Ivan Lovrenović, „Pustinjakova“ sabrana djela
Fra Martin Mikulić, Sabrana djela, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Mostar 2017.
Čudnovati i daroviti hercegovački pisac fra Martin Mikulić (1841 - 1912), „pustinjak ispod Maliča“ i „pustinjak iz Borka“ (kako je potpisivao svoje spise), u svoje doba nije bio neprimijećen. Pisali su o njegovim prozama i Silvije Strahimir Kranjčević i Eugen Kumičić, pisali Osman Aziz (pseudonim književnoga tandema Osman Nuri Hadžić i Ivan Miličević), Svetozar Ćorović, Hamdija Kreševljaković, kao i Ljuboje Dlustuš, fra Radoslav Glavaš, Iso Kršnjavi i drugi. No, poslije smrti, u „novim vremenima“, pao je Mikulić u zaborav. Sjetio bi ga se tek netko od pasioniranih istraživača lokalnih spisateljskih pojava, i sam lokalan i marginalan, poput Ivana Alilovića.
Fra Martin Mikulić je većinu svojega vijeka proveo kao župnik u hercegovačkim župama - na Čerinu, u Klobuku, na Humcu i u Ružićima. Na razne načine bavio se pisanjem, ali ono gdje se najjače iskazivao njegov dar, bile su proze s temama iz narodnoga života, kakve su Drveni strojevi, Djevac od devedeset godina, Zvonarev teljig, Vitinski lovac, Narodna torba, Medjugorčeva torina. Za književnost je velika šteta što fra Martinu Mikuliću nije bilo dano da svoj prozaistički dar razvija i ostvaruje kao pisac od poziva i zanimanja.
Svoj pak svećenički poziv obavljao je starinski čestito, a koliko je to u onim vremenima i prilikama tražilo muke i odricanja, opisao je sam memoarskim zapisom, u kojemu također dolazi do izražaja njegov neobični književni dar:
„Kroz cijelo to vrijeme neprestano do danas, više na žrtveniku nego za stolom, više u ispovidnici nego u postelji, više se puta raskrivio i zaplakao nego nasmijao i zapjevao. Obješenjaci u doživotnoj tamnici, vojnici pod sabljom i zapovijedi, osuđenici na prisilne mukotrpne podzemne trudove, imadu svoje vrijeme napora i odmora, ja ne¬mam ni danju ni noću. Koliko mi osoba u župi, onoliko mi starješina na glavi; svaka meni zapovijeda, ja njoj. Smrtni rob! Istom rođeni, za me pitaju; odrasli me sveđer napastuju i svestrano traže; umirući naglo zovu, mrtvi mira ne daju; na lijepom danu kadšto zdrav odahnem, na ružnom bez oduška bolestan tru¬dim, pa niti mi tko zahvaljuje, niti me tko sažaljuje. Dvajestorici se odužim, pedesetorici zadužim; danas ukriv ovim, sutra ću biti onim. Danas obavljam čemu se jučer ne nadah; sutra ću raditi ono što danas ne predviđam. Uvijek se nenadni poslovi miješaju i nenadno sustiguju. U isto vrijeme, jedan veli da jedem, drugi da sjednem, treći da potečem, četvrti da stanem. Jedni me zovu amo, drugi onamo; ovi gone, oni čekaju. Ovom ropskom radu nema nikakva reda ni razreda, već samo smrtne pogibelji, vječiti drhat i srsi da poludiš, od jada i strahote.“
A kada se opraštao od Ružićana, odlazeći u mirovinu, rekao im je: „Niti kome opraštam, jer me nitko nije uvrijedio; niti koga za oproštenje molim, jer ne znam da sam ikome što krivo učinio.“
Dok je urednikom mostarskoga književnog časopisa Motrišta bio pjesnik Miro Petrović, dogovorili smo se da u nekom od brojeva podsjetimo na fra Martina Mikulića. To smo i učinili 2010. godine u Motrištima br. 54. Evo moje napomene kojom smo otvorili taj prilog:
„Prilogom o fra Martinu Mikuliću koji Motrišta objavljuju u ovom broju htjelo bi se dvoje: prvo, podsjetiti na ličnost ovoga izuzetno zanimljivoga a zanemarenog kulturnog pregaoca, pedagoga i pisca, te na izvanrednu književno-jezičnu energiju kojom je oblikovao svoje proze iz hercegovačkoga narodnog života, i drugo, općenito aktualizirati potrebu i važnost sistematskog istraživanja i novoga valoriziranja književno-etnografske baštine. Prilog je prenesen iz Dobroga pastira, revije Udruženja katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine (godina XXIII, svezak I-IV, Sarajevo 1973), u kojoj je zaslužni istraživač književne baštine Anđelko Mijatović prije skoro četrdeset godina publicirao tada nanovo otkriveni rukopis fra Martina Mikulića Drveni strojevi, što ga je fra Oton Knezović bio priredio za tisak još 1924. godine, pa se u međuvremenu rukopis bio zagubio. Ovdje je u cjelini poštovan tekst izvornika, osim minimalnih ispravaka očevidnih tehničkih pogrešaka. Za ozbiljno kritičko izdavanje tekstova fra Martina Mikulića, koje će možda biti potaknuto ovim prilogom, bio bi potreban interdisciplinarni pristup – književnokritički, filološki, etnografski i historiografski.“
Prošle, 2017. godine, napokon, objavljena su Sabrana djela fra Martina Mikulića u jednom svesku u izdanju hercegovačke franjevačke provincije, kao 20. knjiga u nizu Recipe. Priređivački posao, s mnogo truda i uz sav potrebni aparat, uradio je fra Robert Jolić, vrijedni istraživač i sistematizator kulturne i povijesne baštine hercegovačkih franjevaca.