Fra Stjepan Duvnjak, čovjek koji je znao svoje mjesto
Dva su mjeseca otkako je otišao fra Stjepan Duvnjak. Skoro nije bilo dana da nisam na njega pomislio. Kako nećeš, kad ljúdī, kakav je bio on, u ovome posrnulom i opustjelom vaktu nedostaje kao kruhu soli, da bi bio kruh.
Svojevremeno, kada sam u Svjetlu riječi (za urednikovanja fra Ivana Šarčevića) tražio sažetu „formulu“ duha bosanskoga franjevaštva za naslov teksta, upravo mi je cijela pojava fra Stjepanova ponudila rješenje: vedrina i pregaranje.
O Duvnjaku - svećeniku, redovniku, profesoru manje više sve se zna, ili se lako može saznati. Možda je manje poznata njegova teološka „specijalizacija“: teologija slike. Bi li se moglo pomišljati kako baš u nesvakidašnjem spoju tih dvaju pojmova, u beskrajno zanimljivom i zagonetnom međuprostoru što ga oni otvaraju, valja tražiti fra Stjepanov skroviti, unutarnji duhovni profil i intelektualno nagnuće. S time se, opet, nekako prirodno slagala njegova čudesna posvećenost i upornost u radu i borenju za zavičajni samostan u Kraljevoj Sutjesci kao nukleus kulturnoga, povijesnog i identitetnog pamćenja. Rezultati toga rada su nam pred očima: samostanska knjižnica i muzej kao biser u guduri Trstionice, u srcu Bosne. A kad bi mogao, fra Stjepan bi nam - to je sigurno kao amen - dobacio da on tu još ništa nije završio, da tu još ima posla i posla. Samo je on znao koliko je u pravu.
Unutarnji rat 1993-94. između Bošnjaka i Hrvata obilježio ga je posred srca. Bio je jedan od njegovih najvećih zatajenih junaka. Pred očima mu se, u ludilu vjerske i nacionalne omraze, raspadao njegov svijet. Tisuće njegovih vjernika odvedeni su od svojih i otjerani od drugih, da se više nikada ne vrate. Cijela sela opustjela. Kao gvardijan samostana i sam je bio u opasnosti, fizičkoj i moralnoj, tanjoj od dlake a oštrijoj od sablje. Kad se sve to ima u vidu, neće biti nimalo čudno, nego za fra Stjepana tipično i logično, da su ga na jednome od poslijeratnih fratarskih izbora braća bila izglasala za provincijala Bosne Srebrene a on se te časti - odrekao. I u vedrini i pregaranju radio svoje do smrti - profesorovao i utvrđivao Sutjesku kao baštinu za budućnost.
Ne mogu se hvaliti da smo se viđali često. Kad bih sve sabrao, zanemarivši letimične, slučajne susrete - desetak puta u preko dvadeset godina, ne više. Prvo što sam osjetio čuvši da je umro, bio je oštar žig konačnosti, nenadoknadivosti: zar je moguće da ga nikada više neću vidjeti, s onim njegovim pogledom - u isti mah prodornim i šaljivim, s onim njegovim glasom i tonom - u isti mah ironičnim i toplim, s onim njegovim načinom govorenja - u isti mah jezgrovitim i punim smisla. Ako je u tome mom osjećaju bilo sebičnosti, valja ju i priznati: fra Stjepanov odlazak najličniji je, intimni gubitak. Eto, time, a ne brojem i čestoćom susreta, mjerim tugu za fra Stjepanom.
Psalmist pjeva: Dani su čovjekovi kao sijeno, / cvate k’o cvijetak na njivi; / jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, / ne pamti ga više ni mjesto njegovo. A fra Stjepan Duvnjak bio je čovjek koji je znao svoje mjesto. Ima li u ljudskom življenju višega postignuća? Ako bi i bio psalmist u pravu, a jest, jer on vrijeme zaborava mjeri eonima, fra Stjepanova ostvarenost ne biva manjom: njegovo mjesto ne mora pamtiti njega, ono će biti pamćeno po onome što mu je fra Stjepan dao. Siguran sam da bi on time bio sasvim zadovoljan.
Post scriptum.
Ne tako davno, jedne jeseni bijesni su novobosanski patrioti (grupa Antidayton) napali fra Stjepana Duvnjaka da uzurpira pristup arheološkom kompleksu kraljevskoga dvora uza sami samostan u Kraljevoj Sutjesci, na kojemu bi oni rado provodili svoje patriotske teferiče. Fra Stjepana su - šta bi drugo - optužili za hrvatski antibosanski nacionalizam. Javio sam mu se mailom, a on mi je odgovorio:
„Nije mi prvi put u životu da me drugi svrstavaju. Tako to bude kad se sam ne svrstaš i pogotovo ako si nesvrstan. Kraljevski dvor u Kraljevoj Sutjesci jednom polovicom spada u dvorište Samostana, tako je to stoljećima, a drugi je privatni posjed pok. Ivice Šaina. Pokojni fra Miroslav Milošević se uvijek na njega ljutio i tvrdio da je on to uzurpirao. Ja sam bio sretan da to čovjek koristi i uvijek drži uredno. Ivica je davno umro i taj dio Dvora je zapušten. Moram biti neskroman i kazati da u dijelu koji spada na samostan jedini ja već godinama prolijevam znoj koseći, krčeći, obrezujući i pritišćući Zavod za zaštitu spomenika kulture, dakako preko samostanskih vlasti, da otkopane zidine prekonzervira i obrušene zidove sanira. Na sve strane sam čamčio da se prikladno uredi i prostor za kip kraljice Katarine i na moju veliku radost sve je ostvareno. Sve sam činio samo zato da brojni posjetitelji, mnogo je stranaca, ne prolaze kroz brlog i šikaru. Kao dugogodišnji član udruge Kraljevski grad Bobovac, koju je u Varešu osnovao i vodio Mladenko Marijanović, trudio sam se da se barem u red dovede kraljevski mauzolej, naravno uz odobrenje Zavoda za zaštitu spomenika. Dugo vremena je mauzolej bio otvorena rupa u kojoj su godinama u vrelim ljetnim danima plandovale ovce okolnih sela. Trebalo je vremena i vremena da se izbaci ovčji izmet kako bi se pristupilo unutarnjem uređenju. Udruga je sama moljakala razne institucije za potrebiti novac. U tome smo uspjeli. Onda se Kraljevstvo Bosansko, koje je opijeno vlastitom slavom prespavalo 550 godina, probudilo i ukazalo se Antidaytonu, kardinalu, vojnim ordinarijima, hrvatskoj vojnoj komponenti, i zamolilo ih da promašu svim zastavama da mu rastjeraju mamurluk. Tako to biva kad središnji povijesni lokaliteti nisu briga države već jalije i udruga, i kad se povijest ideologizira. Tako će to i ostati, kako i sam tvrdiš. Ja ostajem i Bosanac i Hrvat i bosanski fratar. Dokle dur - dur.“
Ivan Lovrenović