šire potrebe zajednice. Posebnu vrstu srednjovjekovnih crkava predstavljaju grobne (mauzoleji), koje se građevinski ne razlikuju od ostalih crkava. Razlike su samo namjenske, jer su one prvenstveno nadgrobni spomenici.

U Bosni ima nekoliko takvih objekata. Najznačajnija je grobna kapela bosanskih kraljeva na Bobovcu, podzemna crkva (tzv. katakombe) u Jajcu, mauzolej dvoranina tepčije Batala u Turbetu kraj Travnika, vjerojatno i nad grobnicom kaznaca Nespine u Malom Čajnu kraj Visokog i neke druge.

Namještaj i ukrašavanje srednjovjekovnih crkava rađeni su u kamenu i drvu.

Uz to, dosadašnja arheološka istraživanja gradskih i varoških crkava (Jajce, Bobovac) pokazala su djela visokog umjetničkog dometa. Brojnija istraživanja na seoskim crkvama pokazuju da im je namještaj redovito skroman.

Kasnija sakralna arhitektura i njezina sačuvana oprema po stilskim osobinama pripadaju najčešće romanici i gotici. Utjecaji romanike mogu se pratiti u nekim detaljima u Crnču kraj Trebinja i u crkvi Sv. Marije u Jajcu. Ova posljednja izgrađena je kao izrazito romanička građevina s romaničkim portalom s profinjenim simsovima i skulpturama od kojih je sačuvana figura lava koji je nosio stup, ali je crkva kasnije dobila gotičku opremu.

Gradske i varoške crkve nije uvijek lako otkriti i prepoznati zbog kasnijeg razvoja naselja. To je ipak učinjeno i Jajcu, Uskoplju, Mostaru, Bobovcu, Srebrenici te Bokševcu i Črešnjevu kraj Konjica. Iz pisanih izvora zna se da je takvih građevina bilo i u drugim gradovima (Vranduk, Tešanj, Komotin i dr.). Njih su podizali vladari ali i sami građani zajedničkim sredstvima.

Najstarije srednjovjekovne crkve posvećene su sv. Petru i sv. Pavlu, sv. Mihovilu arhanđelu, sv. Stjepanu prvomučeniku i drugima. O tome svjedoče epigrafski spomenici iz nekih građevina kao i spomeni imena svetaca. Najstariji spomenik potječe iz ruševina crkve sv. Petra iz Rapovina kraj Livna, datiranoj u IX. stoljeće. O njoj govori pronađen odlomak iz ruševina džamije Perkuše u Livnu te ulomak iz Rapovina. Tekst je na oltarskoj pregradi (arhitravu) s natpisom: Ferre dignatus est at honore(m) beati Peri ap(osto)li pro remedio anime sue hunc te(m)pl(um) D(e)i (h)umiliter… (“Udostojao se podići na čast blaženog Petra apostola a za spas svoje duše ovaj hram Božji ponizno…”). Sličan je i fragment arhitrava iz Vrbe na glamočkom polju, kao i pleterna ornamentika.

Oni su stajali u malenim predromaničkim crkvama čiji nam je i izgled i mjesto nepoznato. Predromanički fragmenti skulptura pronađeni su u Radaslijama, Carevcu, Docu te samom Glamoču. Među njima se izdvaja reljefna ploča iz Doca koja je naknadno bila ugrađena u građevinu iz XIV. stoljeća kao dio crkvenog namještaja. Iz istog vremena je sada već izgubljena reljefna ploča iz Čipuljića kraj Bugojna čiji ukras čine originalno odabrani i povezani motivi pleterne ornamentike, vjerojatno, iz omanje otkopane crkvice.

Zajedničko obilježje bosanskih srednjovjekovnih crkava jest to da su, uz rijetke iznimke, jednobrodne građevine, s polukružnim a tek ponegdje četvrtastim svetištem. Crkva u Podmilačju imala je višekutno svetište, a grobna kapela na Bobovcu prvotno je imala pravokutno svetište koje je naknadno iznutra zaobljeno. Po tri polukružna svetišta imala je velika, samo zasnovana, crkva na Bobovcu i crkva u Gornjoj Bijeloj kraj Konjica. Duge korove imale su građevine sa pravokutnim svetištem. Po gradovima i srednjovjekovnim varošima smještene su obično gotičke crkve.

