Ivan Lovrenović

Na zidu hodnika prema sakristiji sutješke crkve pedesetih godina prošlog stoljeća bile su poredane slike čiji su likovni sadržaj bili sakramenti, osim ženidbe. Tek sada uočavam da su bile grubo uokvirene pod staklom  s jelovom daskom na poleđini izbušenom crvotočinom. Ne pamtim kad su se izgubile s hodnika. Možda prigodom nekog od krečenja jer su pored novih ilustriranih vjeronaučnih udžbenika postale suvišne. Tada nisam znao ništa o likovnim tehnikama i načinu uramljivanja slika. U pamćenje i u dušu duboko se urezao njihov likovni sadržaj. Moj tadašnji vjeroučitelj pokojni fra Arkanđeo Grgić držao nam je katehezu o sakramentima oslanjajući se upravo na grafike poredane na zidu hodnika prema sakristiji.  Dugo sam razmišljao o njihovoj sudbini dok prije dvije godine nismo počeli premještati samostanski muzejski depo u kojemu su među brojnim muzejskim predmetima čuvane i grafike sakramenata. Najviše sam tragao za prikazom sakramenta ispovijedi koji mi se neugodno ugnijezdio u pamćenje. Čitajući zavičajne uspomene književnika Ivana Lovrenovića u knjizi Ulazeći u Varcar nabasao sam i na detalj koji je raspirio moje sjećanje na dječji doživljaj sakramenta ispovijedi i svijesti posve jasno  donio sliku koja se sa svim svojim detaljima uselila u moju dušu i pamćenje. Sad znajući točno gdje je, odmah sam je  pohodio i nakon razgledanja i fotografirao.

Odatle je i krenulo zanimanje o podrijetlu grafičkog prikaza sakramenata u samostanskoj muzejskoj zbirci. Na trag o njihovu autoru upućivala je jedina  informacija na prikazu sakramenta krštenja. Ispod naziva sakramenta – SACRAMENTUM BAPTISMI – rukom je napisano: Bassano presso Bortignoni calcografo.  Za mišljenje o ovim slikama sam se obratio povjesničarki umjetnosti gospođi Sanji Cvetnić u Zagreb. Prema njezinim saznanjima slike su kolorirani bakrorez Giuseppea Bortignonia (1778-1860) iz Bassano del Grappa.

Odlučivši slike kvalitetnije uokviriti opet sam zatražio savjet gospođe Cvetnić. Slijedeći njezine upute pažljivo sam izvadio grafike iz starog okvira. Krenuo sam od prvog sakramenta. Kako je na njemu zabilježena informacija o autoru očekivao sam da ću na poleđini slike otkriti i nabavljača. Međutim, nije ga bilo. Tek kod prikaza sakramenta pričesti ukaza se s druge strane njegovo ime: Nabavio, i metnuo  o svom trošku u Skulu Sutinsku fr. Blaž Josić Meštar 1846.

Prije ove jasne i dragocjene informacije jedino ime na koje sam pomišljao bio je fra Stjepan Marijanović. Na tu pomisao vodilo me saznanje da je on nabavio znamenito djelo: Andrea Alciati, Emblemata cum commentariis amplissimis, Patavii, 1621. str. 1004. Na praznoj stranici poslije prve korice napisao je fra Stjepan: 

                                                                   1841

                             Romae curavit fr. Stephan Marianović de Lipnica Minister Prov.lis.

I fra Blaž i fra Stjepan su bili ugledni i marni fratri sutješkog samostana. Kasnije im pokoljenja veoma mnogo duguju.

Slike sam očistio po uputama gospođe Cvetnić, ali su tragovi vremena i nevremena (vlage i neprimjerenog čuvanja) posve vidni. Vodeni se znak na papiru, ako postoji, ne može uočiti jer su grafike prekolorirane snažnim bojama.

Ne usuđujem se tvrditi da grafike s prikazom sakramenata imaju neku osobitu likovnu vrijednost. Da je tako vjerojatno bi se pažljivije čuvale. Međutim, one imaju vrijednost memorije. Tako je, ljutito i zabrinuto, kazao  fra Anto Knežević  biskupu Strossmayeru kad mu je on otkrio svoju namjeru da donese u Đakovo iz bosanskih franjevačkih samostana ono što je vrijedno da se sačuva za bolja vremena. Biskup to nije vratio i kad su  bolja vremena došla.

