Ivan Lovrenović

U izdanju franjevačkoga samostana u Jajcu i Synopsisa (Sarajevo-Zagreb) objavljen je monumentalni dnevnik-kronika fra Josipa Markušića Ratne zabilješke 1941.-1945. (priredio, komentare i bilješke napisao, latinske dijelove preveo te dokumente izabrao Jozo Džambo). Dokument je to ogromne povijesne važnosti i moralne snage na čije se objavljivanje čekalo više od sedamdeset godina. Osim integralnoga teksta kronike, knjiga sadrži uvodne napomene fra Drage Bojića i Joze Džambe, brojne tekstovne i slikovne priloge, životopis fra Josipa Markušića, kronologiju Ratnih zabilježaka 1941.–1945., literaturu, te pogovor Snaga za svjedočenje istine (I. Lovrenović). O grafičkom i likovnom izgledu brinuo se Branko Ilić. Redakturu obavljali su Miro Jelečević, Josip Jozić, Darko Rubčić, a Rubčić lekturu i korekturu. Karte izradio je Anto Ivić. Rukopis su recenzirali prof. dr. Ivo Goldstein i prof. dr. Ivica Šarac. U uređivačkom odboru bili su Drago Bojić, Ivan Lovrenović, Darko Rubčić i Ivan Šarčević. Komplicirana i zahtjevna realizacija ovoga izdanja ne bi bila moguća bez podrške dvojice jajačkih gvardijana, bivšega fra Ante Šimunovića i sadašnjega fra Vinka Markovića.

Stranica iz Markušićeva rukopisa

Ivan Lovrenović, Snaga za svjedočenje istine

Napokon: jajački ratni dnevnik fra Josipa Markušića!

Dugo čekan, u razgovorima spominjan,  ponegdje citiran, često apokrifno, sad je tekst pred nama - sav, od retka do retka. Krajnje pažljivo ga je pročitao-dešifrirao i s neusporedivom akribijom priredio dr. Jozo Džambo, valjda jedini koji je za taj gotovo nemogući posao imao sve potrebno - i dušu i metodičnost, i ljubav i znanje. Valja to reći odmah, na početku, jer bez takvoga priređivača i redaktora sve bi bilo uzalud.

Da autoru ovih redaka pripadne privilegij pisanja pogovora ovome velebnom dokumentu uma i čestitosti, odlučilo je, valjda, trajno zanimanje za Markušićev rukopis, koje je  počelo davno, prije četrdesetak godina. Bilo je to 1978-79, uoči jajačkoga simpozija o fra Josipu Markušiću povodom 100-godišnjice njegova rođenja 1980. godine, kada sam u povremenim razgovorima s poznanicima iz franjevačkoga kruga saznavao ponešto o rukopisu. Nekako u to vrijeme u biblioteci Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine bilo je započelo objavljivanje franjevačkih ljetopisa iz XVIII stoljeća, koje su priređivali dr. fra Ignacije Gavran i dr. fra Andrija Zirdum[1], i u toj klimi rastao je interes javnosti za franjevačku pisanu baštinu. Javljala su se inovativna promišljanja o vezama Andrićeve proze s franjevačkim kronikama, kao u knjizi Ive Tartalje Pripovedačeva estetika (Beograd 1979). I sâm sam tih godina u esejističkim tekstovima varirao svoju staru tezu o tome kako je „među korijenjem kojim je krošnja Andrićeva teksta vezana o kompliciranu historijsku stvarnost Bosne najuočljivija i najvažnija ona žila kojom je Andrićev tekst spojen s fenomenom bosanskoga franciskanizma“.[2]

Priča o Markušićevu ratnom dnevniku-kronici odavno je postala mit i zagonetka sama po sebi, gotovo odvojivši se od svojega sadržaja, koji je također bio mit. Pišući o jednom drugom fratarskom rukopisu iz Jajca, Varici Ante Kneževića, ovako mi je to s fratarskim spisima izgledalo:

Stari su fratarski rukopisi u Bosni kao ponornice: izgube se, onda se samo prenosi priča o njima, pa  se u jednom trenutku pojave, nečije ih oči ugledaju i ostave svjedočanstvo o tome, zatim ponovo propadnu. Dugo se o njima ne zna ništa i ne čuje ništa, i kada se već izgubi nada, pa i sama vjera da su ikada postojali, opet iskrsnu.

Sudbina i snažan čuvarski nagon pojedinaca u fratarskoj zajednici udesili su da se Markušić, generaciju iza Kneževića, pojavi kao skrbnik njegovoga rukopisa. Sve o tome čuvarstvu govori bilješka što ju svojom rukom Markušić ispisuje na Kneževićevu rukopisu, kada ga 1940. godine sprema - on misli - na sigurno:   

Rukopis „Varica“, djelo Fr Ante Kneževića, upornog pisca „Bošnjaka“, zagubljeno u Redodržavi Bosni Srebreničkoj prije 50 godina godine 1889. nakon smrti Kneževića, došlo je u ruke prije 20 godina dr. Fr Julijana Jelenića, sveučilišnog profesora u Zagrebu, a on ju je predao meni prije 10 godina, jer da „spada na samostan Jajce“, ja sam ju nakon 10 godina, to jest god. 1940., uvezao, te ju vraćam u jajački samostanski arhiv, nakon obnovljenog samostana i uređene knjižnice, i ako ne potpuno tehnički osigurane od požara, što je za žaliti! (Privremeno se šalje, radi nekih posebnih okolnosti koje treba znati ali ne spominjati, na ruke Fr Jaroslava Jaranovića, župnika u Podmilačju kod Sv. Ive, koji će ovo u svoje vrijeme staviti gdje spada!). Beograd, 8. siječnja 1940. Fr Josip Markušić

Miroslav Karaulac, odličan srpski pisac i književni historičar, posvećen istraživač biografije Ive Andrića te bosanske i franjevačke baštine, rođeni Varcaranin, strepio je da je u listopadu 1992. kada su, kako piše, „srpske jedinice zauzimajući Jajce, srušile župnu i samostansku crkvu i granatirale samostan (...) tokom pustošenja samostana uništen i samostanski arhiv sa rukopisima fra Ante Kneževića“.  Držeći, tako, da je posjednik jedinoga primjerka Varice, koju je uoči rata u samostanu čitao i fotokopirao, pokojni Karaulac je dijelove toga rukopisa priredio i objavio u Beogradu 2001. Srećom, njegova strepnja se nije obistinila, i Kneževićeva Varica je preživjela. Nadat se da će se naći volje da i ona bude cjelovito pročitana i objavljena, kao i Povijestnica novoimenovanog Franjevačkog samostana u Jajcu, koju je napisao 1882-83.

Nikada nećemo znati sve što se događalo s rukopisom jajačkoga franjevca[3] Josipa Markušića, tim „konvolutom od ravno 400 listova različitih formata“, kako precizira dr. Džambo, ispisivanim od 27. ožujka 1941. do 31. prosinca 1945. godine: kojim je putovima putovao, u čijim se sve rukama, sklonim i nesklonim, prometao kroz drugu polovicu XX stoljeća i početak XXI, da bi se konačno vratio kući, u jajački samostan, godine 2016.

Vrijedilo bi - kad bi bilo moguće - detaljno istražiti i rekonstruirati to podzemno i nadzemno, vidljivo i nevidljivo putovanje; bila bi to sigurno zanimljiva priča, s političko-policijskom pozadinom i s elementima trilera, te posredno rječita i živa slika jednoga vremena. Autoru ovih redaka to nije moguće; moguće mu je tek  naznačiti obrise priče i ocrtati zadnju etapu putovanja rukopisa.

