Ivan Lovrenović

Janko Ljubos bosanski je fratar. Sjedi u Fojnici, u čuvenomu samostanu, i upravlja tamošnjim povijesnim i kulturnim blagom. Mnogo je toga uradio otkako ga je 2009. postavilo u Fojnicu. S time je javnost prilično dobro upoznata. Ovdje mi je, međutim, na umu fra Janko kao autor jedne neobične i važne knjige; on ju je nazvao Fratrov ratni dnevnik u Bugojnu devedeset i neke. 

O ratu u Bosni vladaju tri etničke slike, srpska, hrvatska i bošnjačka, sve tri ideološki skrojene, lažne. No, osim te vrste lažnosti postoji i lažnost samoga pojma „rat u Bosni“ kada mu se hoće pridati neke globalne karakteristike. Političari, diplomati, novinari, strani i domaći, bez toga ne bi umjeli ni progovoriti, njima su površnost, obmana i laž - zanimanje. Nasuprot ovim dvama tipovima lažnosti, stoji stvarnost rata o kojoj ne znamo ništa, ako ne znamo kako je izgledala i što je proizvela lokalno, na svakom mjestu, u svakom gradu. Sarajevo ima svoju stvarnost rata, Mostar svoju, Bihać svoju, itd., i nesvodljive su jedna na drugu. Postoji, međutim, jedan manji, „unutarnji“ dio Bosne, geografski prilično kompaktan i prȇgledan, u kojemu je svaki od njegovih gradova-markera također proživio rat samo na svoj način, ali o tim načinima ni danas ne znamo mnogo, pogotovo ne znamo cjelovito: Travnik, Vitez, Jajce, Bugojno, Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Prozor, Kupres.

Eh, Bugojno. Nema valjda ni jednoga đavolskoga lica rata - političkoga, vojnog, međuetničkog, zločinačkog - koje se ovdje nije pokazalo u svome najjezivijem izdanju, i u sve tri etničke varijante. Po redoslijedu. Prvo su Srbi napali grad s Kupresa i od Donjega Vakufa pješadijom, artiljerijom, avionima, a Hrvati i Muslimani ga zajednički branili. Kada je srpska sila dignula ruke od Bugojna, zakukala je majka Srbima u gradu i u prigradskom  naselju Čipuljić, bili oni ili ne bili karadžićevci. Vidjeli su što znači biti dvostrukom žrtvom - svojih, koji te ostavljaju, i komšijskih drugih, koje su se pretvorili u dušmane. Dojučerašnje vojno i političko zajedništvo Hrvata (HDZ, HVO) i Muslimana (SDA, Teritorijalna obrana, nakon što su se povukli iz HVO-a) brzo se raspalo. Što se Hrvata tiče, politika Zagreba via Grude, njima daleka, nejasna i nepoznata, prepustila ih je Muslimanima, a muslimanska politika prema preostalim Hrvatima uskoro postaje tvrdom i sveobuhvatnom politikom progona i pogroma, sa svim kriminalnim i krvavim sredstvima takve politike: svakodnevna šikaniranja na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, prisilno kopanje rovova na prvim linijama, potpuna lična i građanska obespravljenost, pljačkanje i izgonjenje iz kuća i stanova kao sistem, mučenja, premlaćivanja, silovanja i ubojstva, zatvori i logori po cijelome gradu: Gimnazija, BH Banka, Marksistički centar (Kloster časnih sestara), Kožara, Policijska stanica, zgrada Općine, Bolnica, Kulturno-sportski centar, Osnovna škola Odžak, osnovne škole Stipo Đerek i Vojin Paleksić, Salon namještaja, Srednjoškolski centar, Štab Teritorijalne obrane, strašni Stadion. U famoznom rokovniku Dževada Mlaće, tadašnjega gospodara života i smrti uz puni blagoslov vrha SDA i Alije Izetbegovića, sve je to pregnantno stalo u jednu rečenicu: „Ne smijemo imati zvanično zarobljenih civila, a tajno ekstremni dio zarobljenih vojnika treba da se likvidira.“ (Bilješka o odluci sa 15. sjednice Ratnoga predsjedništva Bugojna od 22. srpnja 1993.)

A sve to, opet, u susjednom kontekstu s bliskim Gornjim Vakufom, u kojemu se vojno nadbijaju Hrvati i Muslimani u trajnjoj ravnoteži snaga, stradanja i straha, i s tek malo daljim Prozorom, u kojemu su Hrvati zavladali nad Muslimanima, jednako nemilosrdno.

