Ivan Lovrenović

Četrdeset godina se navršilo od prvih Gospinih „ukazanja“ u Međugorju. Riječ „ukazanje“ stavljamo pod navodnike jer nije teološki primjerena za ono što su djeca i mladi „doživjeli“ 1981. godine na blagdan svetog Ivana Krstitelja na lokalitetu Crnica-Podbrdo u Bijakovićima blizu Međugorja. Primjerenije je govoriti o „viđenjima“ ili takozvanim „privatnim objavama“. Prema učenju Katoličke crkve, Božja objava je dovršena u Isusu Kristu (Katekizam Katoličke crkve, br. 66). U povijesti Katoličke crkve bilo je i takozvanih privatnih objava i neke od njih je Crkva priznala, ali one nisu obvezujuće i ne pripadaju u polog vjere (Katekizam Katoličke crkve, br. 67). Ovo je važno imati na umu zato što promotori Međugorja (vidioci, hercegovački franjevci, neki svećenici i biskupi) pridaju „međugorskim viđenjima“ značenje koje ono nema niti može imati za vjernike. Često se ljudima koji ne vjeruju u „međugorska viđenja“ ili su skeptični prema „privatnim objavama“ spočitava da nisu „pravi katolici“ i da nisu „dobri vjernici“. Takve prigovore i optužbe treba odbaciti jer su suprotni nauku Katoličke crkve. Sve da crkveni autoriteti jednog dana donesu pozitivno mišljenje o događajima u Međugorju, ono neće biti obvezujuće za vjernike, kao što to nisu ni mnoge druge „privatne objave“ koje su crkveni autoriteti prihvatili i odobrili.

Može se, dakle, govoriti o „viđenjima“ i njih je bilo kroz cijelu povijest kršćanstva i Katoličke crkve, ima ih i danas i bit će ih i u budućnosti. Kad je riječ o „viđenjima“, Katolička crkva je oprezna i rijetko ih priznaje, a i kad to čini, kao i u slučaju svetačkih viđenja i čuda, strogo zabranjuje zloupotrebe i manipulacije. Zbog tog opreza i zbog suprotstavljenih stavova i u samoj Crkvi, još uvijek nisu priznata „međugorska viđenja“, ali jesu, primjerice, ona koja se vežu uz Gospina svetišta u Lurdu i Fatimi. Promatramo li Međugorje u tom kontekstu, dugoročno gledano poštovateljima međugorske Gospe će se ispuniti želja, jer će to svetište vjerojatno jednog dana biti priznato. Na to upućuje i dolazak izaslanika Pape Franje, Apostolskog vizitatora, nadbiskupa u miru, mons. Henryka Hosera u Međugorje preko kojeg je Sveta Stolica krajem 2017. godine obznanila da dopušta organizaciju službenih hodočašća u svetište Međugorje. Time je suspendiran dekret bivše Biskupske konferencije Jugoslavije prema kojemu je bilo zabranjeno da biskupije službeno organiziraju hodočašća u Međugorje. Činjenica da je dopušteno hodočašćenje u Međugorje upućuje na to da bi to svetište u budućnosti moglo biti i u cijelosti priznato, ali je pitanje hoće li se to dogoditi za života aktera „međugorskog fenomena“.

Sve je počelo na blagdan svetog Ivana Krstitelja 24. lipnja 1981. godine. Već sam datum prvih „međugorskih viđenja“ ostavlja mogućnost za spekulacije. Evo jedne koju je potpisnik ovog teksta u više navrata čuo od nekih starijih bosanskih franjevaca koji su smatrali da su hercegovački franjevci „izmislili“ međugorska „ukazanja“ kako bi stvorili konkurenciju svetištu svetog Ivana Krstitelja u Podmilačju. Najpoznatije svetište svetog Ivana Krstitelja na ovim prostorima u koje su hodočastili i hodočaste i vjernici iz Hercegovine, nalazi se u mjestu Podmilačje, udaljenom nekoliko kilometara od Jajca. Riječ je i o jednom od najstarijih svetišta na ovim prostorima čiji korijeni sežu u 15. stoljeće u kojem je već postojala mala zavjetna crkva svetog Ive koja je uz crkvu u Varešu jedina preživjela preko četiri stoljeća Osmanskog Carstva, da bi je 1993. godine sa zemljom sravnila Vojska Republike Srpske. Crkva je nakon rata restaurirana i uz svoje hodočasničko značenje predstavlja jedan od najljepših primjera srednjovjekovne sakralne arhitekture.