Poslije nužnih saznanja o grafikama ostaje pitanje: zašto nema likovnog prikaza sakramenta ženidbe? Možda zato što nije bilo uobičajeno da se taj sakrament likovno predstavlja  ili se pak on u povijesti zagubio ili možda fra Blaž nije smatrao korisnim da đaci Sutinske Skule, koji su bili uglavnom kandidati za fratre,  gledaju u raskošno obučene mladence pa da ih ne bi ponijelo. Kakav god odgovor bio, likovnog prikaza sakramenta ženidbe nema.

Kako je  uramljenim slikama teško točno odrediti dimenzije, izmjerio sam ih prije nego su uselile u novi okvir. Zasebno sam mjerio dimenzije cijeloga lista i dimenzije grafičke ploče.

Krštenje (List: 22x30 cm, Gr. ploča: 18,5x28,5 cm)

Ispovijed (List: 23,5x32 cm, Gr. ploča: 22x30,5 cm)

Pričest (List: 23x31 cm, Gr.ploča: 21,7x29,8 cm)

Krizma (List: 21,9x29,6 cm, Gr. ploča: 18,8x29,1 cm)

Svećenički red (List: 23x32 cm, Gr. ploča: 20,2x30,1 cm)

Bolesničko pomazanje (List: 23x32,3 cm, Gr. ploča: 18,2x30,8 cm)

Grafički prikaz dviju postaja puta križa

Skupini grafičkog prikaza sakramenata pridružene su u muzejskom depou i dvije grafike čiji je sadržaj V. i XIV. postaja puta križa. Dimenzije su nešto manje od grafika sakramenata. Puni list V. postaje je 26,3x19,25 cm, grafička ploča 20,8x15,8 cm; XIV. postaja ima  puni list 26,7.x20,2 cm, a grafička ploča 19,8x15,5 cm. Podaci na ovim grafikama nam mogu pomoći da dođemo do njihova autora. U desnoj strani odmah ispod grafičke ploče na obje grafike imamo sljedeću informaciju: Appo. Wagner Ven.a C P E S. Niže na sredini ispod grafičkog prikaza na petoj postaji stoji: STATIO V, a ispod nje : Christi Crux portanda imponitur Simoni Cyreno. Posve udesno ispod ovog teksta stoji: 1f. 40. 5. Jednako i ispod četrnaeste postaje: STATIO XIV. Ispod toga teksta piše: Iesus in sepulcro reconditur. Ispod posve desno piše: 1f. 40.14. Osnovni podaci upućuju na nekog bakroresca Wagnera iz Venecije. On je prema Sanji Cvetnić Josef Martin Wagner (Thalendorf kraj Lindaua 1705 -  Venecija 1786). Sedam godina je radio kraj Londona te dvije godine u Bologni. Od 1739. do smrti radi u Veneciji. I ovi su bakrorezi kolorirani, ali mnogo manje nego na prikazima sakramenata. Grafike nam ne daju nikakvu informaciju o nabavljaču. Zbog koloriranja ne može se ni ovdje uočiti vodeni znak ako je i utisnut u papir. Četrnaesta postaja je bila u okviru bez stakla te je vremenom nakupila više prljavštine nego peta postaja. Uz to  neki je nestašni đak Franjo Tomić, vjerojatno  iz Skule Sutinske,  na njoj vježbao svoj potpis. Teško mu je bilo povezati slovo a i n, a ni u slovu m nije bio vješt. Tako je on na četrnaestoj postaji ostavio svoja tri potpisa, a četvrti je samo započeo.  Da ga je kojim slučajem vidjela baba kako piše po svetoj slici kazala bi mu da je „nalet“, „dženabet“ ili „anam on osim krsta i duše“. Možda je i od fratra učitelja dobio po turu. No svejedno potpisi su ostali. Trebalo bi prelistati samostanski Liber iuvenum i potražiti nestašnog Franju. I ovdje se otvara pitanje jesu li samo ove dvije slike nabavljene ili svih četrnaest, te su se ostale kroz povijest izgubile. Možda da se negdje u nekom samostanskom zapisu pojavi odgovor na ova pitanja. U svakom slučaju preselit ćemo ih u novi okvir.

V postaja križnoga puta

XIV postaja križnoga puta