One pripadaju zrelijim razdobljima ovoga stila. Dobar dio njih gradili su franjevci, često uz svoje samostane. To pokazuju građevine: Jajce, Olovo, Bakići, Mili/Visoko, Bobovac, Čavkić, Golubić/Bihać i druge. Čiste i cjelovite gotičke forme (portal, prozori, svod) ima crkva Sv. Ive u Podmilačju. Grobna kapela bosanskih kraljeva na Bobovcu ima izrazito gotičkih detalja (dijelovi portala, zaglavni kamen gotičkog rebrastog svoda, ukras s ljiljanima i slično).

Prezbiterij crkve Sv. Marije u Jajcu produžen je u prvoj polovici XV. stoljeća i ukrašen kamenom plastikom u raskošno gotičkom stilu. Pri tome je trijumfalni luk dobio dva reda kamenih ukrasa. Nalaz ulomaka skulpture s prikazom ruke sa svijećnjakom pokazuje da su postojala umjetnička djela izrađena u punoj plastici o čemu djelomice svjedoči i raspelo s glamočkog polja.

Od druge polovice XII. stoljeća klesari su ostavljali vidljiv trag u kamenoj plastici kojom je bila ukrašavana unutrašnjost crkava. U doba kraljevstva ta djelatnost doživljava procvat. Bobovac i Jajce su najistaknutija središta gdje se njegovala ta grana umjetnosti. Klesari su radili na dvorovima vladara i visokih feudalaca, crkvenim građevinama i nadgrobnim spomenicima. I proizvodi drvorezbara po umjetničkoj vrijednosti ne zaostaju za najboljim klesarskim ostvarenjima.

O slikarstvu u srednjovjekovnim crkvama znamo malo jer su sačuvani uglavnom ulomci. Ipak je i na osnovi njih moguće odrediti da su umjetnici dolazili iz Dubrovnika, Splita te iz pojedinih škola iz Italije i srednje Europe.

Freske u crkvi Sv. Marije u Jajcu očituju radove različitih umjetnika i u različito vrijeme. Uz neke skromne rustične biljne motive, postoji i bolji ulomak freske s glavom anđela koju je radio školovani slikar, a neki drugi slikar radio je freske s geometrijskim motivom.

Unutrašnjost grobne kapele bosanskih kraljeva na Bobovcu i trijem ispred nje, bili su oslikani freskama. Pri arheološkim iskopavanjima pronađeno je oko tisuću ulomaka koje nije moguće složiti u neku cjelinu. Ipak, velik broj ulomaka sa aureolama pokazuju da se radilo o svetačkim likovima. Ima i predstava arhitekture. Izbor boja i njihovo nijansiranje otkrivaju da su ih radili školovani umjetnici. I grobnica tepčije Batala u Turbetu kraj Travnika bila je skromno oslikana. Slično je i s ostacima fresaka u Milima, Olovu i drugdje.

Kasni srednji vijek obilježen je velikim graditeljskim umjetničkim stilovima a svakako i mnogim spomenicima koje, u stilskom pogledu nije moguće uvijek odrediti zbog mjesnog preinačavanja i pojednostavljivanja osnovnih stilskih oblika. Očito je da su odjeci tih stilova stizali do Bosne i Hercegovine s primorja i iz srednje Europe. U drugoj polovini XIV. stoljeća na ruševinama romaničke crkve u Jajcu, franjevci grade svoj samostan Sv. Marije pri čemu zadržavaju romanički zapadni portal starije građevine, iznad kojega umeću gotičku rozetu. Oko 1460. na sjeveroistočnoj strani crk ve dograđen je toranj Sv. Luke, koji je u donjim dijelovima bio izveden u gotičkom stilu, dok su gornje tri galerije oblikovane kao romaničke trifore.

Visoko je u Srednjem vijeku bilo sjedište vjerskih institucija gdje je bilo zborno mjesto bosanskih državnih sabora i gdje je osnovana Bosanska vikarija. Crkva je bila posvećena sv. Kuzmi i Damjanu, ali je nakon jednog stoljeća uključena u monumentalnu gotičku građevinu sv. Nikole, koja je postala grobno mjesto nekih bosanskih vladara.

g) Kao što je već spomenuto, srednjovjekovne crkve bile su posvećene raznim kršćanskim misterijima ili svecima. Navodimo ih abecednim radom:

Sv. Ana (3): Sanski Most (Stari Majdan), Tomislavgrad (Vinica), Mostar.