Jajce je 1941. na početku rata u Jugoslaviji mirni gradić u Bosni, uspavan na svojim dubokim povijesnim slojevima, sa čudima prirode usred grada: fantastičnim sunovratom Plive u Vrbas, te surovom klisurom Plivom ojačanoga Vrbasa ispod samoga grada. Posjećuju ga „Beograđani“: Ivo Andrić, koji u franjevačkom samostanu prebire stare spise, bit će baš najviše Kneževićeve, te domaći sin Nikola Šop, sada profesor latinskoga u beogradskoj gimnaziji, u čijoj poeziji srednjovjekovno i franjevačko Jajce ima važnu motivsku i poetičku ulogu. Uvijek je negdje u prijateljskoj blizini i fra Josip Markušić: i kao jajački gvardijan od 1922. do 1928, i kao gvardijan i župnik u Beogradu u trostrukom mandatu od 1931. do 1939. Tada je s njime kao kapelan i mladi student romanistike, budući pisac fra Ljubo Hrgić (književnim imenom Hrvoje Bor), do danas nedovoljno valoriziran, osobito kao autor čudesnoga dnevnika.[4] Markušić je tada domaćin mnogim osobama od ugleda i djela, među njima je i veliki bosanski povjesničar Hamdija Kreševljaković, a osobito prijateljstvo razvija s Jožetom Plečnikom. Plečnikov i Markušićev put ukrstili su se između dvaju svjetskih ratova. Plečnik, tada već glasovit evropski arhitekt, prihvatio je prijedlog bosanskih franjevaca da izradi nacrt za njihovu crkvu sv. Ante u Beogradu. Markušićeva riječ, kao tadašnjega provincijala Bosne Srebrene, bila je presudna kod prihvaćanja genijalnoga ali nekonvencionalnog Plečnikova plana, a sada, službujući u Beogradu, intenzivno radi na dovršenju crkve. Plečnikova rotonda na Zvezdari odmah je pobudila diskusije i polemike, jer je bila djelo snažnog autora, u isti mah duboko prožetoga sakralnom inspiracijom ali i moderno slobodnoga u baratanju formama. Najbolji tumači prepoznali su u njoj odmah novu i trajnu vrijednost, a sam Markušić je u jednom pismu Plečniku 1933. to pregnantno izrazio: „Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva.” U tim godinama začelo se i produbilo jedno neobično snažno duhovno prijateljstvo, zasnovano na rijetkoj srodnosti shvaćanja ljudskih vrijednosti, umjetnosti, vjere. Iza dvojice prijatelja ostala je bogata korespondencija, nekoliko stotina pisama iz skoro tridesetogodišnjega razdoblja.

Jedno od Markušićevih pisama Plečniku

U povezanosti Markušića s Jajcem, Jajca s Markušićem, kao da ima nečega suđenog: počelo je davne 1905. kada je tu bio određen za privremenoga nedjeljnog propovjednika, pa 1915. za gvardijana samostana i župnika, prvi put. Poslije drugoga jajačkog gvardijanstva i beogradske službe opet je 1940. godine u Jajcu. Pa kada 6. travnja 1941. bombardmanom Beograda počinje rat, počinje i on svoj dnevnik-kroniku, sa sviješću o važnosti bilježenja, svjedočenja, te s punom sviješću o historičnosti „velikoga vremena“, kako će se kasnije izraziti u spisu Od bijede do pobjede - u Jajcu. To je onaj tekst, kojim se uznosito odgovara na opake i zle, tjesnogrude optužbe iz svojih (nacionalnih i crkvenih) redova, tekst čiji završetak bi valjalo iznova čitati, trajno pamtiti:

Ako me tko pita: zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnostima, što imam reći?! Ali najprije – šta je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.

Ostali smo zato, da i za budućnost skupa sa svojim narodom vazda živimo hrvatski i katolički, a sa svima ostalim u najljepšim odnosima i stvarno bratski.

A da smo se uklonili nekud, bi li bolje bilo po katoličanstvo i hrvatstvo – to mi pitamo?!

Ostali smo da i mi svjedočimo za istinu, svoje ideale i vjerovanja. Nismo bili političari, već jedino ispovijedaoci (confessores).

Ostali smo, jer je tako pravo i jer smo smjeli ostati.

Po svršetku rata, završava se i Markušićevo bilježenje. „Konvolut od 400 listova različitih formata“ zaključen je i spremljen u „kožni omot neke bilježnice ili rokovnika“. Na kraju, neće, srećom, biti pedeset godina zagubljen u Redodržavi Bosni Srebreničkoj kao Kneževićeva Varica, i kao tko zna koliko vrijednih starih rukopisa, što zagubljenih, što nepovratno uništenih. Ali ništa ne možemo znati o tome što se s njime događa u teškim poratnim godinama.

Nova vlast ne zamara se previše razlikom između vinih i nevinih; bez suda i presude pobijen je jedan broj franjevaca i drugih svećenika, mnogi leže zatvoreni, udar je i na crkvene i redovničke institucije i imovinu. Zatvoren je, pri kraju mandata 11. svibnja 1949. godine, i provincijal Bosne Srebrene fra Vitomir Jeličić. Ni danas nisu poznati razlozi njegova hapšenja, jer je provincijalom bio sve od 1945, k tomu jedan je od najuglednijih franjevaca svojega doba, s velikim znanjem i iskustvom, poznavatelj svjetske situacije. Političkoga grijeha nije imao, dapače, ostalo je zabilježeno kako je već 1941. godine, za kratkoga boravka u ramskom zavičaju, tumačio da će Nijemci izgubiti rat, što mu nitko nije vjerovao. Jeličićevo hapšenje - u nekoj danas nejasnoj konstelaciji - vjerojatno je bilo egzemplarno i trebalo da posluži kao dodatni pritisak i zastrašivanje. To posredno potvrđuje i činjenica da je Jeličić, nakon puštanja iz zatvora u siječnju 1950, nesmetano otišao u Rim kada je 1951. izabran za generalnog definitora Reda i tamo ostao sve do 1964. Također, i podatak da je 1981. godine posmrtno odlikovan visokim jugoslavenskim ordenom „zbog pomaganja NOB-u“.

Malo iza Jeličićeva hapšenja, u lipnju 1949. za provincijala Bosne Srebrene izabran je fra Josip Markušić. Neuobičajeno, jer on je provincijal već bio, davno, u svojim najboljim godinama, a sada je starac nadomak  sedamdesetoj. Međutim, sve nade polažu se u nj, u njegovu nesvakidašnju osobnost i mudrost, često „tešku i bogu i svijetu“ ali dobrodošlu u ovakvim prilikama, te u njegova stara prijateljstva iz  Beograda i u ratna poznanstva s novim vlastodršcima. Franjevačka delegacija koju je predvodio Markušić susrela se s Titom u rujnu 1949. godine, i poslije toga povijesnog susreta postupno se počeo ublažavati odnos režima prema uhapšenim svećenicima.  

Franjevci Bosne Srebrene s provincijalom fra Josipom Markušićem (u prvome redu treći slijeva). Datum nepoznat.

U svim tim aktivnostima novi-stari provincijal kao da se u punoj mjeri i na širokom planu vodi onim svojim načelom o „posebnim okolnostima koje treba znati ali ne spominjati“. Svakako, sada mu nije na umu pisanje dnevnika-kronike, nego spašavanje onih koji se mogu spasiti i onoga što se može spasiti, i strpljivo unapređivanje odnosa s nesklonom vlašću.

