Ivan Lovrenović

U gradu Prozoru 6. septembra otkriven je brončani spomenik gastarbeiteru iz Rame, skulptura akademskoga kipara Petra Dolića

Ideja da Rama i Prozor dobiju trajan spomenik putniku-gastarbeiteru, dolazi kao kulturno lucidan i socijalno vjerodostojan primjer njegovanja kolektivnoga pamćenja i podsjećanja na temeljna pitanja života ljudi. Spomenik je tiha a snažna gesta simboličnoga klanjanja svima onima što su u prošlosti, a nažalost i danas, najviše podnosili, davali i žrtvovali - za sebe i svoje, ali i za cijelu svoju zajednicu. Lijep je to i rječit kontrapunkt prevladavajućem običaju u ovoj nesretnoj zemlji, da se spomeniče i veličaju ratnici i junaci, moćnici i silnici, kraljevi i vladari, bitke i juriši, pobjede i pogibije, dok ljudi, narod - sol zemlje - žive svoj mali, jedini život pun brige i skrbi oko najosnovnijih potreba. Pravi junaci toga i takvog života su oni sami; svi oni među njima - očevi i matere, braća i sestre, sinovi i kćeri, zetovi i nevjeste - koji ne žaleći truda, ne misleći o vlastitoj udobnosti, bijahu spremni podnositi sve tegobe dana i sve strahove noći za ljubav bližnjih a s mišlju o sutrašnjici, koliko god nesigurnoj.

A odluka da se umjetnička kreacija spomenika ramskom gastarbeiteru povjeri kiparu Petru Doliću nije samo sretna, nego, čini se, nije ni mogla biti drukčija, jer je ramski kraj sa svojom poviješću u Petru Doliću odavno stekao svojega prilježnoga slušača i primatelja, te ingenioznoga umjetničkog tumača i oblikovatelja.   

Svoj među svojima

Što je sve Dolićeva moćna intuicija i sigurna ruka ugradila u skulpturu ramskoga putnika-gastarbeitera; od čega je sve on saliven?

Ako se oko promatrača dovoljno snažno usredotoči na ovu mirnu sjedeću figuru, te svoju usredotočenost dovoljno dugo zadrži, osjetit će kako figura u jednom prijelomnom trenutku oživi u jasnom nagovještaju dizanja i pokreta. Suhonjava, izdužena prilika se pokrene, i tek koliko traje treptaj oka, samo toliko, lebdi između mirovanja i kretnje ustajanja. Čas kasnije sve to prestaje, sve se vraća u stanje mirovanja.

Naknadnim proučavanjem, promatrač otkriva kojim sve likovnim sredstvima majstor-skulptor postiže ovu čudesnu iluziju.

Najprije cjelina: na masivnom kvadru (sugestija putničkoga kufera) Dolićev Gastarbeiter ne sjedi opušteno, nema naslona na koji bi se zavalio onako kako se sjedi pri odmoru, u zadovoljstvu. Obratno od toga, na „kuferu“ on sjedi napola, gornjim dijelom tijela sav osovljen uvis, noge nisu pasivizirane, nisu prekrižene ni pružene, svijene su u koščatim koljenima i spremne na dizanje. Cijela figura, iako prelomljena sjedećim položajem, skulptirana je s idejom naglašenoga, pomalo đakometijevskog vertikaliteta, u sugestiji stremljenja uvis i naprijed.

