Ivan Lovrenović

Riječi na predstavljanju knjige Bosanski križ. Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti i na izložbi fotografija u Galeriji „Kristijan Kreković“ tuzlanskoga franjevačkog samostana 23. rujna 2022. godine.

Groblje Bogduša, Brajkovići (snimio Josip Lovrenović)

Franjo Ninić: Tri rukopisa Bosanskoga križa

Čast mi je zaista govoriti na predstavljanju ove knjige i izložbi Josipovih fotografija. Hvala njemu i Ivanu za dolazak u Tuzlu i za prigodu da o ovomu kapitalnom djelu naše kulturne historije možemo progovoriti ovdje u Franjevačkom samostanu. Na sarajevskom smo predstavljanju ovo sve bili preliminarno i dogovorili.

Moram izreći jednu osobnu impresiju, prije nego što kažem koju vlastitu bilješku o samoj knjizi. Osjećam blagu nelagodu govoriti o nečemu čega je autor Ivan Lovrenović, naš bh. književnik, esejist i publicist iz prostoga razloga što sam u svojim pokušajima pisanja manjih eseja i članaka za različite medije zapravo pokušavao oponašati stil i način kako Ivan piše. Autora nezamjenjive „Unutarnje zemlje“ ili „Bosanskih Hrvata“, knjiga kojima se uvijek vraćam kad sam pokušavam pisati o kulturnim i inim identitetima u BiH, doživljavam kao učitelja pisane riječi i ako bude kakvih smetnji u mome govoru o njegovu križu, shvatite to kao moj refleks učenika koji stoji pred učiteljem i treba o njemu nešto kazati.

Knjigu Bosanski križ. Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti ne treba samo čitati, nego i gledati. Čitati treba Ivanove minijature, mala književna umjetnička djela koja čitatelja pripremaju i uvode u gledanje „govora svjetla“ Josipa Lovrenovića. U njegove umjetničke igre s bosanskim križevima, tim simbolima i spomenicima ljudima koji pod njima leže, ali i markerima kulturno-historijske dijalektike nečega što možemo nazvati bosanskim kršćanstvom ili bosanskim katoličanstvom.

Hrabro je križ nazvati bosanskim, kao što je hrabro bilo i Hrvate u BiH nazvati bosanskim u već spomenutoj Ivanovoj knjizi. Među dominantnim narativima unutar ove „europsko-orijentalne mikrokulture“, da citiram autora, nadvladao je nažalost koncept integralnoga hrvatskog katoličanstva, odnosno katoličkog hrvatstva (M. Strecha) i identitarni pridjev bosanski jedva „trpe“ i franjevci Bosne Srebrene, kojima je križ, i to ovaj bosanski, upisan u ime Redodržave, ali i u nutarnju bit njihova postojanja, pastorala i teologije. Toliko o hrabrosti autora u spasavanju autentičnoga konteksta za križ općenito, za kršćanstvo u BiH, za bosanskohercegovačke Hrvate i fratre bosanske ponaosob.

Tri su rukopisa koja bih ja ekstrahirao iz ove velike, lijepo oblikovane, umjetnički prelomljene i odlično tiskane knjige: prvi je onaj slovni, književni, umjetnički i literarni rukopis Ivana Lovrenovića, sadržan u tekstualnim minijaturama, koje majstorski uokviruju drugi, jednako važan rukopis svjetla Josipa Lovrenovića, njegove igre kamerom i suncem, koje zapravo više otkrivaju nego rukopis slova: simbole, ornamentiku i cjelinu trećega rukopisa, onoga nevidljivoga, kojega bih ja nazvao ne religiološkim, ne krstjanskim ili kršćanskim, nego teološkim rukopisom, fundiranim u Bosni kao svome „locus theologicus“, u povijesti vjere i njezine nadgrobne metafizike kao tradicije te u kulturalnom, pa i religiozno-vjerničkom značenju svega toga za čovjeka danas i ovdje. O svakome ovome rukopisu ću kratko reći koju bilješku.

