Ivan Lovrenović

U fra Ljubi Luciću Bosna Srebrena, a bogme i sva Bosna, imale su sasvim neobična čovjeka i pisca. Nije bilo neobično što je bio pisac – barem toga u svim vijekovima Bosne Srebrene od Divkovića do danas nije nedostajalo. Nije Lucićevu neobičnost činilo ni to što je u svojemu fratarskom djelovanju prakticirao raznovrsne službe i poslove, i u svojemu pisanju varirao i sjedinjavao različite „rukopise“, pa u isti mah autorski nastupao kao profesor, pastoralac, propovjednik, moralist, katehet, edukator, prosvjetitelj – u jednu riječ polihistor... Po svemu tomu fra Ljubo bio je tipičan sljednik duge i bogate kulture pisanja u bosanskoj franjevačkoj tradiciji. Ono po čemu fra Ljubo jest bio neobičan, neobičan i sasvim svoj, skoro da se kaže „na svoju ruku“, nije se dakle ogledalo u činjenici da je bio pisac, nego u onome kakav je pisac bio - kako je mislio i kako je je pisao. Najprije, taj ogromni raspon tema, pitanja, pojava za koje se zanimao! Pravo govoreći, Lucić kao da je težio svojim promatranjem obuhvatiti i svojim pisanjem tematizirati ništa manje nego cijelu cjelcatu stvarnost, onako kako ju je – širom otvorena uma - kao cjelinu doživljavao u svojoj nezajažljivoj a blagorodnoj znatiželji, i u svojemu doživljaju života kao punine: ljudske, socijalne, duhovne, vjerske, crkvene, političke, kulturne... Od formata novinarskoga pisanja nema podatnijega i pogodnijega spisateljskog formata u kojemu se mogu izraziti i ostvariti takav dar i takva otvorenost. Sretni susret fra Ljube Lucića s novinarstvom dogodio se zarana, te je on cijeloga aktivnog života pisao u različitim periodičnim publikacijama, revijama, novinama... Za Svjetlo riječi bio je vezan trajno kao urednik i kao autor, a neke od književno i novinarski najsnažnijih svojih tekstova objavio je u sarajevskom news-magazinu Dani u godinama profesionalnog i etičkog zenita tih novina – za vrijeme opsade Sarajeva 1992-95. Potom, autorska neponovljivost stila: ritam i intonacija Lucićeve rečenice mogli bi se izučavati kao vrhunski primjeri novinske proze! Kada Lucić „lomi“ i sinkopira svoj ritam, kada izokreće uobičajeni intonacijski modus rečenice, on čini odstupanje i „prekršaj“, ali tek i samo zato što odlično osjeća dinamiku jezika, što poznaje njegovu logiku i njegova pravila, i što zna kako se ona smiju i mogu kreativno „prekršiti“ da bi se na značenju dobilo više, da bi misao jače bljesnula i plastičnije se izrazila, da bi se između teksta i čitaoca postigla izravnija i prisnija komunikacija. Moglo bi se reći: Lucić je pisao onako kako je mislio, kako je osjećao, što nas, onda, od pitanja stila i autorskoga pečata dovodi i do pitanja temeljne uvjerenosti i uvjerljivosti. Do iskrenosti i otvorenosti, koja je kod Lucića potpuna, razoružavajuća. Zato je njemu dano, kao malo komu, da i o najbolnijim i o najosjetljivijim stvarima piše bez uvijanja, bez kalkulacije, s gorčinom kad treba, pa i ljutnjom, ali uvijek s pozivom na ljudsku uzajamnost bez predrasude i bez predračuna. Još je u nečemu snaga fra Ljubine uvjerljivosti: kao zalog vjere u uzajamnost i otvorenost, on ne nudi superiornost svoje pozicije i svoje vjere, nego – svoju slabost. Primjerice, samo je čovjek Lucićeva karaktera mogao javno kazati i ovo: „Crkva je u najvećoj mjeri kriva za pobjedu nacionalističkih stranaka na izborima 1990. godine, uključujući i HDZ. I ja sam agitirao za HDZ, jer je to tada bio službeni stav Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini.“ Mnogo ih je koji su, zajedno s Lucićem i mnogo više od njega, tada agitirali a danas se prave nevješti... Lako im je: fra Ljube više nema da ih, barem samo onim jednim svojim kosim pogledom, posrami. Tako dolazimo i do specifičnoga Lucićevog etosa. Nije on u svojim tekstovima bio nikakav doktrinarac, nije nudio nikakav učeni moralistički obrazac, ali jest imao vlastiti etički credo: ljubav za slabe, za malene i nezaštićene. Evo jednoga od mjesta na kojima ga ispovijeda, jasno i nedvosmisleno, dok u pozadini čujemo tipični lucićevski ton blage prepirke sa samim Evanđeljem: „Kako se postaviti danas u sasvim konkretnoj situaciji? Treba li napadaču okrenuti i drugi obraz: pustiti ga da nesmetano ruši gradove i sela, crkve, knjižnice ili bolnice pune ranjenika i djece? Treba li na sve to prignuti glavu i čekati da je netko odreže? Svaki čovjek, a kršćanin posebno, dužan je spriječiti zlo. Onemogućiti zločinca da drugima nanosi štetu, bol i smrt. Najveće djelo ljubavi prema zločincu učinit ćemo onda ako mu ne dopustimo da dalje vrši zločin. To konkretno znači da je kršćanin u savjesti dužan zaštititi stare i nemoćne, djecu i bolesne, kulturne i vjerske spomenike koji su čuvar njegova narodnog i vjerskog identiteta. Ako ne možeš uvjeriti zločinca da mora prestati činiti zlodjela, moraš ga istjerati iz svoje sredine. Ne možeš mu vječno okretati drugi obraz jer on ne traži samo tvoj obraz nego tvoju glavu. Možda i možeš žrtvovati svoju glavu ali nemaš pravo ostaviti nezaštićene malene i nemoćne! Za njih se moraš boriti jer se sami ne mogu zaštititi.“ O fra Ljubinom književnom postupku pisao sam svojedobno u vezi s njegovim monumentalnim sarajevskim ratnim dnevnikom Između neba i granata. Nešto od toga i ovdje mi je ponoviti, jer se odnosi na cijeli Lucićev spisateljski profil. Iza svake fra Ljubine rečenice vidite zrelu ličnost, jaku i pomalo iskošenu, i takav njegov individualitet i karakter daju njegovome tekstu snagu i posebnu boju, a s druge strane uokviruju njegov tekst u jasan i izgrađen etički stav, na kojemu se ne inzistira, ali koji je uvijek prisutan. To je stav koji počiva na načinu na koji fra Ljubo pripada svojemu svijetu - jednako svojoj užoj franjevačkoj zajednici, kao i svojemu društvenom kontek­stu. Svi njegovi izraziti identiteti -  osobni, profesorsko-spisateljski, redovnički franjevački, hrvatsko-katolički, bosanskohercegovački politički - savršeno se slažu i naliježu jedan na drugi, oblikujući jednu snažnu, skladnu, društveno svjesnu ličnost. Moguće je zamisliti fra Ljubu kako na sve naše pohvale odnekud gleda svojim osobenim ironičkim pogledom, podsmjehujući se i sebi, kojega hvalimo, i nama koji ga hvalimo. U toj posebnoj vrsti bezazleno ironičkoga odnosa spram sebe i spram svega oko sebe, krila se najplemenitija energija koja ga je krasila i kao čovjeka i, osobito, kao pisca. To gledanje na svijet iz kose i donje perspektive činilo je od njega sasvim posebnoga opservatora, koji je u sebi nosio ljubav za cijeli svijet, ali mu nije ništa praštao, a opet, ne praštajući, pokazivao kako se sve to može voljeti i kako je sve to - njegov svijet.

(Predgovor knjizi Fra Ljubo Lucić, Osuđeni na nadu, Svjetlo riječi, Sarajevo 2012)