Ivan Lovrenović

(Odlomak iz memoarskoga spisa Zapamćenja, koja je fra Grgo Matić u pero kazivao Janku Kohariću, priredio za tisak Ferdo Šišić, a objavila Matica hrvatska godine 1906. u Zagrebu.)

Prije tri dana objavljen je ovdje zanimljiv prilog o poklonstvu caru Franji Josipu I što ga je bosanska deputacija obavila početkom prosinca 1878. godine, nakon okupacije Bosne i Hercegovine od austrougarskih trupa po odluci Berlinskoga kongresa i pristankom Porte. O načinu na koji su članovi te deputacije putovali do Beča i Budimpešte, te se vratili u Bosnu, vrlo slikovito piše jedan od njih, znameniti fra Grgo Martić.

Kod fra Grge u Kreševu ispred samostana, s dr. Davorom Beganovićem godine 2008.

Kad je pokorio general Jovanović[1] Hercegovinu, po­šalju deputaciju od sva tri vjeroispovjedanja na poklo­njenje Njegovu Veličanstvu. Ti ljudi su pošli i povratili se. Tada Filipović[2] zovne mene i rekne: »Pošto je Jova­nović poslao deputirce, moram i ja, pa mi kazuj od glavnih ljudi cijele Bosne od sve tri vjere, koji bi u to poslanstvo išli... Tada ja navedem sve one za koje sam znao; poberem i Turaka i pravoslavnih i katolika i jednog jevreina, do trideset i šest u sve. U to je Filipović poupitao i Turke, koje bi odabrali, a oni odobriše moj predlog. Potom rekne meni Filipović: »Vi dakako ne smijete izostati. I spremimo se mi na put, šest nas iz Sarajeva i vladika sedmi. Ali budući da su svi putovi na sve tri strano kuda bismo mogli proći, bili zamuljeni blatom, tako da su jedva vojnička kola za dvadeset i dva dana iz Broda dovlačila stvari potrebne za vojnike, (a to su velika jaka kola s četiri konja) mi videći da smo tako u pogibelji života, ako podjemo tijem putovima, oda­beremo put preko Mostara, gdje je suho i kamenito, pa onda da skrenemo na Dubrovnik. Odem ja kazati Filipoviću koji smo put izabrali. Ja njemu kažem: »Mi ćemo na konjima preko Mostara.“ »Pa dobro.“ Domalo pod mrak dodje njegov adjutant: »Ne dopada se ekscelenciji, da vi putujete preko Mostara«. Promišljao sam, što je uzrok tomu? Smislio sam, da je to zato, da se ne bi vidili s onim hercegovačkim deputircima, koji su se već bili povratili. Prikažem ja stvar mom društvu i onda oberemo na konjima putovati preko Travnika u Banjuluku i na Gradišku. Podjemo; ali jedva da smo po četiri sata na dan mogli gazeći ono silno blato napredovati, jerbo na strane od puta nikamo nijesmo mogli skrenuti od velikih graba. Podju s nama i provincijal moj, njegov tajnik i još jedan fratar. Oni drugi svikoliki okrenu preko Skendcr Vakufa u Banjuluku, a moji fratri preko Jajca. Da pričam naše putovanje za devet dana, to je nešto nečuveno bilo. Jedno ću spomenuti. Preko Čadjavice kad smo išli, snijeg grozan udario. Svratimo se u jednu žalosnu baraku načinjenu od granja, gdje se jedna četica vojnika bila skrila, da bi noćila tude. Sve soldat do soldata stoji na nogama, nema za njih mjesta, a kamo li bi za nas. Tako ti još gore bi blizu Kadijine Vode, a snijeg strašno puše. Upitamo komandanta druge barake, bili mogli prenoćiti. »Bi mogli, ali konji ne mogu se svezati nigdje«, a ne možemo konje naše osta­viti na dvoru, poginut će od studeni. Hajde dalje, da po noći putujemo. Sjetim se ja kod Kadijine Vode ima seljačkih kuća; pošaljemo jednog na desnu stranu, drugog na lijevu, da izvidjaju to, a mi čekaj na putu. Čekali čitav sat, a snijeg pao na konje. Stali da vičemo. Kad se oglasi jedan: »Istom sam na   trag ovči naišao«, i od­vede nas ovim tragom u jedno selce od pet do šest kuća hrišćanskih. Dodjemo tude i zovnemo, da nas puste pre­noćiti: »A tko ste«, pita nas. Kažemo da caru idemo na poklonjenje. I opet ostanemo po sata na konjima čeka­jući. Najposlije nam kažu iz one kuće, da nemamo kamo konja svezati. Rasrdim se ja: »Svežite nam konje, gdje bilo, i ako je oka zobi groš, evo Vam pet groša. A gdje će naši konji ni brige vas nije; na dvoru su naučili i ne će im ništa biti za ovu noć... I najposlije starac Pan­telija uze nas dvojicu u svoju kuću, a drugi smjestiše one druge. Navalio Pantelija veliku suhu kladu na vatru, pa lonac graha i vari; častan post je pred Božić. I tu večeramo što smo ponijeli, a Pantelija grah kusa. Otvo­rimo razgovore diplomatske s njime. »Kako to bi, vi ste pametni ljudi fratrovi, da kaurin Bosnu uzima?“ „A bi li volio Turčinu?« — »A Boga mi svejedno je, zulumćar ovo, zulumćar ono. Ovo je srpska zemlja«. To starac od 90 godina, a ja zubima grizem i pljuvačku žderem. Potom pospemo ko mrtvi, a vezao do nas jedno svinjče i svu noć je grohtalo i smetalo nas u snu, i 15 forinata uzeo od nas dvojice, a tako i oni drugi. Još na rastanku će Pantelija: tako ti Boga gospodine, dodji mi na Vaskresenije. Otale krenemo na Banjaluku, tu sjednemo u kola, a užasan snijeg i kiša, padala, za Gradišku. Izvan Gradiške isplivala Sava, te odatle u čamčićima podjemo, a kola vratimo. Tu vidimo kolibe onih bjegunaca, koji je vlada austrijanska prihvatila, a njihov inspektor bio je Marinković, a sažali mi se bijedna sirotinja.