Prvi rukopis je onaj Ivana Lovrenovića, majstora pisane riječi, pisca koji u jedno sabire povijest, njezino čitanje u bitnim crtama, prekidima kontinuiteta, u mijenama koje određuju život, njegovo trajanje, njegov kraj i memorijaliziranje smrti, kako je to urađeno na križevima, ili križinama, ili križima, razbacanim na povijesnim lokacijama stare Bosne, preko Varcara, Jajca, Travnika, Rame, Zenice. Lovrenović ne samo da minuciozno opisuje lokacije, popisuje križeve, čita natpise i tumači ornamentiku na njima, nego ispisuje u svojim minijaturama osobe koje zatiče, fratre koji ga upoznaju s lokacijama, promatra očima začuđujućega pjesnika prirodni ambijent gdje obitavaju ovi drevni spomenici kulture života, umiranja i sahranjivanja. Poput redaka u „Unutarnjoj zemlji“ ili „Bosanskim Hrvatima“ Lovrenović i ovdje minuciozno i precizno iščitava iz geografije, ornamentike i prirodnoga okruženja bosanskih križeva vezu čovjeka pod križem sa zemljom, teritorijem i dušom Bosne, i to ne ove današnje koja je nagrđena bildanjem ubojitih identiteta (i religioznih), kako kaže Maalouf, nego negdašnje, stare Bosne, koja je u sebe integrirala i kulturu mramorova / stećaka iz predosmanske ere, kao i svu konfesionalnu diversifikaciju ukopne kulture za vrijeme osmanskoga perioda, u kojemu je i nastalo najviše ovih naših, bosanskih križeva. Ivanov rukopis je zapravo suština i gradivno tkivo cijele ove knjige, koju vam preporučam da uzmete i doživite, dok čitate, iskustvo da zaista, kako je zaključio na kraju autor, saxa loquuntur.

Drugi, ne po značenju nego po momu redanju važan rukopis je onaj Josipa Lovrenovića, akademskoga grafičara, koji je u slikopisu, u fotografiji prenio ono što Ivan možda nije mogao u svome rukopisu. I onaj tko ne želi niti umije čitati slova i Ivanov minuciozno precizni opis bosanskoga križa i njegova geografskoga ili duhovo-kulturnoga konteksta moći će, kao što to činili kršćani bez mogućnosti čitanja biblijskoga teksta nekada u povijesti, u Josipovoj „biblia pauperum“ otkriti i susresti se s živim jezikom „nadgrobne skulpture“, čovjekolikoga, antropomorfnoga križa, čije značenje ova knjiga samo načinje i prosto izaziva da ga se znanstveno, povijesno, religiološki, arheološki, kulturološki istraži i da postane, poput stećaka – koji su mu bili historijski i kulturološki preci – signum distinctivum ne samo bosanske tradicije pokapanja i nadgrobne arhitekture, nego i načina života i sjećanja na sveukupnost i slojevitost duhovnosti i kulture stare Bosne. Dio toga slikopisnog rukopisa postavljen je ovdje u našoj Galeriji, pa nemojte propustiti detaljnije pogledati i ovaj segment našega večerašnjega druženja s rukopisima/slikopisima oca i sina Lovrenovića.

Treći rukopis, kojega sam ja izmaštao ili iznjedrio čitajući/gledajući „Bosanski križ“ je onaj teološki. Ne religiološki ili religijsko-filozofski, nego baš teološki. Iz riječi Ivanova teksta, iz slike Josipove igre svjetlom, iz čovjeku sličnoga križa u arhitekturi bosanskoga križa, iz popisa čitljivih natpisa na njemu, te iz Bosne kao „locus theologicus“ teološkoga razmišljanja moguće je napraviti možda neki mali nacrt jedne lokalne, bosanske, bosansko-kršćansko-katoličke teologije. I to ne u znanstvenom smislu završene teološke oblasti, koja odgovara na velika pitanja o Bogu, čovjeku, njegovu porijeklu, cilju i smislu života, nego jednu teologiju genitiva, teologiju križa, i to ne onoga križa s Golgote ili onoga kojeg se danas instalira kao marker nacionalne kontrole nekoga teritorija, nego križa koji je sličan čovjeku, kao bosanski križ, križa koji simbolizira elementarnu ljudskost kršćanske egzistencije i njezinu otvorenost Tajni, što možemo iščitati ili pogledati u rukopisima obojice Lovrenovića, a osobito u transkripciji natpisa na onim križevima koje je bilo moguće dešifrirati.

Ja bih ovdje stao, jer sam obećao da ću iznijeti samo neke bilješke o ovoj knjizi. Hvala obojici Lovrenovića za intelektualni i duhovni izazov čitanja i govorenja o njihovim i našim rukopisima, hvala izdavaču na trudu oko estetike i materijalne kvalitete knjige. I svima vam hvala na dolasku ovdje u naš tuzlanski Samostan.