I svi detalji su oblikovani tako, da surađuju u stvaranju ovoga diskretnog dinamičkog efekta. Blagi luk, u koji su svijena leđa, ne odaje toliko pognutost pod teretom umora, koliko sugerira nemir, napetost. Glava posađena na izduženom i ukošenom, mršavom vratu stremi naprijed, a to pojačava oštra fizionomija s jakim brkom, da bi svemu snažan završni akcent dala forma kape sa štitnikom, koji je u likovnom smislu glavni „pokretač“ cijele skulpture uvis i naprijed. I to nije sve. Poseban moment promatrač otkriva u načinu na koji je majstor riješio položaj ruku. Desna počiva na koljenu, slivena je s tijelom, miruje kao čvrst oslonac. Lijeva, međutim, odvojena je od tijela, blago svijena u laktu, šaka je obuhvatila rub postamenta-kufera, i ruka kao da će - evo, sad! - učiniti pokret kojim će poduprijeti cijelo tijelo da se podigne i krene... Cipele, malo  disproporcionalno duge, očito smišljeno, u isti mah su i jak oslonac za cijelu figuru, i dinamički usmjerene prema naprijed. Tako oblikovane, izrazito se „rimuju“ sa štitnikom kape na glavi: stopala čvrsto na tlima, glava u nebesima, u zajednički usmjerenoj kretnji.

Muka odluke - oličena u oprekama mirovati-pokrenuti se, ostati-otići - jedna je od velikih konstanta ramske egzistencijalno-psihološke i socijalno-političke povijesti. Promatraču Dolićeva spomenika poslije svega javi se pomisao: nije li skulptor ramskoga putnika-gastarbeitera, vođen intuicijom svojstvenom samo umjetnosti, baš ovako uhvaćenom i ovjekovječenom ljudskom figurom u trenutku napetosti, sažeo i izrazio svu tu muku i tu dvojakost.

Nisu li i oni Ramljaci, što prije tristo trideset i pet godina pod Vučkovićem iziđoše i prijeđoše preko granice carstava, iz Turskoga u Mletačko, bili neki rani „radnici na privremenom radu u inozemstvu“, pa im se privremenost pretvorila u vječnost, a Rama vječno ostala u mislima i u srcima! Kao i svi oni premnogi nakon ramskoga potopa velikoga, pa sve do danas. Nisu li, napokon, u svim našim ramama ljudi u najvećem iskušenju te vrste baš danas, kada se zavičaji redom nemilice prazne od najvitalnijega ljudstva, cijelih obitelji, što prividno ni od koga i ni od čega prisiljene odlaze na taj stari put bez sna, da se nikada ne vrate.

Svoj među svojima (II)

Umjetnost ne može pomoći da se to promijeni; to može samo mudra i strpljiva, općem dobru predana uprava. Ali umjetnost može oživjeti mrtvi materijal tako, da  ljudska patnja, žrtva i nada - to troje - iz njega progovore istinitim i svima razgovijetnim glasom. Dolićeva skulptura ramskoga gastarbeitera o tome čudu stvaranja uvjerljivo svjedoči. Sjedeći na svome kuferu, na trgu u Prozoru, bit će on ubuduće svakomu prolazniku otvorena i zapitana uma svakodnevni tihi a rječiti sugovornik.  

Onaj tko je zamislio i omogućio da javni prostor u Prozoru bude oplemenjen spomenikom gastarbeiteru, darovao je ovome gradu  i ovome kraju ne samo  izrazitu umjetničku vrednotu, nego i potresan a važan memento na tegobu sudbine i neuništivost životne volje, one volje „koja od života ništa ne odbacuje“, kako je pisao umni Albert Camus.

Na čeonoj strani "kufera" diskretno ali čitko upisan stoji tekst koji je sročio fra Ivan Šarčević: 

U NEVOLJI SE NISAM PONIŽAVAO
NI U DOBRU UZNOSIO.
STICAO SAM, PODIZAO OBITELJ,
SNIVAO I GRADIO, VJEROVAO U BOLJE DANE,
VJEROVAO U BOGA, U PRAVDU,
U LJUDSKO ZAJEDNIŠTVO,
U MALI SVIJET RAMSKI
BEZ OSVETE I GORČINE,
BEZ NADIMANJA I ZLA OKA.
JOŠ ME UVIJEK IMA - JOŠ UVIJEK VJERUJEM!