Sjećanje na prvo Gospino „ukazanje“ u Međugorje trebalo bi se, dakle, obilježavati 24. lipnja kad se i dogodilo „navodno prvo ukazanje“, ali je uzet dan poslije, 25. lipnja, kad je Gospa prvi put „progovorila“ djeci. Zbog bliskosti datuma sa slavljem u Podmilačju, teško je izbjeći pitanje nisu li hercegovački franjevci svjesno izabrali upravo taj datum (dan poslije) kako bi svetom Ivi u Podmilačju uzeli hodočasnike. Ako je i postojala takva namjera, ona se nije ostvarila, jer je svetište u Podmilačju i nakon Gospinih „ukazanja“ u Međugorju zadržalo „svoje“ hodočasnike.

Čim se vijest o „međugorskim ukazanjima“ proširila u javnosti, uspaničile su se ondašnje komunističke vlasti. Režimski jugoslavenski mediji rasplamsavali su mržnju prema djeci, mještanima i župljanima Međugorja i hercegovačkim franjevcima, učitavajući svemu tome „opasne kleronacionalističke namjere“ usmjerene protiv ondašnje države i pišući o „ustaškoj i koljačkoj Gospi“. Ubrzo su započela policijska ispitivanja i psihička maltretiranja djece i njihovih obitelji, pri čemu su većina pripadnika tzv. Udbe bili hercegovački Hrvati, a već u kolovozu (17. kolovoza 1981. godine) uhapšen je ondašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko koji je, prema vlastitom svjedočenju, u početku i sam bio sumnjičav prema „autentičnosti događanja“. Komunističke vlasti su ga ubrzo potom osudile na višegodišnju zatvorsku kaznu, a uhapšeni su i fra Ferdo Vlašić, glavni urednik lista Naša ognjišta koji izdaje hercegovačka franjevačka provincija, i fra Jozo Križić, tajnik istoga lista, i kasnije zatvoreni u Kazneno-popravni dom u Foči.

Jugoslavenske vlasti se nisu na tome zaustavile te su nastavile s maltretiranjem djece (vidjelica i vidioca) i ljudi iz Međugorja, a strogo su kontrolirale i dolaske hodočasnika i zabranjivale posjećivanja „brda ukazanja“. Zvuči paradoksalno, ali su upravo komunistička vlast i tajne službe najviše doprinijele tome da Međugorje zaživi, najprije na području Hercegovine i Bosne, zatim Hrvatske i cijele Jugoslavije, a vremenom se za to svetište pročulo i po svijetu. Jugoslavenski katolici (uglavnom Hrvati) počeli su dolaziti sve masovnije u međugorsko svetište, dijelom iz čiste znatiželje i vjerskih razloga, ali velikim dijelom i iz prkosa prema ondašnjim vlastima jer su progon međugorskih vidioca i fratara doživljavali kao progon hrvatskog naroda.

Represija državnih vlasti prema međugorskom svetištu vremenom je dala tom svetištu i snažnu nacionalnu (hrvatsku) notu koja svetište prati i nakon što je ono dobilo međunarodni karakter. Čak i danas, četrdeset godina od početka „međugorskih ukazanja“ i nakon što je s povijesne scene sišao komunistički sistem, svetište u Međugorju snažno je nacionalno obojeno, te se i Gospu doživljava kao Gospu posebno naklonjenu Hrvatima jer je, prema tumačenjima međugorskih ideologa i propagatora, izabrala baš Hrvate da im se „ukaže“ i da im tobože pomogne srušiti „bezbožni komunistički režim“.

Sve se to događalo samo godinu dana nakon što je umro Josip Broz Tito i nakon što je komunistička vlast i u Jugoslaviji i diljem istočno-europskih zemalja prolazila turbulentnu političku krizu. Evo jedne paralele iz druge zemlje da se lakše shvati kontekst vremena. Te iste godine poljske vlasti su zabranile radnički sindikat Solidarnost (na poljskom Solidarność) koji je okupljao milijune poljskih radnika (prema nekim procjenama čak deset milijuna!) i u kojem je važnu ulogu imao poljski svećenik i filozof Jóseph Stanisław Tischner (1931.-2000.), duhovnik i kapelan sindikata, i još uvijek živući Lech Wałęsa, vođa sindikata i radničkih štrajkova koji je osuđen na jedanaest mjeseci zatvora (robijao je od prosinca 1981. do studenoga 1982., a godinu poslije dobio je Nobelovu nagradu za mir).