O karakteru i rezultatima ratne politike u Bugojnu svjedoči statistika svojim suhim jezikom brojki i njihovih međuodnosa. Godine 1991. na području općine Bugojno popisano je 46.889 stanovnika, od toga Muslimana (danas Bošnjaka) 19.697, Hrvata 16.031, Srba 8.673, te ostalih 2.488. Godine 2013. ukupan broj stanovnika spao je na 31.470, s time da je broj Bošnjaka narastao je na 24.650, Hrvata je ostalo tek 5.767, Srba 376, a ostalih 677. U samome gradu Bugojnu 1991. godine odnos među trima najbrojnijim zajednicama bio je izjednačen: Muslimana 6.878, Hrvata 6.836, Srba 6.809, te ostalih 2.118. Na popisu godine 2013. Bošnjaka je 12.338, Hrvata 5.767, Srba 325, te ostalih 467.

To je okvir u kojemu fra Janko Ljubos, živeći sve dane užasa u Bugojnu kao župnik, ispisuje svoj dnevnik. Sve je u njemu zapisano - sve zlo nad kojim se fratar zgraža i iščuđava, ali kojemu se ne prepušta, nego čini ono što je u njegovoj moći da umanji - ako ne može sâmo zlo, ono barem patnju onih koji ga trpe. Baš po franjevačkom pravilu, a ni ne pozivajući se na nj: prema prilikama mjesta i vremena (secundum loca et tempora). Sva ta neshvatljiva zloća i nesreća kao da je u fratru razbudila neku baš graničnu osobinu i moć, ono Heraklitovo o ratu koji je jedne učinio robovima, a druge slobodnima. Fra Janka je učinio slobodnim za istinu. Tko zna bi li tu osobinu ikada pronašao i bi li mu ikada bila potrebna, da nije toga mraka i patnje oko njega. Za koju istinu? Ne za neku „veliku“, nego za običnu šajlokovsku istinu o jednakosti ljudske naravi, krvi, patnje. Ne smanjujući brigu i ljubav za svoje koji pate, fra Janko ne propušta da navede i najmanje primjere dobra i duševnosti drugih, kao što ne propušta zabilježiti i ošinuti oblike zla i ružnoće kod svojih. Kako u svakodnevnim situacijama, tako i u krupnoj politici. Tako, na više mjesta fra Janko će, recimo, odati priznanje muslimanima iz Prusca na čestitosti, dok će ovo drugo rezultirati jedinstvenim tekstom Optužnica protiv Mate Bobana iz Hercegovine (vidi na ovoj web stranici), stilski neobičnom političko-satiričnom miksturom, u kojoj se spiralno izmjenjuju ogorčenost, ironija i patos. Nešto ne vjerujem da je Janko Ljubos čitao Petra Kočića¸ nego će biti da je sama životna situacija u kojoj se našao, a kojom dominira nepravda kao politika i kao običaj, iz njega izvukla taj kočićevski dar za sudsku travestiju i gorku satiru (vidi: Sudanija, Jazavac pred sudom...).

U fra Jankovoj oslobođenosti za istinu nema oholosti koja bi svoju istinu htjela proglasiti za jedinu i potpunu; njegovo je da svjedoči o onomu što vidi i zna, i da bude na strani onih što pate. O tome krasno govori fra Jankov kolega profesor fra Marko Ćorić u predgovoru knjizi:  „Ne stavljamo znak jednakosti između sadržaja ove knjige i cjelovite istine o događanjima u to vrijeme u Bugojnu. Postoje i druge priče, gledanja i iskustva, ali sigurni smo da autor ovom knjigom uvelike pridonosi utvrđivanju potpune istine koja nas jedina oslobađa recidiva prošlosti, vezanosti za zlo prošlosti i priprema za dostojanstven život ljudi u slobodi i iskrenosti, bez iskrivljivanja i potiranja činjenica sofisticiranim interpretacijama kojima se bez imalo ljudskosti i osjećaja za žrtve čuva samo korektnost pripadnosti svojima (grupi istomišljenika, političkoj stranci, vjerskoj zajednici, narodu).“