Ivan Šarčević: Bosanska hodočašća Lovrenovićâ

Ivan Lovrenović i Josip Lovrenović, Bosanski križ. Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti, Dram radosti – Synopsis, Travnik – Sarajevo – Zagreb 2022, 538 str.

Jedinstvena monografija u riječi i slici, Bosanski križ, djelo su pisca Ivana Lovrenovića (1943) i akademskog slikara-grafičara Josipa Lovrenovića (1976). Plod je to njihovog zajedničkog radnog putovanja iz ljeta 2020, ali i prijašnjih putovanja, pisanja i umjetničkog fotografiranja. Posebno se Ivan u više svojih tekstova bavio ovom sepulkralnom kulturom bosanskih katolika u „staroj Bosni“, fenomenom koji najpreciznije i najdosljednije i naziva bosanskim križevima ili križima, koji, međutim, nisu temeljitije istraženi ni u svojoj genezi, kao ni u ikonografiji i simbolizmu; čak i kod onih koji i danas koriste ista ta groblja vlada neznanje, a mnogi ih nazivaju „kameni svatovi“, „madžarsko“ ili „grčko groblje“ ili “junačko kamenje“, ili da je riječ o nekoj okamenjenoj nepoznatoj vojsci.

Ivan Lovrenović će napisati da ga ovaj nadgrobni fenomen otomanske Bosne ne pušta još od vremena kad mu se i nesvjesno usjekao u memoriju, vjerojatno, u ranom djetinjstvu, za vrijeme igre ili za prvih dolazaka na ukope u varcarsko (mrkonjićko) katoličko groblje jedinstvenoga imena, Ćelija, gdje ih je najprije ugledao, pa s njim započinje i završava ovu knjigu. Ovako piše: „Vjerojatno se ni sam nikada ne bih zanimao za ove spomenike, niti shvatio njihovu prvorazrednu kulturnopovijesnu vrijednost i unikatnost, da neke od tih začudnih formi nisu kroz moje oči unišle u moj intimni svijet, i ostale ondje trajno pohranjene, još dok oči nisu imale pojma što je to u što gledaju.“

Važno je imati u vidu da je ova knjiga i putopis. Već su prije Lovrenovići poduzimali slična zajednička istraživačka putovanja. Ovaj će put uvrstiti neke lokalitete koje prije nisu posjetili. Tako knjiga kreće od travničkog kraja, točnije od Sebešića, Maculja na Rostovu, Kaurlaša, Doca, Slimena, Guče Gore, Malina, Duba, Gradca, Vinišća, Šikala, Bogduše, pa se prebacuju na Mašeta u Jajce, pa u Podmilačje, na Divičane, Bistricu, Vukićevce, Dobretiće. Zatim odlaze u Livno, Ramu, Zenicu da bi se opet sve smirilo na zavičajnom groblju u varcarskoj Ćeliji.

Znakovito je da je Ivan Lovrenović svoj prvi roman 1977. napisao o književnom i kulturnom radniku, začetniku bosanske moderne, franjevcu Jukiću i naslovio ga upravo s Putovanje Ivana Frane Jukića. Križevi i putovanje, putovanje i križevi, odnosno groblja i putovanje, kao da su jedina i najjača konstanta ljudske sudbine, pogotovo ljudi zemlje Bosne, jer slabo drugih spomenika u njoj ima.

Nimalo nevažna je i činjenica da je prvi objavljeni Lovrenovićev spis „zbirka kratkih zapisa Obašašća i basanja (1975) u jeziku ritmičke proze“. Upravo ta zbirka i svojim naslovom i sadržajem ukazuje na ono što će biti jedna od Lovrenovićevih životnih i književnih strasti, hodanje, obilaženje, odgonetanje mjesta, ali i etimologije riječi i pojmova, istraživanje značenja tradicije i materijalne baštine zavičajne zemlje Bosne. To će potvrditi i zbirkom Putovi su, snovi li su (2019) u koju osim dijelova Obašašća i basanja (1975, 2004) uvrštava što stvarna što imaginarna putovanja kroz cijelih pola stoljeća, od noćenja i ispijanja zadnjeg „civilnog“ pića u hotelu „Podgorica“ u Titogradu prije ulaska u kasarnu u Kolašinu 1967. i slušanja za tadašnji sistem „heretičnoga“ Crnogorca koji je smatrao da Crnogorcima nema prosperiteta dok Njegoš ne bude relativiziran i realno ocijenjen, pa sve do putopisa koji prethodi ovoj monografiji, putopisa u riječi i crno-bijeloj slici dvojice Lovrenovića – Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008., također cjelovito uvrštena u zbirku Putovi su, snovi li su.