Sv. Antun, opat (4): Bihać (džamija Fethija-Osvojena), Čapljina (Gabela), Ljubuški (Humac), Mostar.

Sv. Barbara (1): Bihać (grad).

Sv. Blaž (1): Sarajevo (Blažuj).

Bijela nedjelja (1): Sanski Most (Stari Majdan).

Sv. Dimitrije (1): Trebinje (Ravno).

Sv. Dionizije (1): Bosanska Krupa (Ivanjska, Kloštar).

Sv. Dominik (1): Bihać (grad).

Sv. Dominik Oklopni, kamaldulenz, (1): Bos. Dubica (grad).

Sv. Duh (3): Bihać (grad), Fojnica (grad), Konjic (Gorani).

Sv. Elizabeta (2): Bihać (dvorska kapela), Banja Luka (grad).

Sv. Emerik (1): Velika Kladuša (Vrčković).

Sv. Franjo (1): Brčko (Skakava Gornja).

Sv. Grgur Čudotvorac (1): Kraljeva Sutjeska.

Sv. Grgur (1): Čitluk (Donja Blatnica).

Sv. Ilija (13): Krupa na Vrbasu (Greben), Bos. Dubica (Jablanica), Kotor Varoš (Večići), Derventa (Velika), Modriča (grad), Olovo (Jelaške), Konjic (grad), Konjic (Ostrožac), Konjic (Gorani, Ilina), Tomislavgrad (Roško Polje), Grude (Tihaljina), Trebinje (Crnač, Bihovo), Glamoč.

Sv. Irenej (1): Bosanska Dubica.

Sv. Ivan Evanđelist (2): Jajce (Sahat kula), Trebinje (Orahov Do).

Sv. Ivo Krstitelj (12): Bihać (Pritoka, Glavica), Sanski Most (Stari Majdan), Velika Kladuša (Hresno), Banja Luka (Ivanjska), Kiseljak (Donji Draževići), Kakanj (Kraljeva Sutjeska), Jajce (Sahat kula), Jajce (Podmilačje), Uskoplje (Dobrošin), Livno (Bistrički grad), Tomislavgrad (Roško Polje). Mostar.

Sv. Jakov (2): Bihać (grad), Bos. Dubica (Strigova).

Sv. Janja (1): Ključ (Zagrađe).

Sv. Juraj (21): Cazin (Osredak), Bosanski Novi (Blagaj na Sani), Bos. Petrovac (Kolunić), Bos. Gradiška (Ozek). Bos. Gradiška (Biskupci), Bos. Gradiška (Gornji Podgradci), Jajce (Jezero), Sanski Most (Kljevci, Kenjari), Bos. Krupa (Medvedovac), Bos. Dubica (Optez), Bos. Dubica (Ožiravci), Sanski Most (Podbriježje), Jajce (Komotin), Goražde (Sopotnica), Brčko (Štrepci), Tešanj (Sv. Juraj), Zenica (Podbrežje), Široki Brijeg (Mokro), Trebinje (Domaševo, Mušići), Trebinje (Dračevo, Dubljani), Goražde.

Sv. Katarina (8): Bos. Novi (Vodičevo, Katište), Sanski Most (Stari Majdan), Cazin (Ostrožac), Sanski Most (Kamengrad), Jajce (grad), Travnik (grad), Kreševo (grad), Ljubuški (okolica).

Sv. Klara (1): Banja Luka (Bronzani Majdan, Melina).

Sv. Klement (2): Bos. Krupa (Bužim), Jajce (Klimenta).

Sv. Križ (13): Velika Kladuša (Čaglica Donja), Velika Kladuša (Jablanovica), Velika Kladuša (Kladuška Peć), Velika Kladuša (Mala Kladuša), Velika Kladuša (Priseka), Velika Kladuša (Vrnograč), Bos. Novi (Podkrižje), Bos. Novi (Vodičevo), Bos. Dubica (Košuća), Prijedor (Hrvaćani), Ključ (Vrpolje), Sanski Most (Podkrižje, dvije crkve).

Sv. Kuzma i Dajman (4): Bos. Krupa (Jezerski), Bos. Novi (Prusci), Teslić (Radešići, “Kuzmadanje”), Visoko (Mili).