Sutradan primi nas parobrod Lloydov, nas Sarajlije i one koji su nas čekali iz Posavine, to vladika Dionizije i moj biskup; on je Savom došao bio.

U Zagreb dodjemo željeznicom iz Siska. U Zagrebu salete nas, a meni rekne jedan Zagrebčanin: Znate fra Grga, večeras vama na čast biti će komers«. Odgovorim: „Manite se, napola smo mrtvi«. »Ne, ne, mora biti". To u večer saberu se sto i više narodnjaka, tu zdravice napijaju, osobito Ivan Kukuljević što je nazdravljo, a mi odgovarali nešta, a to je bilo malo zazorno vladi u Beču. Snijeg i kiša jednako pada. Onda sutradan sasta­nemo se, da pokušamo tu adresu praviti; a na koga nego na me, da ja sastavim. Ja priključim još biskupa moga, da i on sastavlja, pa ćemo konferirati. Ja tu noć nekako nešta sastavih. U jutro u sjednici odobri se moje; biskup nije ni pisao, pouzdao se u me, a Zagrebčani tako su bili oduševljeni rad našeg dolaska, da na svršetku one časti, mene i Ali pašu Čengića, Dedagina sina, pronosu kroz avliju na rukama. Sutradan posjetimo kardinala Mihajlovića. Tu nas pozove na ručak, a mi nijesmo mogli služiti ga, nego smo mu obećali, kad se vratimo, da ćemo se pozivu odazvati. Otale naš vodja Milinković proveze nas po noći u Beč. Tamo stignemo i smjesti nas u „Grand Hotel“. Sutradan ja otidjem dalmatinskom zastupniku pokojnom Mihovilu Pavlinoviću, pokažem mu sastavak moje adrese, gdje on umetne nekakve tri riječi iz svoga mnijenja, a kad budemo kod revizije te adrese, onda one sve tri riječi (nešto o hr­vatstvu) pobrišu, i onda bivši sve odobreno, dade se ljepopiscu da se prepiše. I bude sjajno opremljena. Medjuto tri do četiri dana častili su nas bogato i vodili, da vi­dimo u Beču kojekakve ljepote, a medju ostalim u ar­senale, gdje su nam pokazivali svekolike aparate voj­ničke, od kapsole do velikog Uhaciusovog topa, od pot­kova konjskih do orme konjske, pa onda vodili nas u bečki muzeum oružja, pa pokazivali turskog oružja za vrijeme bečkog opsijedanja. Izmedju ostalog vidili smo tude čahuru (lubanju) Kara Mustafe i grozne lanceve one, kojima jc vojsku preko Dunava prevodio, i druge stvari, pa onda nas odvedu u gradsku kuću, koju je istom arhitekt Schmidt dogradio bio. Vodili su nas i po­kojnom Erzherzogu Karlu. Peti dan odvezli su nas po noći u Peštu. Zašto baš po noći, to mi je bilo miste­riozno, ako nije, da ne bi kroz Magjarsku provodeći nas u danu, na kakve demonstracije nabasali. U Pešti nas smjeste opet u nekakav veliki hotel. Sutradan predvedu nas Njegovom Veličanstvu caru Franji Josipu I. Posta­vimo se u cercle u salonu svikoliki u audijenciju; najprvi Antim mitropolit pravoslavni sarajevski[3], zatim moj biskup katolički Paško[4], do njega ja, i tako redom svi. Car je nama progovorio preko našeg vodje Milinkovića ovako od prilike:

„Drago mi je, Bošnjaci, što ste mi došli. Ja sam po­slao proklamaciju moju, kako ja, ako mirni budete, ne ću da se ikakva šteta, ni u kakvu dobru vašem uradi, a još manje, da se krv kakva prolije. Tada sam obećao svekolike vaše svetinje u časti obdržati. Medjuto vi ste se pozivu mom zlo odazvali, nijeste htjeli poslušati, nego ste se oprli s oružjem u ruci. Tako se krv prolila, šio ja veoma žalim. Medjuto ipak ja stojim na svojoj be­sjedi, i ako Bog da, vaša će zemlja srećnija i zadovolj­nija u napredak biti«. Zatim se porazgovori car s nama pojedinima: s mitropolitom preko dragomana Milinkovića, s našim biskupom katoličkim njemački, sa mnom talijanski, dalje sve po dragomanu, kako se prema komu dolikovalo, da štogod rekne. Najprije dodje k Jusuf begu Filipoviću, današnjem uredniku »Bošnjaka“: „Vi ste Jusuf beg Filipović.“ »Jesam gospodaru«. »A jesi li štagod u rodu s mojim generalom Filipovićem«? »Jesam gospodaru«. »Pa kako je to bilo?« »Zeman bio pa nas rastavio, zeman došo pa nas sastavio«. Jednom seljaku, Jozi Bošnjaku katoliku, rekne; „Ti si težak čovječe“. »Jesam, Veličanstvo«. »Pa kako vi živite tamo u vašoj zemlji«. A taj je čovjek mene upitao: „Šta ću ja odgo­voriti?« »Reci«: »Ma čast tebi gospodaru, niti šta znamo, niti šta imamo, nego se molimo, da po tebi i znamo i imamo«. I nasmijao se tu car i pozvao nas na diner. I došli smo, i ja sam tude malo prostije ljude opome­nuo, da ne bi štogod izgreda učinili pri objedovanju, da se ne bi što prevalilo ili prolilo, i da se drže u bi­jelim rukavicama, pa s onom vilicom kako mogu da jedu. Lijepo je sve prošlo, bez ikakove zamjerke. Iza objeda opet nas je u drugu sobu pozvao car i još nam je po gdjekoju riječ progovorio. I otale smo otišli u ponoći kući u kvartir. Tada dodijala nam velika studen, te ja i Jusuf beg skrenemo u kafetariju i naručimo po jedan čaj, da se zagrijemo. Tude trefimo jednoga veli­kaša magjarskoga, koji nas upita našim jezikom: „Kako ste Bošnjaci?« »Dobro, ako Boga znaš«. »Sada ste vi naši, pa ćete ovamo na naš magjarski sabor dolaziti“. Onda Jusuf beg odgovori njemu: »Gospodine, mi imamo našu zemlju, pa imat ćemo i naš sabor«, a onaj Magjar ušuti. Onda mi sutradan pohodili ministra Andrássya, a u večer glas pukne: dolazi Filipović željeznicom iz Bosne. Izadjemo mi u večer pred njega, a s velikim koman­dantom Gyulajem sila oficira i dostojanstvenika vojničkih. Čekali smo ga za dugo, i sretno dočekasmo. Odmah poletimo vagonu, pozdravimo se, kliknemo mu urne­besno kao našem spasitelju, što mu je jako drago bilo. I ode Njegovu Veličanstvu ispravno. Rekoše mi, čini mi se ne u Budim, nego u Gödölö, i tude je s njim bio preko noći, i više nijesmo s njime bili. Iz Pešte naumismo ravno natrag u Bosnu putovati, a njekoliko, jedno dvanaest nas, sjetimo se poziva kardinala zagrebačkog Mihajlovića, i okrenemo preko Zagreba. Carski budemo počašćeni kod toga velmože. Vodja naš Milinković pri­opći nam tude, da ako hoćemo možemo preko Trsta i da bi nas on popratio, do u Pulj, da tu pogledamo naše arsenale. Onda mi reknemo, hoćemo, pošto su bosanski putovi u to doba neprohodni. I mi smo se u velikoj studeni opet po noći dokoturali u Trst; tude borme skoro svi mi poboljeli, ali drugi dlan se osvijestimo i javimo Milinkoviću, da dodje. Dodje on i odvede nas preko noći opet u Polu, tu budemo od vojništva lijepo dočekani i pripravljena nam je čast, na kojoj nazdravljao nam je marinerski oficir, slavnog našeg pjesnika Preradovića sin, Dušan. I opet nas po noći upute dalje naše vodje morem Spljetu, i tada se razdijelimo. Naš vodja Milinković jako nas je dobro pazio na putu i svekolike troškove podmirivao od vladine strane.