Autor bugojanskoga ratnog dnevnika o sebi nema predodžbu kao o književniku, daleko od toga; on samo bilježi s motivom da se ne zaboravi, poput kakvoga  Bašeskije: „Što se pamti nestaje, što je zapisano ostaje.“ Ali baš zato, a zahvaljujući daru jezika, opažanja i sasvim svojstvene bezlobne ironije, njegov tekst mjestimično biva uobličen kao dobra književna kreacija. Recimo, kada govori o Zoranu i njegovu konju:

„Zoran Popadić je Srbin koji cijelo vrijeme radi u Caritasu. Ima konjska kola i konja. Kad su Srbi napali Bugojno i pobjegli iz Bugojna, neki su ostali i baš su ti morali iskihati za sve Srbe. Hrvati i Muslimani koji nisu smjeli ići na položaje i boriti se s pravim vojnicima i neprijateljima, da bi dokazali svoje junaštvo, tukli su i pljačkali Srbe po Bugojnu. I tako je naš katolik s vrha Crniča oteo Zoranu konja i kola, jer kako će pravoslavac imati, a katolik nemati? Konja! Zoran je kod s. Pavke nosao vreće brašna, a s. Pavka je svojim vezama Zoranu vratila konja. Sada su Zoran i njegov konj glavni prijevoznici u Bugojnu. Ali s. Pavka u svemu ima prednost. Kad je prigustilo, katolik iz Crniča je pobjegao, a pravoslavac ostao. I kad su muslimanske 'junačine' uhvatili svinjče i na njega stavili krunicu, Zoran je u po grada uhvatio svinjče, po cijenu života skinuo krunicu, i donio je u župni ured.“

Pojavljuje se Zoran u fratrovom dnevniku poput lajtmotiva:

„Zoran Popadić i njegov konj opet dobili poziv da se jave na neku dužnost, vjerojatno razvoziti vojnike na linije.“

„Sinoć je bila velika frka u Bugojnu. Priča se da je u Gornjem Vakufu probijena neka važna linija i da su letjeli braniti je. Probudili su i Zorana Popadića i njegovog konja i još dvoja konjska kola i išli su u Grnicu skupljati vojsku. Vojska se razbježala, našli ih samo šestoricu, Zoran se vratio prazan, a koje su našli, čuli su kako psuju Aliju i male Alije.“

Posebna su priča „fra Jankovi starci“. U tim fragmentima njegova kroničarska proza dostiže puninu:

„Vraćam se u Crniče i nalazim 90 baba i djedova, nekoliko djece, bogalja u kolicima, žena u nesvjesnom stanju. Leže pored ceste, u dvorištima. Što se dogodilo? Djeca i njihovi bližnji nisu ih mogli nositi preko šume, morali su ih ostaviti, a da umire svoje savjesti, izmislili su da im je netko rekao da ću ih ja dalje voziti do Splita. Bilo je i tu ranjenika, njih smo pokupili i otišli su prema ratnoj bolnici u Rumboke. Zadnji vojnici odlaze prema šumi. Nema više nikoga, nema linija, ostali smo sami sa spoznajom: oko Bugojna više nema Hrvata, osim nešto u Veseloj, Poriču i u samom gradu. Unosimo bolesne u kuće, nema 5 osoba koje mogu nešto pomoći. Nismo ni ušli u kuće, HVO se povlači i s brda zapaljivim metcima pali Vilu, Motel...“

„Dovoze nam pred crkvu pronađene babe i djedove iz okupiranih hrvatskih naselja. Skupljamo dušeke, deke, jastuke, jorgane, hranu, ali znam - ima toga i kod sestara. Dolazi policija i odvozimo stvari autom Ivice Antunovića, ugovaramo da vozi i raba-tegljač. Daju nam vozača, duša od čovjeka, rodom iz Glamoča. Izbjeglica. Stavljamo ljestve, babe na leđa i unosimo u rabu, vodimo, vučemo, nosimo. Hoće sve zajedno i u isto vrijeme u auto. Ima ih u kolicima, ima bez nogu. Plakao sam. Ružna i tužna slika. U isto vrijeme vojnici 'rade' svoj posao, pljačkaju. Nestrpljivi su, smetamo im. Odvozimo 'prvu turu', sada istovar: babe, djedovi, djeca.“