Davno, kao mlad svećenik ali s već potpuno formiranim kritičkim pogledima na socijalnu stvarnost pod austrougarskom upravom, Markušić je 1911. godine objavio brošuru o kmetovskom pitanju pod pseudonimom Vojislav Hranić. Petar Kočić je tada napisao pohvalnu recenziju, i u njoj lucidno zapazio „karakterističnu osobinu franjevačku: reći sve i nikog ne uvrijediti“. Kaže tu Kočić još o franjevcima: „To je njihovo tradicionalno vaspitanje, to je naslijeđeno od onih starih fratara koji su godinama sjedili pored silnih paša i vezira u medžlizima i raznim narodskim dogovorima: kazati sve što treba i nikog ne uvrijediti, to je bio osnovni tok sviju tih narodskih dogovora. U tome su franjevci pokazali neobično veliku vještinu, i često su puta koristili i narodu i pojedincima.“ Frapantno je taj Kočićev nalaz primjenljiv na sve ono što Markušić čini u teškim poratnim godinama, a osobina i umješnost o kojoj govori Kočić virtuozno je razvijena u promemoriji koju je Markušić predao Josipu Brozu Titu 23. rujna 1949. godine.[5]

Provincijal Markušić kod Josipa Broza Tita 1949. godine sa svojom delegacijom (dr. fra Rastislav Drljić, direktor franjevačke gimnazije u Visokome, dr. fra Karlo Karin, rektor Franjevačke teologije, i fra Bono Ostojić, župnik u Kiseljaku)

Nakon što 1954. proslavi 50-u godišnjicu svećeništva i naredne se godine povuče  u mirovinu, vratit će se Markušić svome ratnom rukopisu, ali samo da mu posluži za izradu kraćega memoarskog spisa Od bijede do pobjede – u Jajcu, koji će objaviti u franjevačkoj reviji Dobri pastir 1955. godine.

Postoji podatak, još nedovoljno provjeren, da je Markušić potom još na jedan sažet način varirao svoje ratne bilješke u rukopisu koji je, navodno, poklonio Općini Jajce 1966. godine pod naslovom Moja sjećanja iz prvih dana II svjetskog rata u pozdrav AVNOJ-u i oslobođenju Jajca. O postojanju toga teksta izvijestio je fra Marko Oršolić u zborniku radova sa simpozija o Markušiću održanom u Jajcu 1980. godine. Oršolić piše: „Primjerak teksta koji sam pronašao u ostavštini Miće i Vuke Branisavljević uz još 30-ak interesantnih pisama popraćen je postscriptumom Markušićevim rukopisom u kojem se kaže da je tekst dostavio Skupštini općine Jajce 1966. godine. Tekst nije objavljen.“[6] Nije objavljen ni do danas, tako da ne znamo njegov obujam i sadržaj, niti u kakvom su materijalno-faktografskom i stilskom odnosu taj tekst i ratni dnevnik.

I to je sve. Markušić umro je 1968. godine, ne stigavši se posvetiti cjelovitom sređivanju dnevnika, a to kao da je slutio na samome početku bilježenja 1941. godine, kada skrupulozno zapisuje: „Ovdje se nalaze bilješke za Ljetopis samostana, privatno vođen, ali stavljene na papiriće i kal. kako se čuju, moguće i većinom neistinite nu poslije će se provjeriti i srediti, nakon događaja. U travnju 1941. (Bilježim ovo: ako ne bih dospio konačno da sredim da se ne ima sve podgotovo uzimati!)“

Poznato je da su Udbini ljudi dolazili u samostan te pregledavali između ostaloga i arhiv. Fra Branko Neimarević, koji je bio gvardijan i župnik u Jajcu od 1967. do 1973. (dakle, opet u politički turbulentnim vremenima poslije sloma „Hrvatskoga proljeća“ i srbijanskih liberala te zaoštravanja režimske represije) svjedočio je kasnije da iz arhiva ništa nisu iznijeli. Ne znamo je li bilo i drugih dolazaka, i s kakvim ishodima; ne znamo ni koliko su se sami franjevci bavili rukopisom. Fra Ljubo Hrgić u svome dnevniku 26. srpnja 1970. godine zapisuje kratko, ne dajući nam ništa konkretnije o kontekstu te gorke bilješke: „Rekoh fra Ž. Džaji: 'Što sam gledao kako se radilo sa spisima i zapisima pok. fra J. Markušića, pomislih da će časne sestre peći palačinke na papi­rima mojih dnevnika.'“ Tek, kako je ustanovio dr. Džambo, redoslijed listova u Markušića kronici je poremećen. Godine 1979. i 1980, valjda u pripremama za simpozij o Markušiću, rukopis bio je u rukama dr. Ante Slavka Kovačića, povjesničara i dobrog znalca života i djela fra Ante Kneževića. On je radio na kronološkom sređivanju Markušićevih bilježaka, i o tome napisao bilješku koju je na zasebnom listu priložio uz Markušićev rukopis.[7]

Priređivač ovoga izdanja, dr. Džambo, ustanovio je još nešto, što prije nije moglo biti javno poznato, nešto što su mogli znati samo eventualni anonimni čitaoci, istražitelji, ili sam autor. Riječ je o nekoliko indikativnih praznina: tekst pod datumom 13. X. 1944. je prekinut, a nedostaju bilješke za cijeli mjesec travanj 1942. i za dvadeset dana svibnja 1942. Prilježnost i sabranost u svakodnevnom bilježenju, koju Markušić pokazuje svih godina rata, nameće pomisao da se radi o namjernom uklanjanju, ali danas je nemoguće znati razloge za to[8]. Ne možemo znati ni tko je to mogao biti, ni kada je to moglo biti učinjeno. Za pretpostavku o uklanjanju iz opreza možda bi nekakve okvirne i posredne indicije mogao donijeti detaljan uvid u prilike u Jajcu i oko njega u tim danima travnja i svibnja 1942, kada se u odnosima između ustanika (još ne sasvim diferenciranih četnika i partizana ali sa sve većim međusobnim napetostima) i endehazijskih vojnih i političkih snaga događaju razni obrati - od okršaja do različitih oblika pregovora, čak i sporazumne suradnje.

Zna se da se rukopis dnevnika nakon 1980. godine više ne nalazi u samostanu (kod koga je sve?, koliko dugo?, s kojim razlozima?) i da su intervencije mogle nastati i tada. U tim godinama bio je korišten, citiran i interpretiran u člancima i knjigama autora koji su, poput banjalučkoga novinara i književnika Jovana Babića i beogradsko-mostarskog publicista, pukovnika Mensura Seferovića, imali povlašten status u pristupu i korištenju povjerljivih izvora i dokumenata. Obilato citirajući Markušićev rukopis, Seferović je najprije objavio seriju napisa u sarajevskom Oslobođenju[9], a onda i knjigu Krst i polumjesec u Božurevom dolu (Beograd 1986). Nije to mogao a da mu izvornik rukopisa nije duže vrijeme bio u rukama .

Zagonetno je i dalje „kretanje“ rukopisa, sve do 2016. godine. Po svemu sudeći, dakle, on poslije 1980. godine nikada nije vraćen u samostan. Pri stručnom sređivanju samostanskoga arhiva 2003. i 2005. godine ustanovljeno je da se Markušićev dnevnik nije nalazio ni među građom što je uz rat ostala u Jajcu, ni u onoj koja je bila preventivno izmještena u Novu Bilu.[10] Ironično ili ne, to će - kako ćemo vidjeti - pomoći da izbjegne sudbinu pojedinih vrijednih stvari iz samostana koje su stradale u godinama rata 1992-95, za vrijeme rušenja crkve i granatiranja samostana, te pod srpskom vlašću u gradu.