Istodobno, iste te 1981. godine, u ondašnjoj Jugoslaviji, državne vlasti i Komunističku partiju potresaju štrajkovi i politički nemiri na Kosovu u kojima se naziru prvi znaci velikosrpske ideologije koja će kasnije razvaliti državu i započeti sve ratove na području Jugoslavije. Događanja u Međugorju nisu ni izbliza imala značenje koje je imao poljski radnički pokret Solidarnost, pa ni radnički i politički nemiri na Kosovu, ali se povremeno i u međunarodnim medijima govorilo i pisalo o „međugorskom fenomenu“ u kontekstu represije jugoslavenskih vlasti, te se za to mjesto pročulo diljem svijeta, zahvaljujući dijelom i propagandi hercegovačkih franjevaca i općenito hrvatskih svećenika na hrvatskim katoličkim misijama diljem Europe i svijeta. Te su misije bile i ostale najjača središta hrvatskih nacionalnih, pa i nacionalističkih ideja.

Jugoslavenske vlasti su, dakle, zaslužne da se za Međugorje pročulo u svijetu, a fra Jozo Zovko, uz vidjelice i vidioce i hodočasnicima omiljenog međugorskog duhovnika i ispovjednika fra Slavka Barbarića (1946.-2000.), postao je jedan od simbola toga svetišta. Komunističke vlasti koje su fra Jozu Zovku nepravedno i u montiranom procesu bez krimena osudile na višegodišnju robiju, stvorile su od njega, bez umanjivanja činjenice da je nepravedno robijao, „međugorskog mučenika“ što mu je donijelo planetarnu slavu.

Jugoslavenske vlasti nisu uspjele ugasiti međugorsko svetište i što su ga više osporavale, ono je bilo sve omiljenije mjesto hodočasničkih okupljanja, mjesto izraza slobode i prava čovjeka, kao što su i inače u komunističkim zemljama upravo svetišta često bila i mjesta nacionalnog protesta protiv režima. Vremenom se glas o Međugorju proširio svijetom, a međugorske poruke, svjedočanstva vidioca i vjernika, prevođene su na mnoge svjetske jezike. Ni crkvene vlasti nisu podržavale Međugorje, ni mostarsko-duvanjski biskup Pavao Žanić (1918.-2000.) koji je upravljao tom biskupijom od 1980. do 1993. godine, ni njegov nasljednik, trenutno biskup u miru, Ratko Perić (upravljao biskupijom od 1993. do 2020.) koji se isticao u nijekanju „međugorskih ukazanja“.

Biskup Perić je od početka osporavao „međugorska ukazanja“ i „Gospine poruke“ i ostat će među poštovateljima Međugorja i međugorske „Kraljice mira“ upamćen kao najveći neprijatelj, iako je njegovo uporno nijekanje međugorskih ukazanja bilo kontraproduktivno i dodatno promoviralo to svetište, te bi se moglo zaključiti da su biskup Ratko Perić i jugoslavenske vlasti najviše doprinijeli promociji međugorskog svetišta. O biskupu Ratku Periću postoje i „svjedočanstva i glasine“ (o tome je snimljen i film 2017. godine pod naslovom Od Fatime do Međugorja), da je osamdesetih godina, u svojim rimskim danima, kao rektor Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronim surađivao sa sovjetskim (ruskim) tajnim službama kojima nije bilo nevažno što će biti s Jugoslavijom nakon Titove smrti i što će biti sa sve prisutnijim „fenomenom Međugorje“. Biskup Perić niječe te optužbe i smatra da je riječ o kleveti.

Obojica biskupa, i Žanić i Perić tražili su od Vatikana da međugorska ukazanja proglasi lažnima i da zabrani okupljanja hodočasnika, ali službeni Vatikan se nije htio očitovati o događanjima u Međugorju i odluku je prepustio tadašnjoj Biskupskoj konferenciji Jugoslavije na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem. Ustanovljena je posebna Komisija koja je svoj stav o Međugorju obznanila u Zadarskoj izjavi 1991. godine. Evo najvažnijih zaključaka te Izjave: 1) Biskupi ostavljaju nadnaravni karakter međugorskih fenomena otvorenim za daljnja ispitivanja, niti ga prihvaćaju, niti niječu; 2) Biskupi naglašavaju svoju pastoralnu skrb za vjernike koji iz najrazličitijih pobuda dolaze u Međugorje; 3) Oni (biskupi, op. a.) žele promicati zdravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji u skladu s učenjem Crkve i u tu svrhu će izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice; 4) Preko svojih Komisija oni će (biskupi, op. a.) i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorje. Kad je riječ o biskupima, među njima ni danas nema usuglašenog stava, jedni podržavaju Međugorje kao mjesto molitve i obraćenja, a drugi u međugorskom fenomenu ne vide ništa nadnaravno.