Sv. Lucija (4): Bihać (grad), Bos. Krupa (Bosanska Otoka), Banja Luka (Bronzani Majdan, Obrovac), Kiseljak (Podastinje).

Sv. Luka (7): Velika Kladuša (Budmerić), Bos. Krupa (Visoki), Prijedor (Kozarac), Banja Luka (Gomionica), Kotor Varoš (grad), Livno, Kozarac.

Sv. Marija (33): Bos. Dubica (grad), Bihać (franj. samostan), Bos. Dubica (Brekinja), Prijedor (Dragotinja Donja), Prijedor (Marini), Cazin (Ostrožac), Bos. Novi (Vodica), Bos. Novi (Krnjevuša), Ključ (Zemunik), Sanski Most (Oštra Luka), Banja Luka (grad), Banja Luka (Rastik, Agino Selo), Banja Luka (Zvečaj), Banja Luka (Malo Blaško), Kotor Varoš (grad), Kotor Varoš (Liplje), Kulen Vakuf (Ostrovica), Jajce (Sv. Marija-Sv. Luka), Jajce (Smionica), Jajce (trećoredci), Tuzla (Gornja Tuzla), Gradovrh (samostan), Ilijaš (Gornji Ljubnići), Olovo (samostan), Zvornik (grad), Srebrenica (grad), Zenica (Vranduk, Varošište), Podvisoki (grad, samostan), Stolac (Poprati), Trebinje (Ravno), Čapljina (Gabela), Zvečaj, Mostar (Snježna Gospa).

Sv. Marija Magdalena (1): Bihać (grad).

Sv. Marko (4): Derventa (Plehan), Bos. Novi (Blagaj, Japra), Bos. Novi (Suhača), Derventa (Markovac).

Sv. Martin (11): Bihać (Golubić), Bos. Krupa (Varoška Rijeka), Bos. Novi (Suhača), Bos. Novi (Blagaj, Japra), Velika Kladuša (Tvrđa), Vel. Kladuša (Podzvizd), Vel. Kladuša (Strabandža), Prijedor (Kozarac), Prijedor (Šumešica), Sanski Most (Martin), Banja Luka (Gornji Šeher).

Sv. Mihovil (10): Bos. Gradiška (grad), Bos. Novi (Kostajnica), Bos. Dubica (Moštanica), Bos. Gradiška (Turjak), Kulen Vakuf (Ostrovica), Kiseljak (Rotinj), Vareš (grad), Vareš (Bobovac), Ljubuški (Humac), Trebinje (grad).

Sv. Nikola (9): Bos. Dubica (grad), Prnjavor (Glaž), Drvar (Očigrije, Rmanj), Srebrenica (džamija), Srebrenica (Čaglji), Visoko (Mili), Grude (Tihaljina), Trebinje (Velja Međa), Kobaš.

Sv. Petar (14): Bos. Dubica (dominikanci), Jajce (Tvrđa), Bos. Krupa (Pištaline), Banja Luka (Srebreć), Prozor, (Š ćit, Rama), Velika Kladuša (Todorovo), Tuzla (grad), Doboj (Veliki Prnjavor), Nova Topola (Vilusi), Sarajevo (Vrhbosna), Livno (Rapovine), Mostar (grad), Trebinje (Zavala), Trebinje (Crnač, Čičevo).

Sv. Rok (3): Kotor Varoš (Podbrđe), Olovo (Donji Bakići), Derventa (Mišinci).

Sv. Ružica (4): Ljubuški (Kutac), Bugojno (Glavice), Bileća (Vrelo Trebišnice), Mostar.

Sv. Spasitelj (2): Bihać (Lipa, Brusovac), Drvar.

Sv. Stjepan (4): Ilidža (Vrutci), Čapljina (Gabela), Trebinje (Hum), Mostar.

Sv. Stjepan, kralj (1): Prijedor (Puharska).

Sv. Toma (2): Bihać (grad), Zenica (Vranduk).

Sv. Trojstvo (2): Sanski Most (Šehovci), Kupres (Otinovci).

Sv. Vid (2): Orašje (Vidovice), Čapljina (Gabela).

Svi sveti (3): Bos. Dubica (grad), Velika Kladuša (Bojna), Prijedor (Ljubija).