Vozeći se uz obalu jadranskoga mora izlazili smo u Šibeniku i Spljetu, nešto razgledali i Makarsku, a u Makarskoj odjelimo se. Ja i Mehmed beg Kapetanović[5] uzjašimo konja i okrenemo u našu otadžbinu u Ljubuški, otale kasnije u Sarajevo, a druga družina preko Dubrovnika vratila se kući.

[1] Stevan Jovanović, austrijski general (Pazarište kraj Otočca, 5. I. 1828 - Zadar, 8. XII. 1885). Bio je na čelu divizijske grupe, koja je u okupaciji BiH 1878. djelovala s južne strane, preko Hercegovine.

[2] Josip Filipović, austrijski general (Gospić, 28. IV. 1819 – Prag, 6. VIII. 1889). Bio je glavni zapovjednik austrijske vojske, koja je 1878. okupirala BiH. Od 1878. do 1880. bio je civilni upravitelj u BiH..

[3] Antim, mitropolit sarajevski od 1874. do 1888. godine, posljednji tzv. fanariotski vladika u Bosni. Naslijedio ga je Sava Kosanović (1881 - 1885).

[4] Fra Paškal Vujičić (Imotski, 1826 - 1888), biskup, posljednji apostolski vikar u Bosni i Hercegovini.

[5] Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, bosanski političar, pisac, sakupljač narodnih umotvorina i kaligraf (Vitina kraj Ljubuškoga, 19. XII. 1839 – Sarajevo, 29. VII. 1902). Vladao turskim, perzijskim i arapskim jezikom. Nakon austrijske okupacije BiH (1878) gradonačelnik Sarajeva, savjetnik u vladi te jedan od najistaknutijih zastupnika ideje bošnjaštva. Godine 1891. pokrenuo je list Bošnjak.