Osim na Jukiću, Ivan Lovrenović se u Bosanskom križu kao i u ostalim svojim zabilježenim putovanjima stalno konzultira i obazire na narodnu predaju, religioznu praksu, teologumene, legende, pjesme i priče, kao i na druge putopisce po Bosni, ljetopisce, kroničare, historičare, pisce i arheologe: od Slovenca Benedikta Kuripešića (oko 1490-1531), francuskih, engleskih, austrijskih, turskih i domaćih putopisaca i pisaca, preko Truhelke, Benca, Baslera, Joze Petrovića, do P. Korošec i Mazalića. Ta činjenica svrstava Ivana Lovrenovića u sami vrh naših putopisaca, ali zacijelo i u najpouzdanijeg poznavatelja kulturne povijesti Bosne. Ovo su sadržajem tako bogati putopisi da ih možemo smatrati malim priručnim enciklopedijama, jednom vrstom hodočasničkih vodiča.

Vratimo se putopisu iz 2008. jer njime započinje intenzivno bavljenje bosanskim križem. U samo sedam intenzivnih kolovoških dana te 2008. Lovrenovići, Ivan i Josip, nisu se samo provozali nego su i nogama pregazili važne lokalitete našega kulturnog naslijeđa od Kulen Vakufa i Martina Broda na zapadu, preko kraških polja glamočkog i livanjskog do Duvna, pa onda između Čvrsnice i Vrana, preko Blidinja i Kedžare spustili su se u Ramu, pa su iz Rame potegli na Rostovo, pa odatle na Dolac na Lašvi, pa Ovčarevo, zatim ka križu Mihoia Grahovčića i brajkovićkom groblju Bogduša. Sastavni dio toga puta groblje je Ćelija, zatim mramorovi (stećci) u Gustovari, potom put do Balkane, starog grada Sokola i završetak na groblju Mašeta u Jajcu.

S gotovo istim naslovom i podnaslovom ove velike monografije, pojavila se u izdanju Svjetla riječi 2010. knjiga Bosanski križ. Kršćanski nadgrobni spomenici iz doba turske vlasti. I ta je knjiga, fotomonografija, nastala iz ljubavi, iz hodočasničkoga putovanja Ivana i Josipa. U promotivnom tekstu za tu knjigu stoji: „Namjera ove male publikacije s fotografijama koje su u njoj jednako važne kao i tekst jest da se pobudi zanimanje za staru krš­ćansku nadgrobnu skulpturu iz osmanskoga doba, koja je jedan od najautohtonijih kulturno-povijesnih znakova i vrijednosti stare Bosne, a danas leži zanemarena i neprimijećena, izložena propadanju, uništenju i zaboravu.“ Za spomenuti je da se u toj knjizi, koja nije tiskarski tako uspjela kao ovaj Bosanski križ iz 2022, nalaze križevi iz nekih mjesta koja nisu uvrštena u sadašnju knjigu (npr. Plehan, Kladanj-Stupari, Jelaške, Fojnica, Tuzla-Breške, Koraće). Sve to govori, a što Ivan Lovrenović ističe, da ovi nadgrobni spomenici, bosanski križevi, još nisu ni registrirani a kamoli detaljnije istraženi, iako krajevi, nekropole o kojima pišu i o kojima se donose fotografije: od Varcara do Rame i natrag preko Sebešića, Doca i gučogorskoga kraja pa do Jaca i Pougarja, posjeduju najviše nadgrobnika-križeva.