A da su patroni crkava vrlo stari, govori i činjenica da je među njima samo po jedna, i to samostanska, crkva posvećena sv. Dominiku, odnosno sv. Franji, premda spomenuti redovnici od XIII. stoljeća djeluju u Bosni i Humu. Nedavno su u crkvi sv. Franje u Skakavi Gornjoj otkopani temelji dviju crkava: jedna je romanička, a druga gotička te se lakše naslućuje život u tome kraju.

Kako i zašto su birali pojedini patroni, to je predmet posebne studije, u što ovdje nećemo ulaziti.

Ukratko: Kršćanstvo je u srednjim vijeku bilo važno ljudsko i idejno opredjeljenje društva i pojedinca. Porušene crkve ne govore samo o kršćanstvu, nego o fizionomiji cjelokupnog života jer se ono ne smije izdvojiti iz općih političkih i kulturnih zbivanja. To vrijedi stalno, a osobito u ranom srednjem vijeku, kad u Bosni i Humu još nije bilo ni gradova ni stećaka a pisani su izvori rijetki. Ostaci dosad otkrivenih 36 crkava jedini su svjedoci ranog srednjovjekovlja pa je njihova uloga važna.

Ova karta opovrgava mišljenje kako je u srednjim vijeku dominirala inovjerna crkva bosanska, koja nije gradila hramova.

Uz to, kršćanske crkve opovrgavaju ranije stvaranu predodžbu o srednjovjekovnoj Bosni kao brdskoj, izoliranoj i siromašnoj zemlji. Na nju su utjecala i odražavala se privredna i kulturna žarišta primorskih gradova: Senja, Zadra, Šibenika, Splita, Dubrovnika i Kotora. Pisani izvori govore o djelovanju dalmatinskih, mletačkih i drugih europskih majstora što pokazuje kako su ondašnja kulturna zbivanja dopirala u Bosnu. To se može provjeriti na većem broju spomenika. Istodobno se opaža i svojevrsni pučki stil kao neko objedinjavanje slavenskog nasljeđa i vanjskih utjecaja. Tragovi crkava više govore o životu i tradicijama negoli drugi slučajni ili tendenciozno pripremljeni dokumenti ili opisani pothvati.

Sve ovo pokazuje da se srednjovjekovna BiH sa svojih dosad 475 tragova kršćanskih crkava do dolaska Osmanlija, nije razlikovala od susjednih kršćanskih feudalnih država.

Padom srednjovjekovne bosanske države pod Osmanlije prekinut je svaki kršćanski graditeljski pothvat. Novi narodi i nova islamska religija, u teoriji tolerantna, a u praksi – tumačena azijatskim vlastodršcima – zatirala je sve tragove kršćanske vjere i kulture. Osvajanjem Bosne Osmanlije su pogubile sve bosanskohercegovačko plemstvo na čelu s kraljem, a njihovu djecu islamizirali da ne bi više bilo mogućnosti obnove Bosanskog kraljevstva. Tome je trebao pridonijeti prijelaz na islam ostalog stanovništva, koji je u počecima bilo uglavnom deklarativan pa su malobrojni i nepoučeni novi muslimani iz respekta ili straha poštivali kršćanska kultna mjesta i groblja.

Brzo se to uvidjelo, pa je već u XVI. stoljeću promijenjen odnos prema kršćanima, često praćen političkim zbivanjima u ovoj najisturenijoj osmanskoj pokrajini prema Zapadu. Dopuštali su da se mogu popravljati i obnoviti samo one crkve koje su postojale u vrijeme uspostave islamske vlasti. A i za te dozvole trebalo je puno novca, pa se osim nekih samostanskih druge crkve nisu ni obnavljale.

Zato kroz četiristo godina osmanske vlasti, sve do druge polovice XIX. stoljeća, nije sagrađena nijedna nova krš ćanska crkva. Kroz to vrijeme kršćani su se sastajali na starim crkvištima, koje su smjeli ograditi drvenom ogradom, grobljima, većim stablima ili na nekim drugim dogovorenim mjestom.

Bosna i islamizirani Bošnjaci dugo vremena postaje vojno najaktivnija pokrajina Osmanskog carstva, a islamizirani Bošnjaci pokretači osvajačkih i pljačkaških prodora na Zapad. Te okolnosti, osim golog preživljavanja, nisu bile prikladne za bilo kakav oblik kršćanske kulture.