Nekih godina poslije rata bila je u Jajcu pokrenuta jedna inicijativa za objavljivanje Markušićeve kronike. Tada je ustanovljeno da se izvornik nalazi negdje u Banjoj Luci. Dobivena je fotokopija, na temelju koje je napravljena transliteracija. Međutim, kada je trebalo da se napravi slijedeći neophodan korak - sravnjivanje toga transliteriranoga teksta s izvornim rukopisom, sve je zapelo, jer nije bilo moguće dobiti izvornik na uvid.

Do ponovnoga oživljavanja namjere da se dnevnik-kronika napokon objavi došlo je tokom 2016. godine, u nekoliko susreta i prijateljskih razgovora u jajačkom franjevačkom samostanu, za gvardijanstva fra Ante Šimunovića. Razgovarali smo, najprije načelno, o pripremanju rukopisa fra Ante Kneževića i fra Josipa Markušića za ediciju Iz Bosne Srebrene koju uređujem u izdavačkoj produkciji Synopsisa Ivana Pandžića. Ubrzo se kristalizirala ideja, najviše na zalaganje fra Drage Bojića, da se o pedesetoj godišnjici Markušićeve smrti upriliči javna tribina o njegovu životu i djelu[11], a da se istovremeno počne raditi na pripremama za objavljivanje ratnoga dnevnika, ovoga puta u izvedbi i izdanju samostana sv. Luke u Jajcu.

Najprije je valjalo otkriti gdje se i u čijim rukama, zapravo, nalazi rukopis, te ispitati mogućnost rada na njemu. U onome prethodnom, neuspjelom pokušaju imao sam dva ili tri telefonska razgovora s Jovanom Babićem. Zvao me je iz Banje Luke, veoma zainteresiran za objavljivanje Markušića. Nisam u tim kratkim razgovorima, stegnutim i nedorečenim, uspijevao doznati je li rukopis kod njega, ili je on samo nekakav posrednik. U međuvremenu Babić je 2015. godine umro, te se morala tražiti neka druga mogućnost. Tada sam pisao kolegi Ranku Risojeviću, plodnom piscu, prevodiocu i uredniku, koji je dugo bio šef Narodne i univerzitetske biblioteke u Banjoj Luci, zamolivši ga da se o toj stvari raspita kod Babićevih nasljednika, jer sam znao da se s pokojnikom dobro poznavao i prijateljevao. Vrlo brzo javio mi je Risojević pravu informaciju: rukopis je sada u Arhivu Republike Srpske, a on preporučuje da se kontaktira s direktorom Arhiva, i pretpostavlja da neće biti nikakvih smetnji za dogovor. Tako je i bilo. Na osnovi te informacije gvardijan fra Anto Šimunović uspostavio je komunikaciju s direktorom Arhiva, Bojanom  Stojnićem, i rezultat bio je to, da je izvornik Markušićeva dnevnika vraćen samostanu.

Tako se ovaj manuskript, nakon mnogih godina u kojima je bio obavijen aurom nedostupnosti i stanovite tajanstvenosti, vratio pod krov pod kojim je u „velikom vremenu“ od 1941. do 1945. godine i nastajao. Od novih mogućnosti nestanka ili zagubljenosti, koje, kako smo vidjeli, nikada nisu isključene kada je riječ o fratarskim rukopisima, sada je zaštićen najboljom zaštitom - izdanjem u obliku znalački priređene knjige.

*

Kakvo značenje, kakvu vrijednost i trajnost u današnjem svijetu može imati ratna kronika Markušićeva, i uopće primjer njegovoga ponašanja i djelovanja? Njegovo vrijeme je prošlo, svijet iz kojega danas o njemu govorimo neki je drugi i drukčiji svijet - reći će skeptici, a osobito protivnici iz Markušićeva užeg vjersko-nacionalnog kruga, katoličko-hrvatskoga. (Zanimljivo je to protivništvo: što smo dalje od vremena živa Markušića, ono zna biti sve žešće! I to na svoj način govori o snazi i životnosti ideja i držanja ovoga bosanskog fratra.)  Takvi protivnici regresivnost poslijeratnoga nacionalnog i konfesionalnog zatvaranja, usitnjavanja, omraze i otuđivanja - među svim narodima u Bosni i Hercegovini jednako - slave kao povijesno dostignuće, pa im glavne Markušićeve ideje i shvaćanja izgledaju prevladane, kao gubitništvo i poraz, čak kao nacionalno izdajništvo.[12] Istini za volju, to i nije ništa novo. Snažne individualnosti i karaktera, Markušić među fratrima i među svijetom jest bio okružen velikim respektom, ali divljenje i obljubljenost uživao nije[13], niti ga je moglo biti: on je govorio ono što je pravo, a ne ono što svijet voli čuti; on je ljubio istinu, svijet voli (samo)obmanu. Njegova ljubav za svoje ostvaruje se kao nepotkupljivo svjedoštvo o našemu nečovještvu. Narod koji drži do sebe i do zdravoga povijesnog pamćenja, morao bi takvoga  prokletog, neugodnog svjedoka držati za svoju najveću vrijednost.

To je Markušićeva ratna kronika: gorki trijumf istinoljublja i čovještva; solidarnost s ugroženima, slabijima; starinski patriotizam i otpor tuđinstvu. (Zakletome jukićevcu iz mladosti, Markušiću je neizrečeni politički i kulturni credo u Jukićevoj devizi da je sramotno „u vlastitoj otačbini tuđinom  biti“.) Iz toga izlazi sva snažna političnost ove kronike, a ne iz pripadništva ikojoj političkoj ideologiji.

Da se shvati Markušićeva pozicija i „politika“, potreban je napor diferenciranoga mišljenja, onako kako je on sav bio diferenciran i diferentan, jer je bio krajnje etički i intelektualno emancipiran. S tom vrstom sabranosti valjalo bi ga čitati danas, u nas, ali danas u nas vlada vulgarni maniheizam u mišljenju, pa će za jedne (ljute Hrvate) Markušić biti tek jugoslavenčina, srbofil i nacionalni izdajnik, čak sumnjivoga katolištva i crkvenosti, za druge, dežurne salonske antifašiste i jugofanatike, zgoljni partizan s titovkom na glavi i mašinkom u rukama.

Kao kroničar Markušić je pisac koji pripada dugom lancu franjevačke ljetopisne tradicije u Bosni. To je onaj novi vid četiristoljetnog franjevačkog literariteta, koji se od dominantne nabožno-didaktičke književnosti s fra Matijom Divkovićem kao njezinim rodonačelnikom odvaja  u XVIII stoljeću,  kada se kod franjevaca javlja laička spisateljska praksa. Vrijeme je to poslije Bečkoga rata i demografsko-socijalne katastrofe kojom je katolike pogodila provala Eugena Savojskog 1697. godine, te kada se položaj franjevaca i preostalih katolika, mahom seoskoga stanovništva, pred turskim vlastima drastično pogoršava. Istovremeno, u krizu dolazi i status drevne franjevačke provincije Bosne Srebrene (koju franjevci duboko emocionalno doživljuju kao pravu i stvarnu političku domovinu, svoju redodržavu): ona od redovničkih i crkvenih vlasti biva degradirana u sukcesivnim snižavanjima ranga i teritorijalnim smanjivanjima. U tim prilikama konačno se dovršava povijesno oblikovanje osebujnog profila bosanskoga franjevca koji je simbiotski srastao i sa svojim narodnim i sa svojim širim sociokulturnim miljeom, i koji svojemu puku u okviru osmanskoga milet-sistema predstavlja sve – duhovnika, političkoga zastupnika i predstavnika, kulturnoga radnika, savjetnika u obiteljskim stvarima i praktičnim poslovima, liječnika, učitelja-prosvjetitelja, pa i autoritarnog suca u svim stvarima koje ne spadaju na osmansku vlast i kojima ona neće da se zamara. Ljetopisno i historiografsko pismo koje tada počinju njegovati franjevački pisci izravan je odgovor na nove životne i političke okolnosti. Ti ljetopisi imaju prvenstvenu svrhu da potvrde starinu, historijske zasluge i prava provincije Bosne Srebrene, ali obrađuju i mnogo širu suvremenu problematiku, životnu, socijalnu, političku, tako da predstavljaju vrlo važnu historiografsku i dokumentarnu građu. Ivo Andrić bilježi izreku staroga fratra: „Zapiši, pa će i bog zapamtiti!“[14] Kao tip diskursa, ovo pismo značajno diversificira književnu praksu i utemeljivački će djelovati na kasnija intelektualna, znanstvena i književna nastojanja u epohi modernizma i laicizirane književnosti i znanosti.