Ostali bismo nepotpuni da ovoj knjizi ne pribrojimo vrhunsko, možda i najbolje naše putopisno djelo zadnjih desetljeća, Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018, od istih autora, pisca Ivana i slikara fotografa Josipa Lovrenovića, koje je ovih dana objavljeno i na njemačkom jeziku. Posvećeno je Ivanu Frani Jukiću za 200-tu godišnjicu njegova rođenja. Po nešto promijenjenom itineraru Jukićeva putopisa, koji je (među svojih pet) on poduzeo 1845. po Bosni (od Fojnice preko Malog Sela, Vesele Straže, Mračaja, Otinovaca, Kupresa, Šuice, Livna pa natrag preko Županjca/Duvna, opet Otinovaca, Vukovskoga, Rame, pa preko Družinovića i Uskoplja, na Rostovo i Sebešić natrag do Fojnice), Lovrenovići su u lipnju 2018. obavili ovo svoje bosansko hodočašće za mnogo kraće vrijeme od Jukića (tri mjeseca), ali s Jukićevim motom iz 1845. (kojim i završavaju knjigu): „Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud, predrasude i t. d. ne znati, uprav znači: u vlastitoj otadžbini tuđinom biti.“

Nasuprot „telaljenom hrvatstvu“ (fra Josip Markušić) i raznoraznim zaglušujućim i primitivnim patriotizmima od kojih se ledi i mozak i srce, jer nas utjeruju u zatvore duha, ili progone izvan zavičaja i domovine, Ivan Lovrenović i Josip Lovrenović poduzimaju putove što ne čini nijedan moćnik koji je ukrao, sebi rezervirao, posvojio i zavičaj i domovinu i vjeru i Boga. Što je na vani više galame, što je više namještene ljubavi i mitomanije oko tradicije i prošlosti, to nas pismo i slika Ivana i Josipa više tjeraju u suzdržanost, distanciranost, sustezanje od bahate svemoći i sveznanja; sve nas više gone da budemo kritični, samokritični i poučljivi.

Ivan Lovrenović naglašava veliko neznanje o grobljima i križevima, koji su sljednici stećaka, dakle nadgrobni spomenici od kraja XV. ili početka XVI. stoljeća pa sve do u prošlo stoljeće. Potvrđuje se da oni svojom simbolikom (ornamentikom, zapisima…), povrh svega temeljnim simbolom, križem, i samim kršćanima, kao kroz svu povijest, ne prestaje biti skandalom ili besmislom, pa ga moraju pretvarati u puke ukrase ili pervertirati u njegovu suprotnost, u pobjedne vojne i nacionalističke znakove i mejnike, znakove ispražnjene od sadržaja Isusova golgotskoga križa, na kojem participiraju, kako su to prvi istraživači Paola Korošec i Đoko Mazalić (kojima uz neke druge pisce, arheologe, Lovrenović posvećuje posebnu pažnju i rečenice) tumačili neke križeve sa spomenutih nekropola od Bogduše do Ćelije, od Maculja do Rapovina, od Družinovića u Rami do jajačkih Mašeta i pougarskih Vukićevaca.

Ne mogu, a mislim da se uopće i ne može, jednim prikazom podastrijeti sve bogatstvo ove knjige. Teška je da se nosi na put, a vrijedilo bi s njome učiniti isti ili sličan hod. Vrijedilo bi je imati u digitalnom obliku kao vodič. Osobno me pokreće da opremljen ovim knjigama, Lovrenovićevim hodočasničkim vodičima, sam mjerim svoje poznavanje zavičajne zemlje s onim što je Ivan Lovrenović napisao a Josip Lovrenović fotografirao. U relativno malo teksta, puno je informacija, starih i novih; pred očima nam prolaze generacije, demografski usponi i padovi, vremena i nevremena, zarasli putovi i nove asfaltne ceste, radosti, bitke i ratovi… Ivan je majstor stegnutog stila a iznimno bogatoga sadržaja, rijetko je tko kao on majstor iznimno ostvarene spisateljske maksime: Manje je više! Zato možemo govoriti o malim enciklopedijama kulturne povijesti Bosne.

Fotografije Josipa Lovrenovića (stručnije o Josipovim slikama na sarajevskom predstavljanju ove knjige govorio je urednik fotografije Dženat Dreković) uspijevaju učiniti to, da se doista koncentriramo na ono što je umjetniku bio istinski predmet slikanja. Fokus je na predmetu, a ne na tehnici fotografiranja a još manje na fotografu. Slikar-fotograf se izmiče, traži najbolje svjetlo da progovori, da oživi kamen, epitaf, da na svjetlu zatrepere lišajevima i mahovinom obrasli križevi, ili da u totalitetu svoga krajolika bude predstavljeno zadnje počivalište ljudi, „kamenih junaka“ o kojima slabo što znamo. Zato gledanje ovih fotografija ne umara, nego ih ne prestajemo gledati i opet se vraćati na viđeno.