Iz svega što je rečeno, očito se vidi kako su crkve svjedoci i onda kad su porušene. Tako ova karta, što ponovno ističemo, pokazuje da BiH u srednjem vijeku, glede pokrivenosti crkvama, nije zaostajala za drugim susjednim europskim zemljama.

Bosna franciscana, 39/2013.

Fra Andrija (Josip) Zirdum (Žeravac kod Dervente 1937 - Slavonski Brod 2017) školovao se u rodnom mjestu, Derventi, Slav. Brodu. Filozofsko-teološki studij pohađao u Sarajevu i Ljubljani gdje je 1965. diplomirao, 1968. magistrirao radnjom Doprinos II. vatikanskog sabora nauku o spasenju a 1977. doktorirao temom Filip Lastrić Oćevac (1700-83). Prilog kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine.

Kao svećenik službovao u Bihaću, na Plehanu, u Bugojnu i u Žeravcu. Bio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1974-83), gdje je biran za dekana (1980-82).

Na Plehanu utemeljio je, uređivao i vodio biblioteku "Slovoznak" (1985) u kojoj se tiskaju djela kršćanskoga, povjesničkog i likovnoga sadržaja. Poslije rušenja plehanskoga samostana (1992), deset je mjeseci boravio na ispomoći njemačkim župnicima Freiburgu i Lenzkirchu te odande organizirao humanitarnu pomoć prognanicima. Kad mu je u samostanu u Slavonskom Brodu 1993. bila osigurana soba, vratio se i ondje boravio i radio.

Započeo je unutrašnje likovno uređenje crkve sv. Pavla u Neđarićima (1976-79) postavivši u nju dvije skulpture Šime Vulasa, vodio je obnovu unutrašnjosti crkve sv. Ante na Bistriku (1979-82) i u nju unio sedam značajnih umjetničkih djela te obogatio tamošnju samostansku galeriju. Organizirao je likovne izložbe u Sarajevu, Beču, Gradišću i Slavonskom Brodu. Naručio je idejni projekt za novi Plehan i dao izraditi veliki oltarski križ Ljube Ivančića (1996, mozaik, 915x533 cm), a za svoje rodno mjesto sabrao je likovna i povijesno-kulturna djela te etnografske predmete pod naslovom „Zbirka Žeravac“.

Objavio je brojne studije i članke iz kulturne i crkvene prošlosti, posebice franjevačke, izdavao i komentirao tekstove značajne za proučavanje domaće povijesno-kulturne baštine. 

Djela (samostalna i u koautorstvu):

Filip Latrić Oćevac, 1700-83, prilog kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1982.

Kronika zbivanja u Bosni Srebrenoj, I - III, Sarajevo, Plehan, 1973-1991. (ciklostil).

Pisma bosanskih franjevaca 1850-70., Plehan, Slovoznak, 1996.

Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja 1698.-1991., Slavonski Brod,  Hrvatski institut za povijest - podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2001.

Ulice nekada i sada, suradnici: J. Babić, I. Ćurić, P. Matanović, Ulice, Župni ured, 1989.

Kajetan Esser, Pregled povijesti Franjevačkog reda, Sarajevo, 1972, preveli franjevački novaci, za tisak dopunio i pripremio Andrija Zirdum.

Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, uvod i komentar napisao Andrija Zirdum, preveli: Šimun Šimić i Ignacije Gavran, I. izdanje, Sarajevo, Veselin Masleša, 1977, II. prošireno (dvojezično) izdanje, Sarajevo-Zagreb, Synopsis, 2003.

Plehan (monografija), koautori: M. Karamatić i V. B. Jarak, Plehan, Slovoznak, 1987.

Jako Baltić, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754.-1882., I. izdanje, Sarajevo, Veselin Masleša, 1991; II. prošireno izdanje, Sarajevo-Zagreb, Synopsis, 2003.

Stradanje Hrvata plehanskoga kraja 1941-1947, koautor: Ivan Čičak, Derventa, 1991.

Plehan - ponovno rađanje, (katalog izložbe), koautor Marko Karamatić, Plehan, Slovoznak, 1994-95.

Fra Matija Divković, Nauk krstjanski, Mleci, 1611, pretisak (bosanica), Tuzla, 2003, pripremio s P. Matanovićem.

Đuro Pilar, Putopisne crtice iz Bosne, Zagreb, 1879, uvod i komentar napisao Andrija Zirdum, Slav. Brod, Matica hrvatska, 2007.

Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Plehan 2007.