S druge strane, svojim kroničarskim stilom Markušić u tu tradiciju unosi i nove elemente: prije svega naglašen lični ton i veoma individualiziran jezik. Bilo je to primjetno već i u velikoga ljetopisca iz XIX stoljeća fra Jake Baltića, a kod Markušića je već posve u duhu modernističkoga shvaćanja pisanja kao pojedinačnog kreativnog čina.[15] No, najveća novost Markušićeve jajačke kronike u odnosu spram tradicije žanra jest svjetonazor iz kojega je pisana i koji se u njoj zastupa. Najkraće rečeno: tu govori emancipiran pojedinac, potpuno svjestan vlastite usamljenosti među svojima, u svojoj zajednici (narodnoj, redovničkoj vjerskoj), a sve što govori (i radi), govori (i radi) misleći na dobro i korist te zajednice. Ta svijest, i svijest o paradoksalnosti vlastite pozicije, vidi se iz svakoga retka ovoga velikog djela. Ova kronika sva je snažno svjedočanstvo, gotovo confessio, jednoga  izvornog vjerskog, etičkog i domovinsko-narodnoga stava i osjećaja: zemlja, narod, vjera, povijest tu su predmetom antejskoga osjećaja goleme snage i duboke ukorijenjenosti, onkraj i iznad tijesnoga klerikalnog katoličanstva i uskoga nacionalističkog hrvatstva.   

Kao svećenik i katolički vjernik Markušić je cijelim bićem prije svega franjevac „bosanskoga formata“, i cijelo njegovo djelovanje i umovanje izlazi iz toga, time je određeno i ozračeno. On je predstavnik tradicionalnoga, može se reći i konzervativnog bosanskog katolicizma, čvrsto i bezrezervno odan Crkvi i papi. K tomu, osobno je do krajnosti i do katkad neugodne krutosti privržen redu i uhodanim obrascima crkvenoga obreda, redovničke discipline i samostanskoga života. Na začuđujući a impresivan način to kod njega ne samo da ne dolazi u sukob, nego se skladno dopunjuje s nekonvencionalnim socijalnim shvaćanjima i estetskim ukusom, kao što smo vidjeli ranije. Od mladih redovničkih dana on pokazuje izrazitu osjetljivost i zanimanje za socijalni i politički kontekst svoga svijeta (vidjeli smo ga već kao kritičara u vezi s kmetovskim pitanjem), izoštravajući cijeloga života tu osjetljivost na najzahtjevnijim etičkim i intelektualnim kriterijima, i to će ostati trajnom crtom njegova duha do smrti 1968. Davne 1907. godine on se s kršćansko-evanđeoskoga stajališta nadahnjuje perspektivama socijalizma kao nove povijesne mogućnosti: „Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Niko je više ugasiti ne može – a i ne smije.”[16] Ovaj osjećaj za istinske probleme svijeta (treba li napominjati: s onodobnim sadržajem pojma socijalizam) Markušić manifestira na samome početku stoljeća, dakle pola vijeka prije Drugoga vatikanskog koncila, socijalnog nauka Crkve, francuskoga pokreta svećenika-radnika, latinoameričke teologije oslobođenja...

Politički, Markušić bio je pristalica Jugoslavije. Nije to bio s određenom političko-ideološkom preferencijom, niti mu je u tome bio presudan tip vlasti. Franjevac, piše veliki hrvatski teolog fra Tomislav Šagi-Bunić, „u dnu svoga bića nijednu državnu vlast ne osjeća nečim bitno svojim“, „njemu je najvažnija konkretna ljudska osoba“, a „franjevac Bosne Srebrene (...) je u svojim velikim predstavnicima kroz povijest u svakom kriznom vremenu znao smoći mudre odvažnosti da s lojal­nim priznavanjem faktične vlasti dijaloški izbori osnovna prava za život i rast i sebe i svojih vjernika“.[17]

Jugoslavenstvo Josipa Markušića, i jakoga dijela bosanskih franjevaca njegovoga doba, izviralo je iz stare integrativne južnoslavenske struje među franjevcima, koja ima duboko kulturološko i političko korijenje u idejama i zamislima izraslim na specifično bosanskim ilirskim preporodnim vizijama, poput onih u Ivana Frane Jukića, Martina Nedića, mladoga Grge Martića, ali im se daleke i duboke kulturno-jezične anticipacije mogu naći već u shvaćanjima i praksi starih franjevačkih pisaca u Bosni posttridentske epohe - Divkovića, Bandulavića, Margitića Jajčanina, Lastrića i drugih. Tu je riječ o cijelome političkom mentalitetu jedne specifične institucije i zajednice. U njoj se trajno, sve do najnovijih vremena, njeguje predodžba o srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu kao svome institucionalnom ishodištu. Ta politička autopercepcija nadograđivana je širokim integrativnim iskustvom, iz vremena kada se teritorij i djelovanje bosanske franjevačke vikarije, kasnije provincije, prostire od dalmatinskih jadranskih obala do Transilvanije i Bugarske, i od Budima do Albanije - na najširem južnoslavenskom prostoru. Korijeni toga političkog mentaliteta su, dakle, duboko u višestoljetnoj povijesti zajednice koja je, kao institucija, uvijek imala ne samo duhovni karakter i zadaće nego uvijek i političke, katkad naglašeno važne. Tome valja dodati još i činjenicu, iskustveno veoma važnu, da Bosna Srebrena dugo u otomanskim vremenima u svome praktičnom djelovanju (duhovnom, kulturnom, jezičnom, pa posredno i političkom) prelazi granice triju velikih, međusobno antagoniziranih carstava - Osmanskoga, Habsburškog i Mletačke Republike. Sve je to, opet, dio širega konteksta. Nakon protestantske reformacije i  Tridentskoga sabora (1545-1563) kao rimokatoličkoga odgovora na nju, rimska Crkva ima novu globalnu orijentaciju: nizom dugoročno osmišljenih akcija, koje su istovremeno i crkveno-vjerske, i kulturno-jezične, ali i geopolitičke, nastoji objediniti i ojačati svoju prisutnost i utjecaj na cijelom prostoru jugoistočne Evrope gdje žive kršćani, pod vlašću nekršćanskih vladara. U novim crkvenim definicijama na taj se prostor primjenjuje antički naziv Ilirik (Ilirija) u inoviranoj geokulturalnoj formi. Tako i kasnije devetnaestovjekovno prianjanje bosanskih franjevaca uz pokret ilirskoga imena ima duboke, „neuvezene“ korijene: još od Divkovića i Margitića oni su familijarni s iliričkim i slavoiliričkim pojmovima i identifikacijama.