Još o dvije sastavnice ovih putovanja, ovih putopisnih knjiga i ove knjige Bosanski križ, vrijedi nešto kazati. Prva je da je to knjiga zahvale pokojnima svojim, ali i prijašnjim putopiscima, hodočasnicima, znalcima i stručnjacima raznih struka, ljubiteljima i istraživačima kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Zahvala je to mnogima, što Ivan Lovrenović izravno pokazuje navođenjem njihovih imena i zasluga. Zahvala je i gostoprimcima i podupirateljima, vodičima i pokazivačima u manje poznatim krajevima.

Ova knjiga posebna je zahvala gospođi Snježani Köpruner, gospođi poduzetnici značajne travničke tvornice mašina, koja je, iako tehničke struke, svojim osjećajem za neotklonjivost kulture pomogla putovanja i izdavanja ove i nekih drugih knjiga. S njezinim imenom vežemo sve one koji su na sličan način prepoznali važnost poduhvata dvojice Lovrenovića, među koje posebno valja istaknuti suizdavača Ivana Pandžića iz Synopsisa i prevoditeljicu na engleski Draganu Divković.

Druga stvar o kojoj bih nešto napomenuo odnosi se na sakralnost ovih nekropola, posljednjega staništa pokojnih i križeva koji većinom stoje nad njihovim grobovima. Premda knjiga to izravno ne kaže, ona to podrazumijeva: radi se zapravo o poštivanju svetosti života. Ova knjiga i sve što joj je prethodilo i što je u nju utkano tihi je i nenasilni je protest protiv desakralizacije života; ona je spomenik životu, bili mi vjernici u Boga ili ne; spomenik-opomena (Mahnmal) protiv obesvećenja svetoga, koje najprije počinje zaboravom i sebezaboravom, jezičnim nejasnoćama i verbalnom trivijalizacijom, a završava u nepristupačnom šikarju indiferentnosti ili u ratnim rušenjima, i u projektima etnički očišćene zemlje od drugoga.

Bosanski križ je opomena da se kroz svoju zemlju, pokraj svojih nekropola i kroz tuđa groblja trebamo kretati smjerno i s respektom. I to baš u zemlji čiji su žitelji do religijsko-patoloških iskrivljenja skloni sakralizirati (mitizirati) samo svoje, svoju prošlost, svoja groblja (mezarja), kao da su jedini njezini stanovnici baštinici; s druge strane, baš u zemlji u kojoj svako malo zaživi demonski poriv da se razruši, zaniječe, posve uništi sveto, najsvetije onoga drugoga.

Ova knjiga, njezino pismo i slike, traži da se ne čini nasilje nad prošlošću i svetinjama susjeda; traži sustezanje od verbalnoga nasilja kao i povlačenje ruku k sebi; ova knjiga traži da se prizna vlastita prolaznost i neznanje, tajna života i relativnost svih ljudskih osvajanja. Da s kamena prijeđemo na knjigu, i obratno, od knjige u hod po ovoj zemlji, i kažemo: A se leži kultura koja oplemenjuje, ljepota koja hoće da se ponovi, patnja i križevi koji ukazuju na uskrsnutije tila i nadu u novi život. A se leži smisao u smrti!

Gore smo napomenuli da se u putopisima Ivana Lovrenovića i Josipa Lovrenovića radi o malim priručnim enciklopedijama i jednoj vrsti hodočasničkih vodiča. Ne kažemo turističkih vodiča, nipošto, jer turistički pristup po sebi ne uključuje tako jasan cilj i svu onu posvećenost i strahopoštovanje koje ima hodočašće, poštivanje misterija mjesta i spomenika, grobova i križeva, poštivanje misterija koji fascinira i traži da ga se ne banalizira, nego da se oko njega razgrne trava ravnodušnosti ili stišaju buke patriotizma, da ga se uspravi iz zemlje, da ga se sagleda u ljepoti i, povrh svega, da se iskaže poštovanje nepoznatom Nekom, nama tako sličnom i bliskom, koji leži ispod tog kamenog križa. Ako čak mi i ne budemo propovijedali, poručuje evanđelje, kamenje će progovoriti o dobroti i ljepoti. Saxa loquntur!