Četrdeset godina poslije, svetište u Međugorju i sve ono što se događalo i što se događa možemo pojednostavljeno promatrati kroz dvije perspektive. Promatramo li međugorsko svetište iz perspektive navodnih „ukazanja“ i „Gospinih poruka“, jasno je da je tu riječ o manipulacijama Blaženom Djevicom Marijom, kršćanskom vjerom, osjećajima vjernika, u konačnici i Bogom. Međugorsko duhovnjaštvo je iskvarilo vjeru mnogih katolika na ovim prostorima i u svijetu. Stvorilo je mnoštvo „duhovnih pacijenata“ diljem svijeta koji se isključivo u svojoj vjeri vode glađu za čudima, za duhovnim spektaklima i emocionalnim doživljajima. Međugorje je postalo i mjesto hodočasničkih izleta poznatih domaćih i svjetskih političara, glumaca, sportaša, pripadnika estrade, čime je to svetište dijelom zapalo i u paradnu i svjetovnu duhovnost. Takvo Međugorje, koje je u međuvremenu postalo poželjna i omiljena međunarodna hodočasnička destinacija, privlačno je „duhovnim avanturistima“, vjerskim turistima koji ne nalaze Boga u običnosti svakodnevnice i u najbližim odnosima, duhovnoj eliti koja sebi može priuštiti daleka i skupa putovanja kako bi tobože „doživjela Boga“.

S druge strane, Međugorje je, promatramo li ga iz perspektive pučke (narodne) pobožnosti i iz perspektive vjernika, dakle, pobožnih, često i lakovjernih „malih i običnih“ ljudi, unesrećenih, bolesnih, obespravljenih, mjesto molitve, zavjeta, utjehe i nade. Takvo Međugorje opstaje i ono će preživjeti unatoč i manipulacijama s Gospom, njezinim „ukazanjima i porukama“. Mnogi ljudi odlaze u Međugorje u potrazi za smislom života, u nadi da će im Bog po zagovoru Blažene Djevice Marije olakšati teške životne križeve. Njihove nevolje i njihovu vjeru ne bi trebalo prezirati, jer su njihove patnje velike, a nakane iskrene, ali bi ih trebalo zaštititi od manipulacija i zavođenja. Čak i ako smatramo da su „međugorska ukazanja“ i „Gospine poruke“ proizvod ljudske mašte i iracionalnosti ili naprosto prevara, što je stav potpisnika ovog teksta, mora se uvažiti činjenica da ono kao mjesto molitve, pokore i ispovijedanja, znači mnogim ljudima, dakle, i onima koji se nisu „zarazili“ međugorskim jeftinim, emocionaliziranim i infantiliziranim duhovnjaštvom.

Nisu, dakle, svi koji odlaze u Međugorje „duhovno oboljeli“ i među međugorskim hodočasnicima ima ljudi koji ne pridaju preveliko značenje ni „međugorskim ukazanjima“ ni „Gospinim porukama“. Oni Međugorje doživljavaju kao i svako drugo svetište – kao mjesto susreta s Bogom, mjesto molitve, pokore i obraćenja. U tom smislu za svetište u Međugorju vrijedi isto što i za sva druga svetišta: samo Međugorje koje je oslobođeno manipulacija vidioca i svećenika, iskrivljene teologije i banalnog duhovnjaštva, koje je pročišćeno od obmana i opsjena, magije i praznovjerja, zaštićeno od trgovanja svetinjama i manipuliranja osjećajima vjernika, može biti mjesto susreta Boga i ljudi.

Isus iz Nazareta je na pitanje žene Samarijanke, pitanje koje traje čitavu povijest, gdje treba hodočastiti, u koju svetinju: u Jeruzalem ili na brdo Gerazim, odgovorio da će doći vrijeme, da je zapravo došlo, kada će se pravi klanjaoci klanjati Bogu u duhu i istini. Je li došao taj čas? To je ozbiljno pitanje za svakog vjernika, i za međugorske hodočasnike i za sve druge vjernike koji putuju svijetom, obilazeći hodočasnička mjesta u potrazi za duhovnim doživljajima, često bez duha i bez istine o sebi i svojim odnosima s Bogom i bližnjima.

www.polis.ba