Uz opisane kulturne i povijesno-političke dimenzije, jugoslavenstvo franjevačkoga tipa imalo je i snažnu crtu protivljenja i otpora tuđinstvu, tuđinskoj vladavini. U Markušića je ta crta, vidjeli smo, izrazito naglašena, a Jugoslavija mu je, kako se na jednom mjestu ekstatično izražava, „bogomdana cjelina“. Napokon, nije nevažno da je i bosanski episkopat bezrezervno pozdravio stvaranje prve Jugoslavije.

Sa svime tim na umu, nije neobično nego sasvim logično, da je Markušić nacifašističku okupaciju Jugoslavije 1941. doživio kao porobljavanje i narodnu katastrofu. Na takav antiokupatorski stav prirodno se naslanja njegova simpatija za partizanski pokret kao oslobodilački, a predanost i odlučnost kojom on i neka druga braća iz franjevačkoga samostana u Jajcu rade na spašavanju jajačkih inovjernika od ustaša, prvenstveno Srba, doima se kao svojevrsna povijesna repriza situacije iz 1878, kada Markušićev predšasnik fra Anto Knežević  brani jajačke muslimane od odmazde austrijske okupacijske vojske. Također, logično je da Markušić, promatrajući zločinačku stvarnost Endehazije i tuđinske okupacije sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja, te s jakim ljudskim ogorčenjem, ni na trenutak ne pada u iskušenje nacionalnoga idolopoklonstva, nego se priklanja ideji i praksi spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret. Markušićeva kronika živo je, na trenutke vrlo dramatično svjedočanstvo kako od tih protivnosti „velikoga vremena“ nije bila pošteđena ni mala samostanska zajednica u Jajcu, te da je borbu za svoja stajališta bio prisiljen voditi i u tom najužem, bratskom krugu.[18] I uvijek je kod Markušića posve jasno da sve to zastupa - kao kršćanin-katolik, kao bosanski franjevac, kao Hrvat. U pismu-govoru Josipu Brozu Titu 1949. godine tako će on i predstaviti sebe i svoje kolege dr. fra Većeslava Vlajića, fra Bonu Ostojića, dr. fra Karla Karina, dr. fra Rastka Drljića: „... dolazimo ispred naše franjevačke zajednice u Bosni ... kao katolici i Hrvati“. Ostalo je zapisano, kako je za sebe izjavljivao da je „okorjeli bosanski Hrvat“, ali se od zatucanoga nacionalizma grstio, našavši mu prikladno ime: „telaljeno hrvatstvo“.

Čuli smo Šagi-Bunića o bosanskom franjevcu: u svakom kriznom vremenu smoći mudre odvažnosti da s lojalnim priznavanjem faktične vlasti dijaloški izbori osnovna prava za život i rast i sebe i svojih vjernika. Autor taj pomno iznijansiran i precizan opis ne atribuira nikomu konkretno. Po suštini savršeno odgovara i djelovanju legendarnoga fra Anđela Zvizdovića u XV stoljeću pred Osmanlijama, i onomu kako postupa fra Josip Markušić pred komunističkim vlastima kao provincijal Bosne Srebrene  u dvostrukom mandatu 1949 - 1955. Usporedba susreta fra Anđela Zvizdovića sa sultanom Mehmedom II godine 1463, koji je urodio dalekosežnim sporazumom o pravima franjevaca i katolika u Bosni, i susreta Markušića s Titom godine 1949. danas je već postala opće mjesto, ali nije zbog toga ništa izgubila na snazi i značenju, na virtualnosti.

Poslije rata, nakon pseudodemokratskoga uzimanja vlasti koja u prvoj fazi, do prve polovice pedesetih godina, doslovno slijedi staljinistički tip režima, oslobodioci su se pokazali kao zatornici ideoloških neistomišljenika, između ostaloga i Crkve i franjevaca, kao i  drugih vjerskih ustanova i službenika. Stjerana među neprijatelje i deklasirane ostatke prošlosti, Crkva se skupila u gestu obrambenoga grča. Niti su joj prilike išle na ruku, niti se sama uspjela vinuti do toga, da superiornim proročko-moralnim stavom i djelovanjem ponudi svojoj pastvi istovremeno i očišćenje od endehaškoga zločina i duhovnu obranu od novoga ateističkog režima. Izgubivši „hrvatsku državu“ kojoj je, i pored povremenih mučnih odnosa u vrhovima, bila lojalna i srčano ju osjećala svojom, našla se pod novim političkim gospodarima koji su je potpuno razvlastili, a ona im, ne nalazeći mudrijega odgovora, Pastirskim pismom od 22. rujna 1945. demonstrativno otkazuje lojalnost i tako samoj sebi i svome vjerničkom narodu, pod implicitnom prijetnjom uskraćenosti vječnoga spasenja, priskrbljuje dugotrajnu društvenu izopćenost i život u političkim katakombama, naročito u Hercegovini i u Bosni. Stanje je postalo još gore nakon zatvaranja i osude zagrebačkog nadbiskupa Stepinca na montiranom sudskom procesu. Bosanska Crkva ostala je bez „glave“ - nadbiskup vrhbosanski Ivan Evanđelista Šarić do samoga je kraja pjevao pjesme pohvalnice poglavniku Paveliću, a onda utekao iz zemlje, skrasivši se u Madridu, pod okriljem Francova režima, do smrti 1960. godine.

U takvim potopnim prilikama Markušić zauzima stajalište drukčije od onoga što su ga zauzeli Stepinac i hrvatski katolički episkopat: sav u franjevačkoj tradiciji konkretne brige za narod, onkraj patetike mučeništva, on nastoji pronaći modus opstanka bez štete po vjerski i narodni identitet. Ako bi se Stepinčev stav spram vlasti i države grubo mogao parafrazirati devizom bolje nikakva, ako nije moja, bosanski franjevac zna da nijedna nije njegova, već zato što je vlast, ali on zna da ni đavo nije crn kao što se govori. Stepinac bira mučeništvo i tvrdi stav apsolutnoga odbijanja suradnje s bezbožnicima. Markušić ne misli o mučeništvu nego o rješenju. Stepinac zatvara vrata, odlazi u internaciju i u smrt, i postaje sveta slika. Markušić ispituje granicu mogućega: dok na desetke bosanskih svećenika, katoličkih kao i drugih, čami u komunističkim zatvorima, on shvaća da se mora učiniti nešto pozitivno, sukladno franjevačkoj formuli secundum loca et tempora[19].

Tu se krije smisao upornoga vraćanja na relaciju Stepinac – Markušić. Čin zagrebačkoga nadbiskupa sadržava paradoksalnu oholost mučeništva; to je čin usamljenika, koji je već izgubio vezu sa socijalnom stvarnošću svoga naroda. U njegovim patetičnim invokacijama narod je apstrakcija, u kojoj se ne vidi konkretnost bijede, stradanja, te volje za život usprkos svemu. Markušić, pak, ponavlja veliki čin fra Anđela Zvizdovića. Između fra Anđela pred sultanom 1463. i Markušića pred maršalom 1949. godine - vidjeli smo - sja luk istoga smisla. Logika, koju svjedoče dvojica fratara, i njihova vjera, rastu iz slabosti koja je snaga, iz ukorijenjenosti u svoju zemlju i u svoj narod; iz iste ukorijenjenosti raste i njihova paradoksalna nada.