„Posjetio sam i Malo Selo i svoje starce. Prave probleme, vrše nuždu po bašči, iako imaju dovoljno WC-a. Nestalo vode i neće sebi da donesu za zalijevanje WC-a, kradu jedni od drugih, svađaju se, kruh bacaju u kantu za smeće ili zakopavaju u otpad. Žale se na slabu hranu. Svaki dan im netko dolazi u posjetu, nitko neće da ih vodi sebi, nitko nepokretnima neće ništa da pomogne. Jedna baba umrla i nitko neće fra Bruni pomoći grobnicu zagrnuti.“

"U Malom Selu broj staraca se stalno povećava. Hrane nemamo. S. Štefanija plače. Kradu jedni od drugih, kruh bacaju u kantu za smeće, zatrpavaju u smetlište, neće da se peru, nuždu vrše oko kuće iako ima dovoljno WC-ova. Nitko neće ništa pomoći, uraditi, pitaju kad ćemo ih voziti do Splita.“

„S. Štefanija se žali kako babe neće u red. Samo sjede po pragovima i pitaju kad ćemo dalje. Babama se šeta! S. Pavka predlaže da napravimo kućni red, da pronađemo kuharicu. To će postati pravi starački dom, moramo se organizirati. Od UNPROFOR-a očekujemo agregat.“

U Optužnici protiv Mate Bobana iz Hercegovine ima i ovakav prizor:

"Prozor je posebna priča. Treba saslušati mladu majku Musli­manku, Prozoranku, ne laže. Mate, dolazi vojnik, Vaš vojnik, u kuću te Muslimanke, muž joj u logoru, vojnik je dobio strogu naredbu da je siluje. Naredio joj je da se svuče. Kad je ona tako ponižena iz­vršila zapovijed, to je malom djetetu bilo nešto zastrašujuće i dije­te je vrisnulo. I onda, Vaš vojnik, katolički mladić, izdaje drugu naredbu: 'Obuci se, meni je naređeno da te silujem, ja ću ostati ovdje jedno vrijeme sjedeći i otići ću, a ti nikada i nikomu ne smiješ priznati da te nisam silovao, jer ako bi se doznalo da zapovijed nisam izvršio, loše bih prošao.'"

Pa munjevite bugojanske slike:

„Pada neka ledena kiša, ledi se po zemlji, ledi se u srcu!“

„Na balkonu Zvonke Lučića suše se dimije sa sto šara!“

„Što se tiče stočne pijace, stoke u Bugojnu je veoma malo! Mislim na životinje.“

„U Veseloj nema borbi, prazna, krave nema tko pustiti, muču, mlijeko navalilo.“

„Neki dan stigla poruka da mlađe žene ne bi smjele ići preko Kupresa jer se pročulo da Srbi siluju. Kaže jedna: - Je l' samo to, je l' onda puštaju? Odgovor je: - Da! - Nema problema, to je sitnica koliko se dobiva: sloboda!“

„U Splitu se pred odlučujuću utakmicu u ponedjeljak u Ženevi sastali vlasnici Herceg-Bosne s biskupima: Vinkom Puljićem, Franjom Komaricom i Ratkom Perićem. Treba se što bolje pripremiti i neprijatelja pobijediti, a neprijatelj je narod. Ovi vlastodršci trebali bi promijeniti narod, to znači da bi oni trebali otići nekamo daleko, nekom drugom narodu, jer ovaj narod im ne valja i narod ih je prevario.“

Kada nakon rata u ljeto 1997. fra Janko dobiva premještaj iz Bugojna, odlazi kod Mlaće („da ne ispadne kao da sam pobjegao“) i pred kamerama TV Bugojno kaže mu: „Gospodine Mlaćo, doviđenja Vam i hvala Vam za svako dobro što ste učinili meni i mom narodu!“ Majstorski oblikovana, baš kočićevski jetka ironična formulacija, koju su potom svi zloupotrebljavali: Mlaćo propagandno, preko svoje televizije, a Hrvati tupo, po običaju: „HDZ-ovci ne bi bili to što jesu i kakvi jesu da to nisu tumačili na svoj način, te su mi i neki dobronamjerni Bugojanci Hrvati na tom zamjerali“ - kaže pisac na kraju.

I dodaje: „Ovo vrijeme provedeno u Bugojnu u ovim okolnostima, držim najplodnijim danima svoga života. I ne žalim! Moglo je i bolje, moglo je i drugačije. Bilo je kako je bilo i ne ponovilo se!“