Ni Stepinac ni Markušić pred novom vlašću nemaju efektivnu moć, ali rang im nije isti. Prvi je crkveni prelat, „knez“, kasnije i rimski kardinal, i u crkvenim stvarima je neupitni autoritet. Drugi je minorit, redovnik, jedinu „vlast“, i to vremenski kratko oročenu, ima nad fratrima, pa ni ona nije bogznakakva kad se zna kako je to svojeglava i vrletna čeljad.

Tako ta dva imena i ta dva slučaja – Stepinac i Markušić – možemo uzeti tek kao dvije orijentacijske paradigme. Orijentirati se prema jednoj ili drugoj, znači birati različite civilizacijske, društvene, duhovne vrijednosti i perspektive.

U kapitalnom Šagi-Bunićevom eseju Kršćanstvo i nacionalizam objavljenom 1969, godinu dana po Markušićevoj smrti, stoje i ovi redci:

Nacionalizam hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga naroda, bilo drugih naroda. (...) Ako se ogleda­mo po svojoj povijesti, moramo reći da je u našoj hrvatskoj prošlosti bilo premalo te autentične hrvatske katoličke evanđeoske stvarnosti. Previše smo bili samo uvoznici. Teško je naći neki ozbiljan i dalekosežan, velik hrvatski kršćanski duhovni pokret. Naši su sveci s periferija ili su živjeli u tuđini. Naši teolozi ili nisu originalni ili su opet bili u tuđini, pisali na tuđim jezicima. Na tlu domovine nemamo nečega duboko svoga i duboko kršćanskoga što bi bilo oplodilo i nas i svijet.

Mutatis mutandis, ove riječi kao da na zbijen način opisuju intelektualno-etičko iskustvo i duhovnu baštinu fra Josipa Markušića, dubinsku novinu njegove pojave u našemu malom, zamračenom i skučenom svijetu, trajnost te novine, kao nečega „duboko svoga i duboko kršćanskoga“, što može „oploditi i nas i svijet“.

Po jednoj snažno određujućoj crti Markušić je među franjevcima i katoličkim intelektualcima XX stoljeća u Bosni i Hercegovini jedinstvena pojava: on je čovjek sa živim, sveobuhvatno i koherentno izgrađenim pogledom na svijet - praktično-teološkim, socijalno-etičkim, povijesnim, kulturno-estetskim, političkim. Nije to školnički, doktrinarno uobličen sustav, odvojen od života i konkretnih životnih prilika, niti ga Markušić tako zastupa. To je intelektualna i duhovna zrelost, koja je postala njegovom drugom prirodom, i koja kao da doziva misao davnoga Markušićeva engleskog franjevačkog subrata Rogera Bacona: „Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.“ Zrelost cjelovitoga bića, koja karakterizira njegovo držanje u zlu i u dobru, uvijek i svugdje. U bosanskom franjevačkom iskustvu, to je usporedivo, na svoj način, jedino s primjerom Ivana Frane Jukića u XIX stoljeću. Takav, Markušić prirodno iskoračuje i u svjetovnu sferu, i među ljude najrazličitijih profila, pripadnosti, svjetonazora, zanimanja, a da to ne stvara napuknuće u njegovom svećeničkom, redovničkom i vjerničkom habitusu. S takvim idejama i stavovima, s takvim profilom i djelovanjem, ostavio je ovaj neobični fratar primjer i baštinu koja ima živu moć da čovjeka misaono zaokuplja i etički obavezuje, bio on vjernik, ne bio, pripada li ovome ili onome narodu, ili ne pripada nijednome, nego pripada ljudstvu koje s nemirom, i s nemirenjem, gleda na svijet i na život ljudski.

[1] Filip Lastrić, Pregled starina bosanske provincije, Sarajevo 1977; Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo 1979, te kasnije Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana, Sarajevo 1984, i napokon Jako Baltić, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882, Sarajevo 1991. Nova izdanja tih  ljetopisa, pregledana i revidirana, objavljena su u biblioteci Iz Bosne Srebrene (Synopsis, Sarajevo 2003).

[2] Vidi: Tekst i arhetekst. Andrić i bosanske franjevačke kronike 18. stoljeća, u: Skice, lajtmotivi, Banja Luka 1986.

[3] Markušić rođen je u Čepku kod Kotor-Varoša, ali cijeli njegov život i djelovanje, redovničko i građansko, usudno je povezano s Jajcem i s jajačkim samostanom. Slično je bilo i s fra Antom Kneževićem, koji je rođen u Varcar-Vakufu, ali su mu život i rad donijeli silno poistovjećenje s Jajcem, a - eto koincidencije - umro je govoreći misu na starome groblju u Markušićevu Čepku! U Markušićevu zavičajnom Kotor-Varošu općinske su vlasti 1981. donijele odluku o imenovanju Ulice fra Joze Markušića, koja „počinje od ulice Ive Lole Ribara kod kuće Markušić Kaje i ide kroz naselje Čepak do Crpne stanice gradskog vodovoda“. Ratne vlasti Kotor-Varoša 1993. godine tu su ulicu preimenovale u Ulicu Vase Pelagića. Nema Markušić ulicu ni u Jajcu, gdje bi joj najprije bilo mjesto.

[4] Fra Ljubo Hrgić, Životni krug, dnevnik, Sarajevo 2005. (posthumno), priredio fra Ladislav Fišić.

Na drugome mjestu, u sjećanju na Markušića , Hrgić evocira kako je, radeći s njime u Beogradu, „upoznao velike ljude, visoke kulture“: „Šop je bio posebno simpatičan mirnom i zamišljenom skromnošću, i svojom zbirkom Isus i moja sjena, pjesme kakvih nismo imali dotle, po­sebni genre. I. Andrić je nerado pričao o književnom stvaranju, ali nam je puno pričao o Španiji koju je jako volio. On priča vrlo polako, uz male geste, njegova su zapažanja tim dublja što je on osjećao neku zemlju i njene ljude kao priču i kao istinu. A pok. fra Jozo za uzvrat, izvrsno je s humorom i s onim svojim smiješkom pričao zgode starih ujaka kao fra S. Nevistića i još starijih. Tada ga je slušao I. Andrić. Bio je nenadmašiv usmeni pripovjedač.“ (Bosna srebrena, 21, 1970.)

Poslije rata Hrgić će biti dugogodišnji politički robijaš, jedan od brojnih zatvorenih franjevaca o čijem je izbavljenju Markušić radio kod vlasti, što službenim dopisima i intervencijama, što neslužbenim zalaganjima. Za Hrgića je pisao: „... svojim intelektualnim sposobnostima i voljom za pismeni rad bio bi nam posebno u socijalnim pitanjima od iznimno velike koristi i potrebe“. (1950) Nakon amnestiranja trojice fratara, među kojima nije bilo Hrgića, vapio je ističući da je on sada u S. Mitrovici kao „nevoljan invalid“, a da je „intelektualno neobično sposoban, te mi je žao da i njega ovaj put nije zapala amnestija! Poznajući mu pak narav i najveći dio prošlosti, znam da bi se na slobodi brzo oporavio, a bez sumnje i konstruktivno djelovao!“ (1953)

Po jednoj predaji za Hrgića se zalagao i Ivo Andrić. Kako bilo, Hrgić je pušten na slobodu 1954. nakon odležanih devet od dosuđenih dvadeset godina.

[5] Vidi u zborniku Fra Josip Markušić, bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija, Franjevački samostan sv. Luke, Jajce, Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2018.

[6]Angažirani svećenik, zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice rođenja fra Josipa Markušića, održan 17. i 18. rujna 1980. u Jajcu, Kršćanska sadašnjost i revija Nova et vetera, Zagreb - Sarajevo 1981. Isti zbornik, kod istih izdavača, objavljen je i 1982. godine, s drukčijim dizajnom korica i drugim naslovom: Fra Josip Markušić, zbornik.

[7] Vidi ovdje: Jozo Džambo, Uz ovo izdanje.

[8] U susjednoj župi, u Varcar-Vakufu (Mrkonjić-Grad), Markušićev kolega i prijatelj don Nikola Kaić vodio je  Spomenicu župe (Liber memorabilium) dvadeset godina, između ostaloga i u ratnim godinama. I ustaške vlasti za vrijeme rata, i komunističke poslije rata uzimale su na pregled njegov rukopis, pa je on sam, preventivno, temeljito zacrnjivao neke dijelove teksta za koje je pretpostavljao da bi mu mogli biti opasni. Tehnički je morao tako, jer je svoju kroniku pisao propisno, u čvrsto šivenu bilježnicu velikoga formata, tvrdih korica. Markušić je to radio opreznije, na odvojenim listovima, s kojima je bilo lako manipulirati.  

[9] „Da se ne krti zemlja Bosna“; „Došao da razdvaja, a spasao nas je“; „Fratar na partizanskoj tribini“; „Najjasnija zloća u ljudi jest - rat“; „Pravdu može tražiti samo pravedan“, Oslobođenje 1986.

[10] Vidi ovdje: Jozo Džambo, Uz ovo izdanje.

[11] Tribina je održana 27. travnja 2018. godine. Iste godine objavljena je pod uredništvom fra Drage Bojića knjiga Fra Josip Markušić, bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija (Franjevački samostan sv. Luke, Jajce, Synopsis, Sarajevo-Zagreb). Pored tekstova pročitanih na tribini (Drago Bojić, Jozo Džambo, Ivan Lovrenović), u knjizi je donesen izbor iz obilate Markušićeve publicističke djelatnosti, izbor iz brojnih članaka o Markušiću, te dokumentacija o njegovom životu, radu i djelu.

[12] Markušić 19. listopada 1950. piše msgr. Svetozaru Rittigu, ministru u vladi NR Hrvatske:

„Slobodan sam bio, jer je mislim opća i zajednička stvar, da Vam po kuriru pošaljem na proučavanje naše spomenice na one po svoj već zemlji poznate tužbe naših protivnika, da se bar pravdamo kod prijatelja, u slučaju da se i ne bi mogli obraniti na glavnom mjestu. Vi znate naš stav i vjeru iz neposredna gledanja. A baš je tragedija da nas tuže na bazi nevjernosti, koji se upravo za vjeru i crkvene interese borimo; ali i za čast naroda: inače na bazi njihove inercije, malodušnosti i bježanja; međutim i ostaloga o čemu će povijest svoj sud reći. Hoće valjda da se i proslave ovim svime, a nas da osude radi  vjernost, rada i ustrpljenja. (Apoteoza hrvatstva po grijehu i nepromišljenosti, i katoličanstva po - bježanju!)“

[13] Fra Ljubo Hrgić u svome dnevniku piše o Markušiću: „Poželit ćemo mi neke stare fratre. Više neće bit fra Joze Markušića u čijem se duhu nalaze unakrštene dvije otmjenosti: stara bosanska gospoština i turska naduvenost. Koliko dara ima taj suvonjavi gvardijan, koliko se on zadubljuje u ljepotu. (...) Kad govori, kao da igra preferans. Čuva se svagdanje fraze. Mane su mu sve samo u vanjštini. Pro­izlaze iz tvrdoglavosti. Nije tako mekan i uživljen duh. Njega sigurno nitko nikad nije volio. (...) Mnogo drži do duhovite riječi.“ (1936)  „Od starih ljudi on je bio najveći naš senior po umu, mislima i nacrtima. (...) Fra Jozo, dušu si imao veliku i prostrani um! Sve si razumio! I Bog će Tebe shvatiti jer si volio.“ (1968)

[14] „Moji fratri o kojima sam pisao to su uglavnom svećenici iz triju srednjobosanskih manastira: Kreševa, Fojnice i Kraljeve Sutjeske. Postojao je i fra Petar. Govorilo se: 'Sretan k’o fra Petar'. Kažu da je cenio vođenje beležaka i savetovao mlade fratre poukom: 'Zapiši, pa će i bog upamtiti'.“ (Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem, Sarajevo 1977)

[15] Pola stoljeća nakon Markušićeve jajačke kronike, u ratu od 1991. do 1995.  nastat će monumentalna dvotomna kronika-dnevnik fra Ljube Lucića Između neba i granata, sarajevski dnevnik 1992-1995. (Sarajevo-Zagreb 2005). Tipičan franjevački polihistor, živ i svestrano zainteresiran duh, pisac osebujnog stila, Lucić je svojim sarajevskim dnevnikom ostavio najautentičnije svjedočanstvo o posljednjem ratu u Sarajevu, s nekoliko dramatičnih izleta u srednju Bosnu. O ratu u Bugojnu i Skopaljskoj dolini vrijedan dnevnik-kroniku napisao je fra Janko Ljubos (U kandžama zla - fratrov ratni dnevnik u Bugojnu devedeset i neke, Fojnica 2014).

[16] Josip Markušić, Moć socijalne demokracije, Serafinski perivoj, 21 (1907) 10.

[17] Tomislav Šagi-Bunić, Sv. Franjo Asiški u povijesti hrvatskoga naroda, Franjini dani, Split 1988.

[18] U samostanu je i mladi fra Dominik (Viktor) Lovrenović, koji se oduševljava novom državom, njezinom i njemačkom vojskom. Nesretnik: po obiteljskoj predaji, prvi znaci teške epilepsije pogodili su ga već u samostanu Petrićevac kod Banje Luke na prvoj službi, kada ga je fra Miroslav Filipović, ubrzo potom  zloglasan, snubio da s njime ide u krvave pohode u srpska sela Šargovac, Drakulić i Motike, poslije čega je izbačen iz franjevačkoga reda.  Srećom, fra Dominik nije otišao. Premješten u jajački samostan u godinama rata, on se - u vlasti nacionalizma i bolesti jednako - neprestano sukobljuje s Markušićem zbog njegovih antiustaških i antiokupatorskih stavova, i to zna ići do samih granica fizičkoga napada. Poslije rata fratri ga zbog uznapredovale bolesti šalju na liječenje u Vrapče, ali ga majka i braća ubrzo vraćaju u Jajce, u obiteljsku kuću. Kada se jednoga dana 1950. godine u majčinoj pratnji vraća iz crkve, napadne ga mahalska dječurlija ruganjem i kamenicama. On se sagne da uzvrati, u to ulicom nailazi jedan podoficir koji situaciju protumači na svoj način, potegne pištolj i ubije Lovrenovića na mjestu. Suđenja nije bilo: obitelj ga nije tražila. U nekrologiju Bosne Srebrene za dan 18. lipnja 1950. stoji: Jajce R. P. Dominicus Lovrenović qui a morbo psychico diu laborabat, deinde obtento indulto exclaustrationis infelici morte obdormivit. (Jajce, p. o. Dominik Lovrenović, koji je dugo psihički pobolijevao, nakon što je dobio dopuštenje eksklaustracije nesretnim slučajem preminuo.) S još nekoliko pokojnih franjevaca na starome jajačkom groblju Mašet zajedno leže fra Dominik Lovrenović i fra Josip Markušić.

[19] djelovati prema prilikama mjesta i vremena